Zuhd (asketizam)

Moralna izgradnja

Zuhd (isposništvo) je nepostojanje naklonosti i želje prema nečemu prema čemu prirodno postoje privlačnost, težnja i želja, a čovjek posredstvom voljnih činilaca prema tome pokazuje odsustvo želje, te ljepotu i vrijednost toga smatra beznačajnim. Kur'an Časni navodi kako su braća Jusufova prodala Jusufa kao roba i slugu za malu cijenu i neznatnu vrijednost:

وَكَانُواْ فِيهِ مِنَ الزَّاهِدِينَ

“...Jedva su čekali da ga se oslobode.” (Jusuf, 20)

Znači, prema svome bratu Jusufu ponijeli su se potcjenjivački, prodavši ga za neznatan iznos. Oni, potaknuti zavišću, nisu željeli gledati Jusufa među sobom i svoga oca su izložili višegodišnjoj patnji izazvanoj razdvojenošću od sina.

Ovakvo značenje termina zuhd je uobičajeno i leksičko te se podrazumijeva i u svakodnevnom govoru. Ali, zuhd, kao jedna od moralnih i duhovnih vrlina ima uzvišenu vrijednost, što je u jeziku arifa označava jedan od položaja robovanja. Drugim riječima, zuhd je otrgnuti srce od Ovoga svijeta i kretati se prema Onome svijetu pa za tačno i podrobno tumačenje ovog pojma nije dovoljna ni čitava knjiga. Upravo stoga se u govorenjima arifa i etičara o njemu vide i različita i slična tumačenja, jer svako za sebe ukazuje na neku od njegovih sastavnica. Ipak, s obzirom na okolnost da ova riječ sadrži jedno suptilno mističko i vjersko značenje, bolje je da se pri njezinom određenju nadahnemo jezikom Objave i jezikom Predvodnika vjere i vjerskog irfana, te da objasnimo i odredimo njezine granice upravo u tim okvirima.

Kur'an Časni je u dvije kratke rečenice dao sažeto i sveobuhvatno određenje, koje uključuje čitav jedan svijet mudrosti i znanja:

لِكَيْلَا تَأْسَوْا عَلَى مَا فَاتَكُمْ وَ لَا تَفْرَحُوا بِمَا آتَاكُمْ

“Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade...” (El-Hadid, 23)

Znači, ako vam sreća i nesreća Ovoga svijeta, njegovo postojanje i nepostojanje bude jednako, tako da njegovim gubljenjem ne postanete pogođeni, ožalošćeni i tužni, te da sa zadobijanjem njega ne osjetite u sebi sreću i vezanost – onda ste dosegnuli položaj zuhda.

Iz ove rečenice se da neupitno zaključiti da je zuhd jedno stanje srca koje se prepoznaje kroz spomenute dvije osobine – nepostojanju žalosti zbog gubitaka i nepostojanju radosti zbog dobitaka. Zato je istinski zahid ona osoba koju lijepi i prijetvorni prizori Ovoga svijeta ne varaju i ne kradu njegovo srce te njegova pažnja prelazi preko materijalnih dobara Ovoga svijeta kao željenog savršenstva i najuzvišenije želje te se uspinje ka najvišim ciljevima.

Otuda se može pretpostaviti da su za istinski zuhd potrebna tri uvjeta:

Prvi je da u čovjeku postoji prirodni nagon težnje i želje. Kod bolesnika koji kao posljedicu bolesti u sebi ne osjeća želju za hranom, voćem i drugim prijatnim hranama i pićima, ovo odsustvo želje nema veze sa zuhdom.

Drugi je da postoji za čovjeka mogućnost sticanja materijalnih dobara. Tako, ako je ostavljanje Ovog svijeta usljed nemoći, takvo ostavljanje se ne ubraja u primjere zuhda.

Treći je da je čovjek, unatoč svim privlačnostima i materijalnim i čulnim mogućnostima, zbog viših ciljeva i uzvišenih usmjerenja prema Ovome svijetu, lišio sebe želja i oslobodio se zavisnosti od njegovih prijetvornih i zamamnih prizora. U ovakvim uvjetima zuhd je zaista bjelodano dokazan.

S ovim opisima postaje jasnije da je osnova zuhda oslobađanje od materijalnih ovisnosti i privlačnosti, tj. neposjedovanje njih. Prema tome, ukoliko čovjek bude u mogućnosti osloboditi sebe od zaljubljenosti u Ovaj svijet – zahid je, čak ako donekle bude u prilici raspolagati materijalnim mogućnostima. Ali, ako ostavljanje Ovoga svijeta i lišavanje bude posljedica nemoći i nemogućnosti ili zbog pokazivanja i prijetvornosti, to je onda izvan kategorije zuhda i ovakvo siromaštvo i lišenost su pokuđeni i u svijetlom vjerozakonu su predmetom pokude i prijekora, jer ovakvi siromaštvo i lišenost uzrokom su nevjerstva i ateizma i ovakva vrsta pokazivanja i obznanjivanja ubrajaju se u primjere širka i nemaju nikakvu moralnu vrijednost.

Ukratko, stvarni zahid je osoba koja je srcem ostavila Ovaj svijet, a ne ona koju Ovaj svijet nije ni uključio u igru, pa da zbog neizbježnosti ili namjere samohvaljenja i pokazivanja postane onaj koji ostavlja Ovaj svijet. Kako reče jedan pjesnik:

Sluga je pod nebeskim svodom težnje,

Koju god boju da prihvati, slobodan je.

Ovdje je prikladno da čujemo riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a., koji kaže:

يا اُسامَةَ تَرَكَ الْقَوْمُ الحْلالَ مِنَ الطَّعامِ وَ الشَّرابَ طَلَبًا لِلْفَضْلِ وَ الْاَخِرَةَ وَ لَمْ يَتَكالَبُوا عَلَي الدُنْيا كَتَكالَبُ الْكِلابِ عَلَي الْجِيَفِ أكَلُوا الْعَلَقَ وَ لَبِسُوا الْخَلَقَ شُعثًا غُبْرًا إذا نَظَرَ الناسُ إلَيْهِمْ ظَنُّوا اَنَّ بِهِمْ داءً وَ ما بِهِمْ مِنْ داءٍ وَ ظَنُّوا اَنَّهُمْ خولطوا وَ ما خُولِطُوا وَلَكِن خَالَطَ الْقَوْمَ خُزْنٌ عَظيمٌ تَخَيَلَ الناسُ اَنَّهُ ذَهَبَ عُقُولِهِمْ وَ ما ذَهَبَ عُقُولُهُمْ وَلَكِنْ نَظَرُوا بِقُلُوبِهِمْ إلي أمْرٍ ذَهَبَتْ بِعُقُولِهِمْ عَنِ الدُنْيا فَهُمْ في الدُنْيا عِنْدَ أهْلِها يَمْشُونَ بِلا عُقُولٍ يا اُسامَةُ عَقَلُوا حِينَ ذَهَبَتْ عُقُولُ الناسِ لُهُمْ الشَّرَفُ الْاَعْلي وَ الْمَحَلُّ الْأَسْني وَ الْأَسْمَي

“O Usama, ova skupina (zahidi) je ostavila dopušteno od jela i pića, tražeći obilje Božije i Onaj svijet. Nisu se okomili na Ovaj svijet kao kada psi oko lešine kidišu jedan na drugoga. Oni se zadovoljavaju s malo hrane i starom odjećom i nisu se posvetili vanjštini i ukrašavanju svojih tijela. Kada ih ljudi vide misle da su bolesni, ali oni nisu bolesni, misle da su ludi, ali nisu ludi. Njihovu nutrinu obuzela je velika tuga i ljudi misle da su izgubili razum, iako je njihov razum zdrav i na svom mjestu. Stvarnost je to da su oni svojim pronicljivim viđenjem vidjeli nešto što je njihov razum očaralo i opilo te su svoje srce odvojili od svega ovosvjetskog. Zbog toga su oni u očima običnog svijeta neobični i njihovo je ponašanje nerazumno. O Usama! Znaj da su oni u vrijeme kada su drugi ljudi izgubili svoj razum bili razumni, a zapravo, samo su oni istinski razumni i najviši položaj i najdostojanstvenije mjesto pripada samo njima.”

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, govorio je mnogo o ovom pitanju. Dio toga je prenesen u Stazi rječitosti i želimo li pratiti njegove riječi i razmotriti ovu temu u svim sastavnicama Imamovog gledišta, trebalo bi napisati zasebnu knjigu. Zato ćemo se ovdje zadovoljiti s nekoliko rečenica i stavki, a one koji žele znati više o ovome upućujemo na stručne profesore, posebno na tumačenje pod naslovom “Sajri dar Nehdžu-l-belage” od rahmetli profesora šehida Mutaharija.[1]

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, opisujući Ovaj svijet, kaže:

يَا دُنْيَا يَا دُنْيَا إِلَيْكِ عَنِّي أَبِي تَعَرَّضْتِ أَمْ إِلَيَّ تَشَوَّفْتِ لَا حَانَ حِينُكِ هَيْهَاتَ غُرِّي غَيْرِي لَا حَاجَةَ لِي فِيكِ قَدْ طَلَّقْتُكِ ثَلَاثاً لَا رَجْعَةَ فِيهَا فَعَيْشُكِ قَصِيرٌ وَ خَطَرُكِ يَسِيرٌ وَ أَمَلُكِ حَقِيرٌ

“O svijete! O svijete! Odlazi od mene! Dolaziš li mi? Ili čezneš za mnom? Nećeš imati priliku da me dojmiš! Zavaravaj nekog drugog! Ne zanimaš me! Razveo sam se s tobom tri puta, poslije čega nema povratka u stanje prijašnje. Život tvoj je kratak, vrijednost tvoja je mala i nada tvoja je bezvrijedna.”[2]

I na drugom mjestu kaže:

وَ لَوْ شِئْتُ لَاهْتَدَيْتُ الطَّرِيقَ إِلَى مُصَفَّى هَذَا الْعَسَلِ وَ لُبَابِ هَذَا الْقَمْحِ وَ نَسَائِجِ هَذَا الْقَزِّ وَلَكِنْ هَيْهَاتَ أَنْ يَغْلِبَنِي هَوَايَ وَ يَقُودَنِي جَشَعِي إِلَى تَخَيُّرِ الْأَطْعِمَةِ ... فَما خُلِقْتُ لِيَشْغَلَنى أكْلُ الطَّيِّباتِ كَالْبَهِيمَةِ الْمَرْبُوطَةِ هَمُّها عَلَفُها...

“Da sam htio mogao sam krenuti putem koji vodi medu čistom, pšenici odličnoj i odjeći svilenoj, ali se nije moglo dogoditi da me strasti moje savladaju i da me pohlepa vodi odabiranju jela...Nisam stvoren da se držim zaokupljen jedenjem hrane dobre, poput životinje privezane, čija je briga jedina prehrana njezina...”[3]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

لَيْسَ الزُّهْدُ فِي الدُّنْيَا بِإِضَاعَةِ الْمَالِ وَ لَا تَحْرِيمِ الْحَلَالِ بَلِ الزُّهْدُ فِي الدُّنْيَا أَنْ لَا تَكُونَ بِمَا فِي يَدِكَ أَوْثَقَ مِنْكَ بِمَا عِنْدَ اللهِ عَزَّ وَ جَلَّ

“Zuhd prema Svijetu ovom nije u uništavanju imetaka niti u zabranjivanju dozvoljenog, nego je zuhd prema Svijetu ovom u tome da se ne pouzdavaš u ono što je u ruci tvojoj više negoli u ono što je u ruci Božijoj, Uzvišen je On.”[4]

Znači, ako je tvoj oslonac samo Bog i ne oslanjaš se ni na koga osim na Njega onda si zahid.


[1] Rahmetli šehid Motahari napisao je u ovoj raspravi zanimljivo i sadržajno poglavlje o islamskom zuhdu i kršćanskom isposništvu te o njihovim zajedničkim osobinama i različitostima pod sljedećim naslovima i podnaslovima: Tri načela ili tri osnove islamskog zuhda; Zahid i monah; Zuhd, požrtvovanje i saosjećajnost; Isposništvo i slobodarstvo; Zuhd i duhovnost; Zuhd, ljubav i obožavanje; Tumačenje Ibn Sine; uprotstavljenost Ovoga i Onoga svijeta; Zuhd – uzimanje malog radi vraćanja mnoštva.

[2] Nehdžu-l-belaga, izreka 77.

[3] Isto, pismo 45.

[4] Furu‘u Kafi, sv. 5, str. 70.

Zadnji put promjenjen: %AM, %30 %352 %2018 %07:%Jun
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT