Iskupljenje za ogovaranje - uvjeti za prihvatanje pokajanja (2.)

Moralna izgradnja

 

Raspravljali smo o pojavi da je osoba koja počini grijeh ogovaranja dužna iskupiti se, a jedan vid iskupljenja jesu pokajanje i traženje oprosta. Potom smo naveli i neke ajete i predaje koje govore o važnosti pokajanja. Sada, pak, zbog činjenice da Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže “pokajanje mora biti istinsko, ne kao pokajanje prijetvornika koji se samo pretvara da se kaje, ali se u duši zbog djela svoga nimalo ne grize” – došao je trenutak da se pozabavimo stvarnim značenjem pokajanja, kako neko ne bi pomislio da će mu za oprost grijeha biti dovoljno samo riječima zatražiti oprost od Boga. Međutim, budući da je područje rasprave o pokajanju veoma opsežno i široko, mi ćemo se zadovoljiti navođenjem tek tri predaje,[1] nakon čega ćemo se vratiti glavnoj raspravi u ovom poglavlju.

 

Uvjeti za prihvatanje pokajanja

Iz predaja koje slijede zaključuje se da je za pokajanje potrebno ispuniti nekoliko uvjeta, jer u protivnom, ono neće biti prihvaćeno.

1. Čovjek po imenu Ebi-s-Sabbah Kenani kaže:

سَأَلْتُ أَبَا عَبْدِ اللَّهِ، عليه السلام، عَنْ قَوْلِ اللَّهِ عَزَّ وَ جَلَّ يا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا تُوبُوا إِلَى اللَّهِ تَوْبَةً نَصُوحاً قَالَ يَتُوبُ الْعَبْدُ مِنَ الذَّنْبِ ثُمَّ لَا يَعُودُ فِيه.

“Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim, o riječima Boga Uzvišenog ‘O vi koji uzvjerovaste, pokajte se Bogu iskrenim kajanjem.’ On reče: ‘Rob se pokaje za svoj grijeh i više mu se ne vrati.’”[2]

2. Mu'az bin Džebel je upitao Poslanika Božijeg, s.a.v.a., o značenju iskrenog pokajanja, pa mu je on rekao:

أنْ يَتُوبَ التَّائِبُ ثُمَّ لا يَرْجِعُ فِي ذَنْبٍ كَمَا لا يَعُودُ اللَّبَنُ إِلَى الضَّرْعِ.

Da se pokajnik pokaje, potom da se grijehu ne vrati, kao što se ni mlijeko u dojku ne vraća.”[3]

3. Jedan govor od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim:

و قال، عليه السلام، لقَائِلِ قَالَ بِحَضْرَتِهِ أَسْتَغْفِرُ اللَّهَ ثَكِلَتْكَ أُمُّكَ أَ تَدْرِي مَا الِاسْتِغْفَارُ انّ الِاسْتِغْفَارَ دَرَجَةُ الْعِلِّيِّينَ وَ هُوَ اسْمٌ وَاقِعٌ عَلَى سِتَّةِ مَعَانٍ أَوَّلُهَا النَّدَمُ عَلَى مَا مَضَى وَ الثَّانِي الْعَزْمُ عَلَى تَرْكِ الْعَوْدِ إِلَيْهِ أَبَداً وَ الثَّالِثُ أَنْ تُؤَدِّيَ إِلَى الْمَخْلُوقِينَ حُقُوقَهُمْ حَتَّى تَلْقَى اللَّهَ عَزَّ وَ جَلَّ أَمْلَسَ لَيْسَ عَلَيْكَ تَبِعَةٌ وَ الرَّابِعُ أَنْ تَعْمِدَ إِلَى كُلِّ فَرِيضَةٍ عَلَيْكَ ضَيَّعْتَهَا فَتُؤَدِّيَ حَقَّهَا وَ الْخَامِسُ أَنْ تَعْمِدَ إِلَى اللَّحْمِ الَّذِي نَبَتَ عَلَى السُّحْتِ فَتُذِيبَهُ بِالْأَحْزَانِ حَتَّى يَلْصَقَ الْجِلْدُ بِالْعَظْمِ وَ يَنْشَأَ بَيْنَهُمَا لَحْمٌ جَدِيدٌ وَ السَّادِسُ أَنْ تُذِيقَ الْجِسْمَ أَلَمَ الطَّاعَةِ كَمَا أَذَقْتَهُ حَلَاوَةَ الْمَعْصِيَةِ فَعِنْدَ ذَلِكَ تَقُولُ أَسْتَغْفِرُ اللَّهَ.

“On, mir neka je s njim, nekome ko je u njegovom prisustvu izgovorio: ‘Tražim oprost od Boga’ – reče: ‘Majka za tobom zaplakala,[4] znaš li ti šta znači traženje oprosta? Uistinu je traženje oprosta razina Illijjuna, i to je izraz koji šest značenja obuhvata.

Prvo je kajanje za ono što je prošlo.

Drugo je odlučnost da se nikad ne povrati činjenju takvog grijeha.

Treće je da prema stvorenjima njihova prava ispuniš, kako bi Boga susreo čist i bez ikakvog dugovanja.

Četvrto je da se prihvatiš dužnosti svake koju si propustio i da pravo njeno ispuniš.

Peto je da se ustremiš na ono meso što na nedozvoljenom izraste, pa da ga tugom istopiš, sve dok se koža uz kosti ne prilijepi te izraste među njima meso novo.

Šesto je da tijelu daš da iskusi bol pokornosti, kao što si mu dao da iskusi slast neposluha, pa tek onda da kažeš: ‘Od Boga oprost tražim!’’”[5]

Dakle, onaj ko se želi pokajati za ogovaranje  – i općenito za bilo koji grijeh – neće imati nikakav učinak, sve dok na ovaj način ne zatraži oprost. Na tragu predočenog, Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže da čovjek treba, prije svega, načiniti u sebi temeljit preokret, a potom se pokajati, a ukoliko do pokajanja ne dođe pod tim uvjetima, onda ono više sliči ruganju, kao što kaže Imam Bakir, mir neka je s njim, u jednoj predaji:

...وَ الْمُقِيمُ عَلَى الذَّنْبِ وَ هُوَ مُسْتَغْفِرٌ مِنْهُ كَالْمُسْتَهْزِئِ.

“...A onaj koji u grijehu istrajava dok traži oprost je poput onoga koji se izruguje.”[6]

Najkraće, čovjek se treba pokajati zbog svojih postupaka i zatražiti od Boga da mu oprosti grijehe. Potom, treba odobrovoljiti i zatražiti oprost od onih ljudi čija osjećanja je povrijedio i o kojima je iza leđa ružno govorio. Međutim, o samom načinu na koji ih treba odobrovoljiti i od njih zatražiti oprost dalo bi se raspravljati, odnosno, ostaje pitanje: Da li je za to potrebno otići kod ogovarane osobe ili je dovoljno zatražiti oprost i uputiti dovu za tu osobu?

(nastavak...)

[1] Za više obavijesti vidi: Biharu-l-envar, sv. 6, str. 11-48; Usule Kafi, sv. 2, str. 314-317.

[2] Usule Kafi, sv. 2, str. 432, predaja 3; Biharu-l-envar, sv. 6, predaja 68, str. 39.

[3] Mudžme'u-l-bejan, Bejrut, sv. 10, str. 318, na kraju 8. ajeta sure et-Tahrim. U dovama se također pridaje veliki značaj pokajanju što se najbolje vidi u 31. dovi u Sahifi, kao i u Mefatihu-l-dženan: “Munadžatu-t-taibin”.

[4] Ovaj izraz je u to vrijeme bio u širokoj upotrebi, a govorio bi se onome ko nešto pogrešno čini. (Prim. prev.)

[5] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 409.

[6] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 6, str. 36, predaja 54; te str. 41, predaja 75; Usule Kafi, sv. 2, str. 435, predaja 10.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %870 %2014 %19:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT