O zavisti u predajama

Moralna izgradnja

(prethodno...)

U predajama Neporočnih Imamam, mir neka je s njima, data su obilježja zavisti, od kojih ćemo neke u nastavku navesti:

 

Zavist je korijen nevjerstva

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

أُصولُ الْکُفْرِ ثَلاثَةٌ: الْحِرصُ وَ الْاسْتِکْبَارُ وَ الْحَسَدُ.

“Tri su korijena nevjerstva: pohlepa, oholost i zavist.”[1]

Potom o zavisti kaže:

وَ أَمَّا الْحَسَدُ فَابْنَا آدمَ حَیثُ قَتَلَ أحدُهُمَا صَاحِبَهُ.

“Što se zavisti tiče, pa zbog nje je jedan od dvojice sinova Ademovih ubio onog drugog.”[2]

Medžlisi, Bog mu se smilovao, kaže: Čini se da se pod korijenima nevjerstva podrazumijeva ono što ponekad postaje njegovim uzrokom, ne uvijek, a i nevjerstvo posjeduje brojna značenja.”[3]

Imam Sadik, mir neka je s njim, u jednoj predaji kaže:

وَ الْحَسَدُ أَصْلُهُ مِنْ عِمَى الْقَلْبِ وَ الْجُحُودِ بِفَضْلِ اللَّهِ تَعَالَى وَ هُمَا جَنَاحَانِ لِلْكُفْرِ وَ بِالْحَسَدِ وَقَعَ ابْنُ آدَمَ فِي حَسْرَةِ الْأَبَدِ وَ هَلَكَ مَهْلَكًا لَا يَنْجُو مِنْهُ أَبَدا

“Zavist izvire iz sljepoće srca i poricanja dobrote Uzvišenog Boga, a to dvoje su dva krila nevjerstva. Zavišću se čovjek u žalost vječitu strovalio i u propast bacio iz koje se nikad izbaviti neće.”[4]

Dželaludin Rumi kaže:

Ako te na putu zavist za grlo uhvati

znaj da je zbog zavisti Iblis zastranio

Zbog zavisti postidi se Adema

zbog zavisti rat je sreći svojoj objavio

Na putu ti ovom teže zapreke od zavisti nemaš

Sretan li je onaj kome zavist saputnikom nije

Ovo tijelo dom zavisti je postalo, znaj

Zavišću će ukaljani biti ukućani

Ako spletkariš i zavidiš prema onom što zavisti nema

Od te zlobe i zavisti srce će se pomrčiti

Ti prašina budi pod stopama ljudi Istine

A prašinom zaspi zavist k'o što i mi činimo!

(Mesnevija, I, str. 23)

 

Zavist uništava vjerovanje

U jednoj predaji se kaže:

إِنَّ الْحَسدَ یَأْکُلُ الایمَانَ کَمَا تَأْکُلُ النَّارُ الْحَطَبَ.

“Zaista zavist uništava vjerovanje kao što vatra uništava drva.”[5]

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

... وَلا تَحَاسَدُوا فَإِنَّ الْحَسَدَ تَأْکُلُ الايمَانَ کَمَا تَأْکُلُ النَّارُ الْحَطَبَ...

“...I jedni drugima ne zavidite, jer zaista zavist uništava vjerovanje kao što vatra drva uništava...”[6]

Također je rekao:

الْحَسَدُ يُمِيثُ الْإِيمَانَ فِي الْقَلْبِ كَمَا يُمِيثُ الْمَاءُ الثَّلْجَ.

“Zavist topi vjerovanje u srcu kao što voda topi led.”[7]

 

Na zavidnika se izlijeva Božija srdžba

Na onoga ko drugima zavidi izlijeva se Božija srdžba i prekida se njegova veza sa Stvoriteljem.

Poslanik Božiji, s.a.v.a., je rekao:

قَالَ اللَّهُ عَزَّ وَ جَلَّ لِمُوسَى بْنِ عِمْرَانَ، عليه السلام، يَا ابْنَ عِمْرَانَ لَا تَحْسُدَنَّ النَّاسَ عَلَى مَا آتَيْتُهُمْ مِنْ فَضْلِي وَ لَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَى ذَلِكَ وَ لَا تُتْبِعْهُ نَفْسَكَ فَإِنَّ الْحَاسِدَ سَاخِطٌ لِنِعَمِي صَادٌّ لِقَسْمِيَ الَّذِي قَسَمْتُ بَيْنَ عِبَادِي وَ مَنْ يَكُ كَذَلِكَ فَلَسْتُ مِنْهُ وَ لَيْسَ مِنِّي.

“Uzvišeni Bog rekao je Musau ibn Imranu: ‘O sine Imranov, nipošto ne zavidi ljudima na onome što sam im od izobilja Svoga dao, ni pogled svoj nipošto ka tome ne upravljaj, ni dušu svoju nipošto za njim ne šalji. Jer zaista onaj ko zavidi srdit je na blagodati Moje i protivi se raspodjeli koju sam među robovima Svojim načinio, a ko takav bude, nisam njegov, niti je on Moj.’”[8]

 

Zavist je pokazatelj licemjerstva

U nekim predajama stoji da ukoliko neko vjeruje u Boga, on neće zavidjeti drugim ljudima.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

 إِنَّ الْمُؤْمِنَ يَغْبِطُ وَ لَا يَحْسُدُ وَ الْمُنَافِقُ يَحْسُدُ وَ لَا يَغْبِطُ.

“Zaista vjernik bez zlobe zavidi, dok licemjer zavidi sa zlobom.”[9]

 

Zavist je štetna za vjeru

U drugoj predaji Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

آفَةُ الدِّينِ الْحَسَدُ وَ الْعُجْبُ وَ الْفَخْرُ.

“Vjeri štete zavist, samodopadljivost i hvalisanje.”[10]

U drugim predajama čitamo da zavist uništava vjeru:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ، صلى الله عليه و آله و سلم، ذَاتَ يَوْمٍ لِأَصْحَابِهِ أَلَا إِنَّهُ قَدْ دَبَّ إِلَيْكُمْ دَاءُ الْأُمَمِ مِنْ قَبْلِكُمْ وَ هُوَ الْحَسَدُ لَيْسَ بِحَالِقِ الشَّعْرِ لَكِنَّهُ حَالِقُ الدِّين.

“Božiji poslanik, s.a.v.a., jednoga dana rekao je drugovima svojim: 'Pazite, među vas se već uvukla bolest naroda prijašnjih, a to je zavist: ona nije pogubna za kosu, nego je pogubna za vjeru...”[11]

Od njega se prenosi i predaja skoro istog sadržaja, koja također govori o pokuđenosti zavisti, a u kojoj stoji:

دَبَّ إِلَيْكُمْ دَاءُ الْأُمَمِ قَبْلَكُمْ الْبَغْضَاءُ وَ الْحَسَدُ.

“Među vas se uvukla bolest naroda prijašnjih – zavist i mržnja.”[12]

 

Štete koje zavist nanosi čovjekovom tijelu

Pored toga što izaziva duhovnu štetu te razara vjeru i vjerovanje, zavist također ostavlja traga na čovjekovo tijelo i živce.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

صِحَّةُ الْجَسَدِ مِنْ قِلَّةِ الْحَسَدِ.

“Zdravlje tijela je u manjku zavisti.”[13]

Veliki islamski učenjak Muhammed Teki Šušteri, nakon što je prenio ove riječi Imama Alija, mir neka je s njim, piše: “Šestorica su uvijek ljuta, a jedan od njih je zavidnik. Potom navodi riječi Asme'ija, koji kaže: “Sreo sam beduina koji bijaše napunio sto dvadeset godina, pa mu rekoh: 'Mašallah, duga li života.' On mi uzvrati: 'Klonio sam se zavisti, pa sam poživio.'”[14]

A na jednom mjestu Imam Ali kaže:

الْعَجَبُ لِغَفْلَةِ الْحُسَّادِ عَنْ سَلَامَةِ الْأَجْسَادِ.

“Začudan je nemar zavidnika prema zdravlju tijela.”[15]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

الْحَاسِدُ يُضِرُّ بِنَفْسِهِ قَبْلَ أَنْ يُضِرَّ بِالْمَحْسُود.

“Zavidnik naškodi sebi prije negoli naškodi onom kojem zavidi.”[16]

Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenose se brojna kazivanja o zavisti i zavisnicima, a ovo su samo neka od njih:

 الْحَسَد يفني الْجَسَد.

“Zavist uništava tijelo.”[17]

الْحَسَدُ دَاءٌ عَيَاءٌ لَا يَزُولُ إِلَّا بِهَلْكِ الْحَاسِدِ أَوْ مَوْتِ الْمَحْسُودِ.

“Zavist je smrtonosna bolest koja neće okončati, osim propašću zavidnika, ili smrću onog kojem se zavidi.”[18]

أَسْوَءُ النَّاسِ عَيشًا الْحَسُودُ.

“Čovjek koji najgore živi je zavidnik.”[19]

U svakom slučaju, zavist je jedna opasna duševna bolest koju treba iskorijeniti te uzeti u razmatranje njene uzroke i poticaje, a nakon otkrivanja tih uzroka, čovjek treba iznaći načina da se izliječi od ove opake bolesti.[20]

Smatramo da je ovdje dovoljno ukazati na jednu činjenicu: kompleksi i nedostaci, zajedno sa lijenošću spadaju u glavne uzroke zavisti. Čovjek treba nastojati putem ulaganja vlastitog truda i napora, nadomjestiti ono što ne posjeduje, te da iz svoga srca ukloni komplekse te ujedno shvati da svako u svome životu dobija svoj suđeni dio, do kojeg može stići jedino uz trud i napor, upravo onako kako Kur'an kaže: Čovjeku pripada samo ono što trudom ostvari! Naravno, u društvenom životu na čovjekovom putu se mogu naći prepreke, kao što su: nepravda, nasilje i gaženje prava drugog, koje se opet neće moći ukloniti zavišću, jer za liječenje ovih vrsta društvenih bolesti postoji drugi način, o kojem će se raspravljati na odgovarajućem mjestu.

(nastavak...)

[1] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 289, predaja 1; Amali Saduk, predaja 7, str. 341.

[2] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 289, predaja 1; Amali Saduk, predaja 7, str. 341.

[3]Medžlisi, Bog mu se smilovao, u tumačenju ove predaje iznosi dvije mogućnosti:

a) Pod korijenima nevjerstva misli se na grijehe koji nekad odvode u nevjerstvo (tj. u slučaju da okolnosti navode na odlazak u nevjerstvo, a ne kao potpuni uzrok nevjerstva).

b) Pretpostavimo li da se pod korijenima nevjerovanja misli na potpune uzroke nevjerstva, trebamo imati na umu da postoje brojne razine i primjeri nevjerstva, od kojih je najviša razina nevjerstva odbacivanje vjerovanja i islama. Prema tome, postoji mogućnost da grijesi kao što je to oholost, zavist i pohlepa budu uzrok nastanka nižih oblika nevjerstva, a ne njegovih potpunih oblika.

U pojašnjenju riječi islamskog učenjaka Medžlisija u vezi s prvom mogućnošću reći ćemo sljedeće: Utjecaj ova tri grijeha (pohlepa, oholost i zavist) u nastajanju nevjerstva je potičući, a ne onaj potpunog uzroka; odnosno, ukoliko se ove nemoralne osobine, koje su pogodno tlo za nastajanje nevjerstva, nađu skupa sa nekim drugim činiocima, ishod će biti nevjerstvo. Međutim, ukoliko im se drugi činioci ne pridruže, utjecaj ovih osobina ostat će na razini poticanja, poput vatre koja tinja ispod pepela, spremna da se rasplamsa i da se sa jednom iskrom pretvori u plamen. Da zaključimo, riječi Medžlisija ishode sljedeću tvrdnju: ukoliko želimo da razmatramo korijene nevjerstvo sa psihološkog i moralnog stanovišta, uvidjet ćemo da su kod onih koji su svjesno postali nevjernici ove tri osobine glavni uzročnici njihova nevjerstva, odnosno, nijedan nevjernik neće to postati bez ove tri osobine. A da li je svaka osoba koja posjeduje ove osobine nevjernik? Nije. Neko može posjedovati ove osobine, ali ne dostići razinu nevjerstva.

Što se pak pojašnjenja druge mogućnosti tiče, kazat ćemo da nevjerstvo prema riječima Kur'ana i predaja posjeduje brojna značenja i različite razine, i nevjerstvo ne znači neprihvatanje islama na svakom mjestu u Kur'anu.

Kulejni, Bog mu se smilovao, u djelu Usul-e Kafi (sv. 2, str. 389–390) prenosi jednu predaju od Imama Sadika, mir neka je s njim, čiji sažetak ćemo vam prenijeti:

“U Božijoj knjizi pet je oblika nevjerstva: nevjerstvo poricanja, koje se dijeli na dva oblika: jedan je da bez ikakvog razloga zaniječeš Gospodstvo Božije, kao što to čine bezbožnici i ateisti, koji smatraju da sve potječe iz prirode i koji u vezi s ovim pitanjem nemaju zadovoljavajuće dokaze; drugo je svjesno i tendenciozno nijekanje, kao što je rečeno:

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا فَانظُرْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُفْسِدِينَ

“I oni ih nepravedno i oholo porekoše, ali se duše njihove u njih uvjeriše, pa pogledaj kako su skončali smutljivci...” (En-Naml, 14)

Treći oblik je nevjerstvo u djelovanju, četvrti oblik je nevjerstvo odricanja i peti oblik nevjerstvo (nijekanje) u blagodatima.

Nevjerstvo (nijekanje) u blagodatima je primjer kada čovjek nije zahvalan na njima i kada ih koristi tamo gdje im nije mjesto.

Bog Uzvišeni kaže:

لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ

“Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” (Ibrahim, 7)

Nevjerstvo u djelovanju je primje kada čovjek u djelu pogazi Božije zakone i kada se na njih ne obazire. Bog je Jevrejima kazao:

أَفَتُؤْمِنُونَ بِبَعْضِ الْكِتَابِ وَتَكْفُرُونَ بِبَعْض

“Zar u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?!” (El–Bekare, 85)

Jasno je da je nevjerstvo nespojivo sa vjerovanjem: prema tome, vjerovanje i nevjerstvo u ovom ajetu su vjerovanje i nevjerstvo u djelovanju i možda se na to odnosi predaja od Imama Sadika, mir neka je s njim, u kojoj kaže:

إِنَّ تَارِكَ الصَّلَوةَ کَافِرٌ یَعْنِی مِنْ غَیرِ عِلَّةٍ.

“Doista je nevjernik onaj ko ostavlja namaz a da za to nema opravdanja.” (Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 3, str. 29.) Vjerovatno navedena predaja upravo ukazuje na ovo značenje, a ne da je čovjek koji propušta namaz nevjernik sa stanovišta uvjerenja, jer je on napustio jedan od djelatnih temelja islama. S druge strane Imam Bakir, kaže:

بُنِيَ الْإِسْلَامُ عَلَى خَمْسٍ عَلَى الصَّلَاةِ وَ الزَّكَاةِ وَ الصَّوْمِ وَ الْحَجِّ وَ الْوَلَايَةِ وَ لَمْ يُنَادَ بِشَيْ‏ءٍ كَمَا نُودِيَ بِالْوَلَايَةِ .

“Islam počiva na pet stubova: namazu, zekatu, postu, Hadždžu i vilajetu i nijedan od njih nije važan kao što je važan vilajet.”

Prema tome, kao što će poricanje načela uvjerenja za posljedicu imati nevjerstvo u uvjerenju, isto tako će i zanemarivanje i napuštanje djelatnih načela za imati posljedicu nevjerstvo u djelovanju.

Nevjerstvo odricanja je takva vrsta nevjerstva u kojem neka osoba izražava svoje odricanje kao što je rečeno u sljedećem ajetu:

 إِنِّي كَفَرْتُ بِمَآ أَشْرَكْتُمُونِ مِن قَبْلُ

“Ja ne vjerujem u to što ste me prije smatrali Njemu ravnim.” (Ibrahim, 22)

Sa osvrtom na ova pojašnjenja Medžlisi kaže: “Imajući u vidu činjenicu kako nevjerstvo u jeziku vjerozakona ima mnoga značenja i primjere, isto tako i ono što se prenosi u predaji o nevjerstvu može odgovarati drugim značenjima nevjerstva, kao što su nevjerstvo u blagodati i nevjerstvo u djelovanju, a ne nevjerstvo poricanja.”

Da zaključimo, smisao predaje je da poruči kako zavist dovodi do nekih razina nevjerstva, a ne da zavidnik posredstvom zavisti izlazi iz vjere i svrstava se u skupinu nevjernika, odnosno, hoće se kazati da se čovjek sa gledišta morala i djelovanja svrstava posredstvom zavisti u red nevjernika, a nikako sa stanovišta uvjerenja niti formalnopravno, budući da je musliman te se u tom pogledu prema njemu treba odnositi kao i prema drugim muslimanima.

[4] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, poglavlje 55, str. 327.

[5] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 306; Biharu-l- envar, Bejrut, sv. 70, str. 244.

[6] Nehdžu-l- belaga, Subhi Salih, govor 86.

[7] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 327; Mustedrek, Mo'esese-je Ali-l-bejt, sv. 12, str. 18.

[8] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 307; el-Dževahiru-s-sunijje, str. 39.

[9] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 307; Envar-e Nu'manijje, 264.

[10] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 307; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 70, str. 248.

[11] Amali Tusi, str. 73, Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 327.

[12] Medžmu'e-je resa'il-e Džahiz, “Resale-je hasid va mahsud”, str. 9.

[13] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 248; Behdžu-s-sabage fi Nehdži-l-belage, sv. 10, str. 29.

[14] Behdžu-s-sabage fi Nehdži-l-belage, sv. 10, str. 29.

[15] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 216.

[16] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 327.

[17] Mesadir Nehdžu-l-belage va esaniduhu, Nedžef, prvo izdanje, sv. 4, str. 199–200.

[18] Isto.

[19] Za više podataka o uzrocima zavisti vidi: Muhidždžetu-l-bejda, sv. 5, str. 335; Mir'atu-l-'ukul, sv. 10, str. 159; Ihja'u 'ulumi-d-din, sv. 3, str. 192; Kešfu-r-rejbe, str. 61; Džami'u-s-se'adat, Bejrut, sv. 2, str. 199.

[20] Za više podataka o liječenju od zavisti vidi: Kešfu-r-rejbe, str. 65; Ihja'u 'ulumi-d-din, sv. 3, str. 196; Muhidždžetu-l-bejda, sv. 5, str. 342; Mir'atu-l-'ukul, sv. 10, str. 159; Džami'u-s-se'adat, Bejrut, sv. 2, str. 206.

Zadnji put promjenjen: %AM, %13 %371 %2014 %07:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT