Komentar šapćućeg moljenja žalitelja Imama Sedžada 13.

Prof. dr.Sejjid Veziri

Šapćuće moljenje žalitelja

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!

Bože moj, Tebi se žalim na dušu koja na zlo nagoni,

Navaljuje prestupima,

Čezne da Ti se ne pokori,

I izlaže sebe gnjevu Tvome.

Odvela me je na puteve stradanja,

Učinila me najuniženijim stradalnikom pred Tobom.

Izgovori su brojni,

Nadanja duga;

Kad je zlo dotakne,

Uznemirena je,

Kad je dobro dotakne,

Uskraćuje;

Sklona zabavi i skretanju,

Puna nemara i nepažnje,

Požuruje me prestupima i nagoni da odgađam pokajanje.

Bože moj,

Žalim Ti se

Na neprijatelja koji me zavodi

I šejtana koji me zastranjuje.

Ispunio je grudi moje zavodničkim mislima,

A savjeti njegovi obuhvatili su srce moje,

On podržava inad protiv mene,

Uljepšava mi ljubav prema svijetu Ovom,

I odvaja me od pokornosti i bliskosti!

---------------

Nastavljamo priču o neprijateljstvu našeg nefsa, naše poročne duše, našeg nefsu-l-emareta.

Za razliku od šejtana, našeg vanjskog neprijatelja koji se zarekao da će nas zavoditi do Sudnjeg dana, naš nefs se pojavljuje čak u liku prijatelja, zamaskiran unutar nas, a njegovo neprijateljstvo je kao i šejtanovo trajno. Kakva je onda razlika između šejtana i nefsa? Vidimo da oba djeluju protiv nas.

Šejtan je kafir, otvoreni pokazivač svog neprijateljstva i nevjerstva, a naš nefs je munafik koji nam se pokazuje kao prijatelj, a zapravo je u pozadini kao neprijatelj. A znamo da su uvijek u proizvodnji štete munafici opasniji od samih kafira, jer su kafiri uočljivi, vidljivi, jasni, a munafici su prikriveni, prikazuju jedno lice, a kriju drugu zbilju i stvarnost. Osim toga munafik prilazi sa višim znanjem, sa boljom informisanošću onome koga napada. Dakle, kafir nosi na sebi jasnu etiketu: Ja sam kafir. Sve je jasno i definisano. A šta ćemo sa munafikom koji je uvijek zakićen najljepšim atributima? Na njemu je sve dobro, a ispod... Ali šta ako čovjek nije naučio da prepozna ovog svog unutarnjeg munafika i da se suoči s njim na pravi način. U tom slučaju je moguće da mu njegov munafik u unutrašnjosti izazove opšti požar i da mu sve spali. Ako pak čovjek uspije da prepozna koga ima u svojoj nutrini, ako ga dobro spozna i pripremi protiv njega valjanju borbenu tehnologiju, ukroti ga, suzbije i stegne ga, u tom slučaju moguće je da se taj nefs munafik pretvori u tevaba – onoga koji se vratio iz stanja zastranjenja na Pravi put. Evo lijepog savjeta, kako sve to prebroditi.

Dakle, kada ga prepozna, pripremi svu metodologiju za njegove kroćenje, ukroti ga i divlji nefs pretvori u pokornog jahača koji ide pravilno. Dakle, u prvoj fazi ga pretvara iz nefsu-l- emare u nefsu-l-avame. Poročnu, neposlušnu dušu pretvara u drugom koraku u dušu koja sebe kori. To je već stanoviti napredak. Nastavi li i dalje sa odgojom, nastaje nefsu-l-mutmeine, pokorna, smirena duša. Nefsu-l-emare je duša koja na zlo nagoni, ona nema nimalo strpljivosti, nema čekanja, ona ni jedan treptaj oka ne oklijeva da bi čovjeka navela na grijeh i da bi proizvela čovjeku neku nevolju. Ovaj nefsu-l-emare kojeg inače zovemo NEFS je uvijek gramzljiv, pohlepan, ne bira grijeha. On se neće opredijeliti samo za jednu vrstu grijeha, za bilo koji grijeh, ako mu se pruži prilika neće se libiti da ga učini. Osim toga, nefs je onaj koji uvijek traga za izgovorom. Šta god uradi ima ispriku: to je bilo zbog toga i toga, da nije bilo to ne bi ni toga bilo. Uz to, ovaj nefs čovjeku nameće dalekosežne želje, ne odnosi se to na dugoročne planove, to su želje u smislu gramzivosti, velikih prohtjeva. Osim ovog navedenog, nefs je taj koji čovjeka odvodi sa puta činjenja dobra. Znači, taj nefs ne samo da daje otrov čovjeku, on ga sprječava i da koristi lijek protiv otrova. Šta još radi? Ako vidi da ne može čovjeka navesti na očigledan grijeh pretvara ga u igračku, biće koje je neupotrebljivo, biće koje se bavi dokolicom, biće koje je beskorisno. Osim što ga navraća na grijeh, odvraća ga od činjenja tevbe, od pokajanja. Svojom pritvornošću zavarava čovjeka kada treba da učini pokajanje, ne kaže mu: „Ne čini to, to nije za tebe dobro“, jer zna da bi se tada otkrio. Kaže mu: „Ma nemoj danas, možeš ti to i sutra“ i korak po korak tako odgađa. Pa čak i časak prije smrti taj nefs čovjeku kaže, sutra, sutra ti to odradi. A kada se pojave prvi znaci smrti, tevba nema smisla. Čak i faraon, koji je bio zloglasni otpadnik, kafir i nevjernik onoga momenta kada se za njim voda zaklopila, rekao je: „Sada i ja vjerujem u Musaova Boga“, ali tada je bilo kasno. To je osobina nefsa: da je neprijatelj  sa lažnim etiketama ili bez etikete. Osim toga, ovaj nefs je spreman da prihvati koaliciju sa šejtanom i s jedne strane mu pomaže u činjenju zla, a s druge strane odvraća čovjeka od pokajanja.

Neko vidi kod sebe toliko mnoštvo grijeha i kaže:“Vala niko ovo ne oprosti, nema smisla ni tražiti oprosta za ovo.“ Ovakav odnos čovjeka prema pokajanju, prema Božijem oprostu, makar bila u pitanju i brda grijeha, ne samo da mu neće donijeti oprost već mu tovari još jedan grijeh, a to je grijeh koji podrazumijeva gubljenje nade u Božiji oprost. Bog uvijek može oprostiti i samo onaj ko ne vjeruje u tu Božiju velikodušnost može zaraditi još jedan grijeh i izgubiti sve veze s Bogom. Nefs  zapravo takvog jednog vjernika tim korakom prema stavu o neoprostivosti grijeha odvodi u nevjerstvo, u skladu sa ur'anskima ajetom: i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.[1] Jednostavno, Božiji oprost je uvijek prisutan. Čovjek treba da zna da kada u njemu radi nefs ima i šejtan – pomagač izvana. Treba da znamo da ovaj nefs i šejtan funkcionišu kao saveznici. Jedan iz vana, jedan iznutra. Kada god čovjek napravi iskorak naprijed, nefs i šejtan naprave korak nazad. Kada čovjek ustukne korak nazad, šejtan i nefs koraknu više koraka naprijed.

Krajnja posljedica ove žestoke borbe jeste to da će ili nefs i šejtan savladati čovjeka i načiniti od njega kafira ili će on njih u krajnjem savladati i pretvoriti ih u muslimane. Tada su moguće dvije stvari. Moguće je da čovjek bude toliko revnostan u slijeđenju zahtjeva i prohtjeva svoga nefsa da čak postane učitelj svome šejtanu, da prednjači u odnosu na njega. S druge strane, moguće je da onaj ko bude suspregao svoj nefs šejtana toliko pripitomi da on nema uopšte načina ni mogućnosti da mu bilo šta negativno došaptava. A moguće je da se dogodi –u skladu sa hadisom – da čovjek napuni 40 godina i da nije napravio u sebi taj preporod, pa da ga šejtan poljubi u čelo i kaže: „Sada znam da od tebe nema ništa.“ Ovdje se hoće reći da šejtan zapravo prati čovjeka koji slijedi svoj nefs i vidi da taj čovjek slijedeći svoj nefs čini gore stvari nego da ga šejtan podučava tome. I šejtan kaže: „Šta ću ja sa njim? On mene još može podučiti. Ovaj je bolji nego da ga ja podučavam.“

Jedna čuvena priča:

Čovjek je u snu vidio šejtana. U tom snu vidio je i kuću, hambar, magacin. I tu u tom hambaru, mnogo užadi od tankih kao konac do sasvim debelih. Pita on šejtana: „A šta će ti ova užad?“ Kaže: “Ovo nabacujem na vratove ljudi i tako ih vučem u grijeh.“ Čovjek ga pita: „A što će ti različite debljine užadi?“ Kaže: „Neke mogu sa ovim tankim koncima da odvedem u grijeh, a neke moram sa ovim debelim užadima da vučem.“ Eh ovom ne bude mrsko, pa ga priupita: „Za koga je ovo najdeblje uže namijenjeno? „Ono najdeblje uže sam bio pripremio za Šejha Murtezu Ensarija.“ A mi smo prije čuli da je bio velikan islamske duhovnosti. Kaže: „Nabacio sam mu ga, ali opet ga nisam mogao uvući u grijeh.“ Sada ovaj vrli pitac upita šejtana: „Pa dobro, pokaži mi sada moje uže, koje si meni naumio.“ Kaže mu šejtan: „Ma tebi ne treba nikakvo uže, ti si dobrovoljac, ti ideš  za mnom bez ikakvog užeta.“

Ovdje se postavlja pitanje da li i čovjek može postati šejtan. Ponekad se događa da čovjek dobrovoljno, bez šejtana sa strane, ide u grijehe. Ponekad nadmašuje i tu funkciju, pa čak postaje onaj koji i druge vodi i zavodi u grijeh. On tada praktično postaje jedan od šejtana, jedan od njihove vrste. Kako mi doživljavamo tu šejtanska užad? Kako nam ih nabacuje? Kaže, ona fina šejtanska šaputanja: „Uradi to, pogledaj ovo, vidi ono.“ ta šaputanja koja nam lijepo zvuče, to su ta užad. S jedne strane, šejtan nabaci udicu na vrat, a s druge strane nefs u pozadini jedva čeka taj mamac. Kada se stave te dvije energije, onda čovjeka snažno povuku. Tako šejtan i nefs uljepšavaju čovjeku grijeh i tako ga vuku u njega. Njihova šejtanska funkcija jeste dočaravanje, uljepšavanje, prikazivanje. Nefsu, u koji je već ugrađenja težnja i ljubav prema Dunjaluku, strastima i porivima šejtan to prikazuje lijepim i pitanje je trenutka kada čovjek pada pod uticaj i postaje ljubitelj strasti, zabave i svega onoga što mu šejtan i nefs prikazuju.

Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!

Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.

[1] Jusuf, 87.

Zadnji put promjenjen: Petak, 23 Maj 2014 18:40
Označeno :