Zašto ne pridajemo važnost svođenju računa sa samim sobom?

Moralna izgradnja

1. Zaboravljanje Boga i otuđenost od samog sebe:

Bez sumnje, osnovno izvorište nepažnje prema ovoj važnoj temi je zanemarivanje Boga Uzvišenog, jer ko zaboravi Boga Uzvišenog, otuđit će se i od samog sebe, a onaj ko se od sebe otuđi, slijedit će strasti, dok će onaj ko strasti svoje bude slijedio ostati daleko od istine i više neće moći razmišljati o svojoj budućnosti.

Časni Kur'an kaže:

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ

I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave... (El-Hašr, 19)

I kaže:

وَلَا تُطِعْ مَنْ أَغْفَلْنَا قَلْبَهُ عَن ذِكْرِنَا وَاتَّبَعَ هَوَاهُ

...I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili i koji strast svoju slijedi... (El-Kehf, 28)

U svakom slučaju, slijeđenje strasti i sjećanje na Boga ne mogu se skupiti na jednom mjestu; svjetlost i tama se ne podudaraju.

Strast svoje duše skrši, Boga radi,

Ne daj blizu sebe onom ko je slijedi!

  • 2. Oholost i daleka nada:

  • Među uzročnike napuštanja obračuna sa samim sobom spadaju i oholost i samoobmana.

    Imam Ali, mir neka je s njim, navodeći ajet: O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, upozorava nehajne ljude utonule u dubok san nemara. Da bi ih podsjetio na njihovu odgovornost, kaže:

    “...Pitani, čiji je dokaz najneosnovaniji, i umišljenik, čija je isprika najništavnija, u neznanju se sobom diči. (…) O čovječe! Šta te je na grijeh tvoj ohrabrilo, šta te je naspram Gospodara tvoga uzoholilo i šta te je s uništenjem vlastitim prisnim učinilo? Zar od bolesti tvoje izlječenja nema? Zar iz sna toga buđenja nema? Zar se sebi smilovati nećeš onako kako se drugom smiluješ? (…) Kada god vidiš onog ko je vrelini sunčevoj izložen, hlad mu napraviš, ili kada god vidiš onog ko od boli što mu tijelo muči boluje, iz sažaljenja nad njim zaplačeš, pa šta te je strpljivim spram bolesti vlastite učinilo, i neosjetljivim prema onome što te je zadesilo ostavilo? Šta ti nije dalo da nad sobom zaplačeš, premda si samom sebi najdraži? Kako te budnim ne drži strah od noćnog spuštanja kazne, a već si neposlušnošću prema Njemu dobrano stazama srdžbe Njegove zagazio? (…) Pa izliječi bolest klonulosti u srcu svome odlučnošću, a drijemež nemara u očima svojim budnošću! Bogu pokoran budi i privikni se na sjećanje na Njega! (…) Odaberi, zato, za sebe ono na osnovu čega će opravdanje tvoje prihvaćeno biti, a dokaz tvoj održiv. Od onoga gdje nećeš vječno ostati uzmi ono što će ti vječno trajati. Pripremi se za putovanje svoje, iščekuj svjetlicu koja izbavljenje naviješta, i osedlaj jahalice brze.”[1]

    Zaključak rasprave

    U brojnim ajetima i predajama navedenim na prethodnim stranicama temeljito je pojašnjena neophodnost vršenja obračuna sa samim sobom, jer trošenje dragocjenog blaga života bez ikakvog računa uzrokuje nenadoknadivu štetu.

    Imam Hadi, mir neka je s njim, kaže:

    اَلدُّنْیا سُوقٌ رَبِحَ فیها قَوْمٌ وَ خَسِرَ آخَرُونَ.

    “Ovaj svijet je tržnica na kojoj neki prođe imaju, a neki propadnu.”[2]

    Dakle, čovjek dok je živ mora svoditi svoje račune, jer po odlasku s Ovog svijeta više neće biti prihvaćene molbe da se vrati na Ovaj svijet i nadoknadi ono što je propustio.

    U Kur'anu je rečeno:

    حَتَّى إِذَا جَاءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ رَبِّ ارْجِعُونِ ۝ لَعَلِّى أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ كَلَّا إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا وَمِن وَرَائِهِم بَرْزَخٌ إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُونَ

    Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj,[3] povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do Dana kada će oživljeni biti. (El-Mu'minun, 99–100) 

     Prema tome, za život koji je Bog dao čovjeku na Sudnjem danu čovjek će odgovarati na kojem putu se njime koristio i upravo zbog toga on mora nastojati dobro iskoristiti ovu blagodat, svaki njen tren koristiti za Sudnji dan, svaki dan i svaku noć imati na umu obračun sa samim sobom i znati da će na Danu proživljenja pred Bogom Uzvišenim odgovarati te da će biti upitan kako je iskoristio svoju blagodat života? A onaj koji ovo bogatstvo ne bude iskoristio na valjan način pretrpjet će štetu.

    Zaklinjući se vremenom Uzvišeni Bog kaže u Kur'anu:

    إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِى خُسْرٍ ۝ إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ

    ...Čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-‘Asr, 2–3)

    Šta znači taj gubitak?

    Riječ husran (gubitak) označava propadanje glavnice, a ta glavnica je čovjekov život od kojeg po jedan dio nepovratno nestane svakim minulim trenutkom, osim ako se to bogatstvo koristi na putu vjerovanja, činjenja dobrih djela, podržavanja istine i zalaganja na njenom putu. U suprotnom, svaki trenutak čovjekovog života koji protekne u nemaru više se ne može nadoknaditi, a ono što je od života ostalo sa sobom nosi vlastite obaveze i odgovornosti koje će – ako bude imao uspjeha – jedino moći ispuniti.

    Ukratko, čovjek na Ovom svijetu treba posvetiti pažnju obračunavanju sa samim sfobom, kako na Sudnji dan ne bi došao pognute glave.

    Pošto Sudnji dan pred Istinitim redove složi

    U račun se dadoše, šaputanju se prepustiše,

    Stade pred Gospodara, lijući suze,

    Kao onaj što uspravno ustaje kad je proživljavan,

    Bog će tada pitati: Šta donese Meni,

    Iz ovog vremena kojeg sam ti dao?

    Život svoj u čemu si priveo kraju,

    Snagu i opskrbu u šta si potrošio,

    Dragulj vida gdje si istrošio,

    Pet čula u šta si sve uprezao?

    Vid, sluh, pamet i dragulje Neba,

    Potrošio si, a šta si na Zemlji kupio?

    Ruke i noge sam ti dao, poput krampe i lopate,

    Od Sebe sam darivao, a šta one učiniše?

    Osim toga, poruka patnji što zbore,

    Na stotine hiljada od Gospodara ti dođoše,

    Blagodat ti dadoh, reci kako si Mi zahvalio,

    Dao sam ti glavnicu, sad pokaži dobit.[4]

    Možemo zaključiti da ovo svekoliko naglašavanje svođenja računa sa samim sobom u ajetima i predajama ima za cilj buđenje ljudi iz sna nemara, kako bi za Drugi, vječni svijet, pripremili poputninu, i dok još imaju priliku, prikupili za sebe što više dobrih djela.

    Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže:

    عِبادَ اللهِ الْآنَ فَاعْمَلُوا وَ الْأَلْسُنُ مُطْلَقَةٌ وَ الْأَبْدانُ صَحیحَةٌ وَ الْأعضاءُ لَدْنَةٌ وَ المُنْقَلَبُ فَسیحٌ وَ المَجالُ عَریضٌ قَبْلَ إرْهاقِ الْفَوْتِ وَ حُلوُلِ الْمَوْتِ فَحَقِّقُوا عَلَیْکُمْ نُزُولَهُ وَ لا تَنْتَظِروُا قُدُومَهُ.

    “O robovi Božiji! Već sada se trudite dok su jezici slobodni, tijela zdrava, udovi spremni, prostor za kretanje prostran i prilika mnogo, prije negoli prilika mine i smrt nastupi. Pa budite uvjereni da vam je ona došla, a ne iščekujte dolazak njen!”[5]

    Nakon smrti kuće da u njoj sjediš nije,

    Osim građevine od tvojih djela građena što je,

    Ta zgrada od dobrih djela, jedna visoka palača je,

    A ona od loših djela jedna špilja nedaća je,

    Strahujem da ti sutra priliku uspjeha ne daju,

    čini danas onu tevbu što sutra jaram ti je![6]


    [1] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 223.

    [2] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 75, str. 366.

    [3] Neki su ovaj dio ajeta preveli ovako: “Gospodaru moj! O meleki Božiji! Vratite me...” Dakle, prvo se obraćaju Bogu, pa onda Njegovim melekima i od njih traže da im omoguće povratak. Ovakav prijevod, odnosno tumačenje ima uporište u glagolu “irdži‘uni”, koji je u ovom slučaju naveden u pluralu.

    [4] Mesnevija, sv. 3, str. 487.

    [5] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 187.

    [6] Kollijat-e Divan-e marhume Šahrijar, sv. 5, str. 330.

    TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

    fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT