Poštivanje vjerskih, građanskih i društvenih pravila i običaja (5. dio) - O raspravljanju

Moralna izgradnja
Ostavljanje raspravljanja i prepirke

Sljedeći od znakova poniznosti je ostavljanje raspravljanja i prepirke.

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

... التَّوَاضُعُ ... وَ أَنْ تَتْرُكَ الْمِرَاءَ وَ إِنْ كُنْتَ مُحِقًّا وَ رَأْسُ الْخَيْرِ التَّوَاضُعُ

“...I poniznost ima znakove... I jedan od njih je odustajanje od raspravljanja, makar bio i u pravu, a vrhunac dobra je poniznost.”[1]

Šta je to raspravljanje (džidal)?

Ragib Isfahani o njegovom leksičkom značenju kaže:

الجدال المفاوضة علي سبيل المنازعة و المغالبة واصله من جدلت الحبل اي احكمت فتله

جدال (džidal, raspravljanje) razgovor je s namjerom pobijanja i poražavanja nekog i dolazi od izraza ‘usukao sam uže’, tj. ‘učvrstio sam njegove niti’. (Neki ovakvu raspravu nazivaju svađom zato što se dvije osobe raspravljaju i sukobljavaju kako bi jedna od njih onoj drugoj nametnula svoje mišljenje. Korijen riječi džidal (جدال) je uzet iz džedeltu-l-habl (جدلت الحبل) – ‘konop sam čvrsto upleo’, jer onaj koji ovako razgovara, želi drugoga svojim riječima i mišljenjem ‘usukati’, da bi kao učinak suprotna strana pod pritiskom odustala od svoga mišljenja i uvjerenja.)”[2]

Međutim, idiomatsko značenje جدال je da čovjek koristi stavove suprotne strane protiv nje same. Znači, u toku rasprave koristi stavove koje druga strana prihvata, jer je ovaj način jako djelotvoran za zadovoljavanje i ušutkivanje suprotne strane i, ako kvalitet ophođenja u ovakvoj raspravi bude smiren i uljuđen, takav جدال je najbolji i Kur'an ga hvali.

Rasprava je radnja koju čine mnogi ljudi o njezinim različitim sastavnicama može se podrobno govoriti. Ali, govorit ćemo o ovome na jezgrovit način, kako ne bismo izašli izvan okvira glavne teme.

Povoljna sastavnica raspravljanja

Islam nije zabranio raspravljanje u potpunosti, čak se u nekoliko slučajeva u Kur'anu naređuje Poslaniku, s.a.v.a., da s ljudima raspravlja, jer razgovor i rasprava o raznim pitanjima radi prosvjetljenja i upućivanja ljudi i neizbježna je i potrebna. Koliko je samo ljudi koji su zahvaljujući ovakvim razgovorima i raspravama uspjeli uputiti veliki broj ljudi ka dobru i sreći i izbaviti ih iz zablude.

Kur'an Časni kaže:

ادْعُ إِلَى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَ الْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَ جَادِلْهُم بِالَّتِى هِىَ أَحْسَنُ إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَ هُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ

“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova i On zna one koji su na Pravom putu.” (Nahl, 125)

A na drugom mjestu kaže:

وَ لَا تُجَادِلُوا أَهْلَ الْكِتَابِ إِلَّا بِالَّتِى هِىَ أَحْسَنُ إِلَّا الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْهُمْ وَ قُولُوا آمَنَّا بِالَّذِى أُنزِلَ إِلَيْنَا وَ أُنزِلَ إِلَيْكُمْ وَ إِلَهُنَا وَ إِلَهُكُمْ وَاحِدٌ وَنَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ

“I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način – ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što je objavljeno nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – Jedan, i mi se Njemu pokoravamo.’” (El-‘Ankebut, 46)

Zato rasprava nije posve pokuđena i Kur'an Časni nije zabranio razgovor i logičke rasprave, već je raspravljanje pokuđeno i neprihvatljivo kada bude prisiljavajuće i popraćeno vikom, galamom i grubošću pa naposljetku završava udarom na dostojanstvo i kaljanjem časti ljudi. Ako ne bude tako da cilj rasprave i raspravljanja bude ‘nadgornjavanje’, onda je to najbolji način za razjašnjavanje istine.

U islamskim predajama postoje brojna rasprave Poslanika, s.a.v.a., i Čistih Imama, mir neka je s njima, s njihovim protivnicima. Uvid te rasprave omogućuje da stvar postane jasnija. Osim toga, Čisti Imami, mir neka je s njima, svojim su drugovima i sljedbenicima (onima koji su imali sposobnost naučnog razumijevanja) naređivali da idu i raspravljaju s protivnicima, da razgovaraju i vode rasprave i ovo samo je dokaz da rasprava sa islamskog stanovišta nije u potpunosti pokuđena i neprihvatljiva.

Hišam ibn Hakem, jedna poznata ličnost

Kao primjer možemo navesti Hišama ibn Hakema. On je bio u svoje vrijeme poznata ličnost i jedan od istaknutih učenika Imama Sadika, mir neka je s njim. U nauci kelamu imao je velik uvid i njegova duga povijest na ovom području nije nepoznata istraživačima. U raspravljanje bi ulazio nadmoćno i s posebnom snagom i bio je vješt da ishod riješi u svoju korist. Imao je brojne rasprave i ona s mutezilijom Omerom ibn Ubejdom dokaz je za prednju tvrdnju. Ukratko, Hišam je raspravljao sa svojim protivnicima te da je svaka vrsta rasprave s islamskog stanovišta bila zabranjena, ne bi mu Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao:

يَا هِشَامُ لَا تَكَادُ تَقَعُ تَلْوِي رِجْلَيْكَ إِذَا هَمَمْتَ بِالْأَرْضِ طِرْتَ مِثْلُكَ فَلْيُكَلِّمِ النَّاسَ فَاتَّقِ الزَّلَّةَ وَ الشَّفَاعَةُ مِنْ وَرَائِهَا إِنْ شَاءَ اللهُ

“O Hišame! Tvoje noge gotovo da ne dotiču tlo, letiš dok ti ne poželiš da se spustiš na zemlju. Takvi kao ti trebaju raspravljati s ljudima. Čuvaj se posrnuća, a zagovor naš će ti za njim doći, ako Bog da!”[3]

I upravo zbog njegovih rasprava Imam, mir neka je s njim, rekao je o njemu:

...ناصِرُنا بِقَلْبِهِ وَ لِسَانِهِ وَ يَدِهِ

“On nas pomaže srcem svojim, jezikom svojim i rukom svojom.”[4]

Također je rekao:

هِشامُ بْنُ الْحَكَمَ رَائِدُ حَقِّنا وَ سائِقُ قَوْلَنا الْمُؤيِّدُ لِصِدْقِنَا وَ الدَّافِعُ لِباطِلِ أعْدائِنَا مَنْ تَبِِعَةُ وَ اتَّبَعَ أثَرَهُ تَبِعَنا وَ مَنْ خالَفَهُ وَ ألْحَدَ فِيهِ فَقَدْ عادانا وَ ألْحَدَ فِينا

“Hišam ibn Hakem je bajraktar našeg prava, prenosilac naših govora, ovjerovalac iskrenosti naše, i otklonitelj neistina neprijatelja naših. Ko slijedi njega i njegova djela, slijedi nas, a ko mu se suprotstavlja i od njega se odmeće, naš je neprijatelj i od nas se odmeće.”[5]

A da suočavanje mišljenja i raspravljanje sa islamskog stanovišta nije bilo dopušteno, nikada Imam Sadik, mir neka je s njim, ne bi naređivao nekim od svojih drugova, koji su posjedovali sposobnost raspravljanja sa neprijateljima i protivnicima islama.

Tako, kada je neki čovjek iz Sirije došao kod Imama Sadika, mir neka je s njim, i rekao mu da hoće s njim da raspravlja, Imam je naložio Zarareu ibn A‘janu da on s njim raspravlja.[6]

Nepovoljna sastavnica raspravljanja

Ako uzrok raspravljanja bude izražavanje neprijateljstva, isticanje vlastitih prednosti i vrlina, sa kur'anskog gledišta nije dopušteno, jer onaj ko ovako raspravlja nije se izgradio i očistio niti je od sebe udaljio materijalne i ovosvjetske probitke pa razlog zašto je u vrijeme obreda Hadža i Umre raspravljanje bilo zabranjeno je u činjenici da je u suprotnosti sa filozofijom ihrama, koja znači rušenje materijalnih interesa i ovosvjetskih težnji.

Kur'an kaže:

فَلَا رَفَثَ وَ لَا فُسُوقَ وَلَا جِدَالَ فِى الْحَجِّ

“...Nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima Hadždža...” (El-Bekare, 197)

Nema nikakve sumnje da raspravljanje zbog izražavanja neprijateljstva i želje za nadmoći i nadgornjavanjem ima nepovoljne učinke, od kojih ćemo navesti neke:

  • Gubljenje časti

Jedan od loših učinaka raspravljanja sadržan je u okolnosti da čovjek gubi čast. Posebno ako suprotna strana traži mahane i gazi čast, u svome govoru se ne ponaša uljudno te govori sve što mu dođe na jezik. Na kraju će se takva rasprava završiti vrijeđanjem.

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim kaže:

مَنْ ضَنَّ بِعِرْضِهِ فَلْيَدَعِ الْمِرَاءَ

“Ko cijeni svoju čast, neka se prođe rasprave!”[7]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

لَا تُمَارِيَنَّ حَلِيماً وَ لَا سَفِيهاً فَإِنَّ الْحَلِيمَ يَغْلِبُكَ وَ السَّفِيهَ يُؤْذِيكَ

“Nikako se ne raspravljaj sa obazrivim niti sa neznalicom, jer će te obazrivi nadvladati, a neznalica uvrijediti!”[8]

  • Rasprava, činilac neprijateljstva

Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, u jednoj predaji zabranjuje ljudima raspravljanje jer je ono uzrok neprijateljstva:

إِيَّاكُمْ وَ الْمِرَاءَ وَ الْخُصُومَةَ، فَإِنَّهُمَا يُمْرِضَانِ الْقُلُوبَ عَلَى الْإِخْوَانِ وَ يَنْبُتُ عَلَيْهِمَا النِّفَاقَ

“Čuvajte se raspravljanja i prepiranja, jer to dvoje uzrokuje bolest među srcima braće i iz njih izrasta dvoličnost!”[9]

U svakom slučaju, o poniznosti može govoriti onaj u čijem se ponašanju, djelovanju i govorenju vide tragovi i znakovi poniznosti, te nema nikakve sumnje da je onoga ko zna da nije u pravu, ali je radi dokazivanja svoga stava uporan i ustrajava, te hoće da ljudima nasilu nametne svoja mišljenja i uvjerenja, nadvladala želja da bude bolji od drugih, te će ga na kraju pogoditi zle posljedice raspravljanja. Isto tako, onaj ko u svojim društvenim ophođenjima, ličnim i duhovnim stanjima ne pokazuje skrušenost, ne može ni tvrditi da je ponizan. Ovakve ljude drugi ne vole i naposljetku će biti proživljeni zajedno sa onim oholim.


[1] Biharu-l-anvar, sv. 72, str. 123.

[2] Mufradatu Ragib, odjeljak Džedel.

[3] Usuli Kafi, sv. 1, str. 173, hadis 4.

[4] Isto, str. 172.

[5] Hišam bin Hakem, Nevešteje Abdullah Neime, str. 66; Tenkihu-l-mikal, izdanje Nedžef, sv. 3, str. 295, sa neznatnom razlikom.

[6] Tenkihu-l-mikal, izdanje Nedžef, sv. 1, str. 439.

[7] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 354.

[8] Džami‘u-l-se‘adat, sv. 2, str. 285; Usuli Kafi , sv. 2, str. 310, sa neznatnom razlikom.

[9] Usuli Kafi, sv. 2, str. 300, hadis 1. Ovdje je potrebna i jedna napomena: u načelu, raspravljanje treba biti daleko od svađe i prepirke. Znači, dokazivanje istine je potrebno i dopušteno sve dotle dok prosvjetljuje i suprotnu stranu upućuje. Ako druga strana nije spremna saslušati, ne treba istrajavati, jer veoma istrajavati radi prosvjetljenja korisno je ako je suprotna strana spremna saslušati. Ali, ako je to činjenje radi pobjede i pobijanja stavova druge strane, upravo je to pokuđeno raspravljanje koje je uzrokom neprijateljstva.

Zadnji put promjenjen: %AM, %30 %534 %2018 %11:%Jun
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT