Namjera i vjerske, kulturne, društvene i nacionalne spone

Moralna izgradnja

Namjera, osim što predstavlja individualnu čovjekovu ličnost (individualno “ja”), odražava i dogmatske, društvene i nacionalne spone (kolektivno “ja”). U islamskim izvorima se mogu naći naznake u oblasti ovoga, a sveukupno se one mogu sažeti u sljedeće tri rečenice:

Ko god bude zadovoljan nekim djelom, poput je onoga koji je to djelo počinio.

Ko god bude zadovoljan djelom neke skupine, spada u nju.

Ko god izražava podršku nekoj skupini, saučestvuje s njom u njenoj nagradi ili kazni.[1]

Od Alija, mir neka je s njim, prenesena je jedna zanimljiva i sveobuhvatna rečenica koja obuhvata sva tri navedena sadržaja:

...إنَّما یَجْمَعُ النّاسَ الرِّضا وَ السُّخْطُ...

“...Uistinu zadovoljstvo i nezadovoljstvo ujedinjuju ljude...”[2]

Dakle, iako su ljudi posvećeni svako svome poslu i iako se, sa stanovišta načina življenja, običaja, izgleda i boje kože, međusobno razlikuju, jedino što ih povezuje i objedinjuje u jednu društvenu zajednicu, jednu naciju i jednu skupinu jesu osjećaji zadovoljstva i nezadovoljstva, odnosno jedinstvo u vjerovanju, idealima i ciljevima.

Ovo pravilo izražava jednu društvenu odliku i ukazuje na društveni duh koji ljude povezuje u pogledu vjerovanja i djelovanja, donoseći im društveno, kulturno i nacionalno jedinstvo. Sa gledišta Imama Alija, mir neka je s njim, jedino mjerilo jedinstva jednog naroda jeste zadovoljstvo i nezadovoljstvo, a sva ostala mjerila, poput porijekla, jezika, rase i geografskog okruženja, treba posmatrati kao sporedne činioce. Drugim riječima, zajedništvo u ljubavi i mržnji, koje izražava jednu vrstu zajedništva u vjerovanju, kulturi i cilju u životu, jedini je činilac koji ljude uvodi u oblik jedne nacije i jednog tijela, međusobno povezujući njihove sudbine, a sve ostalo su sporedni činioci.

Ovdje je potrebno istaći nekoliko činjenica:

Pod “zadovoljstvom” i “nezadovoljstvom” se ovdje ne misli na površne i povremene želje i strasti koje se pod uticajem prolaznih osjećanja u čovjeku pojavljuju i brzo nestaju, nego se misli na onu vrstu želja koje govore o nekoj vrsti misaonih i ideoloških veza te jedinstvu interesa; želja proisteklih iz čovjekove prirode, a koje značajno utiču na njegovu ćud i postupke, čineći ga po naravi i usmjerenju sličnim sa njemu jednakima. Odjek ovakvih dubokih želja u čovjekovim djelima toliko je uticajan da će se čovjek – ako za to postoji sredstvo, a ne postoji prepreka – odmah stopiti sa zajednicom i činiti ono što čine i drugi. U dubini duše čovjeka koji je zadovoljan djelovanjem drugih, iako praktično nije sarađivao s njima i zapravo nema namjeru činiti što i oni, tinja pobuda za činjenje tog djela poput vatre pod pepelom, pa je dovoljna samo jedna iskra da se rasplamsa i zahvati okolinu; znači, ukoliko za to budu postojali uvjeti, ta osoba će učiniti to djelo iz istih pobuda.

S obzirom na navedeno pojašnjenje, može se reći da postojanje takvih pobuda u dubini čovjekovog bića gradi njegovu skupnu ličnost (društveno “ja”) i, ustvari, njegovu ličnost spaja sa ličnošću drugih i njegovu misao spaja sa mislima i uvjerenjima drugih, pa u konačnici ono što posjeduju oni pripada njemu, a ono što oni čine biva pripisano i njemu. Ukratko, njegova sudbina biva povezana sa sudbinom skupine pa na kraju posljedice njihovih djela i njihovih postupaka pogode i njega.

Moguće je reći da je, s gledišta prava, takvo slijeđenje suprotno načelima pravde. Časni Kur'an jasno kaže:

وَلَا تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى

“I niko neće tuđe breme nositi.” (El-Isra, 15)

Također je rečeno u Kur'anu:

كُلُّ نَفْسٍ بِمَا كَسَبَتْ رَهِينَةٌ

“Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio.” (El-Muddessir, 38)

Osim toga, u pravnoj znanosti namjera za izvršenje zločina ne smatra se zločinom. Pa kako onda da čovjek, isključivo zbog odobravanja i bez ikakvog praktičnog djelovanja, bude osuđen da trpi posljedice tuđih djela?

U odgovoru na ovo pitanje treba reći: Tačno je da u skladu s pravnim načelima namjera za činjenje grijeha nije zločin i puko zadovoljstvo djelom drugih ljudi se ne osuđuje kao zločin ili pomaganje zločina, ali tema ove rasprave su moralne i društvene posljedice ovog slučaja koje, htio – ne htio, kao vidljivi učinci zahvataju čovjeka. Naprimjer, onaj koji odobrava ubistvo nevinog čovjeka nesporno je iste naravi kao i ubica ili ubice, i u tom slučaju se ne razlikuje od onih koji su aktivno sudjelovali u činu ubistva, iako praktično nije s njima sarađivao niti zasad ima namjeru izvršiti takav zločin. Međutim, ovaj neizbježni slijed postoji u stvarnim posljedicama jednog prirodnog i društvenog zakona na koji je, htjelo – ne htjelo, osuđeno svako društvo, a članovi tog društva ne bivaju izuzeti iz njega, kao što pojave poput pobjede i poraza, nedaće i blagostanja, izobilja i suše te slični događaji ne spadaju u red dešavanja koja bi u trenutku izbijanja birala koje osobe će pogoditi a koje će izuzeti od svojih posljedica. Uzmimo da su neki ostali nedodirnuti nekom nesrećom i da su se spasili. Ipak, te osobe ne mogu ostati imune na posljedice tih događaja, jer imovinska šteta te kulturni i duhovni gubici, kao i uništenje naučnih, ekonomskih i društvenih bogatstava u takvim nesrećama nisu događaji čije nepovoljne posljedice obuhvataju samo određenu skupinu ljudi. Tako se i u časnom Kur'anu kaže:

وَاتَّقُوا فِتْنَةً لَّا تُصِيبَنَّ الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنكُمْ خَاصَّةً

“I čuvajte se smutnje koja će pogoditi ne samo one od vas koji su nasilje učinili.” (El-Enfal, 25)

Moguće je da čovjek u pravnim pitanjima, zahvaljujući raznim okolnostima, poput poricanja, nepostojanja dovoljno jakih dokaza za dokazivanje zločina, pomilovanja i oprosta, izbjegne kaznu, ali po zakonu Stvaranja bijeg je nemoguć, jer: “Nemoguće je pobjeći od Tvoje vlasti.”

وَلْيَخْشَ الَّذِينَ لَوْ تَرَكُوا مِنْ خَلْفِهِمْ ذُرِّيَّةً ضِعَافًا خَافُوا عَلَيْهِمْ

“I neka se pribojavaju, kao kad bi sami iza sebe ostavili nejaku djecu za koju strahuju.” (En-Nisa, 9)

Primjećujete kako izostanak očinske ljubavi u prošlosti zahvata djecu tih očeva u budućnosti, iako djeca nisu ništa skrivila, jer je to zakon Stvaranja koji je u poretku postojanja uspostavljen kao stamen i nepromjenjiv zakon, tako da se njegovo sudsko ispitivanje i postupak razlikuju od sudskih postupaka običnih sudova, a pojam istine i pravde pred ovim sudom je mnogo širi i obuhvatniji nego pred običnim sudovima.[3]

Djela koja nailaze na odobravanje dijele se na individualna i kolektivna. Individualno djelo je ono djelo u koje ulazi samo volja jedne osobe, dok volja drugih ljudi u tom djelu – odobravali ga ili ne – nema nikakvog udjela. Međutim, kolektivno djelo je ono djelo koje nastaje kao izraz htijenja zajednice, iako je moguće da bude izvršeno posredstvom samo jedne osobe. Naprimjer, progon i ubistvo Salihove, a.s., deve, mada je izvršeno rukom jedne osobe, zbog toga što je taj čin bio izraz volje svih Uzvišeni Bog je to ubistvo pripisao plemenu Semud, o čemu kaže:

فَعَقَرُوهَا فَدَمْدَمَ عَلَيْهِمْ رَبُّهُم بِذَنبِهِمْ فَسَوَّاهَا

“Pa su je zaklali – i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovog uništio i do posljednjeg istrijebio.” (Eš-Šems, 14)

Prema tome, slijeđenje u kolektivnom djelu nije uvjetovano tjelesnim prisustvom i djelatnom saradnjom svih članova jednog društva, nego je dovoljna činjenica da postoji zastupanje istih uvjerenja i srčano odobravanje nekog djela, jer izvršilac takve radnje istu izvršava u svojstvu predstavnika zajednice i uz njihovu podršku te on, zapravo, tako izvršava njihovu želju. Da zajednica nije htjela, pojedinac ne bi mogao izvršiti to djelo. Sredstva i podrška koje je zajednica pružila izvršiocu čina dali su mu odriješene ruke da izvrši jedan takav zločin i upravo zbog toga se njegov čin pripisuje cjelokupnoj zajednici.

U islamskoj kulturi, u ovakvom sudioništvu nisu važni ni zajedničko vrijeme ni zajednički prostor. Drugim riječima, u takvom društvenom slijeđenju budući i prošli naraštaji bit će jednaki. Zbog tog u društvenim suparništvima i sukobima buduća pokoljenja snose posljedice za djela prethodnih. Zašto? Zato što s njima dijele uvjerenja i ciljeve, odobravaju njihova djela i postupke i, jednom riječju, s njima su zajedno i u ljubavi i u mržnji. S obzirom na ovo pojašnjenje, razjašnjena je i filozofija slijeđenja kolektivnih i skupnih djela, i zapravo većina ajeta i islamskih predaja odnosi se na slijeđenje u djelu skupine, a ne pojedinca. U njima stoji:

مَن أحَبَّ عَملَ قَومٍ...

“Kome je drago što je neka skupina učinila određeno djelo...”,[4] ili:

اَلرّاضي بِفِعْلِ قَومٍ کَالدّاخِلِ فیه مَعَهُمْ.

“Onaj ko odobrava djelo skupine neke je poput onoga ko ga s njima čini.”[5]

U ovim predajama radi se o djelu skupine, a ne pojedinca. Slijeđenje u kolektivnim djelima je donekle razjašnjeno, ali to izgleda malo teže kada je riječ o djelu pojedinca, jer ako pretpostavimo da odobravanje ili neodobravanje djela neke osobe od strane drugih nema uticaja na djelo, kako se onda puko odobravanje djela neke osobe može smatrati ravnim izvršenju djela?

Odgovor na ovo pitanje možemo dobiti iz prethodno rečenog, jer, kao što smo rekli, glavno pravilo u slijeđenju jeste zadovoljstvo ili nezadovoljstvo počinjenim djelom, koje odražava svojevrsnu duhovnu i kulturnu vezu između izvršioca djela i osobe koja to djelo odobrava, i u ovom smislu nema nikakve razlike između djela pojedinca i djela skupine. Dakle, kao što je ova veza unutar jednog naroda pokazatelj svojevrsnog misaonog i kulturnog jedinstva te jedinstva u pogledu ideala, na isti način može se posmatrati djelo pojedinca. Jedina postojeća razlika je ta što je opseg slijeđenja u djelu pojedinca skučeniji od opsega slijeđenja u djelu društva.

Bez sumnje, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo bilo kojim djelom znači prihvatanje ili neprihvatanje njegovih posljedica i učinaka, a nema sumnje da je jedan od učinaka djela oličen u nagradi ili kazni koja proizlazi iz počinjenog djela. Prema tome, zadovoljstvo nekim djelom neminovno znači i zadovoljstvo nagradom ili kaznom koja za njega slijedi, iako je moguće da čovjek u svijesti takvo šta ne osjeća, ali ipak treba znati da je ljudska svijest veoma prostrana i nije ograničena na ovaj stadij.

Četvrta razina se odnosi na duhovne i moralne posljedice namjere. Kako je moguće da ljubav i mržnja te dobre i loše pobude ne utiču na čovjekov duhovni sklop te da ne predskažu čovjekovu sreću i nesreću?

Imam Sadik, mir neka je s njim, u odgovoru na pitanje da li ljubav i mržnja spadaju u vjerovanje, rekao je:

وَ هَلِ الْإیمانُ إلّا الْحُبُّ وَ الْبُغْضُ.

“Zar je vjerovanje išta drugo osim ljubavi i mržnje?”[6]

Iako ova predaja govori o ljubavi i mržnji, već je rečeno da su namjera, ljubav i mržnja međusobno neodvojivi i saučestvuju u propisima i učincima, jer je namjera pokazatelj ljubavi i mržnje, ljubav i mržnja izražavaju vjerovanje, vjerovanje je pokazatelj ideja i uvjerenja, čovjekovo uvjerenje jeste čovjekova priroda, a priroda je unutrašnji lik čovjeka i njegova vrsna razlika kojom se odlikuje. Prema tome, namjera je, ustvari, jedan dio ove strukture.

Učenjaci iz oblasti načela islamskog prava, raspravljajući o namjeri usmjerenoj ka činjenju grijeha (tadžarri), rekli su da je namjera da se učini grijeh, ukoliko ne skonča činom, oprostiva i da se za nju ne upisuje grijeh. Zagovornici ove misli su, s ciljem dokazivanja svoje tvrdnje, kao dokaz naveli i predaje koje su zabilježene u knjigama načela islamskog prava i glavnim izvorima predaja.[7]

Pitanje:

Da li se navedena misao kosi sa prethodnom tvrdnjom da je namjera mjerilo ljepote i ogavnosti kao i nagrade i kazne, te da je srčana naklonost djelu koje čine drugi dovoljna da čovjeka učini njihovim saučesnikom u nagradi i kazni za njihovo djelo?

Islamski znanstvenici u odgovoru na ovo pitanje naveli su opravdanja koja vam predočavamo:

Odvažnost (namjera činjenja grijeha) dijeli se na dvije vrste: prva se odnosi na slučajeve kada se čovjek pokaje prije izvršenja djela te pod uticajem unutrašnjih činilaca i vlastitom voljom odustane od činjenja grijeha. Druga vrsta su slučajevi kada čovjek dođe do same granice činjenja grijeha, ali u tome biva spriječen vanjskim činiocima. U prvom slučaju, namjera činjenja grijeha biva oproštena, jer su kajanje i odustajanje dokaz čistote čovjekove nutrine i njegove iskrenosti te takav čovjek zaslužuje oprost. No, u drugom slučaju ne biva oproštena, jer takav čovjek, koji je išao sve do same granice grijeha zbog svoga buntovnog duha i smjelosti pred svojim Skrbnikom (Bogom Uzvišenim), zaslužuje prijekor i kaznu, budući da on sam nije odustao od činjenja grijeha, već su ga u tome spriječili određeni vanjski činioci.

Odvažnost (grješna namjera) ponekada je apstraktna, a ponekada skončava djelom; znači, prati je neka vrsta odgovarajućeg djelovanja (pa makar i otpočinjanjem uvoda u djelo). Prva vrsta se u čovjekovoj knjizi djela ne bilježi kao grijeh, dok je druga vrsta zabranjena i onaj ko je počini zaslužuje pokudu i kaznu, jer je namjera koja skonča djelovanjem dokaz nepokornosti, pobune i nemara, za razliku od prve vrste (puke namjere), koja ostaje na razini namjere bez ikakvog djelovanja koje bi bilo dokazom pobune.

Autor ovih redaka smatra da se drskost može podijeliti i na drugi način, jer se namjera dijeli na kolebljivu (prolaznu) i čvrstu namjeru.

Kolebljiva (prolazna) namjera je namjera koja se, usljed izljeva nagona, pojavljuje u duši i kao takva nema korijena u vjerovanju i moralu. Ova vrsta namjera javlja se u obliku sjećanja, težnji, trenutnih požuda i emotivnih uzbuđenja. Ona brzo prolazi i nestaje usljed reakcije drugih činilaca, a svoje mjesto prepušta dobrim i čvrstim pobudama, kao kad neko u mjesecu Ramazanu ugleda neku ukusnu hranu pa pomisli da se omrsi i prekine post, ali istog trena odustane od te namjere.

Trajna namjera je ona namjera koja se uzdiže iz dubine duše i izvire iz čovjekovih uvjerenja, njegove naravi i njegovih odlika. Ova vrsta namjere je pokazatelj čovjekove stvarne ličnosti i prirode, a u Kur'anu je spomenuta kao šakile, odnosno unutrašnji lik ili priroda:

قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِه

Reci: “Svako djeluje u skladu sa svojom ličnošću.” (El-Isra, 84)[8]

Međutim, prva vrsta (nestalna namjera), pošto je nastala kao reakcija nagona i pošto ne predstavlja drskost, nemar i pokvarenost duše, može se oprostiti i može se preko nje preći, a čini se da se oprost odnosi upravo na ovu vrstu namjera. Dokaz za to su i predaje od Imama Sadika, mir neka je s njim, navedene u tumačenju ajeta:

الَّذِينَ يَجْتَنِبُونَ كَبَائِرَ الْإِثْمِ وَالْفَوَاحِشَ إِلَّا اللَّمَمَ إِنَّ رَبَّكَ وَاسِعُ الْمَغْفِرَةِ

“One koji se klone velikih grijeha i razvrata, a one bezazlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta.” (En-Nedžm, 32)

U ovim predajama je naglašeno da se pod lamam misli na grješnu namjeru ili na “grijehe koji se dešavaju ponekada i ne predstavljaju odraz čovjekove prirode i njegovih navika.”[9]

S obzirom na ovo tumačenje, ova vrsta grijeha (zbog toga što ne predstavlja dokaz inada i buntovništva onog koji ga je počinio) biva obuhvaćena sveobuhvatnom Božijom milošću i oprostom. Kada jedno ovakvo djelo biva obuhvaćeno oprostom, onda će još prije namjera, koja ima istu odliku, biti obuhvaćena oprostom, jer su oboje čisti od duha buntovništva i nepokornosti.

Druga vrsta (stalna namjera) namjera pretežno će skončati činom i djelom, a ako kojim slučajem ne skonča djelom, to je zbog uticaja činilaca i prepreka koje se nalaze izvan kontrole samog činioca. U ovom primjeru, pošto je namjera praćena buntovništvom i nepokornošću, smatra se grijehom i na kraju ishodi kaznom i pokudom. S obzirom na ovakvu podjelu namjera koju smo naveli, čini se da “namjera” u predaji:

نِیَّةُ الْمُؤمِنِ خَیْرٌ مِنْ عَمَلِهِ وَ نِیَّةُ الْکافِرِ شَرٌّ مِنْ عَمَلِهِ.

“Vjernikova namjera bolja je od djela njegovog, dok je namjera nevjernikova gora od djela njegovog”,[10] spada u drugu vrstu, u stalnu namjeru, odnosno to je ona namjera koja se pojavljuje u nutrini vjernika potaknuta njegovim vjerovanjem, a u nutrini nevjernika potaknuta njegovom prirodom nevjerovanja i poricanja. Drugim riječima, duboko ukorijenjene namjere vjernika bolje su od njegovih djela, dok su duboko ukorijenjene namjere nevjernika ružnije od njegovih djela, jer su te namjere kod vjernika pokazatelj prosvijetljenosti, iskrenosti i vjerovanja, a kod nevjernika pokazatelj tvrdoglavosti, nevjerovanja i nepokornosti.

S obzirom na ovo pojašnjenje, potpuno je određen položaj ljubavi i mržnje u gore navedenim predajama: “Kome je drago što je skupina neka...”, i “onaj ko odobrava djelo skupine neke...” Dakle, postaje jasno da se pod ljubavlju i mržnjom, zadovoljstvom i nezadovoljstvom ne misli na površna i prolazna osjećanja nego na onu vrstu duševnih stanja koja izviru iz dubine duše i prožeta su čovjekovom prirodom i njegovom ličnošću. U ovom slučaju, osoba koja je zadovoljna djelom drugih, ustvari je po svojoj naravi i težnjama ista kao i oni, te će samim tim neminovno biti saučesnik u stvarnim posljedicama djela.

Prema moralnim mjerilima, iako djelo nije bez ikakvog traga, osnovna je namjera i pobuda, za razliku od pravnih mjerila prema kojima se namjera smatra sporednom stvari, a osnovnom se smatra djelo.[11]

Naprimjer, ako neko bude ubijen iz pobuda ličnog neprijateljstva, a potom se pokaže da je krv ubijenog bilo dozvoljeno proliti, u tom slučaju, sa pravnog stanovišta, ubica ne podliježe propisu odmazde niti plaćanja krvarine, ali ipak sa stanovišta morala takva osoba zaslužuje prijekor i kaznu, jer iako njegovo djelo sa stanovišta čina nije bilo ogavno, ono se ipak sa stanovišta počinioca smatra ružnim i nemoralnim, te njegov vinovnik iz tog razloga zaslužuje prijekor, kaznu i preodgajanje. Vjerovatno i razlog što pojedini islamski pravnici koji u ovakvim slučajevima zagovaraju kaznu i preodgajanje počinioca počiva na etici i odgoju, a ne na pravnim temeljima. Ovakvo miješanje pravnih i moralnih pitanja u našem pravu su prirodna pojava, jer je islamsko pravo neodvojivo od islamske etike, a prethodno smo rekli da je do međusobnog razdvajanja nauka došlo zbog uređenosti i lakšeg pristupa istima, a ne zbog njihove međusobne odvojenosti na polju idžtihada i djelovanja.

Ovim pojašnjenjem razjašnjen je položaj svih etičkih i pravnih pitanja, a postalo je jasno i da neodgovornost sa pravnog stanovišta ne predstavlja nužno nepostojanje odgovornosti sa etičkog stanovišta. Također je postalo jasno da moralne obaveze i zabrane nemaju nikakvo drugo značenje osim vjerozakonskih obaveza i zabrana.[12] Jedina značajna tačka u kojoj se moralne obaveze i zabrane razlikuju od islamskih i građanskih pravnih obaveza i zabrana jeste aspekt propisa, a ne njihova osnova. Prema tome, moralna zabrana odnosi se na ono što je zabranjeno sa stanovišta etike, iako je moguće da sa pravnog stanovišta ne spada u krug zabranjenog. Bez sumnje, moralne zabrane i obaveze imaju odgovarajuće učinke kao što i pravne zabrane i obaveze imaju svoje učinke. Stoga, onaj ko odobrava ubistvo nedužnog čovjeka sa etičkog stanovišta je saučesnik u ubistvu – odnosno, odgovoran je pred Bogom – iako se sa pravnog stanovišta ne smatra saučesnikom u ubistvu. Uzvišeni Bog je rekao:

وَإِن تُبْدُوا مَا فِى أَنفُسِكُمْ أَوْ تُخْفُوهُ يُحَاسِبْكُم بِهِ اللهُ

“Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili, Bog će vas za to pitati...” (El-Bekare, 284)

Dakle, i osjećanja i pobude također se smatraju dijelom čovjekovih djela i pred Istinitim Bogom – Uzvišeni je On – bit će razmotreni, a činjenica da je u nekim predajama rečeno: “Onome ko odobrava grijeh piše se jedan grijeh, a onome ko ga počini pišu se dva grijeha”, kako izgleda, ima za zadaću kazati da je grijeh počinioca dva puta veći od grijeha onog ko ga odobrava, jer je onaj ko ga odobrava počinio grijeh samo svojim srcem, dok je počinilac počinio grijeh i srcem i djelom pa stoga treba da trpi i veću kaznu.

Nakon ovih pojašnjenja potrebno je posvetiti pažnju pojedinim ajetima i predajama koji se navode kao dokazi u okviru ove rasprave.

Primjeri iz Časnog Kur'ana

Časni Kur'an o plemenu Israilovom kaže:

وَإِذْ نَجَّيْنَاكُم مِّنْ آلِ فِرْعَوْنَ يَسُومُونَكُمْ سُوءَ الْعَذَابِ يُذَبِّحُونَ أَبْنَاءَكُمْ وَيَسْتَحْيُونَ نِسَاءَكُمْ وَفِى ذَلِكُم بَلَاءٌ مِّن رَّبِّكُمْ عَظِيمٌ

“I kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: sinove su vam klali a žene u životu ostavljali – u tome vam je bilo iskušenje veliko od Gospodara vašeg...” (El-Bekare, 49)

U narednom ajetu je rečeno:

وَإِذْ فَرَقْنَا بِكُمُ الْبَحْرَ فَأَنجَيْنَاكُمْ وَأَغْرَقْنَا آلَ فِرْعَوْنَ وَأَنتُمْ تَنظُرُونَ

“I kada smo vam more rastavili i vas izbavili, a faraonove ljude, na oči vaše, potopili...” (El-Bekare, 50)

Uzvišeni zatim kaže:

وَإِذْ وَاعَدْنَا مُوسَى أَرْبَعِينَ لَيْلَةً ثُمَّ اتَّخَذْتُمُ الْعِجْلَ مِن بَعْدِهِ وَأَنتُمْ ظَالِمُونَ

“I kad Musau četrdeset noći obećanje ispunjavasmo, pa ste, čineći nepravdu, tele obožavati počeli.” (El-Bekare, 51)

Uzvišeni u drugom ajetu kaže:

لَّقَدْ سَمِعَ اللهُ قَوْلَ الَّذِينَ قَالُوا إِنَّ اللهَ فَقِيرٌ وَنَحْنُ أَغْنِيَاءُ سَنَكْتُبُ مَا قَالُوا وَقَتْلَهُمُ الْأَنبِيَاءَ بِغَيْرِ حَقٍّ وَنَقُولُ ذُوقُوا عَذَابَ الْحَرِيقِ

“Bog je uistinu čuo riječi onih koji rekoše: ‘Zaista je Bog siromašan, a mi smo bogati!’ Zapisat ćemo ono što rekoše, a i njihovo bespravno ubijanje vjerovjesnika, i reći ćemo: ‘Iskusite patnju u ognju užarenom.’” (Ali ‘Imran, 181)

I rekao je:

الَّذِينَ قَالُوا إِنَّ اللهَ عَهِدَ إِلَيْنَا أَلَّا نُؤْمِنَ لِرَسُولٍ حَتَّى يَأْتِيَنَا بِقُرْبَانٍ تَأْكُلُهُ النَّارُ قُلْ قَدْ جَاءَكُمْ رُسُلٌ مِّن قَبْلِى بِالْبَيِّنَاتِ وَبِالَّذِى قُلْتُمْ فَلِمَ قَتَلْتُمُوهُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

“Onima koji govore: ‘Bog nam je naredio da ne vjerujemo ni jednom poslaniku prije nego što prinese žrtvu koju će vatra progutati’ – reci: ‘Već su vam prije mene poslanici jasne dokaze donosili, a i taj o kojem govorite, pa zašto ste ih, ako istinu govorite, ubijali?’” (Ali ‘Imran, 183)

Pitanje:

Kako to da su se ovi ajeti odnosili na jevreje iz vremena Poslanika islama, s.a.v.a., iako ti jevreji nisu počinili spomenuta djela i uopće nisu bili ni predmet spomenutih dešavanja, jer se blagodati, nedaće, ubistva, pljačke, mučenja i uznemiravanja prethodnih Božijih poslanika i njihovo ubijanje[13] odnose na njihove pretke. Pa zašto im se Uzvišeni Bog zbog tih djela obraća i kori ih?

Odgovor:

Odgovor na postavljeno pitanje glasi: Zbog toga što su jevreji iz vremena časnog Poslanika, s.a.v.a., odobravali postupke svojih predaka, izražavajući zadovoljstvo u pogledu njih, postali su saučesnici u odgovornosti svojih predaka kao i sudionici u njihovom grijehu.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

کانَ بَیْنَ الْقائِلینَ وَ الْقاتِلینَ خَمْسَمأةَ عامٍ فَألْزَمَهُمُ اللهُ الْقَتْلَ بِرِضاهُمْ بِما فَعَلُوا.

“Između onih koji su govorili (da im je Bog naredio da ne slijede nijednog poslanika...) i onih koji su (poslanike) ubijali prošlo je petsto godina[14], pa im je Bog to ubistvo pripisao zato što su odobravali ono što su oni učinili.”[15]

Ajeti o plemenu Semud i Salihovoj kamili

Časni Kur'an u još jednom slučaju podsjeća na zadovoljstvo djelima drugih i namjeru i srčano zadovoljstvo ljudi (prema djelima drugih) smatra sudbonosnim u njihovoj sreći i nesreći, časti i poniženju, a riječ je o slučaju plemena Semud i njihovom ubistvu kamile Saliha a.s. Kur'an o tome kaže:

وَإِلَى ثَمُودَ أَخَاهُمْ صَالِحًا قَالَ يَا قَوْمِ اعْبُدُوا اللهَ مَا لَكُم مِّنْ إِلَـهٍ غَيْرُهُ

“I Semudu – brata njihova Saliha. ‘O narode moj’ – govorio je on – ‘samo se Bogu klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!...’” (Hud, 61)

Međutim, Salihovi, a.s., protivnici nisu prihvatili taj poziv nego su ga u laž ugonili, rekavši:

أَتَنْهَانَا أَن نَّعْبُدَ مَا يَعْبُدُ آبَاؤُنَا وَإِنَّنَا لَفِى شَكٍّ مِّمَّا تَدْعُونَا إِلَيْهِ مُرِيبٍ

“...Zar nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” (Hud, 62)

Vidjevši da njegov narod ne samo da mu nije povjerovao nego ga je, štaviše, i u laž utjerao, poslanik Salih je odlučio da ih prema Bogu Uzvišenom pozove nadnaravnim djelom i da im tako dokaže istinitost svoga poziva. Zbog toga je rekao:

وَيَا قَوْمِ هَـذِهِ نَاقَةُ اللهِ لَكُمْ آيَةً فَذَرُوهَا تَأْكُلْ فِى أَرْضِ اللهِ وَلَا تَمَسُّوهَا بِسُوءٍ فَيَأْخُذَكُمْ عَذَابٌ قَرِيبٌ

“O narode moj, ovo je kamila Božija, znamenje za vas, pa pustite je neka pase po zemlji Božijoj i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska.” (Hud, 64)

No, Salihovo, a.s., uporno insistiranje i naglašavanje nije ostavilo ni najmanje traga u njima sve dok jedna skupina buntovnika iz plemena Semud, koji su u Salihu vidjeli smetnju za svoje interese, ne odluči da ubije kamilu. Tu svoju namjeru na kraju su i proveli u djelo, o čemu časni Kur'an kaže:

فَعَقَرُوا النَّاقَةَ وَعَتَوْا عَنْ أَمْرِ رَبِّهِمْ وَقَالُوا يَا صَالِحُ ائْتِنَا بِمَا تَعِدُنَا إِن كُنتَ مِنَ الْمُرْسَلِينَ

“I zaklaše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: ‘O Salih, učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako si poslanik.’” (El-A‘raf, 77)

Nakon što su zaklali kamilu, Salih, a.s., im je rekao:

تَمَتَّعُوا فِى دَارِكُمْ ثَلَاثَةَ أَيَّامٍ ذَلِكَ وَعْدٌ غَيْرُ مَكْذُوبٍ

“Uživajte u kućama svojim još samo tri dana, to vam je istinita prijetnja.” (Hud, 65)

فَعَقَرُوهَا فَأَصْبَحُوا نَادِمِينَ فَأَخَذَهُمُ الْعَذَابُ إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَةً وَمَا كَانَ أَكْثَرُهُم مُّؤْمِنِينَ

“Ali, oni je zaklaše i potom se pokajaše, pa ih kazna stiže. To je uistinu znak, ali većina ovih ne vjeruje.” (Eš-Šu‘ara, 157–158)

U svakom slučaju, bili su izloženi Božijoj kazni koju Uzvišeni Bog u jednom ajetu opisuje sljedećim riječima:

فَأَخَذَتْهُمُ الرَّجْفَةُ فَأَصْبَحُوا فِى دَارِهِمْ جَاثِمِينَ

“I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični.Y (El-A‘raf, 78)

A na drugom mjestu kaže:

وَأَخَذَ الَّذِينَ ظَلَمُوا الصَّيْحَةُ فَأَصْبَحُوا فِى دِيَارِهِمْ جَاثِمِينَ

“...A one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u kućama svojim osvanuli mrtvi, nepomični.” (Hud, 67)

Obratite pažnju na činjenicu da je zbog grijeha i neposluha samo jedne osobe, koja je zaklala Salihovu, a.s., kamilu, Uzvišeni Bog sve njih predstavio kao sudionike u tom grijehu i predstavio ih kao nepravednike:

وَآتَيْنَا ثَمُودَ النَّاقَةَ مُبْصِرَةً فَظَلَمُوا بِهَا

“Semudu smo kao vidljivo čudo kamilu dali, ali oni se o nju ogriješiše.” (El-Isra, 59)

Iako je kamilu[16] ubila samo jedna osoba, pošto su drugi odobrili grijeh te osobe, na kraju su svi bili zahvaćeni Božijom kaznom, nestali su i uništeni kao što je rečeno u Kur'anu:

كَأَن لَّمْ يَغْنَوْا فِيهَا أَلَا إِنَّ ثَمُودَ كَفَرُوا رَبَّهُمْ أَلَا بُعْدًا لِّثَمُودَ

“...Kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!” (Hud, 67)

I tako je njihov korijen sasječen, kako stoji:

فَقُطِعَ دَابِرُ الْقَوْمِ الَّذِينَ ظَلَمُوا وَالْحَمْدُ لِلَّـهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

“I zameo se trag tom narodu koji je zlo činio, a neka je hvala Bogu, Gospodaru svjetova!” (El-En‘am, 45)

Osvrt na predaje

U predajama koje se prenose od naših vjerskih velikana posebna pažnja posvećena je ovom izrazito važnom pitanju, a mi ćemo u nastavku navesti nekoliko ovih predaja:

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, u svojim govorima je ukazivao na priču o Semudovoj kamili, govoreći:

...أیُّهَا النّاسُ إنَّما یَجْمَعُ النّاسَ الرِّضا وَ السُّخْطُ، وَ إنَّما عَقَرَ ناقَةَ ثَمُودَ رَجُلٌ واحِدٌ فَعَمَّهُمُ اللهُ بِالْعَذابِ لَمّا عَمّوهُ بِالرِّضا فَقالَ سُبْحانَهُ ﴿فَعَقَرُوهَا فَأَصْبَحُوا نَادِمِينَ﴾ فَما کانَ إلّا أنْ خارَت أرْضُهُم بِالخَسْفَةِ خُوارَ السِّکَّةِ الْمُحْماةِ في الْأرضِ الْخَوّارَةِ...

“O ljudi! Uistinu, ono što ljude međusobno povezuje jeste zadovoljstvo i nezadovoljstvo. Zaista je Semudovu kamilu zaklao samo jedan čovjek, ali je Bog sve njih kaznom obuhvatio, jer su njega svi zadovoljstvom svojim obuhvatili. Zato Uzvišeni kaže: Ali oni je zaklaše i potom se pokajaše. Tlo njihovo u zemlju propade, kao što usijano ralo propada u zemlju mehku...”[17]

U drugoj predaji osoba po imenu Abdu-s-Selam ibn Salih Hirvi priča: “Imama Alija ibn Musaa Rezu, mir neka je s njim, upitao sam: ‘Kakvo je tvoje mišljenje o onome što se prenosi da je rekao Imam Sadik, mir neka je s njim: Kada se pojavi Imam Mehdi, neka Allah ubrza njegov časni povratak, ubit će sinove ubica Imama Husejna, mir neka je s njim, zbog onoga što učiniše očevi njihovi?’ Imam je odgovorio: ‘To je tako.’ Upitah: ‘Prema tome, kako se onda tumači ajet: Niti jedan grješnik neće nositi na plećima svojim grijehe drugoga?’ Odgovorio je:

صَدَقَ اللهُ في جَمیعِ أقْوالِهِ، وَلکِنْ ذَراري قَتَلَةِ الْحُسَیْنِ عَلَیْهِ السَّلامُ یَرضَونَ بِفِعالِ آبائِهِمْ وَ یَفْتَخِرُونَ بِها وَ مَنْ رَضِيَ شَیْئاً کانَ کَمَنْ أتاهُ، وَلَو أنَّ رَجُلاً قُتِلَ بِالْمَشرِقِ فَرَضِيَ بِقَتلِهِ رَجُلٌ بِالْمَغرِبِ لَکانَ الرّاضي عِنْدَ اللهِ عَزَّ وَ جَلَّ شَریكَ الْقاتِلِ، وَ إِنَّما یَقتُلُهُمُ الْقائمُ عَلَیْهِ السَّلامُ إذا خَرَجَ لِرِضاهُمْ بِفِعْلِ آبائِهِمْ.

‘Sve ono što je Uzvišeni rekao je istina, ali su potomci onih koji ubiše Imama Husejna, mir neka je s njim, bili zadovoljni djelom očeva svojih, ponoseći se njime, a onaj ko je zadovoljan nekim djelom isti je kao i onaj ko ga je počinio. Da neko bude ubijen na istoku, a da neko drugi na zapadu bude zadovoljan njegovim ubistvom, onaj što je zadovoljan će pred Bogom Uzvišenim biti saučesnik ubice. Zaista će Imam Mehdi, mir neka je s njim, ubiti njih kada se pojavi zato što su bili zadovoljni djelom očeva svojih.’”[18]

Časni Poslanik islama je u jednom hadisu rekao:

مَنْ أحَبَّ عَمَلَ قَومٍ أشْرَكَ في عَمَلِهِمْ.

“Onaj kome je drago djelo skupine neke saučesnik je u djelu njihovom.”[19]

Također je rekao:

مَنْ شَهِدَ أمْراً فَکَرِهَهُ کانَ کَمَنْ غابَ عَنْهُ وَ مَنْ غابَ عَنْ أمْرٍ فَرَضِیَهُ کانَ کَمَنْ شَهِدَهُ.

“Onaj ko prisustvuje nečemu što ne voli poput je onoga ko tome ne prisustvuje, dok je onaj ko ne prisustvuje nečemu čemu se raduje poput onoga ko je tome prisustvovao.”[20]

U jednoj predaji od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, se prenosi:

ألرّاضي بِفِعْلِ قَوْمٍ کَالدّاخِلِ مَعَهُمْ فیهِ، وَ عَلی کُلِّ داخِلٍ في باطِلٍ إثْمانِ إِثْمُ الْعَمَلِ بِهِ وَ إِثْمُ الرِّضا بِهِ.

“Onaj ko je zadovoljan djelom skupine neke je poput onoga ko se s njom u njega upustio. A svakome ko se upusti u nedjelo neko pišu se dva grijeha: grijeh što ga je počinio i grijeh što je njime zadovoljan.”[21]

Kao što smo već rekli, vjerovatno se pod jednim grijehom i dva grijeha misli na veličinu neposluha.


[1] Iako se tema rasprave vezane za ovakve predaje odnosi na zadovoljstvo i ljutnju ili ljubav i mržnju, ipak treba znati da odnos nezadovoljstva i zadovoljstva te ljubavi i mržnje s namjerom spada u primjer odnosa uzroka i posljedice i da između njih postoji vrlo tijesna veza, a namjera predstavlja ljubav ili mržnju, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Prema tome, ono što vrijedi za zadovoljstvo i nezadovoljstvo, vrijedi i za namjeru.

[2] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 192.

[3] Više pojašnjenja ovog pitanja zainteresirani mogu pronaći u napisima profesora Allame Tabatabaija i djelima Insan va sarnavešt i 'Adle ilahi rahmetli profesora Šehida Motaharija.

[4] Sefinetu-l-Bihar, sv. 2, str. 629.

[5] Fihrist-e Gurer, str. 140, hadis 2085.

[6] Usuli Kafi, sv. 2, str. 125, hadis 5.

[7] Više: Usuli Kafi, sv. 2, str. 428; Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 1, str. 41.

[8] Od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao da je šakile ustvari nijjeh, odnosno namjera (Usuli Kafi, sv. 2, str. 85).

[9] Tefsiru-l-mizan, sv. 14, str. 45; Usuli Kafi, sv. 2, str. 442, bab al-Lamam, hadisi 3 i 5. U ovom poglavlju je navedeno nekoliko predaja od Imama Sadika, mir neka je s njim, u kojim je riječ lamam svaki put spomenuta i protumačena kao grješna namjera ili slučajni grijeh.

[10] Usuli Kafi, sv. 2, str. 84.

[11] Naravno, sporednost namjere u pravnim pitanjima odnosi se isključivo na slučajeve bez izvršenog čina, dok u slučajevima izvršenja čina namjera ima glavnu ulogu.

[12] Vrijedno je posvetiti veliku pažnju ovom pitanju, jer ako ga temeljitije razmotrimo, vidjet ćemo da kršenje moralnih dužnosti nije jednako odbacivanju pohvalnih djela (mustehaba), kao što se vidi iz sunneta, osim ako je riječ o etički pohvalnim djelima, budući da i u etici kao i u islamskom pravu postoje obavezna i pohvalna djela.

[13] O tome da su članovi Beni Israila ubijali poslanike poput Zekerijjaa, Jahjaa i drugih Božijih poslanika i vjerovjesnika pročitati više u sljedećim tefsirima Kur'ana: Tefsire Safi, izdanje Islamijje, sv. 1, str. 318; Tefsiru-l-mizan, sv. 4, str. 86. i dalje; Tefsire Fakhr-e Razi, izdanje Jadid, sv. 9, str. 122; Tefsire Javame'i-l-Jame', Tabriz, str. 86; Tefsire Madžma‘u-l-bejan, Bejrut, sv. 2, str. 549; Tefsiru Kurtubi, sv. 4, str. 294; Tafsire Asfa, str. 98.

[14] Fakhre Razi smatra da je vremenska razlika između jevreja koji su ubijali Božije poslanike i jevreja koji su živjeli u Pejgamberovom vremenu iznosila 700 godina (Al-Tefsir al-kebir, izdanje Jadid, sv. 9, str. 119.)

[15] Tefsire Safi, izdanje Islamijje, 1393. solarne h. g, sv. 1, str. 318; Tefsire Burhan, sv. 1, str. 328; Tefsiru-l-mizan, sv. 4, str. 89; Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 412. Također, za više saznanja o stavovima i mišljenjima pojedinih tumača Kur'ana koji su vjerovali da se Uzvišeni Bog oštro obratio pripadnicima Beni Israila u Pejgamberovom vremenu zbog toga što su oni bili zadovoljni djelima svojih predaka, čime su postali saučesnici u njihovim djelima, pogledati: Tefsiru-l-Dželalejn, Bejrut, str. 98; Tefsire Ruhu-l-ma‘ani, Bejrut, sv. 4, str. 144; Tefsire Asfa, Fejd Kašani, str. 98; Tafsire Tibjan, Nedžef, str. 68; Tafsire Taberi, sv. 7, str. 446; Madžma‘u-l-bejan, izdanje Sejda, sv. 1, str. 548. I poznati tumač Kur'ana Taberi ovo pitanje (odgovornost djece za djela počinjena rukom njihovih očeva) temeljito je razmotrio na raznim mjestima u svome tumačenju i posebno u 2. svesku na sljedećim stranicama: 23, 24, 38, 39, 41, 63, 164, 165, 245, 299, 302, 353 i 409.

[16] Opsežna priča o plemenu Semud i Salihovoj kamili objavljena je u djelu Ravdatu Kafi, od 185. stranice nadalje.

[17] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 192; Eš-Šu‘ara, 157.

[18] Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 409; Tefsiru Burhan, sv. 1, str. 568; ‘Ujun Akhbari-l-Ridha, Nedžef, sv. 1, str. 212. Naravno, pitanja koja se odnose na Imama Mehdija, ubrzao Bog njegov časni povratak, i njegovu vlast ne odgovaraju uobičajenim pravnim metodama; stoga se može reći da ta pitanja, kao i mnoge druge osobitosti Imama Mehdija, spadaju u posebnosti njegove svjetske vlasti.

[19] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 629. Ova rečenica je dio poznate predaje koju je Atija 'Awfi prenio Džabiru ibn Abdullahu Ensariju prilikom ulaska u Kerbelu radi obilaska mezara Imama Husejna, mir neka je s njim, a cjelovita predaja je zabilježena u ovom djelu (Sefine).

[20] Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 409; Tefsiru Kurtubi, sv. 4, str. 294, tumačenje 183. ajeta sure Ali ‘Imran.

[21] Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 411. Ova predaja je sa neznatnim razlikama prenesena i u djelu Šarh-e Gurer, sv. 2, str. 131, hadis 2085.

Zadnji put promjenjen: %AM, %09 %319 %2017 %06:%Dec

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT