Povezivanje (murabete) - jedan od temeljnih uslova duhovnog puta

Moralna izgradnja

Povezivanje je najosjetljivija dionica polaznika duhovnog putovanja ka Bogu i bez prelaska ove tačke put uzdizanja i usavršavanja završit će u slijepoj ulici.

Arapska riječ murabete u rječniku znači “međusobno povezivanje”, a u terminologiji polaznika duhovnog putovanja znači povezivati se sa sobom, paziti na sebe i, ukratko, neprestano se brinuti za vlastita stanja.

Povezivanje ima četiri stadija:

  1. dogovaranje,
  2. nadziranje,
  3. obračunavanje,
  4. prekoravanje (prekoravanje sebe).

            Dogovaranje podrazumijeva čovjekovo zavjetovanje i dogovaranje sa samim sobom da nipošto neće zakazati u izvršavanju obaveza i ispunjavanju dužnosti, te da neće prekršiti odredbe časnog Vjerozakona. Čovjek se obavezuje da će biti istrajan u činjenju dobrih djela, a da će se suzdržavati od činjenja loših. Ovaj dogovor će imati učinka samo ako se bude svakodnevno obnavljao sve dok ne preraste u jednu od karakternih osobina utkanih u čovjekovu dušu. Najbolji trenuci za obnavljanje dogovora sa samim sobom jesu oni jutarnji, nakon obavljanja jutarnjeg namaza, jer je tada ljudsko srce čistije i lakše prihvata istinu.

Način povezivanja

Povezivanje sa samim sobom je najprikladniji trenutak da se prisjetimo dana kada će nam Ovaj svijet izmaći iz ruku i kada ćemo od žalosti prste svoje gristi, govoreći:

يَا حَسْرَتَى علَى مَا فَرَّطتُ فِى جَنبِ اللهِ

“Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Bogu propustio...” (Ez-Zumer, 56)

To je također trenutak kada se trebamo prisjetiti dana u kojem ćemo poželjeti da se vratimo na Ovaj svijet te molećivo tražiti:

رَبِّ ارْجِعُونِ ۝ لَعَلِّى أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ كَلَّا إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا

“Gospodaru moj, vrati mene bih li kakvo dobro u onome što sam ostavio učinio!” Nikada! Bit će to samo riječ koju će govoriti... (El-Mu'minun, 99–100)

U odgovoru će nam biti rečeno: Nikada se to desiti neće, i mi ćemo iz žalosti govoriti: “Gospodaru moj”, ali koristi neće biti.

Zato bi se sada, dok još ima prilike, trebali obavezati da svoj vrijedni život nećemo proživjeti uzalud i da ćemo svaki njegov sat i svaki njegov tren dobro iskoristiti. Stoga, da bismo dodatno istakli važnost svake minute i svakog časa života koji živimo, prilika je da ukažemo na jednu predaju. U ovoj predaji je rečeno da je Uzvišeni Bog za svaki dan i noć odredio dvadeset i četiri riznice, tako da svaka riznica odgovara jednom satu dana. Te riznice raspoređene su prema satima cijelog čovjekovog života, i djela svakog sata pohranjuju se u za taj sat predviđenu riznicu. Kada čovjek napusti Ovaj svijet, te se riznice otvore i on može vidjeti sva svoja djela. Pa ako svoju riznicu vidi ispunjenu svjetlom dobrih djela, toliko će se obradovati da kada bi njegovu radost podijelili na sve stanovnike Džehennema, svi bi od radosti ostali bez svijesti, zaboravljajući na svoje patnje i tegobe. A ako nađe svoju riznicu ispunjenu tminom i okaljanu grijehom, toliko će se rastužiti da kada bi njegovu tugu podijelili među svim stanovnicima Dženneta, svima bi im život omrznuo. A ako mu se pokažu riznice sati provedenih u odmaranju, nehaju i vršenju dozvoljenih (mubah) djela, budući da u njima neće naći ništa što će ga obradovati, od žalosti će prste svoje gristi, jer je dio svoga dragocjenog života proveo u besposlici i nemaru, ne iskoristivši to vrijedno blago, žestoko se prevarivši.[1]

Kako bi bilo dobro da se čovjek svakog jutra sjeti ove predaje i da, sam sa sobom, obnovi dogovor da svoj život neće uzalud protraćiti. A još bi i bolje bilo da svakog jutra prouči suru El-‘Asr i da promisli o tome kako se Uzvišeni Bog zaklinje vremenom (kao mjerom života i znakom njegove prolaznosti) i potom govori:

إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِى خُسْرٍ ۝ إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ

...Čovjek, doista, gubi,</big> samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-‘Asr, 2–3)

Dakle, samo oni koji svoj dragocjeni život razmijene za vjerovanje, dobra djela i preporučivanje istine i strpljenja bit će spašeni, a svi ostali će biti na gubitku.

* Jedna zanimljivost:

Riječ husran ima značenje štete koja uzrokuje uništenje glavnice. Kao da je glavnica života poput snijega koji se, izložen vrelom Suncu, brzo topi i nestaje, ali s tom razlikom što kapi otopljenog snijega ostaju u zemlji, dok se od sveg vremena čovjekova života čak ni jedna sekunda ne može vratiti.

Prema tome, ako neko samo jedan tren bude nemaran, za isto to vrijeme suočit će se sa vječnim gubitkom. Pod pretpostavkom da bi se neko u budućnosti mogao okoristiti glavnicom svoga života na prikladan način, nema sumnje da je u odnosu na prošlost na gubitku, jer svaka posuda ima zapreminu za odgovarajuću količinu sadržaja, a svaki trenutak života namijenjen je za njemu određenu dužnost. Pa kako je onda moguće smjestiti prošlost u ovu ograničenu posudu i nadoknaditi je, osim ako čovjeka obaspe posebna milost Božija? Recimo da smo se pokajali i iskreno se vratili svome Gospodaru, međutim, osim oprosta pokajanje nema drugog učinka. Pokajanje i traženje oprosta po svojoj prirodi otklanjaju patnju, ali ne dovode do uzdizanja položaja. Drugim riječima, pokajanje samo odstranjuje džehennemsku patnju, a ne donosi čast i ponos. Sretni su oni koji se obilno koriste svim trenucima i mogućnostima, pa čak i sate namijenjene za smiraj i odmor uređuju na način da im se san smatra ibadetom, a svaki dah slavljenjem Gospodara, kao što časni Poslanik, s.a.v.a, o postačima u mjesecu Ramazanu kaže:

...أَنْفَاسُكُمْ فِيهِ تَسْبِيحٌ وَ نَوْمُكُمْ فِيهِ عِبَادَةٌ وَ عَمَلُكُمْ فِيهِ مَقْبُول...

“...U njemu vam je dah svaki slavljenje Gospodara, san vam je ibadet a djelo vam je prihvaćeno.”[2]

Samo jedna skupina Božijih robova može se nadati nadoknadi propuštenog. To su oni koji se bore na Božijem putu. Dakle, oni koji su izabrali put šehadeta i žrtvovanja, jer šehadet predstavlja stepenice za uspinjanje na visoke nebeske razine i skok prema uzvišenosti i blizini Stvoritelja. Ova skupina, osim što dobija Božiji oprost, nadoknađuje sve prošle nedostatke i manjkavosti, te zahvaljujući požrtvovanju, hrabrosti i odricanju u jednoj noći pređe put od stotinu godina. Znači, oni sve svoje potencijale ostvare do te mjere da hitaju blizini Gospodara i tamo, u skupini odabranih u okrilju Božijem, bivaju počašćeni vječnim životom i beskrajnom gozbom.

Samo Uzvišeni Bog zna da li ostali ljudi mogu pokajanjem i povratkom Bogu potpuno nadoknaditi propušteno, ali prema mišljenju autora ove knjige, uistinu je teško da svi ostvare takav uspjeh.

Možda će neko kazati da se iz ajeta i predaja na temu pokajanja može zaključiti da pokajanje, osim što za sobom povlači oprost i Božiju milost, i čovjekova loša djela pretvara u dobra. Uzvišeni Bog u suri El-Furkan kaže:

إِلَّا مَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ عَمَلًا صَالِحًا فَأُوْلَئِكَ يُبَدِّلُ اللهُ سَيِّئَاتِهِمْ حَسَنَاتٍ

...Ali onima koji se budu pokajali i vjerovali i dobra djela činili; njima će Bog loša djela u dobra promijeniti... (El-Furkan, 70)

Prema tome, pokajnici mogu gajiti nadu da će posredstvom pokajanja uspjeti nadoknaditi propuste iz prošlosti. Pojedini tumači Kur'ana smatraju da se iz vanjštine ovog ajeta razumije da Uzvišeni Bog, usljed čovjekovog pokajanja, nadoknađuje ranije propuste i tmine pretvara u svjetlo, odnosno grijehe iz prošlosti u potpunosti briše i umjesto njih upisuje dobra djela. Druga skupina tumača Kur'ana ističe da Uzvišeni Bog pokajnike nakon pokajanja odvraća od ružnih djela i pomaže im da čine dobra, kako se više ne bi približavali grijehu. Neki tumači Kur'ana pak kažu da se pod lošim djelima misli na male grijehe koji, nakon pokajanja, bivaju preinačeni u dobra djela, dok veliki grijesi nakon pokajanja bivaju obuhvaćeni samo oprostom. Allame Tabatabai, nakon što je naveo stavove i mišljenja tumača Kur'ana u tumačenju citiranog ajeta, odbacuje stavove one skupine tumača koji sadrže tumačenje i objašnjenje samog pitanja preinake loših u dobra djela, izražavajući uvjerenje da tekst ajeta kao i predaje u potpunosti potvrđuju da se loša pokajnikova djela preinačuju u dobra, a ovaj svoj stav je pojasnio sljedećim riječima: “Grijeh ima dva aspekta: vječni i prolazni. Prolazni aspekt grijeha ogleda se u kretnjama i radnjama koje čovjek ispoljava u trenutku činjenja grijeha, a koje poslije prestaju. Neprolazni aspekt se ogleda u lošim tragovima koje grijeh ostavlja na čovjekovoj duši i psihi, sa kojima se povezuje čovjekova sudbina. U trenutku kada čovjek učini pokajanje, svi ti tragovi bivaju izbrisani sa stranice njegove duše, odnosno nesreća biva preinačena u sreću, a tmina u svjetlo, jer sve dok se čovjek ne pročisti, njegovo pokajanje nije prihvaćeno. Kao što je Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao:

التَّائِبُ مِنَ الذَّنْبِ كَمَنْ لَا ذَنْبَ لَهُ.

“Onaj ko se pokaje zbog grijeha je poput onoga ko nema nijednog grijeha.”[3]

Zaključak je da pokajanje, osim što povlači za sobom Božiji oprost, predstavlja i izvor čistote, uzvišenosti i prosvijetljenosti čovjekovog srca, budući da loša djela pretvara u dobra.[4]

Prihvatanjem ovog gledišta (preinačavanja loših djela u dobra) ipak i dalje ostaje otvoreno pitanje nemogućnosti nadoknađivanja propuštenog i izgubljenog, jer naša rasprava nije ograničena samo na grijeh koji bi pokajanjem bio izbrisan, već se odnosi na to da su svaka minuta i svaki trenutak života dragocjeno blago i ukoliko ga čovjek ne iskoristi pretrpjet će nenadoknadivu štetu. Uzvišeni Bog u ovom ajetu nije obećao da će nadoknaditi sve iz prošlosti, jer se sati koji su uzalud potrošeni više ne mogu vratiti ni nadoknaditi. Prema tome, kao što je već rečeno, moramo se potruditi da dobro iskoristimo svaki trenutak života zbog toga što budućnost ne može u cijelosti jamčiti prošlost, jer niti jedna posuda ne može primiti količinu veću od svoga kapaciteta.

Prema tome, blago li se onima koji se budu obilno koristili svakim trenutkom, i koji čak i sate namijenjene za odmor budu planirali na način da će im san biti ibadet, a svaki dah slavljenje Gospodara, kao što je Imam Ali, mir neka je s njim, rekao:

...حَبَّذَا نَوْمُ الْأَكْيَاسِ وَ إِفْطَارُهُم.

“...Koliko je dobro spavanje razumnih i jedenje i pijenje njihovo!”[5]

Dakle, spavanje i objedovanje razumnih je, također, isplanirano: radi Boga spavaju i radi Njega objeduju. Kada jedu ili se odmaraju, čine to zato da bi prikupili energiju za robovanje Bogu i služenje Božijim robovima. Oni nikada ne čine ništa iz hira.


[1] Džami‘u-l-se‘adat, sv. 3, str. 94.

[2] Hutba Ša‘banijja časnog Poslanika, s.a.v.a.: Ketabe Vafi, sv. 2, dio 7, str. 53, štampa Offsete Islamijje; Sejjid ibn Tavus: Ikbal, str. 1.

[3] Usuli Kafi, sv. 2, str. 435, hadis 10.

[4] Tefsiru-l-mizan, sv. 15, str. 264.

[5] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 145.

 

Zadnji put promjenjen: %AM, %18 %461 %2017 %10:%Okt

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT