Združene bolesti moći intelekta, srdžbe i strasti te njihov tretman (10)

Eliksir sreće
Sadržaj:
1. Zavist
2. Uznemiravanje i vrijeđanje drugih
3. Plašenje i uznemiravanje muslimana
4. Nezaintresovanost za pitanje muslimana
5. Nemarnost u izvršavanju obaveze “naređivanje drugima da čine dobra djela, a odvraćati ih od nevaljalih djela”
6. Nedruštvenost
7. Kidanje porodičnih i rodbinskih veza
8. Biti neposlušan prema roditeljima
9. Nezadovoljstvo drugim ljudima i otkrivanje njihovih nedostataka
10. Odavanje tajni drugih ljudi
11. Zluradost
12. Vrijeđanje i prepiranje
13. Ismijavanje i izrugivanje drugih ljudi
14. Zbijanje šala
15. Ogovaranje
16. Laž
17. Dvoličnost
18. Hipokrizija ili licemjerstvo
19. Samoobmana
20. Gajenje dalekosežnih nada i želja
21. Neposlušnost
22. Bestidnost
23. Istrajnost u grijehu
24. Nemarnost
25. Zlovolja, prezir
26. Nezadovoljstvo
27. Tuga
28. Odsutnost pouzdanja u Allaha (dž.š.)
29. Nezahvalnost
30. Nestrpljivost
31. Neposlušnost
 

Četvrti dio djela odnosi se na mahane koje su kombinovane od dvije moći duše od tri moguće: moći intelekta, srdžbe i strasti ili od njih sve tri zajedno, i na metode njihovog tretmana. Postoji trideset i jedna mahana ove vrste. Ova rasprava, koja se odnosi na velik broj mahana i vrlina i koja daje svoj doprinos temi koja je predmet rasprave najvećeg broja etičkih djela, pokriva samo polovinu ukupnog sadržaja djela Gami' al-Sa'adat koje razrađujemo. Da bi ostali u granicama ovog sažetka, ograničit ćemo se na kraću diskusiju o ovim tačkama koje su iznijete u ovom preostalom dijelu.

 

1. Zavist (hasad)

Zavist (hasad) predstavlja želju nekoga koji gleda i nastoji da se nekome oduzme i uskrati njegovo preimućstvo i sreća. Ako neko jednostavno ima aspiraciju da stekne isto preimućstvo koje i neko drugi ima, to bi bila zavist bez zlobe (gibta), a ako neko želi vidjeti drugoga da on nastavi da uživa u preimućstvu i sreći koje zaslužuje, to bi onda bila želja za dobrobit i sreću drugih (nasiha). Ono što se smatra mahanom među svim ovim situacijama jeste takva zavist zbog koje čovjek za­služuje kaznu i na ovom i na budućem svijetu. Za­vidna osoba ne zna za mir, i ona uvijek izgara u vatri zavisti. Štaviše, njena zavist uništava vri­jednost svih njenih dobrih djela, kao što se navodi u Poslanikavom hadisu:

“Zavist uništava dobra djela kao što vatra uništava drva.”[1]

Međutim, i zavist bez zlobe i želja za dob­robit i sreću dragih (gibta i nasiha) su vrline, koje moraju biti hranjene čišćenjem duše od mahane zavidnosti. Fatalna bolest zavidnosti može proizlaziti iz moći strasti ili moći srdžbe, a može i iz njih obje, zavisno šta je motiviše. Prema tome, da bismo izliječili ovu bolest, svoju pažnju moramo skoncentrisati na ove dvije moći i na ono što smo već rekli o različitim bolestima koje se za njih vežu, uključujući svakakako i bolest zavidnosti.

Ono što bi pojedincu najbolje moglo po­moći da se izliječi od ove bolesti je da dobro raz­misli o negativnim psihološkim i duševnim efek­tima zavidnosti, koja jedino djeluje na osobu koja zavidi, a ne na osobu koja je predmet zavidnosti. Štaviše, zavidna osoba bi trebala da nastoji da kod sebe izgradi vrlinu želje za dobrobit i sreću drugih (nasiha), koja je suprotna zavisti. Na početku bilo bi neophodno za nju da sebe prisili da zauzme stav koji zahtjeva ova vrlina, ne odupirući se svojoj unutarnjoj sklonosti ka suprotnom, sve dok zavist ne bude potisnuta i želja za dobrobit i sreću drugih (nasiha) postane jaka osobina njenog karaktera.

2. Uznemiravanje i vrijeđanje drugih

Ova vrsta ponašanja obično se prouzrokuje zavišću i neprijateljstvom, iako može biti uko­rijenjena i u pohlepi (hirs), gramzivosti (tama'), oholosti (takabbur), itd. Prema tome, izvor toga je moć srdžbe ili moć strasti ili obje zajedno. U sva­kom slučaju, uznemiravanje i vrijeđanje drugih muslimana je jedan teži grijeh, i on je u više nav­rata osuđivan kako kur'anskim ajetima tako i hadisom, npr.:

“A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.” (33:58)

A u jednom hadisu Poslanik (a.s.) kaže:

“Ko povrijedi vjernika, povrijedio je i mene; ko povrijedi mene , povrijedio je i Allaha; a ko povrijedi Allaha, on je proklet u Tevratu, Indžilu, Zeburu i Kur'anu.” (Jami'al- ahbar)[2]

S druge strane, odvratiti nekoga od uznemiravanja i vrijeđanja drugih je vrijedan čin koji je pohvaljen u nekolicini Poslanikovih hadisa, od kojih kao primjer može poslužiti slijedeći:

“Ko ukloni s puta muslimana nešto što ih uznemirava, Allah će mu za to upisati dobro djelo, čija je nagrada džennet.”[3]

3. Plašenje i uznemiravanje muslimana

Ova vrsta ponašanja je ogranak gore spo­menute mahane, a prouzrokuje se srdžbom, lošim raspoloženjem ili pohlepom. Suprotno ovome je učiniti druge sretnim i otkloniti od njih uzroke nji­hove brige i žalosti. Postoje mnoga predanja u ko­jima se hvali ova vrlina, kao što je ovo:

“Zaista je najdraže djelo Allahu (dž.š.) uči­niti pravovjerne sretnim.”

4. Nezainteresovanost za pitanje muslimana

Biti indiferentan prema pitanjima mus­limana je moralna mahana prouzrokovana letar­gijom, duhovnom slabošću ili škrtošću. Ova maha­na osuđena je brojnim predanjima, a kao primjer može poslužiti slijedeće:

“Onaj ko osvane, bez bilo kakve brige za pitanja muslimanaon nije musliman. A i onaj koji čuje nekoga koji zove "u pomoć muslimanima", a ne odazove se, i on nije musliman.”

Suprotno ovome, priteći u pomoć musli­manima i rješavati njihove probleme smatra se najuzvišenijim vidom pobožnosti. Poslanik (a.s.) je rekao:

“Ko bude pješačio jedan sat noći ili dana s ciljem da pomogne svome bratu (po vjeri), svejedno da li mu uspio pomoći ili ne, tomu je bolje nego da dva mjeseca provede u itikafu.”[4]

5. Nemarnost u izvršavanju obaveze "na­ređivati drugima da čine dobra djela, a odvraćati ih od nevaljalih djela" (Al-'amr bil ma'ruf wa-nahy'an al-munkar)

Neizvršavanje ove obaveze je neoprostiv grijeh prouzrokovan moralnom slabošću i nemarnošću prema svojim vjerskim obavezama, što dovodi do širenja nemorala, korupcije, nepravde i drugih formi iskvarenosti u društvu.

“Naređivati drugima da čine dobra djela, a odvraćati ih od nevaljalih djela” stroga je obaveza svakog muslimana, koja podrazumijeva određene stepene i uslove koji su detaljno objašnjeni u fikhskim djelima.

Pošto nas ovdje interesuju obaveze pojedinca s obzirom na njegov odnos prema drugima, ovo kratko navođenje ove dužnosti je sasvim dovoljno.

6. Nedruštvenost

Ova mahana prouzrokuje se neprijatelj­stvom, osvetoljubivošću, zavišću ili bijedom, i zbog toga pripada ili moći strasti ili moći srdžbe. Ona je osuđena mnogobrojnim hadisima.

Suprotno ovoj mahani je vrlina društve­nosti, gostoljublja i prijateljstva, koja dovodi do širenja toplih bratskih odnosa u društvu. Ova osobina je veoma preporučljiva u islamu.

7. Kidanje porodičnih i rodbinskih veza

Ova mahana je ogranak nedruštvenosti, ali je daleko gora i štetnija. Suprotno ovoj mahani je vrlina održavanja bliskih i srdačnih porodičnih veza. Veliki broj hadisa koji se mogu naći u hadiskim djelima se odnosi na ovu temu.

8. Biti neposlušan prema roditeljima

Ovo je najgora forma mahane kidanja porodičnih veza, i prema nekolicini hadisa ona predstavlja uzrok kazne na ovom i budućem svijetu. Kao suprotnost ovome, odnos ljubavi i primjernog ponašanja prema vlastitoj porodici smatra se jednom od najviših ljudskih vrlina.

Prenosi se da je Poslanik (a.s.) bio upitan:

“Koje djelo ima najveću vrijednost pred Allabom (dž.š.)?” A on je odgovorio: “Obavljanje namaza u njegovu vremenu, dobročinstvo prema svojim roditeljima i džihad (rad) na Allahovom putu.”[5]

Ovo spominjanje dobročinstva prema rodi­teljima uporedo sa namazom i džihadom, koji predstavljaju dva od najvažnijih stubova islama, očito demonstrira njegovu važnost.

Ovdje je također nužno istaći dužnost po­jedinca prema njegovim susjedima i njihovim pra­vima, pošto i one spadaju u kategoriju međusobnih odnosa koji su gore ukratko analizirani. Postoje mnogi hadisi koji osuđuju uznemiravanje svojih susjeda i nepoželjno ponašanje prema njima.

9. Nezadovoljstvo drugim ljudima i otkri­vanje njihovih nedostataka i grijeha

Ova mahana prouzrokuje se zavišću ili neprijateljstvom, a vodi širenju korupcije, mržnje i destrukcije dobrih odnosa medu ljudima. Suprotno njoj je vrlina prikrivanja nedostataka i grijeha drugih ljudi, koja ima neizmjerne prednosti. Ovdje ćemo u ovom pogledu spomenuti samo jedan ajet i jedan hadis, iako postoji veliki broj hadisa koji se dotiču ove teme:

“One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na budućem svijetu...” (24:19)

A Poslanik (a.s.) je rekao: “Ko prikrije (pogreške) muslimana, Allah će pokriti njegove pogreške na ovom i na budućem svijetu.”[6]

10. Odavanje tajni drugih ljudi

Odavanje tajni drugih ljudi vodi društvenoj neslozi, a tokom vremena i neprijateljstvu. Zbog toga se to smatra mahanom koja je osuđena velikim brojem hadisa. Ova mahana može poprimiti različite forme, a jedna od njih je ispričati nekome nešto što umanjuje i krnji njegov ugled, a što mu je pripisala neka druga osoba. Na ovaj način među ljudima dolazi do nesloge i neprijateljstva.

Druga forma ove mahane je ispričati nekome na uvjerljiv način ono što je neko možda nešto rekao ili uradio protiv njega, što će ga na ovaj način podstaći da naškodi žrtvi. Uopće gledano, mahana izazivanja konflikta i nesloge među ljudima i pobuđivanje neprijateljstva među pojedincima može poprimiti različite forme, a jedna odnjih je i odavanje tajni drugih ljudi. Suprotno ovoj mahani (odavanje tajni dragih ljudi) je vrlina čuvanja i prikrivanja njihovih tajni i vrlina rada na stvaranju dobrog osjećaja, harmonije i ljubavi među ljudima, što predstavlja kvalitet velike vrijednosti.

U svakom slučaju, sve različite forme narušavanja uzajamnih odnosa među ljudima smatraju se grijesima i osuđene su mnogim ajetima i hadisima.

11. Zluradost (šamata)

Ova mahana sastoji se od pripisivanja nesreće koja nekoga zadesi njegovim lošim postupcima, radovanja takvoj nesreći i prekoravanja dotičnog zbog te njegove nesreće.

Ova mahana obično biva prouzrokovana zavišću moći strasti.

Zluradost je u više navrata osuđivana velikim brojem hadisa, i rečeno je da ona, kao prvo, prouzrokuje da krivac koji je oko nje angažovan biva žrtva iste nesreće kojoj se raduje kada ona zadesi druge; drugo, njegova zluradost vrijeđa osjećaje njegove braće po vjeri, zbog čega prouzrokuje Božiju kaznu; treće, činjenica da nesreća koja nekoga zadesi ne znači da je on uradio neko loše djelo, to može biti Allahovo iskušenje koje može zadesiti čak i one koji su Njemu najbliži.

 

12. Vrijeđanje i prepiranje (ta'n wa mugadala)

Vrijeđanje znači reći nešto uvredljivo s ciljem obezvrjeđivanja, dok se prepiranje odnosi na upuštanje u uzaludnu prepirku bez stvarne želje da se otkrije istina. Ove dvije osobine smatraju se moralnim mahanama i vode ka nesporazumu i lošem suodnosu među prijateljima. Suprotno ovim mahanama je vrlina ispravnog govora koji ima za cilj otkrivanje istine kroz učtivu, iskrenu i prijateljsku diskusiju.

13. Ismijavanje i izrugivanje drugih ljudi

Ova mahana ima štetne efekte kao i uvredljivo ponašanje i svadljiv stav prema drugima.

 

14. Zbijanje šala

U načelu, zbijanje šala također treba izbjegavati, jer ono može prouzrokovati loše osjećanje i neprijateljstvo kod nekih ljudi. Međutim, treba imati na umu da ono što se smatra lošim je šala u svojoj krajnjoj formi; dok ona vrsta humora koja donosi radost duši i koja osvjetljava um bez upotrebe laži i klevete, i bez zlostavljanja drugih, jeste dopustiva.

15. Ogovaranje (gibet)

Ogovaranje znači reći nešto o nekoj osobi što ona ne bi voljela da se o njoj kaže. Ogovaranje je jedan od većih grijeha, o kojem je mnogo pisano i koji je osuđen velikim brojem hađisa i kur'anskih ajeta. Detaljnija diskusija o ograničenjima ogovaranja, njegovim karakteristikama i izuzecima poduzeta je u samom djelu. Međutim, da bi ostali u granicama koje određuje priroda našeg kratkog izlaganja, odustaćemo od temeljitije rasprave.

Ono što je gore od ogovaranja jeste kleveta (buhlan), to jest, lažna optužba. Suprotno ogovaranju je hvaljenje drugih, a suprotno kleveti, koja se sastoji od neistina, jeste iskreno spominjanje istinski dobrih svojstava pojedinca.

16. Laž

Laž je sramna mahana i veliki grijeh, koji vodi ličnoj i društvenoj iskvarenosti. Postoji veliki broj hadisa i kur'anskih ajeta koji razmatraju zle posljedice laži, a napisana su i mnoga djela koja je osuđuju. Suprotno ovoj mahani je vrlina iskrenosti (sidq). Iskrenost je jedna od najpohvalnijih oso­bina čovjeka i ona se mnogo puta ponavlja u Kur'anu.

17. Dvoličnost (riya')

Dvoličnost znači raditi dobro djelo više ra­di hvalisanja nego radi Allaha (dž.š.). Ovo je veliki grijeh koji prouzrokuje duhovnu iskvarenost i uništenje. Kur'an kaže:

“A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se sa­mo pretvaraju i nikome ništa ni u naručje ne daju!” (107:4-7)

U drugom ajetu nalazimo:

“...da bi se pokazivali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spominju.” (4:142)

Evo i jednog Poslanikovog hadisa u vezi mahane dvoličnosti:

“Najviše čega se bojim za vas je mali širk.” Upitaše: “Šta je to mali širk?” On od­govori: “Dvoličnost (riya)! Na sudnjem danu Allah (dž.š.) kada bude nagrađivao ljude za njihova dje­la, reći će dvoličnjacima: ‘Idite kod onih pred ko­jima ste se za života na dunjaluku pretvarali pa pogledajte da li ćete kod njih naći nagradu.’”[7]

Postoje različite vrste dvoličnosti: dvo­ličnost u obožavanju, i ona je uvijek, ma kakvu formu poprimala opaka i pokvarena; dvoličnost u drugim stvarima, koja je ponekad pokuđena, a ponekad dopustljiva, pa čak i poželjna. Na primjer, ako je neko javno darežljiv u namjeri da i druge podstakne da i oni također budu darežljivi, njegovo djelovanje, ne samo da nije pokuđeno, nego je, ustvari, ono veoma pohvalno. Smisao i značenje dvoličnosti u svakom slučaju zavisi od namjere pojedinca.

Suprotno dvoličnosti je iskrenost (ihlas), koja znači raditi svaki posao jedino radi Allaha (dž.š.), ne očekujući bilo kakvu nagradu od bilo koga za ono što radi. Položaj iskrenosti je jedan od najviših položaja koji jedan vjernik može dostići, a to je moguće jedino velikom upornošću i stalnom praksom.

18. Hipokrizija ili licemjerstvo (nifaq)

Hipokrizija, koja znači predstavljanje po­jedinca onakvim kakav nije ili vjerovanje da je on onakav kakav u biti nije, u vjeri ili društvenim re­lacijama, jeste jedna od najdestruktivnijih mahana. Takvi ljudi su u Kur'anu osuđeni najjačim izra­zima. Takođe, postoje i mnogi hadisi koji osuđuju ovu mahanu.

Suprotno hipokriziji je biti isti i dušom i ti­jelom, ili još bolje, biti bolji u duši od onoga kak­vim nekoga njegova vanjština prikazuje. Ova pos­ljednja osobina je karakteristika istinskih vjernika (mu'mina) i onih koji su bliski Allahu (dž.š.) (evlije).

19. Samoobmana (Gurur)

Samoobmana se sastoji od shvatanja koje je zasnovana na sebičnim željama i fantazijama, a može se odnositi na pitanja ovoga ili budućeg svi­jeta. Neko može postati samoobmanut zbog svoje pobožnosti, sinova, bogatstva, pozicije i moći, ili nečeg drugog. Sve ovo može dovesti do samo­obmane, a sljedstveno tome i do duhovnog i mo­ralnog pada čovjeka. Na ovaj način primjećujemo da Kur'an upozorava čovjeka na sve forme samobmane, koje predstavljaju jednu vrstu iluzije i samozavaravanja:

“...pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allah šejtanne pokoleba.” (31:33)

Ljudi u svim vidovima i načinima života mogu postati žrtve mahane samoobmane. Oni mogu biti vjernici ili nevjernici, učeni, pobožni ljudi, mistici itd., a svaki od njih može biti samoobmanut zbog nečeg posebnog. Na ovaj način primjećujemo da samoobmana može poprimiti mnogobrojne forme. Samoobmana može biti prouzrokovana moći intelekta, moći strasti, moći srdžbe, ili svetrima moćima zajedno.

Suprotno samoobmani koja je spomenuta kao vid uobraženosti jest znanje, mudrost, svjesnost i zuhd. Jer, sve što je čovjek svjesniji realnosti, sve je u manjoj mogućnosti da postane žrtva samoobmane. Sljedeća izreka pripisana Imamu-s-Sadiqu nudi pravi lijek za mahanu samoobmane:

“Znaj da nećeš izaći iz tmine samoobmane i želje bez iskrenog pokajanja i obraćanja Allahu (dž.š.) i bez poznavanja svojih nedostataka i mahana tj., bez onih osobina koje nisu u skladu s naukom i razumom, i koje ne odobrava vjera, šerijat i tradicija i vođe na pravom putu. Ako budeš zadovoljan sa stanjem u kojem se nalaziš budi siguran da nema nikoga ko je neosjetljiviji i objesniji prema tvojim ličnim djelima i ravnodušniji prema traćenju tvoga života od samog tebe. Takvim stavom sebi ćeš pričiniti bol i tugu na Sudnjem danu.” (Misbah aš-Šari'a, poglavlje 36)

20. Gajenje dalekosežnih nada i želja

Ova mahana se prouzrokuje moći intelekta i strasti, a ukorijenjena je u neznanju i ljubavi prema ovom svijetu. Ona nanosi štetu čovjeku držeći ga okupiranim ovosvjetskim stvarima i ugrožavajući njegov duhovni razvoj.

Da bi se izliječio od ove bolesti, pojedinac bi morao konstantno razmišljati o smrti i budućem svijetu, imajući na umu da je ovaj svijet i postojanje na njemu prolazno, te ma šta pojedinac stekao, jednog dana će biti prisiljen da to iza sebe ostavi odlazeći u zagrljaj smrti. On bi stalno morao imati na umu da su jedine korisne stvari koje će moći ponijeti sa sobom u bezdan smrti ustvari njegova dobra djela.

21. Neposlušnost ('Isyan)

Neposlušnost ovdje znači nepokoravati se Allahovim naredbama. Ova mahana pripada moći srdžbe i strasti; suprotno njoj je pokornost i boguodanost (taqwa).

22. Bestidnost

Pripadajući moći srdžbe i strasti, ova mahana se sastoji od neskromnosti i odsutstva stida u vršenju zabranjenih djela. Suprotno njoj je skromnost i stid (haya'), a stid se smatra dijelom imana. Alejhiselam je rekao: “Stid je dio imana, a iman je u džennetu.”[8]

23. Istrajnost u grijehu

Ovo je jedno grješno stanje, nasuprot kojeg stoji pokajanje (tewba). Ponavljanje grijeha čini ih da oni izgledaju kao da su obični beznačajni svakodnevni poslovi.

Zbog toga, prije nego što se ovo nekome dogodi, potrebno mu je da razmišlja o zloj pos­ljedici činjenja grijeha i da ispita njihove štetnosti kako na ovom tako i na budućem svijetu. Takvo razmišljanje vodi ga da se kaje za svoje grijehe i da postane istinski potišten i postiđen što ih je ika­da počinio. Na drugi način tawba ili pokajanje je povratak iz stanja griješenja.

Viši stadij pokajanja podrazumijeva iz­bjegavanje i odustajanje čak i od dopustivih stvari. Pojedinac se opredjeljuje za ovaj viši stadij po­kajanja, u djelu i govoru, samo zato da udovolji Allahu (dž.š.) i da Ga se stalno prisjeća. Neophodno je da iskreno pokajnička osoba nepres­tano preispituje i kontroliše svoja djela i razmišlja o moralnim kvaliletima svojih aktivnosti.

U hadisu se kaže:

“Sami sebi položite račune prije nego što budete pozvani na polaganje računa.”[9]

24. Nemarnost (gafla)

Nemarnost znači indiferentnost i odsutnost pažnje; suprotno njoj je pažnja i odlučnost. Ako je u onome što se zanemaruje naša krajnja sreća i blagostanje, onda je to mahana. Međutim, ravnodušnost i nemarnost u pokvarenosti i grješnosti je vrlina. To jest, pridavanje brige i pažnje lošim i pokvarenim stvarima je mahana, dok posvećivanje brige i pažnje stvarima koje imaju veze sa našom srećom i blagostanjem spada u vrlinu. Oboje, i nemarnost i odlučnost, ili briga, proizlaze iz moći strasti ili moći srdžbe, Na primjer, ako neko ima namjeru da se oženi motivacija takve odluke ukorijenjena je u moći strasti i to je vrlina. Ako se neko odluči da se brani od neprijatelja, ta odluka potiče iz moći srdžbe i to se također smatra vrlinom.

Ovo je bio opći opis nemarnosti i brige ili odlučnosti. Međutim,kaotermin koji je upotrjebljavan u kur'anskim ajetima i hadisima, nemarnost se obično odnosi na indiferentnost prema stvarnim ciljevima ljudske egzistencije i zastupnika čovječije sreće i blagostanja na ovom i budućem svijetu; a njena suprotnost, odlučnost, tumači se kao čistota volje i namjera u istom smislu. U ovom značenju, zbog toga, nemarnost jeuvijek loša, a odlučnost uvijek dobra. U Kur'anu se na sljedeći način opisuju nemarnici:

“Mi smoza džehennem mnoge džinne i lju­de stvorili: oni pameti imaju – a njima ne shvataju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (7:179)

25. Zlovolja, prezir (karana)

Zlovolja označava stanje odvratnosti prema svim stvarima koje zahtjevaju napor i zalaganje. Njegova ekstremna forma je mržnja. Suprotno zlo­volji jeste ljubav (hubb). Ljubav se sastoji od duševne naklonosti prema ugodnim i korisnim stvarima. Ekstremna forma ljubavi je zaljubljenost ('ishq).

Zlovolja ili averzija, može biti dobra ili lo­ša. Na primjer, ako neko ima averziju prema džihadu radi Allaha (dž.š.) ili prema samoodbrani, to je veoma nepoželjno i pokuđeno. Ako pak, neko ima averziju prema lošim djelima i grijesima, to je onda dobro i veoma poželjno. Isto pravilo važi i za ljubav, ako neko voli dobre i korisne stvari, to je poželjna osobina. Međutim, nije poželjno ako neko voli loše stvari.

Vrijedno je istaći da ljubav (hubb) u suštini mora biti usmjerena jedino prema Allahu (dž.š.) i svemu onome što je vezano za Njega. Ovo je najviša forma ljubavi. Treba imati na umu da “Prava Ljubav” može biti samo Allah (dž.š.), a to se može osjetiti samo onda kada čovjek izgubi svoju “Pravu Ljubav” usvajajući greškom druge objekte za predmet svoje ljubavi, kao što su žene, djeca, bogatstvo, položaj, ili bilo koje druge ovosvjetske dobiti. Ako bi čovjek ponovo našao svoju "Pravu Ljubav", on bi se također uspio osloboditi i svojih beskrajnih i besciljnih lutanja. Da bi pronašli "Pravu Ljubav", prvo moramo poznavati sve različite forme ljubavi (hubb-a). U osnovi ljubav može biti usmjerena prema devet različitih stvari:

- ljubav čovjeka prema samom sebi, koja se smatra jednom od najjačih formi ljubavi;

- ljubav čovjeka prema stvarima koje su izvan njega s namjerom da se zadobije fizičko zadovoljstvo koje one pružaju, kao različite vrste hrane, odjeće i druge stvari koje su na raspolaganju da zadovolje fizičke potrebe i želje;

- ljubav čovjeka prema drugom ljudskom biću radi dobrote ili usluge koju mu je to biće učinilo;

- ljubav čovjeka prema nečemu radi toga što se za njeg vezuje neka dobrota, kao što je ljepota i ispravnost;

- ljubav čovjeka prema dragoj osobi, a da sam nije u stanju da nađe poseban razlog tome, i to ne zbog toga što ta osoba posjeduje ljepotu, bogatstvo, snaguilikakvudobrotu,nego jednostavno zbog postojanja neke nevidljive veze među njima;

- ljubav čovjeka prema nekoj osobi koja je došla iz dalekog kraja, ili se s njom susreo za vrijeme dugog putovanja;

- ljubav čovjeka prema svojim kolegama i poslovnim prijateljima, kao naklonost učenika prema drugom učeniku, ili trgovca prema drugom trgovcu ... itd.;

- ljubav posljedice prema svom uzroku, i obratno;

- ljubav općih posljedica jednog uzroka jedne prema drugoj, kao npr. ljubav među članovima jedne porodice.

Ako donekle razmislimo o ovom pitanju, doći ćemo do sljedećeg zaključka: budući da je Allah (dž.š.) Apsolutna Egzistencija i da sve drago zavisi od Njega, svemu drugom što čovjek može da voli nedostaje samosvjesna nezavisna egzistencija. Drugim riječima, pošto je Allah (dž.š.) Konačna Realnost, On je ustvari i konačni objekt prave ljubavi, a sve druge vrste ljubavi usmjerene prema stvarima su figurativne i imaginarne. Na ovaj način pojedinac bi morao sublimirati svoju ljubav i otkriti njen pravi objekt, a to je nemoguće sve dok se u njemu ne pojave sljedeća stanja:

- Nužnost osjećaja izgaranja u želji da susretne Allaha (dž.š.). Drugim riječima, ne bi se trebalo bojati smrti. Njegove aktivnosti morale bi biti takve da odražavaju njegovu uvjerenost da će poslije smrti susresti Allaha (dž.š.).

- Nužnost osjećaja davanja prioriteta Allahovoj želji nad svojim ličnim željama i htijenjima, s obzirom da je ovo jedan od zahtjeva ljubavi.

- Nikada i ni u jednom momenta ne zaboraviti Allaha (dž.š.), upravo onako kao što i zaljubljenik ni jednu sekundu ne zaboravlja osobu koju voli.

- Savlađivanje osjećaja pretjerane radosti kada nešto postigne ili pretjerane nesreće kada nešto izgubi, jer ako je sva njegova pažnja skoncentrisana na Allaha (dž.š.), sve druge stvari za njega će biti nevažne.

- Nužnost osjećaja dobrote i ljubavi prema Allahovim stvorenjima, jer ko god Allaha (dž.š.) voli sigurno će voljeti i Njegova stvorenja.

- Nužnost osjećaja bojaznosti od Allaha (dž.š.) s tim da Ga uisti mah i voli, pošto ova dva stanja nisu međusobno suprotstavljena.

- Nužnost očuvanja ljubavi prema Allahu (dž.š.) u tajnosti.

Pod ovim uslovima Allah (dž.š.) će voljeti čovjeka i ispunit će Svoje obećanje:

“Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti...’” (3:31)

26. Nezadovoljstvo

Nezadovoljstvo znači biti nezadovoljan sa nezgodama i nesrećama koje nekoga mogu zadesiti sve do stepena njihovog optuživanja. Suprotno mahani nezadovoljstva je vrlina zadovoljstva (rida-a) koja znači biti zadovoljan i prihvaćati sve Allahove odredbe. Nezadovoljstvo je vrsta averzi­je, a zadovoljstvo vrsta ljubavi.

Postoje mnogi hadisi koji osuđuju ne­zadovoljstvo i koji upozoravaju čovjeka da bude strpljiv u suočavanju sa nezgodama i nesrećama; pošto one predstavljaju iskušenja Allahove od­redbe. U osnovi, moramo shvatiti da je život na ovom svij etu sačinjen, pored ostalog, od patnje, poteškoće, bolesti i smrti, i bez izuzetka svi ljudi moraju podnositi ove pojave. Prema tome, moramo se podučiti kako se odnositi prema ovim vrstama poteškoća. Takva poduka zove se zado­voljstvo, čiji je najviši stepen kompletno prihvatanje Allahovog određenja. Evo kako Kur'an opisuje takve ljude:

“Allah će zadovoljan njima biti a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti.” (5:119)

A evo kako opisuje one kojima nedostaje ovaj kvalitet:

“Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, koji su u njemu smireni i onima koji su prema dokazima našim ravnodušni – prebivalište njihovo biće džehemem, zbog onoga što su radili.” (10:7-8)

Treba napomenuti da se u etičkim djelima rezignacija (taslim) i zadovoljstvo (rida) obično upotrebljavaju kao sinonimi. To je zbog njihovog bliskog značenja; jer onaj koji je zadovoljan sa svim onim što mu Allah (dž.š.) odredi, on se takođe prepušta Allahovom određenju u svim aspektima svoga života.

27. Tuga (huzn)

Huzn znači tugu i kajanje zbog gubitka ili neuspjeha da se dobije nešto dragocjeno. Tuga, kao i nezadovoljstvo proizlazi iz zlovoljnosti.

28. Odsutnost pouzdanja u Allaha (dž.š.)

Ova se mahana sastoji od oslanjanja na neka posredna sredstva a ne na Allaha (dž.š.) u rješavanju vlastitih problema. Ona se prouzrokuje nedostatkom vjere i povjerenja, a proizlazi iz moći intelekta i strasti. Oslanjanje na posredna sredstva je vrsta politeizma (širk-a).

Suprotno mahani odsutnosti pouzdanja u Allaha (dž.š.) je pouzdanje – tawakkul u Allaha (dž.š.) u svim aspektima života pojedinca, s uvjerenjem da je Allah (dž.š.) jedina djelotvorna snaga u univerzumu. Ovo je smisao čuvene sentence:

“Nema snage niti moći osim one (koja se dobija) od Allaha dž.š.”

I u Kur'anu se jasno konstatuje:

“…onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…” (65:3)

A Poslanik a.s. je rekao:

“Ko se pouzda u Allaha, dž.š., Allah će se pobrinuti za njegovu opskrbu.”[10]

Treba napomenuti da pojam pouzdanja u Allaha, dž.š., ne osporava ideju da čovjek treba da ulaže napore kako bi se koristio Allahovim blagodatima. Ovo je obrazloženje zašto islam smatra da je pojedinac obavezan da izdržava svoju porodicu, da ulaže napore na polju samozaštite i da se bori za svoja prava. Ono što se smatra bitnim je da on prihvati sva posredna sredstva kao predmet Allahovog autoriteta i snage, bez bilo kakve njihove neovisne samosvojne uloge.

29. Nezahvalnost (kufran)

Ovo je mahana nezahvalnosti na Allahovoj milosti, a suprotno njoj je zahvalnost (šukr). Vrlina zahvalnosti sastoji se od slijedećih elemenata:

- priznanja milosti i njenog izvora, koja je izraz Allahovog dobročinstva;

- radovanja zbog ukazane milosti – ne zbog njene zemaljske vrijednosti ili zbog samog sticanja te milosti – nego zbog njenog značaja na putu našeg približavanja Allahu, dž.š.;

- uticaja na tu radost i uživanja tako što bi se oni poduzimali da bi se zadovoljio cilj Davaoca i riječju i djelom;

- cijenjenja Darodavca zbog ukazanih blagodati;

- primanja dobrote koja nam je dana na način koji će zadovoljiti Darodavca.

Svi ovi elementi govore o “blagodatima”, a pod tim pojmom podrazumijeva se sve ono što pruža zadovoljstvo i donosi korist i sreću bilo na ovom ili budućem svijetu. Kur'an kaže:

“Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati. Budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” (14:7)

Kao bliže tumačenje drugog dijela gornjeg ajeta u Kur'anu se kaže:

“Allah navodi kao primjer grad, bezbjedan i spokojan, kome je u izobilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blago­datima bio, pa mu je Allah zbog onoga stoje radio dao da iskusi glad i strah.” (16:112)

30. Nestrpljivost

Nestrpljivost dovodi do histeričnog govora, fizičkog napada, cijepanja odjeće i pojačanja histerije kada dođe do suočenja sa nesrećom i propašću. Nestrpljivost je jedna od mahana moći srdžbe. Suprotno njoj je strpljivost (sabr), koja se smatra jednom od najplemenitijih vrlina. U sva­kom slučaju, nestrpljivost je jedna od mahana koja vodi ljudskoj propasti, s obzirom da ona u suštini predstavlja nezadovoljstvo usmjereno protiv Allaha (dž.š.) i odbacivanje Njegovih odredbi.

Strpljivost (sabr), naprotiv, podrazumijeva očuvanje smirenosti pojedinca u svim okolnostima i izvršavanje svojih obaveza pod svim uslovima. Strpljivost ima različite funkcije u različitim okolnostima; npr. strpljivost na bojnom polju leži u postojanosti u izvršenju svoje dužnosti. Drugim riječima, to je jedna forma hrabrosti. Strpljivost u stanju srdžbe je samokontrola, i ona je sinonim riječi blagost (hilm). Strpljivost u sučeljavanju sa strastima i požudama je poštenje ('iffa). Strpljivost s obzirom na luksuzan i raskošan život je apstinencija (zuhd). Ukratko rečeno, strpljivost je vrli­na koja je u vezi sa sve četiri moći duše.

Strpljivost je veoma cijenjena u islamskoj tradiciji, tako da Kur'an veliča ovu vrlinu, njene prednosti i nagrade na sedamdeset različitih mjesta, npr. u Kur'anu se kaže:

“A ti obraduj izdržljive; oni koji kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost, oni su na pravom putu!” (2:155-157)

A kaže se :

“Odnos između strpljivosti i imana je odnos glave i tijela; i kao što tijelo ne može živjeti bez glave, tako i iman bez strpljenja ne može opstati.”

Prema učenju islamskog prava (Šari'a) pos­toji pet vrsta strpljenja:

- obligatna (wagib),

- zabranjena (haram),

- poželjna (mustahab),

- prezirna (mekruh), i

- dopuštena (mubah).

Primjer "obligatne strpljivosti" je apstinencija od zabranjenih uživanja i želja. Primjer "zabranjene strpljivosti" je istrajnost u borbi protiv nepravde kao što je represija ili surovost. "Poželjna strpljivost" je postojanost u vršenju stvari koje su poželjne, dok "pokuđena strpljivost" podrazumijeva tolerisanje situacija koje su pokuđene. I konačno, "dopuštena strpljivost" odnosi se na dopuštene stvari.

Prema tome, dâ se zaključiti da strpljivost nije uvijek pozitivna osobina i da njena vrijednost ili manjkavost zavisi od samog predmeta na koji se odnosi. Uopće gledano, kriterij pomoću kojeg bi se procjenjivale različite vrste strpljivosti isti je kao onaj pomoću kojeg se procjenjuju sva druga svojstva i djela, tj, sve one aktivnosti koje unapređuju duhovni razvoj čovjeka smatraju se vrijednim i pohvalnim, dok se sve ostale aktivnosti i osobine smatraju lošim i štetnim.

31. Neposlušnost (fisq)

Fisqkao termin znači neposlušnost prema obavezujućim naredbama koje propisuje islamski zakon (Šari'at) ili vršenje onih radnji koje su tim zakonom zabranjene; suprotno neposlušnosti je poslušnost (ita'at) prema naredbama Allaha (dž.š.)

Veći dio Allahovih naredbi sastoji se od specifičnih formi obožavanja koje se u islamu mogu podvesti pod wagib ili mustahabb.

To su:

- čistoća (tahara)

- namaz (salat)

- dova (du'a)

- sjećanje Ailaha (dž.š.) (zikr)

- učenje Kur'ana (qira'ah)

- post (sawm)

- hodočašće u Mekku (hadž)

- posjećivanje Poslanikova kabura (ziyaratal-Nabi)

- borba na Allahovom putu (džihad)

- izvršavanje materijalnih obaveza koje su islamskim zakonom propisane (zekat i sadaqa).

Kod ove tačke autor ovog djela al-Naraqi (Bog mu se smilovao) ulazi u završnu raspravu koja tretira upravo spomenute Allahove naredbe, njihovu logičku osnovanost i njihovu korisnu ulogu u duhovnom odrastanju i razvoju čovjeka. S obzirom da se ova rasprava uglavnom odnosi na islamsko pravo (fiqh), suzdržat ćemo se da to ovdje ponovo učinimo zbog kratkoće ovog rada.

Na kraju se nadamo da će nam Allah (dž.š.) podariti snage da se moralno usavršimo pretakanjem u praksu savjeta koji su ukratko istaknuti u prethodna četiri dijela. Također se treba nadati da će nas pažljivo proučavanje i ispitivanje ovog kratkog diskursa o islamskoj etici motivirati da se pridržavamo njenih principa, pružajući tako radost i satisfakciju duši njenog autora. (Amin!)

  

[1]Ibn Magga, Zuhd, 22; Abu Dawud, Adab,44

[2]Tirmidi, Manaqib, 58, navodi ovaj hadis je u nešto izmijenjenoj verziji, posebno drugi dio hadisa.

[3]Ahmed b. Hanbal, 6/440, 55

[4]Za ovo predanje nismo sigurni. Postoji druga predaja npr. „Ko pomogne svome bratu i Bog će njemu pomoći.“, prenose Buharija, Mazalim, 3. Ikrah, 7; prenose ga i Muslim i Abu Dawud i dr.

[5]Musim (sa komentarom Nawawii-a) 2/73.

[6]Brojni su hadisi koji govore na ovu temu. Ovaj hadis u nešto izmjenjenoj formi navode: Buharija, Mazalim, 3; Muslim, Birr, 58, 73 i dr.

[7]Ahmad b. Hanbal, 5/227 i 426

[8]Buharija, Iman, 3, 16. Adab, 77; Muslim. Iman, 57-59; Abu Dawud, Adab, 6; Tirmidi, Binr, 64, 78 i dr.

[9]Tirmidi, Qiyama, 35.

[10]Tirmizi u poglavlju Zuhd, 65, a Ahmad b. Hanbal, 6/396 navode dio hadisa u izmjenjenoj formi. 

Zadnji put promjenjen: %PM, %08 %861 %2014 %19:%Feb
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT