Komentar 15 šapćućih moljenja Imama Sedžada 2.

Prof. dr. Sejjid Veziri

Munadžat – šapćuće moljenje

Mi nekada činimo Bogu dovu, a nekada munadžat. Dova znači dozivanje izdaleka, dok je munadžat razgovor između dvije osobe, šapućuće moljenje. To je situaciju kada nekog osjećaš bliskim, pa mu možeš šaputati. Nekada, u situacijama kada čovjek zaziva drugog i upućuje mu molbu može postojati tu i neko treći koji će čuti i imati uvida u ono šta se moli i traži, dok kod šaputanja toga nema. To ostaje da bude skriveno.

Da li je Bog daleko da ga treba zazivati ili je blizu pa možemo tiho razgovarati? Prenosi se od Hazreti Musaa, a.s., da je rekao: „Jesi li daleko da te zazivam ili si blizu da s Tobom šapućem?“ Onaj koji je daleko sigurno nije blizu i obrnuto ko je blizu nije daleko. Šta Bog daje u odgovru Musau, a.s.? Da čovjek odgovara na ovo pitanje sigurno bi dao odgovor koji je drugačiji od odgovora koji bi dao Allah, dž.š. Čovjek ako je daleko ne može biti blizu ili ako je blizu ne može biti i daleko. Dok u slučaju Allaha, dž.š., tako nešto nije pripisivo. Šta će Allah, dž.š., da odgovori ovdje? Allah, dž.š., za Sebe u suri Bekare kaže: Ja sam blizu, odazivam se molbi molitelja koji mi upućuje dovu.[1] Na drugom mjestu Allah, dž.š., je rekao: Mi smo bliži čovjeku od njegove žile kucavice.[2] Ali, koliko god bila bliska čovjeku neka stvar, uvijek ostaje to da između te dvije stvari postoji dvojnost. Zbog slabosti s naše strane i nemoći našeg razumijevanja i poimanja Allah, dž.š., nam se i obraća Ja sam blizu vama. A zbilja stvari našeg odnosa s Bogom je drugačija i viša i prevazilazi taj odnos: blizu, bliži još bliži.  Uzvišeni kaže na jednom mjestu: Ja sam uz slomljeno srce. A opet i ovo kada se kaže slomljeno srce je uvjetovano nekim našim razumijevanjem stvari.

Ali zbilja je takva da kada čovjek uđe i zaroni u tiha šaputanja sa moljenjem Bogu tu nema dvojnosti, onda je i njegovo srce isto što i Božije. Čovjek kada se obraća Bogu, obično ga zaziva: „O Bože“, a kada Mu šapuće, onda samo kaže Bože, jer osjeća da je blizu. „Bože moj, prijestupi su me zaodjenuli u ogrtač niskosti moje.“ Mi u susretu s drugim čovjekom uočavamo njegovu odjeću i odjeća nam je pokazatelj njegove ličnosti. Vi sigurno novo odijelo ne koristite u kući niti idete s njim u krevet, već tu odjeću upotrebljavate vani, u susretu s drugim ljudima, da time očuvate svoju čast i da vas ljudi tako i dožive. Jer praksa je kao što smo rekli da ljudi u susretu s nekim čovjekom gledaju odijelo i ako čovjek ima neuredno, pocijepano odijelo, ljudi će se prema njemu u prvom susretu sa rezervom ponijeti, koliko god ta osoba imala veliku ličnost. Jasno je kakve nam primisli donosi čovjek sa zatvorskom odjećom. I koliko god ta odjeća više obujmila čovjekovo tijelo (npr. mantil) ona više privlači pažnju. Ovo je sve bio uvod da pojasnimo riječi Imama Sedžada kada kaže da njemu ne ostaje ništa osim ogrtača koji ga je zaogrnuo. I to veoma je važno zapaziti: onaj koji izgovara ove riječi jeste Imam Sedžad, bezgrješni, čisti i ono što on vidi grijeh i ono što mi vidimo kao grijeh, odvaja okean razlike.

Ovakve riječi su adab obraćanja Bogu. Za razliku od nas koji se, kada se okrenemo Bogu, okrećemo kao da imamo neko pravo kod Boga, kao da nam je On dužnik. Kada tražimo nešto, kao da nam On mora dati. I kada se obraćamo u dovi, možda se i sjetimo nekog grijeha, onako jednog, a ostale vidimo kao beznačajne i nastojimo da ih zaboravimo i prelazimo preko njih. Za razliku od nas, koji tako nastupamo prema Bogu, vidite kako Imam Sedžad sebe smatra niskim i to je taj adab, da sebe u odnosu na Boga ne vidim značajnim, jednostavno, samo parče grijeha. Ništa sam naspram Tebe, Bože. Pa čak ukoliko čovjek u tom svom okretanju ka Bogu, obraćanju Bogu, dođe sa nekim osjećanjem koliko zrnce, „Eto dolazim ja s nekom pokornošću,  pred Tebe Bože“, u toj mjeri čovjek je pao jer nije došao kao rob. Dakle, u obraćanju treba uzeti u obzir da ne treba čovjek ni da zamišlja da je nešto robovao Bogu, ma ni koliko zrnce. Ali kako je moguće da jedna osoba kao što je Imam Sedžad, čiji je cijeli život od prvog do zadnjeg trenutka ispunjen ibadetom, kako je moguće da on pored svega toga sebe vidi ništavnim, bez ičega, bez ibadeta, da tako dolazi čist pred Boga. Uzrok leži u činjenici da Imam Sedžad kroz cijeli svoj život ne vidi ništa od sebe, za sve što je radio i djelovao vidi da je od Boga. Kada neko tako razmišlja, onda koliko god da je radio ne vidi ništa. Cijelim svojim bićem, on vidi svoju potrebu i to iskonsku potrebu spram Boga. Koliko god živio i robovao, on sebe vidi potpuno ovisnim i u potrebi za Bogom. Čovjek ovako odgojen, koji je ovako jednostavan, ne vidi da ima išta od sebe, on je puki siromah i koliko god ibadeta da je činio on pruža ruke prema Bogu: „Bože, ovo su prazne ruke koji ništa nemaju, koje samo grijeh imaju i sva nada je u Tvojoj milosti. Odvajanje od Tebe zavilo me u odjeću bijede.“

Mi imamo siromaha, ali bijednik je još gori od siromaha. Naglasak je baš u ovom izrazu, bijednik nema baš ništa.

„Bože, strašni zločini moji i moji grijesi umrtvili su srce moje.“

Život čovjekov nije po njegovim organima i udovima, već je po njegovom srcu i u mislima. Imam Sedžad ovdje kaže da su ti grijesi koje vidi umrtvili njegovo srce, koliko god izvana gledano on živi sa zdravim tijelom, udovima i organima.

„Nakon što su zločini moji umrtvili moje srce, pa oživi ga pokajanjem od Tebe.“ Tevba prvo ide od Boga, pa onda ide od roba. Prvo nas je Bog pozvao tevbi, pa onda da bismo odgovorili, kako kažu ova dva citirana ajeta Pokajte se pokajanjem iskrenim, pokajte se svi. Ovo oživljavanje srce koje spominje Imam Sedžad moguće je jedino ako čovjek odgovori na Božiji poziv, na Božiju tevbu. Kur'an na jednom mjestu kaže: O vjernici odazovite se Allahu i Poslaniku Njegovom kada vas pozivaju onome što će vam život osigurati.[3] Dakle, odazivanje Bogu i Njegovom Poslaniku jeste odazivanje na davanje života srcu. I ovaj život i ovo oživljenje nije po tijelu čovjekovom, već je to onaj istinski život čovjekov koji je u vezi sa srcem.

„O Nado moja i svrho moja, o traženje moje i željo moja, pored koje druge želje nemam. Ti mi grijehe moje oprosti i izliječi moju slabašnost.“

Od Allaha, dž.š., molimo da nam – berićetom ovog mjeseca, blagoslovljenog mjeseca Ramazana, mjeseca posta, dova, šaputanja, obraćanja, pokornosti, namaza i berićetom čiste duše Imama Sedžada koji je ovako uzvišene dove uputio – da uspjeha u ovom mjesecu Ramazanu da se pokajemo iskreno i da nam grijesi budu oprošteni.

Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!

Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.

[1] Bekare, 186.

[2] Qaf, 16.

[3] El-Enfal, 24.

Zadnji put promjenjen: Petak, 23 Maj 2014 18:41
Označeno :