Vjernikova namjera i nevjernikova namjera

Moralna izgradnja

U islamskim predajama je zabilježeno:

نِیَّةُ الْمُؤمِنِ خَیْرٌ مِنْ عَمَلِهِ وَ نِیَّةُ الْکافِرِ شَرٌّ مِنْ عَمَلِهِ.

“Vjernikova namjera bolja je od djela njegovog, dok je namjera nevjernikova gora od djela njegovog.”[1]

Postavlja se pitanje kako namjera može biti bolja ili gora od djela s obzirom na činjenicu da je namjera uvod u djelo, a suština koja određuje dobre ili loše posljedice toga je samo djelo? Ako je namjera bolja od djela, mi svakog dana po hiljadu puta naumimo sudjelovati u džihadu i dostignuti stepen šehadeta, ili po hiljadu puta imamo namjeru žrtvovati se i velikodušno dijeliti milostinju, ili hiljadu puta naumimo noći provoditi u molitvi, pa nam više nije potrebno da sve to provedemo u djelo, jer je namjera bolja od djela?

Odgovor:

Kao prvo, pod namjerom se misli na ozbiljnu odluku i istinsku riješenost da se učini djelo, a ne na zamišljanje i maštanje, jer između namjere i zamisli postoji razlika. Objašnjenje je da čovjek, ponekad, pred sobom utjelovi namaz, post, Hadždž… i zamišlja da klanja i posti, ali pritom ne donosi bilo kakvu odluku da klanja ili posti, ili pak zamišlja noćni namaz, poprište borbe i džihad, a da samog sebe nije pripremio za klanjanje noćnog namaza ili odlazak na poprište borbe i da nije pripremio osnovne preduvjete za to. Nema sumnje da ta umišljanja nisu ništa više od svojevrsne opsjene i maštanja, te nemaju nikakve vrijednosti. Uzvišeni Bog nikoga neće nagraditi za tu vrstu zamišljanja i maštanja.

Ono što je mjerilo nagrade i kazne jeste ozbiljna namjera i pobuda koja čovjeka vodi ka izvršenju djela. Uzvišeni Bog vrijednost čovjekove volje uvjetuje ulaganjem truda i napora, kao što je rečeno:

وَمَنْ أَرَادَ الْآخِرَةَ وَسَعَى لَهَا سَعْيَهَا وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَأُولَـئِكَ كَانَ سَعْيُهُم مَّشْكُورًا

A onaj ko želi Onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjeruje – njemu će trud njegov hvale vrijedan biti. (El-Isra, 19) 

Možemo primijetiti da Uzvišeni Bog kao mjerilo vrijednosti nije naveo samo želju i htijenje, nego je kao mjerilo postavio htijenje praćeno vjerovanjem i dobrim djelom.

Drugo, treba znati da se čvrsta namjera na polju djela suočava s dvije vrste odjeka: ponekad je prati uspjeh, a ponekad se suočava s neuspjehom. Drugim riječima, čovjek ne uspijeva baš uvijek svoje namjere provesti u djelo, ali u oba slučaja – pošto je ozbiljna i čvrsta – namjera ima svoju vrijednost, uprkos činjenici da u nekim prilikama vanjske prepreke onemogućavaju njeno ostvarenje. To je upravo ona namjera za koju je rečeno da je bolja od djela.

Treće, treba znati da je vjernikova namjera istinski vrijedna samo ako je prati iskrenost. Drugim riječima, dobrota počinioca djela je važnija od dobrote čina, jer dobrota počinioca djela ima dva svojstva: djelo čini dobrim, a izvršioca dobročiniteljem, nasuprot dobroti čina koja nema nikakvog uticaja na izvršioca. Znači, ako neko učini neko dobro djelo, ali bez iskrenosti, pošto u njegovoj namjeri nije bilo iskrenosti, izvršeno djelo mu ne donosi nikakvu korist. Upravo iz tog razloga je u kur'anskom ajetu objavljeno:

 A onaj ko želi Onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je... (Drugim riječima, namjera, zalaganje i uloženi trud su korisni samo ako ih prate vjerovanje i iskrenost.)

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

مَنْ سَئَلَ اللهَ الشَّهادَةَ بِصِدْقٍ مِنْ قَلْبِهِ بَلَّغَهُ اللهُ مَنازِلَ الشُّهداءِ وَ إنْ ماتَ عَلی فِراشِهِ.

“Onome ko iskreno od Boga šehadet zatraži, Bog će dati da dosegne položaje šehida, čak i ako u postelji umre.”[2]

Imam Ali, mir neka je s njim, je rekao:

...وَ إنَّ اللهَ سُبْحانَهُ یُدْخِلُ بِصِدْق النِّیَّةِ وَ السَّرِیْرَةِ الصّالِحَةِ مَنْ یَشاءُ مِنْ عِبادِهِ الْجَنَّةَ.

“...One koje bude htio od robova Svojih Gospodar Uzvišeni će u Džennet uvesti zbog njihove iskrene namjere i dobre duše.”[3]

Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao:

إِنَّ الْعَبْدَ الْمُؤمِنَ الْفَقیرَ لَیَقُولُ: یا رَبِّ ارْزُقني حَتّی أفْعَلَ کَذا وَ کَذا مِنَ البِرِّ وَ وُجُوهِ الْخَیْرِ، فَإذا عَلِمَ اللهُ عَزَّ وَ جَلَّ ذلِكَ مِنْهُ بِصِدْقِ نِیَّةٍ کَتَبَ اللهُ لَهُ مِنَ اْلأجْرِ مِثْلَ ما یَکْتُبُ لَهُ لَوْ عَمِلَهُ، إنَّ اللهَ واسِعٌ کَریمٌ.

“Siromašni vjernik kaže: ‘Gospodaru moj! Opskrbi me kako bih mogao činiti to i to od dobra i dobrih djela.’ Pa ako Bog Uzvišeni vidi da u tome ima iskrenu namjeru, upiše mu za to nagradu kakvu bi mu upisao i da je tako činio. Uistinu je Bog Svemoćan i Plemenit.”[4]

Kada se ovi uslovi sakupe u namjeri, tada se iz nekoliko razloga može shvatiti zašto je vjernikova namjera bolja od njegovog djela:

Kao prvo, namjera je uzrok i temelj djela, a uzrok je značajniji od posljedice. Drugo, namjera je duša djela, a duša je vrjednija od tijela. Treće, prijetvornost ne može doprijeti do namjere dok do djela može. Četvrto, vjernik može, ne htijući, počiniti djelo koje šteti njemu ili drugima, pa u tom slučaju u tom djelu neće biti nikakva dobra, ali pošto je on bio iskren u svojoj namjeri, za to će dobiti nagradu. Peto, vjernik zahvaljujući svojim uzvišenim težnjama želi ono što pretežno nadilazi granice njegovih mogućnosti.[5] Dakle, vjernikova namjera je, ukupno gledajući, bolja i vrjednija od njegovog djela. Zejd Šaham priča da je jednom otišao kod Imama Sadika, mir neka je s njim, i upitao ga: “Čuo sam da si rekao da je vjernikova namjera bolja od njegovog djela. Zar je moguće da namjera bude bolja od djela?” Imam je odgovorio:

لِأنَّ الْعَمَلَ رُبَّما کانَ رِیاءً لِلْمَخْلوُقینَ، وَ النِّیَّةُ خالِصَةٌ لِرَبِّ الْعالَمینَ فَیُعْطي عَزَّ وَ جَلَّ عَلَی النِّیَّةِ ما لا یُعْطي عَلَی الْعَمَلِ. قالَ أبُو عَبْدِ اللهِ عَلَیْهِ السَّلامُ أنَّ الْعَبْدَ لَیَنْوي مِنْ نَهارِهِ أنْ یُصَلّي بِاللَّیْلِ فَتَغْلِبُهُ عَیْنُهُ فَیَنامُ، فَیُثَبِّتُ اللهُ لَهُ صَلواتَهُ وَ یَکْتُبُ نَفَسَهُ تَسْبیحاً وَ یَجْعَلُ نَوْمَهُ عَلَیْهِ صَدَقَةً.

“(Da.) Zato što čovjek ponekad čini neka djela pretvarajući se pred ljudima, dok namjera pripada jedino Gospodaru svjetova te Uzvišeni na osnovu namjere daje koliko ne daje na osnovu djela.” Potom je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao: “Rob Božiji u toku dana naumi noćni namaz klanjati, pa ga san savlada te zaspi. Potom mu Bog zabilježi namaz kao da ga je klanjao, a svaki njegov dah upiše kao izraz slavljenja Boga, te san njegov učini za njega milostinjom.”[6]

Prema tome, za namjeru onoga koji je naumio počiniti neko djelo ne zna niko osim Uzvišenog Boga. Dakle, u samoj namjeri nikad se neće pojaviti prijetvornost, jer niko osim Boga ne zna za tu namjeru. Međutim, čim dođe do provođenja u djelo, namjera se može okaljati pretvaranjem i samopokazivanjem. Zbog toga se kaže: “Namjera vjernika bolja je od djela njegovog.”

Merhum Neraki je predaju: “Namjera vjernika bolja je od djela njegovog”, pretočio u stihove:

Zbog toga reče onaj Šah edžela,            

Namjera vjernika bolja je od djela,

Stoga što je ona duša, a djelo ti tijelo,    

Namjera je značenje, a ime je djelo,

Ona odvlači srce prema Stvoritelju srca,

Srce se više od ovog do onog ne smuca,

Ona ti srce suzdržava od nesreće,

Savršenstvo je radi tijela tvojega,

Osim Jednog niko o djelu srca ne znade,

Ovaj i onaj, bilo ko, put ka srcu ne imade,

Djelo srca pošto, osim Njemu, je skriveno,

Niko osim Njega ne htje od njega znak.[7]

Međutim, odgovor na pitanje zašto je namjera nevjernika gora od njegovog djela možda je skriven u činjenici da nevjernik može počiniti djelo koje je u svojoj suštini dobro i korisno, ali pošto su njegove pobude u činjenju dobrih djela pretežno pretvaranje, varanje, obmana, koristoljublje i materijalne koristi, zbog toga je njegova namjera gora od njegovog djela. Od njegovog djela možda neko i bude imao koristi, ali on sam neće imati ništa doli grijeh i nesreću. Osim toga, nevjernik, u skladu sa svojim nevjerstvom, u srcu ima loše pobude koje nije u stanju provesti u djelo. Dakle, nevjernikova namjera je, ukupno gledajući, gora od djela koje on čini.[8]


[1] Usuli Kafi, sv. 2, str. 84.

[2] Sahihu Muslim, sv. 2, str. 103; Sunenu Ibn Madždže, sv. 2, str. 539, hadis 2797. U Tirmizijevom Sunenu (bejrutsko izdanje, sv. 4, str. 183, hadis 1654) zabilježena je predaja sljedećeg sadržaja: “Onome ko iskreno od Boga šehadet na Njegovom putu zatraži, Uzvišeni Bog će dati nagradu šehadeta.”

[3] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 42.

[4] Usuli Kafi, Islamijje, sv. 2, str. 69; Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 628; Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 1, str. 35.

[5] Ovaj sadržaj proizlazi iz predaje Imama, mir neka je s njim, zabilježene u djelu Mustedreku-l-vesail (sv. 1, str. 92).

[6] ‘Ilelu-l-šerai‘, Nedžef, sv. 2, str. 524, pogl. 301, hadis 1.

[7] Mulla Ahmed Neraki: Takdis, str. 84.

[8] Iako ova rasprava (namjera vjernika i namjera nevjernika) spada u red izrazito vrijednih i važnih rasprava, mi ćemo se ograničiti na navedene predaje, a oni koji o ovoj raspravi žele saznati više mogu pročitati knjigu Mir'atu-l-‘ukul (sv. 8, str. 93–94) u kojoj je merhum Allame Medžlisi, u tumačenju ove predaje, naveo dvanaest stavova učenjaka, koje je potom opsežno razmotrio.

Zadnji put promjenjen: %AM, %18 %514 %2017 %11:%Dec

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT