Komentar 15 šapćućih moljenja Imama Sedžada 1.

Prof. dr. Sejjid Veziri

Munadžat – šapćuće moljenje

Ovaj zbir od 15 dova počinje sa Moljenjem pokajnika. Možda ću se ponavaljati, ali evo da kažem, svaka od ovih 15 dova govori o 15 stanja čovjeka, ali ne mora značiti da ne može jedan čovjek imati sva ta stanja u sebi, recimo da bude od ustrašenih, da bude od žalitelja, da bude od onih koji vole, da bude od pokajnika, dakle sve to jedan čovjek u sebi može da sažima. Štaviše, moguće da se jednom čovjeku iz sata u sat tokom dana mijenja stanje i shodno tome da uči onu dovu koja odgovara tom stanju. Štaviše, moguće je da – ako se njegovo biće razvije i uzdigne ili ako je savršen čovjek – svih 15 stanja u jednom trenutku proživljava.

Prvo moljenje je Moljenje pokajnika. Kajanje bi čovjek stalno trebao da u sebi ima živo. Znači, da se stalno osjeća pokajnikom. U osnovi to pokajanje, prije nego mu se čovjek okrene, dolazi od Boga. Prije nego se mi okrenemo Bogu, Bog se okrenuo prema nama. Više je ajeta u Kur'anu koji jasno ukazuje na to da se Allah, dž.š., prvo okrene čovjeku. Dobar primjer je 27. ajet sura Nisa, gdje se jasno vidi da prvo tevba dolazi od Allaha, pa onda od roba. Znači, kada se rob kaje to uvijek dolazi nakon Božije tevbe. Naravno, s naglaskom na to da tevba znači vraćanje, okretanje.

Spomenuti ajet sure Nisa glasi: Oni koji se povode za svojim strastima daleko su s Pravog puta skrenuli. Dok u drugom ajetu doslovno stoji tako: Allah se okrenuo (učinio tevbu) da biste se vi pokajali, da bi mi učinili tevbu prema Bogu. Dakle, izvor naše tevbe, kajanja je u Božijem obraćanju pažnje na nas. Kada se pokajemo, znači da je Allah već uputio neku pažnju prema nama, da bismo uopšte mogli da se pokajemo. Štaviše, Tavab – onaj koji mnogo čini tevbu, jedno je od Božijih imena. Jasno je da se naša tevba razlikuje od Božije tevbe. Šta znači tevba, kada je riječ o čovjeku? Jedno je kada se čovjek kaje nad grijesim, grize ga savjest. A šta znači da Allah, dž.š. ima tevbu? Jasno je da nema grijeha, smiješno je čak i pričati. Tevba znači vraćanje.

Kada čovjek pogriješi, učini grijeh, to je mjesto kada bi Allah, dž.š., trebao da se raziđe od roba. Prekršio si moj zakon i više nemamo šta pričati. Ali i pored toga Allah se vraća robu da bi se ovaj mogao pokajati. Drugim riječim, šta je Božija tevba – to je stalna Božija pažnja, stalno izlijevanje Božije milosti, stalna briga Njegova za nas, providnosti koje jedna iza druge dolaze, da bismo se u tome našli i pokajali se. Kada govorimo o čovjeku tevba ima više razina, kao što i grijeh ima različite stepene. Svaki grijeh obzirom na svoj stepen težine ima odgovarajuću tevbu. Kao što svaki grijeh za sobom povlači tačno određene posljedice i rezultate, plodove, tako i svaka tevba za sobom ostavlja određeni trag. Lični grijeh traži lično pokajanje. Grijeh iz zajednice traži da se zajednica pokaje. Grijeh u kojem je rob prekršio neku Božiju zapovijed, dakle prema Bogu učinio grijeh, traži da čovjek od Boga traži oprost. Kada se počini grijeh prema pravu ljudi, nije dovoljno u tom slučaju učiniti tevbu, već treba to pravo ljudima vratiti. Grijeh u svom intenzitetu, bio veliki ili mali, ima različite stepene. Moguće da neka djela u našim očima budu malehna i beznačajna, ali u očima velikih da se smatraju velikim grijehom. Upravo zato, mi zbog nekih u našim očima malih, nevažnih radnji ne činimo pokajanje, dok velikani s obzirom na svoj položaj i shvatanje čine tevbu i kaju se nad njima. Neke grijehe čine naši udovi, organi, a neke grijehe čini naše srce. Svaka od ovih stvari traži odgovarajuću tewbu, u skladu s njom. Pa i grijesi koje čini samo srce nisu isti, nego i tu postoje razine i različitosti. Prema svakom srčanom stepenu postoji odgovarajuća tevba. Recimo, naprimjer, jedan grijeh srcem jeste čovjekova želja da počini grijeh, to je srčani grijeh. A drugo je kada neki velikan, produhovljeni čovjek, zbog poslova sa ljudima bude uskraćen od toga da se obraća Bogu, pa se kaje nad tim propuštenim trenucima što ih je mimo Boga potrošio. Uglavnom, svaki od ovih grijeha ima odgovarajuću tevbu, pokajanje pa i u ovom slučaju službe u korist ljudi i zajednice, neki to doživljavaju kao grijeh, dok mi to doživljavamo kao vrlinu. Jednostavno, nemojmo svoje grijehe smatrati istim sa grijesima velikana. Nekada je razlika između onog što mi smatramo i onog što oni smatraju grijehom kao razlika između Neba i Zemlje. Dobra djela dobrih ljudi možda su loša djela za one koji su bliski Bogu.

Imam Sedžad u Dovi pokajnika kaže: „Bože moj, prestupi su me zaodjenuli u ogrtač niskosti moje.“

Vidite, Imam Sedžad kaže: „grijesi su mi postali odjeća, ogrtač niskosti.“ Mi grijeh kao djelo, kao pojavu doživljavamo kao nešto konvencionalno, što nema utemeljnja u zbilji. Kao nešto napisano u nekoj svesci: uradio si to i to ti je bilo pogrešno. Mi mislimo da je sav trag tog grijeha to što je napisano. Kao da grijeh nema svoje utemeljenje u zbilji, u kreaciji, a u stvari ima.

Ovdje Imam misli da grijesi imaju svoju zbilju i da su na njega nabacili ogrtač. Znači samim tim, on njih doživljava kao jednu zbilju. Npr. kada rukom učinimo neki grijeh, to nije kao da se napiše u nekom defteru da je ta neka ruka učinila grijeh. Nije, nego je sama ruka činjenjem tog grijeha promijenila svoju suštinu. Jezik nekog griješnika kojim on griješi, nije ostao isti. Sam jezik je taj koji mijenja svoju suštinu griješenjem. Kada oko ili jezik počini grijeh oni onda gube prvo stanje svježine i čistote i pretvaraju se u nešto ustajalo i smrdljivo. U svakom slučaju, kada počinimo grijeh sa nekim od naših organa i udova, to nam dođe kao da smo neko novo biće i jedan novi ogrtač ogrnuli oko sebe. To je „odjeća niskosti“ gdje nema nimalo mjesta za čast. Budući da su naše oči slijepe onda mi i ne vidimo onu niskost koju smo kroz činjenje grijehe zadobili i onaj ogrtač s kojim smo se kroz griješenje zaogrnuli.

Imam Sedžad kaže: „Bože moj, prestupi se me zagornuli u ogrtač niskosti moje.“ U stvari, misli se: „Moja suština i moja zbilja je zaogrnuta ovom odjećom niskosti.“ Ovo je jedna istina, da je čast u pokornosti Bogu, a niskost u griješenju. U ovoj dovi koju učimo u mjesecu šabanu, Imam nakon salavata kaže: „Oživi moje srce pokornošću Tebi, a nemoj me rastužiti činjenjem grijeha.“ Stvarnost je takva da je srce jedna urušena zgrada, koja se pokornošću obnavlja i izgrađuje nanovo. Ovo u riječima Imama nije samo stilska figura, već istinski tako je: ako je zgrada urušena, ona treba obnavljanje.

„I nemoj me poniziti griješenjem.“

Da nam se Allah, dž.š., smiluje i da nas uvede Svojim proviđenjem u ovu skupinu pokajnika.

Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!

Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.

Zadnji put promjenjen: Petak, 23 Maj 2014 18:41
Označeno :