Živa baština - časopis za filozofiju i gnozu br. 2.

ISSN 2303-8799 ISSN 2303-8802 (online)

Glavni i odgovorni urednik Amar Imamović

1. DUŠA U POGLEDU FILOZOFIJE

Amar Imamović: Porijeklo duše u učenju Mulla Sadre

2. DUŠA U POGLEDU FILOZOFIJE

Amar Imamović: Dokazi o nemogućnosti reinkarnacije 

3. SPOZNAJNA TEORIJA - ISLAMSKA PERSPEKTIVA

Mehdi Golshani: Filozofija znanosti – kur'ansko viđenje

4. SAVREMENA FILOZOFSKA MISAO

Kijan Korijenić: Hanry Corbinova hermeneutika

5. PRAKTIČNI IRFAN U TRADICIONALNIM TEKSTOVIMA

Ibn Arebija: Ukras ebdala

6. NOVO ČITANJE I PRIJEVOD MESNEVIJE

Nihad Čamdžić: Komentar Najname - uvodni stihovi Mesnevije

7. NOVI PRISTUP I TUMAČENJE HAFIZA ŠIRAZIJA

Sedad Dizdarević: Pokušaj kontekstualizacije Hafizova Divana

8. IZBOR IZ LIRIKE FERIDUDDINA ATTARA

Hamza Halitović: Mjesto Feriduddina Attara u perzijskoj književnosti

9. PROMIŠLJANJE U SADAŠNJEM VREMENU

Edin Urjan Kukavica: Tradicija naspram neotradicionalizma: islam između vjere i ideologije

10. PJESNIČKI KUTAK

Azemina Krehić - poezija

Contents

Soul from the philosophical perspective

Amar Imamović: The origin of soul in the teaching of Mulla Sadra

Soul from the philosophical perspective

Amar Imamović: Proof of the impossibility of reincarnation

Theory of knowledge – Islamic perspective

Mehdi Golshani:  Philosophy of science – Qur’anic view

Contemporary philosophical thought

Kijan Korijenić: Henry Corbin’s hermeneutics

Practical irfan in the traditional texts

Ibn Arabi: The decoration of Ebdal

New reading and translation of Masnavi

Nihad Čamdžić: A comentary of Nayname – the opening verses of Masnavi

A new approach and interpretation of Hafez Shirazi

Sedad Dizdarević: An attempt to contextualize Hafez Shirazi’s Divan

A selection of Feridudin Attar’s lyric poems

Hamza Halitović: Feridudin Attar’s place in Persian literature

Thinking in the present tense

Edin Urjan Kukavica: Tradition versus neo-traditionalism: Islam between religion and ideology

Poet’s corner

Azemina Krehić

الفهرست

الرّوح من حيث الفلسفة

عمّار إماموفيتْش: أصل الرّوح في دراسة ملّا صدرا

الرّوح من حيث الفلسفة

عمّار إماموفيتْش: الأدلّة عَلٰى استحالة تقمّص الرّوح (التّناسخ)

نظريّة المعرفة – المنظور الإسلاميّ

مهدي گلشانی: فلسفة العلوم – الرّؤية القرآنيّة

الفکر الفلسفيّ الحديث

كيان قوريينيتْش: علم التّأويل (الهرمنيوطيقا) لِهنري كوربين

العرفان العمليّ فِي النّصوص التّقليديّة

ابن عربي: حلية الأبدال

قراءة جديدة وَ ترجمة مثنويّ

نهاد چامجيتْش: التّعليق عَلٰى نای نامه – الأبيات التّمهيديّة لمثنويّ

النّهج الجديد وَ الشّرح لحافظ الشّيرازيّ

سداد ديزدارفيتْشْ: محاولة سياق "ديوان" حافظ

مختار من شعر فريدالدّين عطّار

حمزة خالِتوفيتْش: مكانة فريدالدّين عطّار فِي الأدب الفارسيّ

 التّفكير فِي الزّمن المعاصر

الدّين عريان قوقاويتْسا: التّقليد مقابل التّقليديّة الجديدة: الإسلام بين الدّين وَ الإيديولوجيّة

الرّكن الشّعريّ

آزمینا قْريحيتْش

Dokazi o nemogućnosti reinkarnacije

O vo bi bio treći tekst iz područja pitanja vezanih za filozofiju psihologije. Nakon dokaza o nematerijalnosti duše, te porijekla duše, a u sljedećem broju časopisa i teksta o uzajamnoj povezanosti duše i tijela, još jedna tema se neizostavno nameće u ovom kontekstu, ne toliko manje važna, a to je pitanje mogućnosti reinkarnacije. 

Ono što slijedi su racionalni dokazi o nemogućnosti reinkarnacije, odnosno, preseljavanju duše iz jednog tijela u drugo. Potrebno je naglasiti da u islamskoj filozofiji, a posebno unutar transcendentne teozofije, postoje opsežniji argumenti po ovom pitanju čije razumijevanje nije moguće bez podrobnijeg poznavanja nekih filozofskih rasprava i načela. Mi ćemo se ovom prilikom zadovoljiti onim dokazima koji su shvatljivi široj čitalačkoj publici. 

Iz jednog ugla gledano, oni koji vjeruju u reinkarnaciju mogu se podijeliti u dvije skupine:

Prva skupina su oni koji su vjerovanja da duša nužno mora de se preseli iz jednog tijela u drugo a između kojih postoji jedinstvo u vrsti. Prema ovom vjerovanju čovjekova duša treba da se preseli u ljudsko tijelo, a životinjska duša u životinjsko tijelo iste vrste. Druga skupina je vjerovanja da nije nužno da različita tijela imaju međusobnu srodnost po vrsti. Tako je moguće da čovjekova duša preseli u životinjsko tijelo, pa čak i u vegetativno tijelo. 

Iz drugog ugla gledano, oni koji vjeruju u reinkarnaciju duše mogu se podijeliti na sljedeće dvije skupne: 

Prva skupina su oni koji su vjerovanja da ovo preseljavanje duša stalno, odnosno taj ciklus se nikada ne prekida, odnosno preseljenje duša je vječno. Druga skupina je vjerovanja da to nužno ne mora tako biti. Ustvari, moguće je da ovo ponavljanje traje jedno određeno razdoblje, s tim da se nakon toga duša odvaja od tijela i više nema potrebe za tijelom.

 

Porijeklo duše u učenju Mulla Sadre

U prethodnom broju časopisa iznijeli smo argumente o nematerijalnosti duše. Tada smo rekli da je, nakon potvrđivanja nematerijalnosti duše, sljedeće važno pitanje koje se prirodno nameće, način povezanosti duše i tijela. Ovo je jedna od najsloženijih tema na području filozofske psihologije. Njena složenost se ogleda u činjenici da je duša nematerijalno biće (مجرّد) ) sa svojim specifičnostima kao što je i tijelo materijalno biće koje ima karakteristike kao i sva ostala materijalna bića. U ovom slučaju osnovno i temeljno pitanje je kako je uspostavljena veza i zbiljsko jedinstvo između nematerijalnog i materijalnog bića? Drugim riječima, kako je moguće da iz spoja tijela i duše nastane jedinstvena vrsta po imenu čovjek? Sljedeće važno pitanje je kako nematerijalna i materijalna egzistencija, odnosno duša i tijelo utiču, odnosno djeluju jedno na drugo? 

Međutim, da bi došli do odgovora na ova pitanja kao i pitanja povezanosti duše i tijela, prije svega, trebamo vidjeti kako Mulla Sadra, jer smatramo da su njegova mišljenja najbliža istini po ovom pitanju, tumači nastanak duše. Tek nakon njegova pojašnjenja da je duša u svom nastanku tjelesna a u opstanku duhovna, otvaraju se perspektive razumijevanja povezanosti duše i tijela.

 

Tradicija naspram neotradicionalizma: islam između vjere i ideologije

Dijelom zbog nesnalaženja uleme u novonastalim okolnostima, dijelom zbog nesvijesti o globalnim kretanjima, dijelom i zbog nezainteresiranosti i samoživosti najodgovornijih, a dijelom, ne smije se zaboraviti, zbog ideološkog slaganja i podržavanja novih kretanja od strane pojedinaca i nosilaca najodgovornijih funkcija, nastao je vakuum u kojem su sve brojnije neotradicionalističke skupine našle svoj prostor za djelovanje... 

Zbunjena bh. muslimanska i bošnjačka intelektualna i akademska javnost još uvijek odlaže otvoren i javan razgovor o tome da li predstavlja “novi tradicionalizam” problem ili ne; je li to “novi islam” ili pak samo način djelovanja i prakticiranja oglašavajući se samo formalnim, blijedim i nesadržajnim saopćenjima o jednom zvaničnom mezhebu i jednom važećem akaidu za bh. muslimane, te je tako uzrokovala još veću zbunjenost među prakticirajućim muslimanima u džema’atima kod kojih je sve primjetnije miješanje izvanjskih karakteristika različitih mezhebskih distinktivnih karakteristika, što je i naivno u usporedbi sa masovnom upitanošću o ispravnosti vlastite dosadašnje (tradicionalne) prakse, te sve više prevladavajućom svijesti usklađenom sa neotradicionalističkom ideologijom.

Mjesto Feriduddina Attara u perzijskoj književnosti

Na nebu perzijske književnosti postoji na stotine sjajnih zvijezda koje su stoljećima obasjavale put dušama izgubljenim u pustinji ovoga svijeta. Jedna od najsvjetlijih među njim nosi ime Feriduddin Attar. No, Attar nije samo pjesnik i književnik, on je, prije svega, neko ko poeziju koristi, služi se njome kao sredstvom izražavanja svoje duhovne vizije. Tu leži glavna razlika između njega i mnogih pjesnika iz zlatnog perioda islamske civilizacije, jer su oni u većini slučajeva uzimali poeziju kao cilj po sebi, a sve zbog toga što se u islamskom društvu visoko cijenila rječitost, te je dobra pjesma mogla priuštiti lagodan život i mnoge druge dobrobiti, posebno ako je napisana u slavu bogatog patrona ili vladara. Čini nam se da Attar uopće nije cijenio ovaj svijet, a kamoli poeziju ispjevanu u njegovu slavu. Stoga se može reći da on u svojim poetskim djelima govori o jednom drugom svijetu – svijetu duha. O jednoj različitoj moći i drugačijoj ljepoti koji nadilaze poimanje ovosvjetske pameti. Sva Attarova poezija, kao i poezija Mevlane Dželaluddina Rumija, ističe iz jednog skrivenog izvora i ka njemu vodi one koji je čitaju otvorena srca. Također i u historijskom smislu gledano, Attar kao autor je veoma značajan i to iz nekoliko razloga. Prvi razlog je taj što je on jedan od prvih sufijskih pjesnika koji se služio svim pjesničkim oblicima toga vremena. Dakle pisao je kaside, gazele, mesnevije i rubaije.

Pretpostavlja se da je perzijska sufijska poezija započela sa Ebu-Seid Ebu-Hajrom, za koga se smatra da je prvi sufijski pjesnik perzijskog jezika. Ebu-Seid je pisao poeziju samo u obliku rubaije. Drugi sufijski pjesnici poslije njega koristili su se različitim pjesničkim oblicima, ali su većinom birali jedan od njih kao svoju užu specijalnost, dok se Attar koristio svima njima sa zadivljujućom vještinom i uspjehom. Drugi razlog je njegovo usvajanje mesnevije i njeno transformiranje od pjesničke forme, koja se uglavnom koristila u epskoj poeziji kao podloga dugih herojskih naracija i mitova, u jednu od najuspješnijih pjesničkih oblika islamske duhovnosti. Attar je usvojio mesneviju i primijenio je u jednom sasvim drugačijem kontekstu. Iako je zadržao osnovne karakteristike mesnevijske naracije, on je promijenio njenu tematiku, te je preinačio od epa o herojskim djelima drevnih junaka u ep o putovanju duše kroz horizonte duha. Attar je sa svojim mesnevijama direktno utjecao na sve kasnije perzijske pjesnike, a posebno na pisca najslavnije mesnevije svih vremena, Dželaluddina Rumija.

Pokušaj kontekstualizacije Hafizova Divana

Zahvaljujući različitim interpretatorima, tumačima i pristranim prevodiocima a nerijetko i nedovoljnoj informiranosti, Hafiza Širazija poznajemo kao izrazitog hedonistu, boema, epikura, materijalistu, možda čak i anarhistu, revolucionara, avangardistu, bundžiju... Na Zapadu, a pod uticajem Zapada sve više i na Istoku, gotovo cjelokupnu muslimansku književnost doživljaju kao hedonističko slavljenje ljepote, užitka, ovog svijeta, ljubavi, vina, pjesme i zabave. Takva slika Hafiza je umnogome plod orijentalističkih percepcija, odnosno učitavanja istočnjačkom duhu i čovjeku kvaliteta poput egzotike, odavanja čulnosti, putenosti, uživanju, tromosti, dekadentnosti i letargičnosti. Taj i takav Hafiz ili, bolje rečeno, takva slika Hafiza je zadivila Johana Volfganga fon Getea, koji zasigurno slovi kao jedan od najvećih i najistaknutijih evropski pisaca svih vremena. Gete je svoju zadivljenost i opčinjenost Hafizom iskazao u svom posljednjem monumentalnom pjesničkom djelu koje je iz zahvalnosti nazvao “Zapadno-istočni divan”. Hafiz je, zahvaljujući Geteu, munjevito prodro na Zapad, pa tako i u naše područje gdje su mu se divili, prevodili ga i imitirali mnogi a najviše su se u tome isticali Safvet-beg Bašagić i Jovan Jovanović Zmaj. Jednodimenzionalno, doslovno i reducirano razumijevanje Hafiza i Hafizove poezije nije nešto što se vezuje samo za Zapad i današnje vrijeme. Hafiza su oduvijek pokušavali smjestiti u neki okvir, obrazac, ideologiju, krug i sistem vjerovanja i mišljenja. Može se slobodno reći da postoji jako mnogo različitih percepcija i interpretacija Hafiza, Hafizova svjetonazora i njegove poezije. Jedan broj istraživača, tumača, komentatora i poznavalaca Hafizove poezije smatra da Hafiza treba razumijevati i tumačiti sasvim doslovno i bez učitavanja ikakvih aluzija, simbola, metaforičkih, semantičkih i kodnih značenja.

Komentar Najname - uvodni stihovi Mesnevije

Mesnevija je mistički komentar duhovnih razina ljudske duše pisan vještom rukom iskusna salika koji je proputovao stazama duhovnog puta koji vodi Uzvišenom Bogu. Mesnevija slijedi svoj primarni uzor, časnu knjigu Božiju, Kur’an, a.š., na koji se ugleda i pokušava ga slijediti kako u stilu, tako i u sadržaju. Ona poput Kur’ana ima svoje vanjsko i skriveno značenje. Ona poput Kur’ana neke izvodi na pravi put, a druge odvodi u zabludu. Poput Kur’ana koji započinje sa surom Fatihom, koja je srž Kur’ana, ummul kitab, Mesnevija također započinje s uvodom, s prvih osamnaest stihova koje nazivamo Najnamom, koji su srž Mesnevije i sukus svog značenjskog smisla i sadržaja Mesnevije.

Priča o naju je jedna od najveličanstvenijih i najljepših alegorijskih priča u cjelokupnoj perzijskoj književnosti. Ona je opis stanja zaljubljenika u Uzvišenog Boga, onoga koji se oslobodio svoga jastva, sladostrašća i samoljublja i čije biće, uronulo u beskrajnu ljubav Božiju, tuguje u čežnji sa ponovnim susretom sa Voljenim. Hazreti Mevlana na najljepši mogući način, kroz alegorijsku priču o naju, pokušava pojasniti duhovna stanja salika na putu njegovu sjedinjenja s Voljenim. Ta priča je vanredno uspješan pokušaj eksplikacije teško pojmljivih apstraktnih značenja, stanja i istina i njihova pretakanja u jezik razumljiv svakom čovjeku. Najnama sa svojih osamnaest stihova, jedinih koje je Mevlana svojeručno zapisao, predstavlja suština i srž cijele Mesnevije.

Ukras ebdala

Po mom saznanju, od svih Ibn Arebijevih djela do sada su na naš jezik prevođena, u cjelosti ili u odlomcima, i objavljena samo tri i to: “Fususu-l-Hikem”, “Futuhatu-l-Mekkije” i “Ruhu-l-Quds”. Mi smo sebi postavili za cilj da prevedemo i kroz naredne brojeve časopisa Živa baština objavimo jedan značajan izbor iz pisane zaostavštine Muhjiddina Ibn Arebija, prije svega osvrćući se na njegova kraća djela tj. risale kako bi našu javnost bolje upoznali sa pisanom baštinom ovog velikog islamskog mislioca.

Započet ćemo taj rad sa prijevodom djela “Hiljetu-l-ebdal – Ukras ebdala”. Ono je nastalo dok je Ibn Arebi živio u Mekki, a to je, kao što smo imali prilike vidjeti, jedan od njegovih najplodotvornijih literarnih perioda za vrijeme kojeg su napisana mnoga njegova značajna djela kao što su “Futuhatu-l-Mekkije”, “Ruhu-l-Quds” i “Terdžumanu-l-ešvak”. Ovo djelo se bavi praktičnom stranom duhovnog puta, a ne teorijskom gnozom po kojoj su Ibn Arebijeva djela najpoznatija. Glavno pitanje kojim se ova poslanica bavi su temelji i stubovi duhovnog puta posredstvom kojih čovjek može postati ebdal. Ebdali su posebna skupina evlija koji su spomenuti i u hadisima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i kojih uvijek ima četrdeset. U jednom od tih hadisa koji se prenosi od Imama Ali Ibn Ebu Taliba stoji: “Ebdali su u Šamu, i po broju su četrdeset ljudi, kada god jedan od njih umre Allah ga zamijeni sa drugim čovjekom. Preko njih Allah spušta kišu i daje pobjedu nad neprijateljima te otklanja kaznu od ljudi...” (Ibn Hanbel, 1/12).

 

Filozofija znanosti – kur'ansko viđenje

Pod znanošću se u ovom tekstu misli na onu granu znanja koja se bavi materijalnim svijetom. Filozofija znanosti tretira sve filozofske probleme koji se pojavljuju i nameću u vezi sa znanošću. Među najznačajnije od tih problema spadaju slijedeća dva pitanja: 1. Na koji način se naše znanje o fizičkom svijetu uvećava? 2. Koja su to načela koja leže u osnovi znanstvenog istraživanja? U ovom radu želimo se baviti s ova dva pitanja ali onako kako ih Kur’an vidi.

Henry Corbinova hermeneutika

Henry Corbin je francuski filozof i teolog rođen 1903. u Parizu, gdje je i umro 1978. godine. Nakon studija filozofije i orijentalnih jezika diplomirao je 1928. godine na l’Ecole Pratique des Hautes Etudes i 1944. godine oženio se Stellom Leenhardt. Osim vrsnog poznavanja jezika, filozofije i teologije, temeljito je bio upućen i u muziku. Iako je bio protestant, završio je katoličku školu, a kasnije je dobio diplomu iz skolastičke filozofije na Katoličkom institutu u Parizu. Imao je priliku baviti se intelektualnim istraživanjem zajedno s poznatim francuskim učenjacima kao što su Etienne Henry Gilson, Emile Brehier i Louis Massignon. Godine 1919. počeo je prisustvovati predavanjima iz filozofije na Sorbonni, a posebno pažljivo odslušao je kurs, koji je održao Etienne Gilson na temu Ibn Sininih tekstova prevedenih na latinski jezik.

Već se ovdje primjećuje njegovo zanimanje za određeni aspekt unutar teologije, koji će se kasnije pokazati kao jedan od stupova njegovog obnavljanja onog što naziva profetskom filozofijom, a to je angelologija. U tom periodu obilazi Ecole des Langues Orientales gdje se susreće s Louisom Massignonom, koji ga upoznaje s tekstom Hikmat al-Ishraq Shihab al-Din Yahya Suhrawardija, što će biti odlučujuće na njegovom filozofijskom putu. Kako je bio veliki pobornik francusko- -njemačke saradnje, učinio je niz koraka unutar akademske zajednice, koji su omogućili ponovno približavanje u smislu različite vrste saradnje sa Martinom Heideggerom, Karlom Lowithom, Alexanderom Kojeveom, Ritterom i mnogim drugim autorima. Također, značajan je njegov prijevod Heideggerovog djela Šta je metafizika na francuski jezik.