Riječ autora (Značenje i porijeklo ahlaqa) (2)

Eliksir sreće

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

Čovjek se sastoji od duše i tijela; oboje su na svoj način podložno svojim bolestima i sklone zadovoljstvima u saglasju sa svojom prirodom. Ono što oštećuje tijelo je bolest, a ono što mu pruža zadovoljstvo leži u njegovom blagostanju, zdravlju i svemu onome što odgovara njegovoj naravi. Znanost koja se bavi zdravljem i bolestima tijela, naziva se medicina.

Bolesti duše su loše navike i pokornost strastima., koje rastaču čovjeka i spuštaju ga na nivo životinje. Zadovoljstvo duše uvjetovano je moralom i etičkim vrijednostima koje uzdižu čovjeka ka mudrosti i savršenstvu približavajući ga Allahu, dž.š. Znanost koja se bavi proučavanjem sličnih pitanja je etika - ahlak ('ilm al-ahlaq).

Prije nego što počnemo raspravljati i analizirati glavne tačke zadate teme, treba naglasiti da je duša čovjekova netvarna, da egzistira neovisno od tijela i da je nematerijalna. Da bi se ovo dokazalo postoje mnogi argumenti od kojih ističemo sljedeće:

1. Jedna od osobenosti tijela jeste ta da kad god im se nametnu nove  forme  i oblici, ona napuštaju i odbacuju svoje prethodne (prvobitne) forme i oblike. U ljudsku dušu, međutim, nove forme, bilo osjetilne ili intelektualne prirode, ulaze neprekidno bez eliminisanja prethodno postojećih formi. Naime, što uticajniji i intelektualniji oblici ulaze u svijest, time se i duša više ojačava,

2.  Kada se neki od ova tri elementa: boja, miris i okus pojave u jednom predmetu on se transformiše. Međutim, ljudska duša sva ova stanja apsorbira, a da ne bude materijalno izložena njihovom utkaju.

3.  Zadovoljstva koja čovjek stekne i iskusi posredstvom intelektualnog saznanja jedino se mogu ticati duše, dok ljudsko tijelo u tome ne igra bilo kakvu ulogu.

4.  Apstraktne forme i koncepti koje duša opaža su nesumnjivo nematerijalni i nevidljivi. Zato i njihov nosilac, a to je duša, mora također biti nedjeljiva, a samim time i nematerijalna.

5.  Čovjekova fizička svojstva primaju nove oblike putem čula, dok mu duša opaža određene stvari bez pomoći čula. Među ono što ljudska duša upija bez oslanjanja na čula, spada zakon o suprotnosti, odnosno poimanje da je cjelina uvijek veća od jednog svog dijela, te drugi slični principi. Nijekanje grješaka što ih učine čula na račun duše -kakve su npr. optičke iluzije - čine se uz pomoć ovih apstraktnih koncepata, iako potrebnu energiju za vršenje korekcija pružaju čula.

Pošto je neovisno postojanje duše potvrđeno, da vidimo šta je to što joj pruža sreću i zadovoljstvo,   a  šta je,   opet,  čini  nesretnom  i bolesnom. Zdravlje i savršenstvo duše leži u njenoj snazi razumijevanja realne prirode stvari, a ovo razumijevanje može je izbaviti iz tijesnog zatvora požude, pohlepe i svih dragih okova koji sputavaju njen razvoj i izgradnju do stepena ljudskog savršenstva, koje se nalazi u čovjekovom približavanju Allahu (dž.š.). Ovo je cilj "spekulativnog znanja". Istovremeno, ljudska duša mora da se očisti svih loših navika i osobina koje može imati, te ih zamijeniti etičkim i ispravnim načinom mišljenja i ponašanja. Ovo je cilj "praktičnog znanja". Spekulativna i praktična mudrost su u korelaciji kao materija i forma i jedno bez drugog ne mogu opstati. U osnovi, termin "filozofija" odnosi se na "spekulativnu mudrost", a "etika" na "praktičnu mudrost". Čovjek koji je ovladao i spekulativnom i praktičnom mudrošću je mikrokozmičko ogledalo većeg svijeta makrokozmosa.

Značenje i porijeklo Ahlaqa

Riječ ahlaq je množina riječi huluq koja znači predispozicija (sklonost ka nečemu). Predispozicija je ona osobina (malaka)[1] duše koja je izvor svih onih aktivnosti koje čovjek spontano izvršava bez razmišljanja o njima. Malaka jeduševna osobina koja živi kroz stalnu vježbu i praksu i koja se ne može lahko uništiti.

Partikularna predispozicija može se naći kod ljudi zbog sljedećih razloga:

1. Prirodna i fizička konstitucija: Ona se uočava tako što su neki ljudi strpljivi, a drugi razdražljivi i nervozni.

2. Navika: To je ono što se formira kontinuiranim ponavljanjem određenih ponašanja (radnji) i što vodi nužnosti određene predispozicije.

3. Praktično i svjesno zalaganje: To je ono što bi, ako se održi dovoljno dugo, eventualno vodilo ka oblikovanju predispozicije.

Iako fizička konstitucija pojedinca u njemu proizvodi određenu predispoziciju, to nikako ne znači da čovjek ustvari nema izbora i da je apsolutno primoran da živi po diktatima svoje fizičke konstrukcije. Naprotiv, pošto čovjek ima moć izbora, on je u mogućnosti da se odupre diktatima svoje fizičke prirode kroz praksa i zalaganje, i da obezbijedi predispoziciju svoga izbora.

Naravno treba priznati da su predispozicije koje su prouzrokovane mentalnim osobinama, kao što su inteligencija, memorija, mentalna agilnost i slično, nepromjenljive. Međutim, sve drage predispozicije mogu se mijenjati zavisno od volje čovjeka. Čovjek može kontrolirati svoju pohlepu, srdžbu i druge emocije i težnje i u stanju ih je kanalisati tako da sam sebe moralno izgrađuje i usmjerava da ide putem mudrosti i savršenstva.

Kada govorimo o Čovjekovoj sposobnostida vrši izmjene u svojim predispozicijama, ne mislimo na to da on treba uništiti svoje instikte reprodukcije ili samozaštite. Čovjek ne može egzistirati bez ovih instikata. Ono što želimo reći je to da on treba izbjegavati da ide u jednu od krajnosti kad su u pitanju spomenuti instikti i da se drži zlatne sredine kako bi oni mogli pravilno funkcionirati. Baš kao što sjemenka hurme izrasta u plodonosno stablo zahvaljujući pravilnoj njezi, ili divlji konj koji je treniran da služi svog gospodara, ili pas koji je odgajan, da bude doživotni prijatelj čovjeka i da mu pomaže, isto tako i čovjek može postići mudrost i savršenstvo kroz samodisciplinu i razumnu ustrajalost.

Ljudsko savršenstvo podrazumijeva više nivoa. Većom količinom samodiscipline i zalaganja od strane pojedinca može se postići i viši nivo savršenstva. Dragim riječima, rečeno, individua stoji izm.edu dvije krajnje tačke, najniže' koja je ispod nivoa životinja, i najviše koja premašuje i visoki položaj meleka. Ljudsko kretanje između ovih krajnosti je predmet rasprave etike - ahlaka. Cilj etike je da podigne čovjeka iznad najnižeg stepena životinja i da ga odvede do onog uzvišenog položaja koji je viši i od položaja meleka.

Na ovaj način značaj etike je definiran i određen. Upravo iz gore navedenih razloga smatralo se da etika treba da bude najuzvišenija i najdragocjenija znanost; pošto je vrijednost bilo koje znanosti direktno vezana za vrijednost predmeta na koji se odnosi, tako je i predmet etikesam čovjek i sredstva pomoću kojih on može poslići savršenstvo. Šta više, mi znamo da je čovjek najuzvišenije biće i da je krajnji cilj njegovog postojanja postizanje savršenstva; shodno tome, i etika se može smatrali najuzvišenijom znanošću.

Ustvari, u prošlosti filozofi nisu razmišljali o nekim drugim oblastima znanja kao nezavisnim naučnim disciplinama. Oni su smatrali da bez etike i duhovnog očišćenja, ovladavanje bilo kojim drugim znanjem nije samo lišeno svake vrijednosti, nego to, ustvari, vodi ka opstrukciji spoznaje i krajnjoj destrukciji onih koji se njome bave. To je upravo bio razlog što se govorilo da je "znanje najgušća koprena" koja sputava čovjeka da uočava realnu prirodu stvari.


[1]Pošto autor u daljnjem tekstu za osobinu koristi termin "malaka"a za što vjerovanto ima irazloga, i mićemo sadržati isti termin.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT