Iskupljenje za ogovaranje - mišljenja pravnika (3.)

Moralna izgradnja

 

Mišljenje islamskih pravnika

S obzirom na postavljeno pitanje, islamski pravnici zastupaju dva mišljenja:

Jedni smatraju da je dovoljno da se ogovarač pokaje, zatraži oprost za ogovaranog i uputi za njega dovu, te još udijeli milostinju i učini druga slična dobra djela u njegovo ime, držeći da će učinjena dobročinstva omogućiti da Bog primi njegovo pokajanje. Jer moguće je da nekad čovjekov odlazak kod ogovaranog i njegovo traženje oprosta dovedu do suprotnog ishoda, pa je s tim vezi uputno navesti sljedeću predaju:

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

 كَفَّارَةُ مَنِ اغْتَبْتَهُ أَنْ تَسْتَغْفِرَ لَهُ.

“Iskupljenje kod onog koga si ogovorio je da za njega zatražiš oprost.”[1]

Drugi islamski pravnici su pak mišljenja da čovjek treba otići kod osobe koju je ogovarao i zatražiti od nje oprost, budući da je ogovaranje gaženje prava ljudi i sve dok ogovarani ne oprosti ogovaraču, traženje oprosta je uzaludno. Svoju tvrdnju oni također podupiru predajama koje o tome govore, a u koje spadaju i sljedeće:

1. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

إِنَّ الْغِيبَةَ أَشَدُّ مِنَ الزِّنَا إِنَّ الرَّجُلَ يَزْنِي وَ يَتُوبُ فَيَتُوبُ اللَّهُ عَلَيْهِ‏ وَ إِنَّ صَاحِبَ الْغِيبَةِ لَا يُغْفَرُ لَهُ حَتَّى يَغْفِرَ لَهُ صَاحِبُهُ.

Ogovaranje je gore od bluda: zaista, čovjek počini blud pa se pokaje i Bog mu pokajanje primi, dok se ogovaraču neće oprostiti sve dok mu ne oprosti onaj koga je ogovarao.[2]

2. Isto tako rekao je i sljedeće:

مَنْ كانَتْ لِأَخِيهِ عِندَه مَظْلَمَةٌ فِي عِرْضٍ أَوْ مَالٍ فلْيَسْتَحْلِلْهَا مِنهُ مِنْ قَبْلِ أنْ يَأْتيَ يَومٌ لَيسَ هُناكَ دِينَارٌ وَ لا دِرْهَمٌ يُؤْخَذُ مِن حَسَناتِهِ فَإنْ لَم تَكُنْ لَه حَسَناتٌ أُخِذَ مِنْ سَيِّئاتِ صَاحِبِهِ فَيَزِيدُ عَلَى سَيِّئَاتِهِ.

“Neka onaj koji je bratu svome nasilje neko učinio bilo u časti, bilo u imetku zatraži od njega oprosta za to, prije negoli nastupi dan u kojem se ni zlatnika, ni srebrenjaka neće naći, pa će se uzeti od djela njegovih dobrih, a ako kod njega ne bude nikakvih djela dobrih, uzet će se od djela loših onoga kojem pravo njegovo duguje, pa će se pridodati djelima njegovim lošim.[3]

3. A u drugoj predaji rekao je:

 مَنِ اغْتَابَ مُسْلِماً أَوْ مُسْلِمَةً لَمْ يَقْبَلِ اللَّهُ تَعَالَى صَلَاتَهُ وَ لَا صِيَامَهُ أَرْبَعِينَ يَوْماً وَ لَيْلَةً إِلَّا أَنْ يَغْفِرَ لَهُ صَاحِبُهُ.

“Onome ko ogovori muslimana ili muslimanku Bog neće prihvatiti ni namaz, ni post četrdeset dana i noći, osim ako mu oprosti onaj čije je to pravo.[4]

 

Upoređivanje predaja

Pitanje:

Imajući u vidu različite sadržaje predaja koje kazuju o iskupljenju za ogovaranje kao i činjenicu da neki islamski pravnici smatraju da je za iskupljenje dovoljno zatražiti oprost od Boga, a da drugi misle da je za to neophodno dobiti oprost i ogovarane osobe, šta je naša dužnost naspram navođenih predaja i koju od njih uzeti kao mjerilo u djelovanju?

Odgovor:

Svaka od ovih predaja odnosi se na posebne slučajeve i svaka se u odgovarajućim primjerima mora i primijeniti. Međutim, obje skupine predaja bi se mogle usaglasiti na sljedeći način: predaje u kojima se tvrdi da je dovoljno tražiti od Boga oprost odnose se na slučajeve kada bi traženje oprosta od ogovaranog dovelo do svađe i ljutnje te uzrokovalo mržnju i neprijateljstvo, dok se predaje u kojima se tvrdi da je traženje oprosta od ogovaranog obavezno odnose na slučajeve u kojima ne bi bilo nikakvih ružnih posljedica, pa je u takvim primjerima čovjek dužan otići kod onoga o kome je iza leđa ružno govorio i reći mu da nije bilo uredu to što je o njemu govorio, da je nasilje počinio, da je uradio nešto zaista loše, i da on, ako želi, može od njega uzeti svoje pravo, ili mu može oprostiti. Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, navodi drugačiji način usaglašavanja ove dvije skupine predaja, pa kaže kako je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao:

إِنِ اغْتَبْتَ فَبَلَغَ الْمُغْتَابَ فَاسْتَحِلَّ مِنْهُ فَإِنْ لَمْ تَبْلُغْهُ وَ لَمْ تَلْحَقْهُ فَاسْتَغْفِرِ اللَّهَ لَهُ.

“Ako si ogovarao pa ogovarani dozna za to, traži od njega oprosta; a ako ne dozna, traži onda od Boga oprost za njega.”[5]

Nakon navođenja ove predaje, on primjećuje: “U slučaju kada ogovarani ne dozna za ogovaranje, često se desi da traženje oprosta dovede do pojave mržnje i neprijateljstva.”

 

Primjer slaganja

Samo u jednom slučaju islamski pravnici se slažu da je traženje oprosta za ogovaranog dovoljno, i to kada je ogovarani već preselio na Onaj svijet, ili kada je živ, ali nije moguće doći do njega. U tom slučaju čovjek nije dužan učiniti ništa više, budući da Kur'an Časni kaže:

لاَ يُكَلِّفُ اللهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا

“Bog nikoga preko mogućnosti njegovih ne zadužuje...” (El-Bekare, 286)

(nastavak…)


[1] Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 273; Amali Šejh Tusi, str. 120.

[2] Šejh Ensari, Mekasib muharreme, str. 40.

[3] Isto, str. 43; Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 273.

[4] Šejh Ensari, Mekasib muharreme, str. 43.

[5] Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 273.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %870 %2014 %19:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT