Komentar šapćućeg moljenja pokajnika Imama Sedžada 9.

Prof. dr. Sejjid Veziri

Šapćuće moljenje pokajnika

Od vremena uspostavljanja dova, pa do vremena njihova pisanja i bilježenja načinjen je najveći udar islamskom ummetu. Dakle, dova koja je primarno naumljena za to da bude odrediše i mjesto komunikacijem dijaloga, šaputanja čovjeka i uspostavljanje veze sa njegovim Gospodarom, pretvorila se u nešto što se zove dova za traženje, moljenje, iskanje, onih koji su u potrebi i onih kojima nešto nedostaje.

Dakle, ta visoko prefinjena značenja i izrazi dove – koji su u prvotnim smislovima korišteni i imali za cilj da čovjeka spoje sa njegovim Uzvišenim Gospodarom i da ga dovedu do visokih znanja o njegovom Gospodaru – odjednom su se upotrebom u svrhe traženja i iskanja nečega što čovjeku nedostaje i ispunjavanja profanih čovjekovih želja, pretvorili u grube fraze kojima se nešto traži. I umjesto udovoljavanja onim primarnim čovjekovim potrebama, koje su u izvornim dovama naznačene, ti izrazi su se pretvorili u traženja i udovoljavanja profanim čovjekovim željama i njegovoj gramzivosti, što je sve sročeno u dovama koje su pisali novopečeni pisci dova. I odjednom se događa taj nevoljni obrat, ta tragedija – one izvorne dove koje su označavale mjesto na kojem se zborilo, komuniciralo, razgovaralo prefinjenim riječima sa svojim Gospodarom, kod ovih novopečenih pisaca dova pretvoraju se u iskanje, traženje i moljenje gramzivih i pohlepnih. A onda se svjetlo koje je zračilo iz prvotnih dova i koje je trebalo da osvjetljava srca učača, u ovim dovama novopečenog izražaja pretvorilo u mrak, upravo kao izraz novopečenih pisaca, jer oni drugačije nisu ni mogli. I umjesto ljubavi, čežnje, traženja Uzvišenog Boga, ove novopečene dove su novopečenim moliocima omogućile samo gradnju mostova između njih i novopečenih pisaca dova, koje su zapravo bile odraz njihovih želja i htijenja. Islam kao vjera dostojanstva, vjera uzdignutosti, vjera napretka, odjednom se zahvaljujući ovim krivotvorima i falsifikatorima novopečenog tipa i kalibra pretvorila u vjeru iskrivljenja, zastranjenja, bajki i tome sličnog. Dakle, ti novopečeni neuki, nepismani, pokvareni pisci dova su zauzeli mjesto Imam Sedžadu i ljudi njegovog kalibra. A ako makneš one koji su poput Imama Sedžada, pa šta ostane čovječanstvu onda? I umjesto vječnih Sedžadovih poruka, izraženih u njegovim prefinjenim dovama, novopečeni pisci svojim dovama izražavaju vlastite želje, stremljenja i pohlepu, pretvaraju dove u kojekakve papiriće i vješaju kojekakve hamajlije oko vrata i sl. Ali, nažalost, islamski ummet se umjesto da promovira i propagira dove Imama Sedžada, okrenuo novopčenim inovatorima dova koje su se pretvorile u zastranjenja, hamajlije, bajke i slične stvari. Nažalost, oni koji su skloni kritici islama, upravo su se uhvatili za ovaj segment koji je nastao kao rezultat zastranjenja u islamu, i onda nam to promovišu i kažu, evo to je islam.

Nažalost, ovo neznanje, ovaj džehl i zaostalost muslimana, samo su pomogli neprijateljima i na ovaj način su prave dove, sa pravim značenjima uklonili sa javne  scene. Dova je toliko obezvrijeđena i omalovažena da bi se ljudi koji iskušaju sve konvencionalne metode liječenja, ako sve to ne daje lijeka, tek onda obratili dovi. Kada bi se pojavila jedna stranica, koju je napisao neki poznati pisac, za njom bi se tragalo i istraživalo, a Sedžadija Imama Sedžada je sklonjena i sakrivena od javnosti. Nažalost, čak je i kod Arapa koji vladaju jezikom dova Imama Sedžada, Sedžadija ostala skrivena i sklonjena. Kada sam bio u Mesdžidu-l-haramu, čujem neki Arap uči dove iz Sedžadije i mene je zaintrigiralo da vidim ko je to. Izgleda da je bio Sirijac. Imam Sedžad je, kako to prenosi Ravija, kada je izricao ove dove stavio zakrivač na vrata Kabe i izricao svoje dove. Danas, iste ove dove koje je Imam Sedžad izricao tik pored zidova Kabe, nešto su najusamljenije, nešto najsakrivenije. Zato s naše strane, neka je selam i salavat Imamu Sedžadu, kada je iznašao snage da izrekne ovako vrijedne stihove, ovako vrijedne izražajne riječi i suptilne, uzvišene arifske spoznaje.

Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed.

Imam Sedžad nekada otvoreno i neposredno od Boga traži oprost, a nekada to traži kroz neke upakovane riječi, posredno. Svaka od tih njegovih sintagmi ima posebno značenje. Kada direktno od Boga traži oprost, to je znak da se osjeća potpuno nemoćim i klonulim. A kada traži oprost na indirektan način, onda to odražava njegovo stanje stida. Tako na jednom mjestu govori i kazuje: „Bože moj, neka oblak tvoje milosti baci sjenku na grijehe moje. Pošalji val dobrote Svoje da teče preko prijestupa i grijeha mojih.“ Vidimo da Imam Sedžad ovdje koristi metaforu oblaka. „Pošalji oblak milosti Svoje i prekrij njim moje grijehe i moje poroke“ – vidimo da ne koristi direktne izraze, već indirektne i to upravo pokazuje njegovu postiđenost. Odakle sada ove indirektne kovanice i aluzije? On je nadahnut direktno od Boga. Ovdje vidimo odakle to proizilazi. Obratimo se jednom kur'anskom ajetu koji se tiče Nuha, a.s.,  koji se obraća svom narodu govoreći mu: „Tražite oprosta od vašeg Gospodara jer će vam On tada otvoriti nebo i pustiti vam kišu milosnicu.“

Imam Sedžad hoće da kaže svom Gospodaru: „Moj Bože, ako se Nuhu, a.s., u Tvojoj knjizi obratio narodu – i to kako griješnom narodu – 'Ako zatražite oprost od svoga Gospodara, On će vam poslati kišu milosnicu', pa zar se meni nećeš smilovati i na mene poslati kišu Svoje milosti, ako si već za njih takve bio spreman to uraditi? Bože moj, znam dobro čak iako nemam jezik koji zna iskazati istigfar za kišu milosnicu, ja znam da ćeš je Ti poslati jer sam ja u svom srcu izgovorio 1000 istigfara.“

Kakav je odnos roba i Gospodara? Da li treba rob da bježi? Ako pobjegne, kuda da pobjegne? Vidjeli ste kada se dijete razljuti na svoju majku kuda bježi. Pa opet bježi u krilo majci. Možemo iz ovoga zaključiti: Niti je Bog manje milostan od majke da bi primio nekoga u utočište, a niti je ovaj griješnik nemoćniji od djeteta da ne bi našao utočište kod svog Gospodara. U vrijeme kada su robovi bili zvanično i javno bili prisutni kod ljudi, svaki rob je imao utisnuti vreli biljeg na koži da se zna čiji je rob. Ako bi neki rob pobjegao, kada bi ga našli, odmah bi shvatili iz tog biljega čiji je. Tada mu niko nebi davao utočište niti bi mu ikakvu pomoć pružao. Taj rob ne bi imao drugog izlaza osim da se vrati svome legalnom gospodaru. U tom smislu i Imam Sedžad zbori. Zar može odbjegli rob da se vrati kome, osim svome gospodaru? A ako se pak gospodar naljuti na svoga roba, pa gdje to rob može da pobjegne od te ljutnje, osim da se opet vrati u utočište svoga Gospodara? Da li je to naš Bog manji od vlasnika običnih ljudskih robova, pa ti obični ljudski robovi mogu da se vrate svojim gospodarima, a da se mi ne možemo vratiti svome Bogu kao vrhovnom Gospodaru? A uostalom gdje se to može pobjeći , a da ne bude Božije vlasti tamo? I sam izraz „bježanje od Boga“ kakav ima smisao kada se na jednom mjestu u dovi kaže: „Bože moj, gdje da ja to pobjegnem iz Tvoje vlasti i iz Tvog okrilja? Bože moj, gdje god da sam, ja sam opet uz Tebe, uz Tvoje skute. Gdje god da sam ja, imam potrebu za Tobom. Gdje god da sam, ja sam pod Tvojim nadzorom i pod Tvojom kontrolom. Bože moj, ako pokajanje smatraš tevbom, pa eto ja sam se pokajao. Ako istigfar znači brisanje grijeha, pa evo ja sam onaj koji čini istigfar. Ja znam pouzdano, Bože moj, da Si na listi pokajnika stavio i moje ime i da sam jedan od pokajnika koje se Ti prihvatio. I znam da Si me čim sam istigfario stavio na listu onih koji su očišćeni i kojima je oprošteno. To je meni potpuno jasno i za to ne treba mnogo pameti i logike. Pa Bože moj, ja nemam drugog utočišta osim Tebe, nemam drugo okrilja osim onog kod Tebe, ja prilazim pod Tvoje skuti, a Ti me kritikuj do mile volje , kori me koliko hoćeš, ali ja samo Tebe imam.“

Šta činiti sa ovim okeanima mudrosti, sa morima vrijednosti značenja koje imamo kod sebe? Pa da nam ako Bog da Uzvišeni s čašću i ponosom našeg velikog Imama Sedžada podari taj rahmet, tu milost i uspjeh da se i mi prikučimo skutima ovih dova i njihovim uzvišenim značenjima i da naši virdovi, ono što izgovaraju naši jezici i dove naših srca ne vode ničem drugom, nego približavanju Haku i Njegovom okrilju. Želimo da doživimo da imamo ta šaputanja, tu komunikaciju sa Njim u tajnosti. Bože, naš glavni zahtjev i molba upućena Tebi u ovom svetom mjesecu Ramazanu  jesu Tvoj oprost i magfiret.

Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed.

Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.

Zadnji put promjenjen: Subota, 24 Maj 2014 19:54