O musteftiji 15.

O fetvi, muftiji i musteftiji

Svako ko nije dosegao stepen samostalnog muftije, koji je obuhvatio sve spomenute discipline i koji se obraća muftiji u vezi sa propisima vjere, naziva se musteftijom ili se još kaže za njega amijj, makar bio od velikih učenjaka svoga vremena. Musteftija može biti čak učeniji i od samog muftije u nekim disciplinama koje nisu izričito vezane za izdavanje fetvi, jer terminološki amijjet (laicizam) stoji nasuprot stručnosti u svakoj disciplini, tako da se ovdje pod stručnošću (havas) podrazumijevaju mudžtehidi, a pod pojmom avam oni koji nisu na njihovoj razini, koji se nazivaju još i mukallidima.

Značenje riječi taklid jeste zapravo slijediti neku osobu bez traženja dokaza od nje za njene tvrdnje, iako osoba koja se slijedi, razumski gledano, može pogriješiti u svom odgovoru. Taklid ustvari označava omču, u smislu da onaj koji nekoga slijedi u propisima vješa o vrat odgovornost onome koga slijedi.

Musteftija je dužan pitati kada postoji nešto što mu nije poznato, kako bi saznao propis. Ako u svome mjestu ili gradu ne nađe osobu koju bi mogao pitati, obaveza mu je da se zaputi do onoga koji će mu na to dati odgovor, makar ovaj bio i udaljen od musteftijinog mjesta. Mnogi velikani selefa putovali su danima i noćima zbog samo jednog pitanja, a nekada i od Iraka do Hidžaza.[1] Ako ne bi našao ni u svome mjestu ni drugdje nekoga ko će mu dati fetvu – idući od usulske postavke da stav umrlih nije važeći za vrijeme u kojem se živi i da je moguće da u nekom vremenu nema mudžtehida, a Allahu se od toga utječemo – onda treba biti suzdržan i oprezan koliko je u mogućnosti, ali ako ne bude imao mnogo prostora da se suzdržava, da li je obavezan u tom slučaju preduzeti konkretne korake – ostaje pitanje za razmatranje.

Musteftija se treba lijepo ophoditi sa muftijom i iskazati mu poštovanje u razgovoru. Ne bi smio u njega upirati rukom ili pitati riječima: “Šta znaš o tome?” Kada dobije odgovor, neće reći: “Tako sam i mislio”, ili: “To mi je i bilo na umu”, i sl. Također ne bi smio reći: “Taj i taj mi je dao odgovor”, ili: “Drugi tvrde drugačije”, ili: “Drugi mi je suprotno odgovorio.”

Nipošto ne bi smio reći: “Ako ćeš mi odgovoriti kao i onaj, onda važi, a ako nećeš, nemoj ni odgovarati!”

Neće postavljati pitanje dok muftija stoji ili se priprema da ustane ili dok je na neki način zauzet i nije u stanju da se posveti pitanju. Također neće pitati za dokaz, pa reći: “Na osnovu čega si to rekao?” Ako bi tražio smiraj duši u tome da čuje dokaz, to će učiniti nekom drugom prilikom ili na istom mjestu, ali nakon što se pomiri sa samim odgovorom. Također, papir sa pitanjem će priložiti otvoren, a isto tako će ga i primiti, da ne bi muftiju obavezivao da se on time okupira. Isto tako, od adaba prilikom traženja fetve je da na papiru na kojem je postavljeno pitanje ne zaboravi dovu za muftiju. Vallahul-muveffik.

 

[1]Pogledati: Rihletun fi talebil-hadis, 53-72.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

Više iz kategorije:

O muftiji 14. »

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT