Dopuštanje ogovaranja

Moralna izgradnja

Pitanje:

Još jedno pitanje koje bi valjalo uzeti u razmatranje glasi: Da li čovjek može drugima dati dozvolu da ga ogovaraju ili da li uopće može kazati da unaprijed oprašta svakome ko ga bude ogovarao?

Odgovor:

Ako se opraštanje onima koji su čovjeka ogovarali odnosi na prošlost, onda je to uredu, što se može zaključiti iz riječi Imama Sedždžada, mir neka je s njim, kojima se u dovi obraća Bogu Svevišnjem:

اللَّهُمَّ وَ أَيُّمَا عَبْدٍ نَالَ مِنِّي مَا حَظَرْتَ عَلَيْهِ، وَ انْتَهَكَ مِنِّي مَا حَجَزْتَ عَلَيْهِ، فَمَضَى بِظُلَامَتِي مَيِّتاً، أَوْ حَصَلَتْ لِي قِبَلَهُ حَيّاً فَاغْفِرْ لَهُ مَا أَلَمَّ بِهِ مِنِّي، وَ اعْفُ لَهُ عَمَّا أَدْبَرَ بِهِ عَنِّي، وَ لَا تَقِفْهُ عَلَى مَا ارْتَكَبَ فِيَّ، وَ لَا تَكْشِفْهُ عَمَّا اكْتَسَبَ بِي.

“Bože, koji god rob Tvoj mi je nažao učinio u onom što si mu zabranio, i povrijedio me u onom od čega si ga odvratio, te u smrt otišao s pravom mojim, ili je živ a pravo moje mi ne vraća, oprosti mu ono što se o mene ogriješio, i pređi preko onoga s čime je od mene utekao, i ne zadržavaj ga zbog onog što mi je učinio, i ne osramoti ga onim što je mnome stekao!”[1]

Međutim, nije ispravno dati dozvolu za buduće ogovaranje, jer je davanje dopuštenja za grijeh samo po sebi grijeh, a budući da to predstavlja neku vrstu davanja slobode i ohrabrivanja ljudi da čine prijestup, sa islamskog stanovišta je to zabranjeno. Ustvari, moglo bi se kazati da takva vrsta dozvole podrazumijeva zabranjivanje onog što je Bog dozvolio, a dopuštanje onog što je zabranio, jer budući da je u časnoj vjeri islamu čovjek dužan čuvati vlastitu čast, kako je onda moguće da mu se dopusti da drugima dozvoli da mu je kaljaju?

Neko može kazati da u primjeru prethodno date dozvole ne postoji predmet ogovaranja, pošto se ogovaranje aktualizira u času kada to ogovaranoj strani nije drago, ali kada ta osoba da dopuštenje, onda samo to dopuštenje ukazuje na činjenicu da ona ne zamjera. Međutim, i ovom opravdanju se može prigovoriti, i to iz dva razloga:

1. Ove vrste dopuštenja ne mogu sa punom sigurnošću govoriti o nezamjeranju, budući da ogovarani nikad ne zna o čemu će se govoriti iza njegovih leđa, jer je moguće da se govori o stvarima za koje kada bi znao, itekako bi zamjerio i pokajao bi se zato što je dopustio da ga ogovaraju.

2. Dopuštanje ogovaranja vodi širenju nemorala, što je također zabranjeno, makar ogovarani i ne zamjerao za učinjeno. Jer, širenje pokvarenosti dovodi do potiranja odvratnosti grijeha. Ovo se ne odnosi na slučajeve kada ogovaranje ne spada u primjere razvrata i grijeha, kao, naprimjer, kada se oponaša nečiji glas, načina hoda i slično, što se ne može smatrati grijehom. Stoga, ukoliko neko dopusti da bude oponašan njegov glas ili način hoda, onda je to vjerovatno uredu, ali Bog najbolje zna.

(nastavak...)

[1]  Sahifa Sedždžadijja, dova 39.

Zadnji put promjenjen: %AM, %23 %522 %2013 %11:%Okt
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT