Iskrenost u predajama

Moralna izgradnja

U predajama Čistih imama, mir neka je s njima, primjetno je izraženo naglašavanje iskrenosti, jer – kao što je već rečeno – pitanje iskrenosti je toliko osjetljivo da prihvatljivost djela zavisi od razine čovjekove iskrenosti. Sve što je iskrenost veća i potpunija, veća je i vrijednost samoga djela. Iskrenost nije neka vrsta imaginarne pojave, uobrazilje ili prisile, da bi se mogla stvoriti maštom, imaginacijom ili pak igrom riječi, nego je ona stvarnost srca koja nastaje isključivo na iskanje Božije pažnje i duhovnom vježbom. Koliko je onih koji umišljaju da su iskreni, a da su, ustvari, daleko od iskrenosti, i guše se u vlastitom slijeđenju strasti i sebičnosti.

Časni Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Džibril mi je prenio da je Uzvišeni Bog rekao:

اَلْاِخْلاصُ سِرٌّ مِنْ أسراري اسْتَوْدَعْتُهُ قَلْبَ مَن أحبَبْتُ مِنْ عِبادي.

‘Iskrenost je jedna od Mojih tajni, koju povjeravam srcu onih robova koje volim.’”[1]

Hazreti Fatima, mir neka je s njom, kaže:

مَنْ أصْعَدَ إلَی اللهِ عَزَّ وَ جَلَّ خالِصَ عِبادَتِهِ أهْبَطَ اللهُ عَزَّ وَ جَلَّ إلَیْهِ أفْضَلَ مَصْلِحَتِهِ.

“Ko god svoj iskreni ibadet uzdigne ka Bogu Uzvišenom, Bog će na njega spustiti ono što je najbolje za njega.”[2]

Od osmog imama, Alija ibn Musaa Rize, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

إنَّ أمیرَ الْمُؤمِنینَ صَلَواتُ اللهِ عَلَیْهِ کانَ یَقُولُ: طُوبی لِمَنْ أخْلَصَ لِلَّهِ الْعِبادَةَ وَ الدُّعاءَ وَ لَمْ یَشْغَلْ قَلْبَهُ بِما تَری عَیْناهُ وَ لَم یَنْسَ ذِکْرَ اللهِ بِما تَسْمَعُ أُذُناهُ وَ لَمْ یَحْزَنْ صَدْرُهُ بِما اُعِطيَ غَیْرَهُ؟

“Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, govorio bi: ‘Blago onome ko iskreno Bogu robuje, i ko srce svoje onim što vidi zaokupio nije, i ko zbog onoga što uši njegove čuju Boga s uma smetnuo nije, i kome zbog onoga što je dato drugima tuga grudi pritisnula nije.’”[3]

Imam Sadik, mir neka je s njim, u tumačenju časnog ajeta:

لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا

...Da bi vas iskušao koji od vas će ljepše postupati... (El-Mulk, 2), rekao je:

لَیْسَ یَعْني أکْثَرُکُمْ عَمَلاً وَلکِنْ أصْوَبُکُمْ عَمَلاً وَ إنَّما الْإصابَةُ خَشْیَةُ اللهِ وَ النِّیَّةُ الصّادِقَةُ وَ الْخَشْیَةُ ثُمَّ قالَ: الْإبْقاءُ عَلی الْعَمَلِ حَتّی یَخْلُصَ أشَدُّ مِنَ الْعَمَلِ...

 

“To ne znači koji od vas će više djelovati, već koji od vas će ispravnije djelovati, a ispravnost su bogobojaznost i iskrena namjera.” Potom je rekao: “Očuvati djelo teže je nego učiniti ga.”[4]

Naravno, treba znati da je postizanje iskrenosti i njeno prepoznavanje uistinu složeno i teško, te da putovanje tim prostranstvom iziskuje mnogo duhovne vježbe i zalaganja, kao što je časni Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

الشِّرْكُ أخْفی في أمَّتي مِنْ دَبیبِ النَّملِ عَلَی الصَّفا.

“U ummetu mome širk je skriveniji od kretanja mrava po granitu.”[5]

Hadisi koji govore o iskrenosti dijele se u tri skupine:

Prva skupina govori o znakovima iskrenosti, druga skupina o uzrocima i činiocima iskrenosti, a treća o učincima i koristima iskrenosti.

Prva skupina:

Znakovi iskrenosti

U prvoj skupini najprije ćemo navesti predaje, a potom ćemo ih sažeti:

1. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

...فَأمَّا عَلامَةُ الْمُخلِصِ فَأرْبَعَةٌ: یَسْلَمُ قَلْبُهُ وَ تَسْلَمُ جَوارِحُهُ وَ بَذَلَ خَیرَهُ وَ کَفَّ شَرَّهُ.

“...Što se tiče znakova iskrenoga, ima ih četiri: srce mu je zdravo, zdravi su mu i dijelovi tijela, on dobro svoje širi, a zlo svoje suspreže (od njegove dobrote korist imaju svi, a od njegovog zla zaštićeni su svi).”[6]

2. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, je rekao:

...وَ مَنْ لَمْ یَختَلِفُ سِرُّهُ وَ علانِیَتُهُ وَ فِعْلُهُ وَ مقالَتُهُ فَقَد أدَّی الْأمانَةَ وَ أخْلَصَ الْعِبادَة...

“...Onaj čija tajnost se ne razlikuje od javnosti njegove, a ni djelovanje njegovo od govora njegovog uistinu je ispunio amanet svoj i iskrenim učinio robovanje svoje...”[7]

3. I rekao je:

تَمامُ الْإخلاصِ تَجَنُّبُ الْمَعاصي.

“Vrhunac iskrenosti je klonjenje grijeha.”[8]

4. I rekao je:

الزُّهْدُ سَجِیَّةُ الْمُخْلِصینَ.

“Isposništvo je odlika iskrenih.”[9]

5. Također je rekao:

الْعِبادَةُ الْخالِصَةُ أنْ لا یَرْجُوا الرَّجُلُ إلّا رَبَّه وَ لا یَخافَ إلّا ذَنْبَهُ.

“Iskreni ibadet jeste da čovjek ne polaže nade ni u koga osim u Gospodara svoga i da ne strahuje ni od čega osim od grijeha svoga.”[10]

6. Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

لا یَکُونُ الْعابِدُ عابِداً لِلَّهِ حَقَّ عِبادَتِهِ حَتّى یَنْقَطِعَ عَنِ الْخَلْقِ کُلِّهِ إلَیْهِ فَحینَئِذٍ یَقُولُ هذا خالِص لي فَیَتَقَبَّلُهُ بِکَرَمِهِ.

“Nijedan pobožnjak se neće klanjati Bogu kako priliči sve dok se ne okani svega stvorenoga i okrene se Njemu. Tada On kaže: ‘Ovo je iskreno radi Mene’, pa ga prihvati Svojom plemenitošću.”[11]

7. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

الْعَمَلُ الْخالِصُ الَّذي لا تُریدُ أنْ یَحْمَدَكَ عَلَیْهِ أحَدٌ إلَّا اللهُ عَزَّ وَ جَلَّ.

“Iskreno djelo je ono za koje ne očekuješ da te pohvali niko osim Boga Uzvišenoga.”[12]

8. Od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

ما بَلَغَ عَبْدٌ حَقیقَةَ الْإخْلاصِ حَتّی لا یُحِبَّ أنْ یُحْمَدَ عَلی شَيْءٍ مِنْ عَمَلٍ لِلَّهِ.

“Nijedan rob neće dostići istinsku iskrenost sve dok mu ne bude mrsko da ga hvale zbog nečeg što je radi Boga učinio.”[13]

9. U drugoj predaji je zabilježeno:

وَ قالَ صَلَی الله عَلَیهِ وَ الِهِ وَ سَلَّمَ: وَ قَدْ سُئِلَ فیما النَّجاةُ؟ قال أنْ لا یَعْمَلَ الْعَبْدُ بِطاعَةِ اللهِ یُریدُ بِها النّاسَ.

“Božiji poslanik, s.a.v.a., bijaše upitan: ‘U čemu je spas?’ Odgovorio je: ‘U tome da čovjek ne izražava pokornost Bogu želeći na sebe skrenuti pažnju ljudi.’”[14]

 

Neophodna napomena:

Ovdje je neophodno napomenuti da se radovanje i ushićenje pohvalama drugih ljudi može smatrati licemjerjem i hvalisavošću onda kada je pohvala od strane drugih ljudi glavni pokretač na činjenje djela. Međutim, ako je cilj činjenja dobrog djela isključivo Božije zadovoljstvo i izvršenje Njegove naredbe, ali se čovjek obraduje pohvalama od strane drugih ljudi, ta radost se neće smatrati dokazom licemjerja ili pretvaranja. Prirodno je da čovjek voli uspjeh i ugled, a da bježi od lošeg glasa, ali to nije dokaz pretvaranja i hvalisanja.

Poslanik Ibrahim, a.s., od Boga je tražio:

وَاجْعَل لِّى لِسَانَ صِدْقٍ فِى الْآخِرِينَ

“I daj da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći.” (Eš-Šu‘ara, 84)

Naravno, ako pohvala i pokuda, veličanje i kuđenje od strane naroda ima uticaj na samo djelo ili na njegovu kakvoću, u tom slučaju iskrenost je upitna.

Zurare od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi: “Imama Bakira, mir neka je s njim, upitao sam: ‘Neko bude zauzet činjenjem dobrog djela i u tom stanju ga vidi neko drugi, pa se on obraduje što je taj neko vidio njegovo dobro djelo. Da li je to radovanje i ushićenje dokaz prijetvornosti?’ Imam je odgovorio:

لا بَأسَ ما مِنْ أحَدٍ إلّا وَ هُوَ یُحِبُّ أنْ یَظْهَرَ لَهُ فِي النّاسِ الْخَیْرُ إذا لَمْ یَکُنْ صَنَعَ ذلِكَ لِذلِكَ.

‘Nema tu ničega lošeg; nema nikoga ko ne voli da se njegovo dobro pokaže ljudima, sve dok to ne bude zbog toga činio.’”[15]

U drugoj predaji se prenosi da su časnog Poslanika, s.a.v.a., upitali: “Šta kažeš o dobrome djelu koje čovjek čini, a narod ga za to pohvali?” Odgovorio je:

تِلْكَ عاجِلُ بُشْری الْمُؤمِنِ یَعْنِي البُشْری الْمُعجَّلَةَ لَهُ في الدُّنْیا، وَ الْبُشْرَی الْاُخْری قُوْلُهُ سُبْحانَه: ﴿بُشْرَاكُمُ الْيَوْمَ جَنَّاتٌ تَجْرِى مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ ﴾

“To je prethodnica radosne vijesti vjerniku, odnosno njegova rano pristigla radosna vijest na Ovom svijetu, a druga radosna vijest su riječi Uzvišenog: Vaša radosna vijest danas su rajske bašče podno kojih rijeke teku...” (El-Hadid, 12)[16]

Dakle, ako je čovjekov glavni cilj u činjenju djela ostvarivanje Božijeg zadovoljstva i izvršenje Njegovih naredbi, pohvale od strane ljudi te radost kao proizvod tih pohvala izvan su okvira cilja i ne kose se sa iskrenošću, nego su, kako bi se reklo, koristi djela, a ne njegov cilj. S obzirom na ovaj uvod, pojavljuje se sljedeće pitanje: Da li je namjera da se podstaknu i poduče drugi ljudi u suprotnosti sa iskrenošću?

Iz predaja se razumije da to zapravo potvrđuje i potiče iskrenost, a ne suprotno, jer ono što je mjerodavno u pogledu iskrenosti i namjere približavanja Bogu jeste uslov da se ibadet ne čini s ciljem isticanja i hvalisanja. Međutim, mogući dodaci, poput pozivanja, poticanja i bodrenja drugih na činjenje dobrih i pohvalnih djela ili promicanja vjere ne samo da se ne kose sa iskrenošću nego još i doprinose njenoj kakvoći.

Čovjek po imenu Ubejd kaže:

قُلْتُ لِأبي عَبْدِ اللهِ عَلَیهِ السَّلام: الرَّجُلُ یَدْخُلُ فِي الصَّلوةِ فَیُجَوِّدُ صَلواتَهُ وَ یُحسِنُها رجاءَ أنْ یَسْتَجِرَّ بَعْضَ مَنْ یَراهُ إلی هَواهُ؟ قالَ لَیْسَ هُوَ مِنَ الرِّیاءِ.

“Imama Sadika, mir neka je s njim, upitah: ‘Ako neko započne namaz, pa ga stane lijepo i pravilno obavljati s nadom da će neke od onih koji ga vide privući svojoj gorljivosti (da li će njegov namaz biti ispravan)?’ On odgovori: ‘To ne spada u pretvaranje.’”[17]

U poznatoj predaji prenesenoj od Imama Sadika, mir neka je s njim, stoji:

کُونُوا دُعاةَ النَّاسِ بِغَیْرِ ألْسِنَتِکُمْ لِیَرَوْ مِنْکُمُ الْوَرَعَ وَ الْإجْتِهادَ وَ الصَّلوةَ وَ الْخَیْرَ فَإنَّ ذلِكَ داعِیَة.

“Pozivajte ljude, ali ne jezicima svojim. Neka vide kod vas bogobojaznost, požrtvovnost, namaz i dobročinstvo, jer je to uistinu sredstvo pozivanja.”[18]

Iz ovih predaja se razumije da mogući dodatni sadržaji (neki dodatni dobri ciljevi) u ibadetu nisu ni u kakvoj suprotnosti sa iskrenošću i namjerom približenja Bogu, nego da se još i smatraju poželjnim, jer obje namjere imaju duhovne i božanske crte u koje ne ulaze lični ni materijalni ciljevi. Čovjek, zapravo, pridodajući ove dobre namjere i ciljeve, jednom strijelom pogađa u dvije mete; znači, ispunjava i svoju glavnu obavezu, a i druge poziva na dobro. Zbog toga je rečeno da je javno činjenje ibadeta i obaveznih milostinja bolje nego tajno. S druge strane, skrivanje pohvalnih i dobrovoljnih djela je bolje od njihovog obznanjivanja, jer je u slučaju obaveza mnogo manje opasnosti da će mrlja pretvaranja pasti na njih, negoli je to slučaj s pohvalnim djelima. Stoga je bolje da se obaveze izvršavaju javno, kako bi i drugi ljudi bili potaknuti da i sami poletnije i predanije izvršavaju svoje obaveze. Naravno, zbog činjenice da su pohvalna djela izloženija opasnosti da budu učinjena s prijetvornošću bolje je da budu držana u tajnosti, osim ako je osoba koja ih čini u potpunosti sigurna u sebe, pa javnim činjenjem ibadeta želi potaknuti i druge. 

Zaključak rasprave

U slučaju da namjera podučavanja i podsticanja drugih ljudi bude od sporednog značaja, a da je glavni, odnosno osnovni cilj izvršenje naredbi i pokoravanje Bogu Uzvišenom, ona neće naškoditi iskrenosti. Drugim riječima, ukoliko je čovjekova spremnost za činjenje ibadeta i izvršavanje obaveza takva da on neće odustati od činjenja ibadeta kada za to nema nikakvog drugog poticaja osim izvršavanja Božijih naredbi, tada dodatni sadržaji (poput namjere da se poduče i potaknu drugi) ne predstavljaju nikakvu smetnju. Ali ako ovi popratni sadržaji budu dio razloga, tako da bez njih ne bi ostalo ozbiljnog poticaja za činjenje ibadeta, islamski pravnici su donijeli pravnu odluku prema kojoj se takvi ibadeti smatraju nevažećim.

Autor ovih redaka smatra da ukoliko se popratni sadržaji odražavaju na kakvoću ibadeta, a ne na njegovu suštinu, oni se ni na koji način ne kose s namjerom zbližavanja s Bogom niti sa samom iskrenošću, te ne poništavaju djela. Naprimjer, ako neko obavlja namaz s namjerom izvršenja Božije naredbe, ne dozvolivši pritom bilo čemu da se umiješa u njegovu namjeru, ali više pažnje posveti načinu na koji ga obavlja, pravilnom i lijepom učenju s ciljem poduke i poticanja drugih, ili glasnije izgovori Božije ime s ciljem skretanja pažnje drugih, namaz mu neće biti nevažeći. Naravno, ako lijepo i pravilno učenje Kur'ana bude s namjerom hvalisanja i samopokazivanja, a ne poduke i poticanja drugih, tada se smatra primjerom pretvaranja u ibadetu, a ispravnost samog ibadeta se čini krajnje upitnom.

Treba reći i da činjenje ibadeta s ciljem dobijanja nagrade i izbjegavanja kazne, ili s namjerom ostvarenja nekih potreba nije u suprotnosti s iskrenošću. Zbog toga su u kur'anskim ajetima i predajama, s namjerom poticanja i bodrenja Božijih robova, mnogo puta spomenute nagrada i kazna, a stručnjaci iz oblasti predaja napisali su brojne knjige o nagradi za dobra djela, a za ispunjenje potreba prenose se posebni ibadeti i zikrovi. Ukratko, prositi pred Božijim vratima s nadom u Njegovu sveobuhvatnu milost i oprost ne samo da nije u suprotnosti sa iskrenošću nego je isto što i sama iskrenost.

Smutnje licemjerja

Iako je u pogledu iskrenosti u ibadetu i udaljavanju od pretvaranja neophodno ispoljiti potpunu opreznost, ponekad taj oprez prelazi uobičajene granice i preinačava se u sumnju u ispravnost svega. Toj sumnji ponajviše su izloženi oni koji se nalaze na početku puta. U takvim okolnostima ne smijemo se osvrtati na te sumnje, a upravo naše nezadovoljstvo pojavljivanjem takvih umišljanja dokaz je da se tu ne radi o pretvaranju, nego nas šejtan tako želi odvratiti s puta.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:

إذا أتَی الشَّیْطانُ أحَدَکُمْ وَ هُوَ في صَلواتِهِ فَقالَ: إنَّكَ مُرائي فَلْیُطِلْ صَلواتَهُ ما بَدا لَهُ مَا لَم یَفُتْهُ وَقْتُ فَریْضَةٍ، وَ إذا کانَ عَلی شَيءٍ مِن أمْرِ الْآخِرَةِ فَلْیَتَمَکَّثْ ما بَدا لَهُ وَ إذا کانَ عَلی شَيْءٍ مِنْ أمْرِ الدُّنْیا فَلْیَبْرَحْ...

“Ako nekome od vas u toku namaza šejtan dođe, pa kaže: ‘Ti si prijetvoran’, neka u namazu ostane koliko god može, s tim da mu vrijeme namaza ne istekne. A ako mu se to desi u nečemu vezanom za Onaj svijet, neka odulji s tim koliko god može. A ako mu se to desi u nečemu vezanom za Ovaj svijet, neka to odmah ostavi...’”[1]

U drugoj predaji zabilježene su sljedeće riječi prenosioca: “Pitali smo: ‘O Božiji poslaniče! Nekima od nas, dok smo u namazu i postu, šejtan govori da smo prijetvorni.’ On reče:

فَلْیَقُلْ أحَدُکُمْ عِنْدَ ذلِكَ أعُوذُ بِكَ أنْ اُشْرِكَ بِكَ شَیْئاً وَ أَنَا أعْلَمُ وَ أسْتَغْفِرُكَ لِما لا أعْلَمُ.

‘Kada god se to desi, recite: Gospodaru moj! Utičem Ti se od toga da Ti svjesno druga pripisujem, a za ono što sam nesvjesno učinio od Tebe oprost molim.’”[2]

 


[1] Biharu-l-anvar, sv. 69, str. 295.

[2] Isto, 303.


[1] Biharu-l-anvar, Bejrut, sv. 67, str. 249; Munjetu-l-murid, str. 43.

[2] Biharu-l-anvar, sv. 67, str. 249.

[3] Usuli Kafi, sv. 2, str. 16, bab al-ihlas, hadis 3.

[4] Usuli Kafi, sv. 2, str. 16; Tefsiru-l-mizan, sv. 20, str. 11; Biharu-l-anvar, Bejrut, sv. 67, str. 230; Al-Akhlak al-Šebbar, str. 12 (uz male razlike).

[5] Mustedreku-l-vesail, sv. 1, str. 12.

[6] Tuhafu-l-‘ukul, str. 16.

[7] Nehdžu-l-belaga, pismo 26.

[8] Biharu-l-anvar, Bejrut, sv. 74, str. 213.

[9] Fihrist-e mozuijje Gurer, str. 149.

[10] Isto, 229.

[11] Mustedreku-l-vesail, sv. 1, str. 10.

[12] Usuli Kafi, sv. 2, str. 16, hadis 4.

[13] ‘Uddetu-l-da‘i, Bejrut, str. 216; Miškatu-l-anvar, str. 11.

[14] ‘Uddetu-l-da‘i, str. 228.

[15] Biharu-l-anvar, sv. 69, str. 294; Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 1, str. 55.

[16] Biharu-l-anvar, sv. 69, str. 294.

[17] Isto, 301; Vesa'ilu-l-ši'a, sv. 1, str. 56, predaja prenesena od Saira ibn Idrisa.

[18] Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 1, str. 56.

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %381 %2018 %08:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT