Prilog proučavanju ideje prema časnoj porodici Poslanikovoj u našoj divanskoj književnosti

O Ehli-bejtu

Sažetak

U radu se daju primjeri poezije iz poznatijih naših divana na osmansko-turskom. Stihovi govore na različite načine o časnoj porodici Poslanikovoj, i u užem i u širem smislu. Pokušali smo pronaći odgovor na to zbog čega se kod nekih pjesnika više a kod nekih manje spominju članovi porodice časnoga Poslanika. Došli smo do zaključka da prisutnost ideje Ehli-bejta u tim divanima ovisi o više faktora: a) općih društvenih kretanja u Carstvu; b) individualnog pjesničkoga izbora. Također smo došli do zaključka da je ideja Ehli-bejta kao ideja vrlo rano postala univerzalna i kod sunitskih i kod šiitskih, ortodoksnih i heterodoksnih škola i pravaca tako da je gotovo nemoguće govoriti i o nekoj posebnoj želji Dvora da određenu formu te ideje preferira, upravo zbog njenog općeprihvaćenog univerzalnog karaktera u poeziji.

  

1. Uvodne napomene

Ne zanemarujući moguće utjecaje ideje naglašenije ljubavi prema nekim pripadnicima Ehli-bejta u periodu dolaska Osmanlija u naše krajeve, kroz utjecaje određenih bektašijskih ideja preko janjičarskog reda (uključujući i ideje ostalih derviških redova u Carstvu koji su naglašavali ljubav prema Ehli-bejtu kroz medij tekijske poezije kod nas), potrebno je ukazati i na opći trend “institucionalnoga” razumijevanja ideje ljubavi prema Ehli-bejtu u Osmanskome carstvu (i Bosni kao jednome od dijelova toga carstva u Evropi). Na početku naše analize želimo dati par napomena općeg karaktera: a) Sam termin Ehli-bejt teško je izdvojeno pronaći u takvom obliku u divanskoj poeziji; b) U divanskoj poeziji, pri tumačenju i razumijevanju “ideje” posebne pažnje prema porodici Poslanika, a.s., srećemo poznati opći stav ehli sunneta ve-l-džemaata o ljubavi prema Poslanikovoj porodici; c) Osmanska se vlast smatrala i nastavljačem, ne samo svjetovne uprave nego i vjerske uprave u islamskom svijetu, na čelu sa halifom; d) Muhamed, a.s., spominje se u svakom bošnjačkom divanu na turskome jeziku, ostali članovi sporadično; e) Kaside su uglavnom spjevane određenim velikodostojnicima u Carstvu, a aluzija na neke članove Ehli-bejta kod većine pjesnika usputna je; f) Pošto je Porta bila formalni zaštitnik divanske poezije, logično je očekivati da se u toj poeziji na Dvoru nisu mogla javljati neka tumačenja ideja Ehli-bejta koja su proglašena heterodoksnim, o čemu se također vodilo računa na Dvoru.[1]

Zašto govoriti o autonomiji ideje kakva je ideja ljubavi prema Ehli-bejtu u Bosni?

Odgovor na pitanje da li se u dvorskoj poeziji u Osmanskome carstvu mogla razvijati određena ideja neovisno od institucionalnog stava predstavnika svjetovne i duhovne vlasti na Porti u isto vrijeme može dati i realniju sliku o utjecaju političkih i upravnih institucija na pisanje književnosti u jednom dugom periodu Carstva, kojega je i Bosna bila sastavni dio. Smatramo da je proučavanje mogućega utjecaja Porte na dvorsku književnost Bošnjaka vrlo važno iz sljedećega razloga: Bosna je bila na najzapadnijem dijelu Carstva, na samom rubu, i imala je čak i neku vrstu upravne autonomije – kroz zagarantirane osobitosti timarskoga sistema na njezinome tlu, tako da je vrlo zanimljivo pratiti način na koji reagiraju bošnjački pjesnici na “oficijelno, dvorsko” razumijevanje spomenute ideje. Ako bi se potvrdilo da je divanska poezija Bošnjaka bila determinirana zvaničnim učenjima Porte, u slučaju odstupanja od nekih ideja možda bi se moglo govoriti i o nekim aspektima autonomnosti bosanske divanske poezije u odnosu na sam Dvor. Mislimo da bi bilo zanimljivo pratiti ideju ljubavi prema Ehli-bejtu u našoj divanskoj književnosti, osobito kod naših pjesnika na osmanskom koji su pripadali različitim društvenim slojevima i imali različite relacije s Portom, jer bi i ustanovljavanje realizacije same potrebe za “neoficijelnim” tumačenjem donekle govorilo o postojanju pjesničke slobode u divanskoj književnosti u općem smislu.

 

2. Primjeri iz divana[2]

A - Doba musammata i gazela (16. st.) – Naglašenija vezanost za Carstvo i derviške redove

i) Divan Hasana Zijaije iz Mostara (- 1584)

O Poslaniku je pisao u svome natu, i na još brojnim drugim mjestima u Divanu. O hzr. Aliji piše kao o Hajdaru, odvažnom u borbi, ali također prenosi i njegove riječi “ko me nauči jednom slovu, bit ću mu rob” (‘Arz idüp elif kaddin kul itdi beni cānān / Men ‘allemeni harfen kadd sayyereni ‘abden... G. 373/3). Od ashaba spominje hzr. Omera po pravednosti, hzr. Osmana koji je bi vlasnik dva svjetla – Zu-nureyn, pošto je bio oženjen s dvije kćerke Poslanikove. Hzr. Alija je opisan kao halifa koji je bio omiljen među ljudima i şâh-i velâyet (kralj vilajeta). Spominje se zajedno s Jezidom kad se aludira na poznati događaj na Kerbeli:

Vefâ sende mürüvvet sende ihsân u sahâ sende

‘Al î bâlum seni her kim ki sevmezse Yezîd olsun

(G. 319/4)

I odanost i ljudskost i dobročinstvo i darežljivost je kod tebe

O Ali, srce moje, svako ko te ne voli neka Jezidom postane.

 

O Kerbeli pjeva na također zanimljiv način:

Be hey zâlim mahalleñ topragı kan ile tolmışdur

Misâl-i Kerbelâ hûn-ı şehî dân ile tolmişdur

(G.88/1 )

Zemlja na mjestu gdje je tiranin krvlju se napunila, hej,

Primjer Kerbele pun je krvi šehitske.

 

Kao termin Ehli-bejt nalazi se samo u jednome distihu unutar Divana Hasana Zijaije (G.367/5).[3]

 

ii) Divan Ahmeda Vahdetije iz Dobruna (?- iza 1603)

Dosada jedini poznati bosanski pjesnik koji je pripadao heretičkom hurufijskom derviškom redu, osnovanom u 14. st.[4] u Iranu. Taj se red, unatoč brojnim progonima, održao do polovine 17. st. Vahdetiju su neprijatelji iz reda učenih pjesnika nazivali “otpadnikom od vjere” (mulhid). To nam samo dodatno potvrđuje mogućnost da se lahko moglo desiti da pjesnik divanske poezije u to vrijeme bude oklevetan, a da se neke ideje, čak i posebno “nesunitsko” tumačenje ljubavi prema porodici časnoga Poslanika, naprosto mogu iskoristiti i kao oružje protiv samog pjesnika – ako se povežu s djelovanjem određenih osoba koje se u nemilosti Dvora. Vahdetijini stihovi izazov su svim ostalim pjesnicima i na ideološkom planu: “Lâ” di yenler suhen-i Fadl-ı Hüd â ‘ya mutlaq / Kâfir-i müşrik olurlar qani seyfelâ ... – Oni koji potpuno niječu riječi Fazlullahove / Mnogobošci su i nevjernici, hajde, gdje ti je mač![5]

Müdde ‘âsı var ise münkir-i bi-dinün eger / Pençe pençe olalum tâgur lehu keyfe yeşâ ... – Ako bude tražio nevjernik i bezbožnik / Klaćemo se do groba, “pa kako hoće” . Dakle, to je neka vrsta vrlo radikalne pobune prema onima koji nisu prihvatali ideje Fazlullaha Esterbadija, gotovo kao otvoreni poziv na sukob sa gotovo svim pjesnicima i visokim dostojanstvenicima na Dvoru koji nisu prihvatali autoritativnost Esterbadijeva učenja. Moglo bi se reći da se u takvoj pobuni javljalo i nešto što podsjeća na politički razlog podvajanja šiita i sunita. Vahdeti iz Dobruna u mogućem sukobu poziva se na hzr. Aliju, kao na osobu koja posjeduje oštro oružje i pravdu na svojoj strani a uz to je i zaštitnik sirotinje (što može biti i aluzija na samoga pjesnika): Hançer ütırise bir tığ-ı du-ser be-Ali / Qalem u lafy u suhen hatt u hurûfü imlâ / 24. İtden artuq da olursa n‘ola qavm a‘d â/ Esedullah ‘Ali dur fuqaraya melcâ / Mürdeler eyler iken dem-be-dem ey dil ahya / Nefsüm dirisidür şimdi felekde ‘ayâ ... –

U Alije je bodež, strijela i dvosjekli mač

Pero, govor, riječ, linija, slovo i diktat

I od pasa gori, ako postanu ljudi jedni drugima neprijatelji

“Božiji lav” Ali zaštita je sirotinji

Dok ona svakim trenom, ej srce, mrtve proživljava,

Moja duša sada nemoćna nebom tumara (23, 24, 25)[6]

Ima i onih koji tvrde da je Vahdeti nominalno pripadao mevlevijskom bratstvu, i da nije stalno bio buntovnik u poeziji, da je slavio ustoličenje sultana Ahmeda I i sl. Međutim, ono što je zanimljivo u navedenim Vahdetijinim stihovima jeste ideja vječite potrage za pravdom, pravdom čije je oličenje lik hzr. Alije.

 

B - a) Period kasida i mesnevija (17. st.)

- Nagovještaj neoperzijske pjesničke orijentacije u bošnjačkoj divanskoj poeziji.

b) Period medhija i turkija (18. st.)

- Buđenje “bosanskog” rodoljublja u poeziji na turskom

 

i) Divan Sulejmana Mezaki-bega iz Čajniča (-1676)

Kod Sulejmana Mezakije iz Čajniča ne nalazimo slične buntovničke stihove kakvi su Vahdetijin stihovi. On je bio sasvim drukčije naravi, smiren, neprimjetan, ali i vrlo vješt poeta, šejh mevlevijske tekije na Galati. Njegovi stihovi, čini se, potpuno su u skladu sa oficijelnim stavovima na Dvoru o tome kako zauzeti stav prema nekim članovima Ehli-bejta. Njegovi stihovi su blagi, ali duboki i široko prihvaćeni i na Dvoru i u Bosni (za razliku od stavova Ahmeda Vahdetije). Naprimjer, kada govori o hzr. Aliji i njegovoj sablji, on istodobno govori o pravednosti blagoslovljenoga hzr. Omera (Alduk çatıg deste gördükçe dil-şikeste / Ceng-i Ali-huceste ‘adl-ı ‘Ömer-mübarek ).[7] Više se spominje, u cjelini gledajući Âl-i Osman – porodica Osmanlija, kao terminološka konstrukcija, nego Âl-i beyt. Kod Mezakije se često spominje termin çâr-yâr, inače dosta čest termin u divanskoj književnosti koji označuje “četiri prijatelja”: hzr. Ebu Bekra, hzr. Omera, hzr. Osmana i hzr. Aliju. Uglavnom nema posebnog isticanja hzr. Alije u odnosu na ostalu četvericu halifa na pravom putu (hulefa-i rašidin). Npr.: 18. Cihân gîr-i ‘‘Ömer-’‘adl ü ‘Ali-heybet ki heycâda/ Kazâ şemşîrini nâyib men âb-ı Zü‘l-fekâr eyler / 19. İdüp cûy-ı ‘ad â let şeş-cih â t-ı ‘ â leme cârî/ Ne hükm itse hem â n ber-vefk-ı hükm-i Çâr-Yâreyler.

Vladar svijeta Omer – pravda, a Ali strahopoštovanje izaziva u borbi kad je

Mač sudbine zamjenik Zulfikar preuzima u ruke svoje

Daje da rijeka pravednosti na šest strana svijeta teče, ne staje

Šta god da presudi, odmah prema odluci četverice halifa presuđuje

 

Mezakija iz Čajniča nalazi se na Dvoru još od svojega ranog djetinjstva. Na Dvor ga je u Istanbul doveo rođak Ejub-paša, namjesnik Egipta. Njega nije zanimao društveni angažman više od bavljenja nekim prirodnim naukama (hemijom i sl.) ili više od samoga skladanja poezije. U periodu u kojem je živio Mezakija nije bilo nekih posebnih neslaganja u odlukama lokalnih bosanskih upravitelja sa odlukama Dvora. Od članova porodice časnoga poslanika Muhammeda, a.s., nalazimo samo ime Poslanika i ime hzr. Alije (Hajdara), i to na još svega četiri mjesta. Gledajući u cjelini, možem zaključiti sljedeće: Kod Mezakije nema naglašene ideje ljubavi prema Ehli-bejtu; spominjanje hzr. Alije na svega šest mjesta u cijelom Divanu više je sporadično i njega uglavnom prati i spominjanje ostalih halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana).

 

ii) Divan Zekerijjaa Sukkerije iz Sarajeva (-1686)

U Divanu Zekerijjaa Sukerije iz Sarajeva na dva se mjesta spominje ime Muhammed, u dva tariha. Hzr. Alijino se ime ne spominje, kao ni ime hzr. Fatime. Kod Sukkerije ne nalazimo ni stihove o Poslanikovim unucima Hasanu i Husejnu. Što se, pak, tiče imena Aiša, ono se spominje pri pisanju tariha posvećenog stanovitoj Aiši Hatun (umrla 1671). Zaključak je sljedeći: Kod pjesnika Zekerijjaa Sukerije gotovo da ne nalazimo izdvojenog spomena Ehli-bejta. Po tome je sličan Sulejmanu Mezakiji. Inače, Bašagić smatra da se Sukkerija obrazovao uz Mezaki-bega iz Čajniča. Na kraju je postao tajnikom Visoke Porte. Želimo postaviti sljedeće pitanje: da li je velika blizina Sulejmana Mezakije iz Čajniča i Zekerijjaa Sukerije iz Sarajeva Visokoj Porti u Carigradu utjecala na to da se u njihovim divanima ideja ljubavi prema Ehli-bejtu stavi u drugi plan, a sam spomen hzr. Alije uključi u stihove i ostale halife iz prvog perioda širenja islama nakon smrti Muhammeda, a.s., ili se o tome u njihovo vrijeme naprosto manje pisalo i drukčije nego u prethodnom periodu? Donekle ćemo dobiti odgovor daljom analizom iste problematike u divanu Sabita Alaudina Užičanina.

 

iii) Divan Sabita Alaudina Bosnevije (1650-1712)

Kod njega imamo priličan broj stihova o pripadnicima časne porodice Poslanikove. Spominje je pod nazivom Âl-i beyt i Âl-i ‘Abâ. Štaviše, izravno se spominje i ljubav prema Âl-i beytu:

90. Onima koji zavide Porodici Poslanikovoj stotinu kletvi

Onom ko je voli čiste duše – na tisuće osebujnih blagodeti (171:90)

Pošto je Sabit živio u vrijeme kasida, često se obraćao uglednicima svoga vremena prigodnim riječima. Ako bi želio istaći posebnu čast nekome, npr. Abdul Kadiru Gejlaniju, uz brojne obavezne epitete, obraćao bi mu se kao nekome ko je vezan za potomstvo porodice Poslanikove, što je predstavljalo posebnu čast: 10. Uglednik potomstva Ahmedova, gospodin-potomak časnoga djeda / Ruža porodice Muhammedove, pupoljak iz ružičnjaka Adnanija (209:10). Kad se obraćao osmanskim velikodostojnicima (sunitima), njegovo je spominjanje lika hzr. Alije u okviru poznatog poređenja po vrlinama četverice halifa: 30. Čiste prirode Ebu Bekirove i hrabrosti Farukove / Stida hazreti Osmanova i žestine Alijine (213:30). Ako bi Sabit, pak, želio posebno naglasiti nečiju hrabrost, osobito nekog vojskovođe, ponekad bi koristio i sljedeću usporedbu:

34. Kao Zulfikar Haydar-i Kerre – lav što stalno napada, dušmana obara

Srce probada u neprijatelja, duše kida u nepopravljivih zavidljivaca (252:34)

No, upečatljiv ostaje i često citirani motiv u 62. gazelu Sabitova Divana:

Çemende sanma ki har üzere gonca oldı bedid

Ser-i Hüseyn-i şehidi sinana dikdi Yezid

 

U travi, na trnju, ne misli da se pupoljak rascvjetao

Glavu šehida Husejna to je na koplje Jezid nataknuo (381:1)

 

Spominje se i Kerbela (400:100:1). Za temu osobito je zanimljiva i konstrukcija Âl-i Zehra u stihovima: Potvrđuje da je postao pupoljak ruže, iz porodice Fatime- Zehre ... (431:162:2). Osim toga, spominje se i ime Zeyneb (463:225:1). Sve u svemu, kod Sabita uočavamo snažno prisustvo ideje ljubavi prema časnoj porodici Poslanikovoj. Kako se vidi iz primjera u Sabitovom Divanu, stihovi više govore o individualnom pjesničkom doživljaju vlastite vjerske tradicije, nego što bi mogli potvrditi kakav utjecaj Dvora na način njegova opisa određenih članova porodice Poslanikove, osobito ako se ima na umu i pjesnikova sudbina i udaljenost od Dvora.

 

iv) Divan Mehmeda Rešida iz Sarajeva (kraj 17. st. - početak 18. st.)

Mehmed Rešid je bio pod poetskim utjecajem Sabita, kako se u biografijama bilježi, osobito u periodu kad je Sabit boravio u Bosni kao sarajevski mulla od 1700-1701. Budući da je izuzetno dobro vladao orijentalnim jezicima, pretpostavka je da se školovao i u Istanbulu. U našem radu želimo posebnu pažnju skrenuti na jednu od dvije njegove pjesme na perzijskom (POF VI-VII/1956-57), i to onu koja je posvećena halifi Aliji, koja počinje na sljedeći način:

منم آن مبدع معنى و بيان طرفه حكيم عقل كل را بكنم نكته شناسى تعليم

gdje Mehmed Rešid govori o sebi kao o čovjeku koji dobro poznaje stilistiku, retoriku, koji je tako mudar i pametan da i u kozmičkim relacijama može lekcije dijeliti iz pjesničke vještine. O Aliji počinje pjevati u 42. bejtu:[8]

 

اسد الله على انكه شود كر مذكور افكندلرزه شكوهش بدل هفت اقليم

زمكونش كرهْ ارض بوى نقطهْ نون حلقهْ عرش زمجدش مثل حلقه ميم

 

Božiji lav Ali, koji kad se spomene

iz strahopoštovanja srce zemaljske površine pretrne

Miruje li, zemljina kugla kao tačkica na nunu tad postane

Halka arša njegove slave poput halke harfa mima ona je

(prijev. Š. S. prep. A. K.)[9]

 

C - Doba medhija, bejtova i terkib-i bendova (19. st.) – Okretanje ka Bosni

 

i) Divan Fadil-paše Šerifovića

Živio je u 19. stoljeću, u vremenu snažnog buđenja ideje o autonomiji Bosne. Utjecaj Dvora u Bosni na pjesnike toliko je oslabio, da su brojni pjesnici pisali čak i pjesme protiv politike Visoke Porte prema Bosni. U tom periodu zanimljiv je za analizu i Divan Fadil-paše Šerifovića, osobito sljedeći museddes:[10]

 

Museddes časnog nata uzvišenoj osobi poslanstva

- najljepši pozdrav i savršena molitva -

 

Ti si pečat posljednjeg poslanstva, miljenik Božije veličine

Tvoje čisto ime je Ahmed Muhamed Mustafa.

 

Ti si pomagač sljedbenicima, ej vladaru čistih,

Ti si iskreni zagovornik grešnika i prestupnika.

 

Ne daj da u paklu budem, djede mučenika Kerbele,

Grešnik sam, zauzmi se za me, oče najbolje žene!

 

(Ti si) uzrok zavisti sunca svijeta i mjeseca koji nebo osvjetljava

Prvak oba svijeta, čisti duh tijela ljudskog roda i duhova.

 

Najodabraniji stvor Božiji, predvodnik poslanstva,

Onaj koji je stigao na miradž časti, poslanik posljednjeg razdoblja.

 

Ne daj da u paklu budem, djede mučenika Kerbele,

Grešnik sam, zauzmi se za me, oče najbolje žene!

 

Fadil-paša ima i jedan katren o hzr. Aliji.[11]

 

3. Izvan sređenih divanskih zbirki

Što se tiče same ideje o ljubavi prema Poslanikovoj porodici, ona je prisutna i u brojnim pjesmama spjevanim u stilu divanske poezije, koje se nalaze u velikom broju sačuvanih medžmua.[12] S obzirom da su mnoge pjesme pisane u metru i stilu divanske poezije, katkada je teško povući jasnu granicu između divanske, narodne, tekijske i poezije ašika u rukopisnim pjesmama na osmanskom koje se nalaze po bosanskohercegovačkim bibliotekama i arhivskim zbirkama. Ako pogledamo sadržaj dosad registriranih i javnosti predočenih oko 300 rukopisnih turkija na osmanskom u bosanskohercegovačkim arhivima i bibliotekama, možemo uočiti sljedeće: a) ime hzr. Alije spominje se usput u svega dvije turkije (GHB. 3203 i OIS.803. – prva je sačuvana a kopija druge najvjerovatnije u posjedu prof. H. Hasana iz Skoplja). U drugoj turkiji anonim veli: ... Ömer Osman sırdaşıyım / Hem Ali’‘nin yoldaşıyım / - ... Omera, Osmana tajni prijatelj sam / I još sljedbenik Alijev (OIS.803); b) hzr. Fatima se ne spominje, ali se spominju ženska imena: Fatma, Fatime, Fata; c) na sličan način spominju se osobe sa imenom Hasan (kao osmanski upravitelji i vojskovođe); d) također se spominje i osoba s imenom Husejn; e) u poeziji ašika u Bosni na turskom najviše je pjesama Ašika Omera.

 

4. Ideologija i poetika: Osmanski “kolonijalni” obrazac?

U našem ključnom pitanju da li je Dvor određivao karakter tzv. dvorske (divanske) poezije krije se zapravo i pitanje “izvanjskih” utjecaja na književnost u spomenutome periodu. Dakako, naša interpretacija ne treba da se temelji na imaginarnome “strahu od utjecaja”, posebice na prostoru koji je sviknut na povijesne, kluturološke i civilizacijske raskrsnice, već prije svega treba poslužiti da se dosegne makar dio odgovora na pitanje da li je uopće ideja ljubavi prema porodici Poslanikovoj (ili u užem smislu prema porodici hzr. Alije) u književnosti Bošnjaka bila na neki način kontrolirana autoritetom Dvora kao važnog političkog, upravnog i kulturološkoga središta Carstva. Dakle, može li se, imajući na umu svu političku i civilizacijsko-kulturološku složenost Carstva i prilika u njemu tijekom njegova višestoljetnoga “bivstvovanja” i funkcioniranja, govoriti o nekoj vrsti “pripitomljavanja drugosti” (kako tu pojavu definira V. Biti)? Ne zanima nas čak ni frustriranost utemeljenja ideje o “Bosni kao tamnome vilajetu”, koja u svojoj biti negira i previđa i samu pojavu bilo kakvog vida kulturološke djelatnosti u njoj, a kamoli da može dati svoj doprinos pitanju koliko je Dvor imao utjecaja na poeziju Bošnjaka na turskom (odnosno, da li je uopće i imao). Dakako, kako s jedne strane postoji tendencija ka kanonizaciji iščitavanja naše divanske književnosti, također je evidentna i težnja da se kanonizira interpretacija iste u širem civilizacijskome kontekstu (često i po zadatoj šemi orijentalističkoga pogleda na Orijent uopće). Pristanak na neargumentiranu interpretaciju divanske poezije, ili na sličnu interpretaciju bilo koje poezije, katkad je i pristanak na mazohističku kolonizaciju vlastitoga civilizacijskoga identiteta – što je čest slučaj i kod nekih naših “naprednijih” književnih kritičara koji se stalno bore za autonomiju vlastite napisane kritičke riječi. Ako bismo htjeli, ipak, sažeti svu kompleksnost naše dileme o autonomnosti ideje Ehli-bejtau našoj divanskoj književnosti, mogli bismo pokušati odgovoriti na kratko pitanje – da li je moguće govoriti, na primjeru velikog broja obrađenih divana, o nekoj vrsti osmanskoga “kolonijalno-ideološkog” obrasca pri pisanju divanske poezije kod bošnjačkih autora. Odgovor bi, također, nakon uvida u brojne divane, mogao biti sljedeći: utjecaji Dvora ispoljavali su se prije svega u obrazovnom procesu kod većine pjesnika divanske poezije tako da bi možda bilo apsurdno tražiti nešto što bi se moglo tretirati kao izravni upliv Dvora na pisanje određenoga pjesnika. Ali, pošto se u divanskoj poeziji težilo unifikaciji motiva i simbola, u određenim situacijama može se govoriti o posrednom utjecaju Dvora na pjesnike koji su se kretali u određenim pjesničkim ili intelektualnim krugovima. Stoga je i prirodno očekivati da se utjecaj autoriteta Dvora mogao najsnažnije osjetiti kod pjesnika koji su bili najbliže Dvoru. No, po našem mišljenju, značajan faktor u svemu predstavlja snaga pjesničke individualnosti koja se, prirodno, osjeća i u onom što ti pjesnici pišu. Vrlo važan faktor, po našem mišljenju, jeste i sama sudbina pjesnika divanske poezije: da li je pjesnik ikada bio na Dvoru, koliko dugo je boravio, da li je na Dvoru stjecao samo vještinu pisanja dvorske poezije (premda nije isključeno ni da se pjesnik obrazovao u nekom intelektualnom krugu daleko od Dvora), da li je bio izravno uključen u upravne ili vojne službe i funkcije u Carstvu ili, pak, na prostoru Bosne (Bosanskoga ejaleta u tom periodu), da li je pripadao ili bio simpatizer kakva ortodoksnog ili, pak, heterodoksnoga derviškog reda, iz kojeg je društvenoga sloja potjecao, da li je više osjećao vezanost za rodni kraj ili pak za opće interese Carstva i sl. Ako pogledamo, recimo, suodnos poezije o Ehli-bejtu i naše alhamijado poezije, zapazit ćemo i slučajeve da se unutar iste medžmue/rukopisne zbirke jedan do drugoga nalaze rukopisi pjesama o hzr. Aliji i buntovnički stihovi Ilhamijini u pjesmi “Čudan zaman nastade” (GHB.3092). Da li se može povlačiti paralela između aktualiziranja neoperzijskoga stila divanske poezije u Bosni sa rodoljubivim bosanskim turkijama o padu utvrde Ozi u 18. stoljeću, ili, pak, nastanka rodoljubive buntovničke alhamijado poezije, ideje autonomije Bosne kod Husein-kapetana Gradaščevića i pisanja Bošnjaka o Ehli-bejtu u tom periodu, posebna su pitanja i otvorena za istraživanje. Prema dosad analiziranoj građi, samo pisanje o Ehli-bejtu kod naših različitih divanskih pjesnika više je univerzalnoga karaktera i ono, po našem mišljenju, nadilazi spomenute povijesne događaje i situacije lokalnoga karaktera. Kod gotovo svih pjesnika (čak i kod Vahdetije) ljubav prema Ehli-bejtu je univerzalna i neupitna za svakog pripadnika ummeta. Kad se radi i o emotivnom odnosu prema određenim vjerskim i svjetovnim autoritetima svoga vremena (pa makar to bio Fazlullah Esterbadi), pjesnici opet “potežu” ideju ljubavi prema Ehli-bejtu u općem smislu, budući da su članovi Ehli-bejtau poeziji (pa i u životu), stoljećima bivajući motivima pjesništva na Orijentu, naprosto postali univerzalnim simbolima i svjetovnog i vjerskog života, u pravom smislu značenja tih riječi.

 

5. Umjesto zaključka:

Divanska poezija općenito poznaje ideju ljubavi prema Ehli-bejtu kao motiv pisanja različitih pjesničkih vrsta. U pisanju o Ehli-bejtu ogledali su se gotovo svi veliki pjesnici divanske poezije. Divanska poezija kod bošnjačkih autora koji su obnašali visoke funkcije u Carstvu ili na samom Dvoru (Mezaki, Sukkeri) pokazuje manji procenat stihova o Ehli-bejtu. No, to ne znači da je njihovo pisanje uslovljeno nekakvom politikom Dvora, unatoč tome što se ideja o Ehli-bejtu često sa aspekta interesa Carstva “zloupotrebljavala” kao jedan od načina da se umanji legitimitet i legalitet osmanskih sultana kao svjetovnih i duhovnih vođa muslimana u svijetu u to vrijeme. S takvim skupinama koje su se dizale na pobunu Porta se surovo obračunavala. Možda je moguće i stanovitu “šutnju” o Ehli-bejtu u poeziji tumačiti i kao nekom vrstom opreza kod pjesnika koji su po svojoj funkciji bili upućeni na komunikaciju s različtim ljudima, iz različitih krajeva i sa različitim razumijevanjem ideje Ehli-bejta. Motiv opisa Kerbele snažan je u divanskoj književnosti Bošnjaka (u svakom periodu). Pjesnička sloboda nije bila ograničena samo društvenom situacijom u Carstvu, nego u velikoj mjeri ovisi i o samom mentalnom sklopu ljudi koji se bave poezijom. Relativno rijetko spominjanje drugih članova porodice Poslanikove, osim same ličnosti Poslanikove i lika hzr. Alije, jedna je od općih osobitosti opisa ideje Ehli-bejta u bošnjačkim divanima na osmansko-turskome jeziku. O posebnoj pjesničkoj autonomiji bošnjačke divanske poezije u odnosu na divansku poeziju u ostalim dijelovima Carstva teško da možemo govoriti na primjeru opisa ideje ljubavi prema Ehli-bejtu. No, moguće je pretpostaviti posebnu upotrebu same ideje pozivanja na članove Ehli-bejta kod bošnjačkih autora divana u određenim vremenskim periodima, kao i njenu društvenu uvjetovanost općim prilikama u Bosni. Budući da je divanska poezija puna simbola, lik hzr. Alije mogli bismo razumijevati na određeni način i kao jedan od simbola bošnjačke divanske književnosti, kao simbol junaštva, neustrašivosti, ustrajnosti, učenosti i plemenitosti. Lik hzr. Husejna tako bismo mogli razumijevati i kao simbol žrtve, a Jezida kao simbola nepravde i tiranije. Raznovrsnost pristupa i različito prisustvo opisa nekih članova Ehli-bejta u “bošnjačkim divanima” kod različitih autora ukazuje na to da divanska poezija nije u biti bila dogmatizirana književnost samo odabrane skupine ljudi, budući da je isti lik mogao funkcionirati često i kao zajednički simbol različitih društvenih slojeva. Imajući sve navedeno na umu, sama ideja o autorima divana u bošnjačkoj književnosti na turskom kao jedinim “izvorima” značenja simbolizma i u stihovima o Ehli-bejtu – može biti čista fikcija, dijelom zbog transpovijesnoga značenja simbola a dijelom zbog gotovo konvencionalne predvidivosti značenja samog pojma Ehli-bejt u divanskoj poeziji. No, da li je simbol čista konvencionalna oznaka ili “nešto kolektivno nesvjesno”, problem je oko kojega se danas još uvijek razilaze semiotičari i književni teoretičari. Po svojoj naravi simbolizam teži ka univerzalnosti, što se potvrđuje i u analizi stihova o Ehli-bejtu u divanima velikoga broja bošnjačkih pjesnika na turskom jeziku.

 

Literatura

N. Moranjak-Bamburać (2000) Ideologija i poetika (Interdiskurzivna analiza kulturoloških strategija i taktika), In: Radovi – knjiga XII, Sarajevo.

Erdoğan Erol (1989) Sükkeri. Hayatı, Edebi Kişiliği ve Divanı‘nın Tenkidli Metni (doktora tezi), Konya.

İskender Pala (1997) Şiirler, Şairler ve Meclisler, İstanbul.

Mehmet Kahraman (1996) Divan Edebiyatı Üzerine Tartışmalar, İstanbul.

Fehim Nametak (1997) Divanska književnost Bošnjaka, Sarajevo.

Terry Eagleton (1983) Literary Theory, Oxford.

Ahmet Mermer (1991) Mezaki, Hayatı, Edebi Kişiliği ve Divanı‘nın Tenkidli Metni, Ankara.

Šaćir Sikirić (1958) Divan Mehmed Rešida, In: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom VI-VII/1956-57, Sarajevo.

Turgut Karacan (1991) Bosnalı Alaeddin Sabit. Divan, Sivas.

Fehim Nametak (1980) Fadil-paša Šerifović pjesnik i epigrafičar Bosne, Sarajevo.

 

[1]Ljubav prema časnoj porodici Poslanikovoj vezana je za temeljne predaje islama. Ako uzmemo u obzir da je ideja ljubavi prema časnoj porodici Poslanika duboko ukorijenjena u vjersko učenje i da se ona povijesno različito interpretira, smatramo da bi bilo zanimljivo pratiti i samu frekventnost, kontinuitet i narav takve ideje u sređenim poznatijim divanima Bošnjaka na osmanskom jeziku. Međutim, analizu počinjemo unaprijed svjesni svih ograničenja nekih zaključaka koji se sami nameću a zapravo mogu odvesti i u krivom smjeru pri interpretaciji.

[2]Smatramo da su divani najpodesniji za utvrđivanje mogućeg utjecaja "institucionalnog" razumijevanja ideje Ehli-bejta u našoj divanskoj poeziji.

[3]Ey Ziyâ‘î tutdı ebyâtum cihânı ser-be-ser / Ehli-bejtümdür hakikatde bu dehr-i pirezen ( V. Müberra G ürgendereli) .

[4]Osnivač Fazlullah Esterbadi, ubijen 1394.

[5]Prev. Ilić (Anali 1990:232-235).

[6]Ibid. (naš prepjev).  

[7]Divan, transl. A. Mermer 1991:3:5, str.173.  

[8]Završava u 61. bejtu.  

[9]U daljem tekstu pjesme ponudit ćemo samo prijevod pjesme koji je sačinio Š. Sikirić, kako slijedi:

“... U srcu njegove naravi koncentrisana je darežljivost i plemenitost kao blagost i dobrota u ćudi i postupku blaga čovjeka/ 45. Ako on svojom dobrotom ne bi obdario stanovnike Raja, oni bi se odrekli svih rajskih balgodati/ 46. Velika bi sreća bila kad bi jesenski vjetar iz njegova srca donio ubrana cvijeća/ 47. Kad bi od njegove milosti jedna kaplja vode kanula u Pakao, supra Pakla pretvorila bi se u zelenilo / 48. Njegov pogled seže u nebeske visine i u poređenju s njim pogled astronoma ostaje u zemaljskim nizinama / 49. On je poznavalac tajni, jer je vječni mudrac u njegovu dušu usadio odredbe sudbine / 50. Božija svemoć je peru vječnosti omogućila da slike svih pojava upiše na tabli njegova znanja / 51. Kad bi se njegovo srce postavilo da upravlja ljudima, ono bi među pripadnicima raznih vjera provodilo odredbe sve četiri Svete knjige / 52. Kad se pojavio duh njegove vrijedne ličnosti, njegova darežljivost postala je konačna komponenta bogougodnosti / 53. Umjesno bi bilo kad bi on sve svoje neprijatelje pobio, jer vjerniku nije zabranjeno ubijati neprijatelje / 54. Ponose vladara, druže Božijega poslanika, ti koga je Bog odlikovao naslovom apostola / 55. Onoga ko tebe mrzi Bog je učinio nejnesretnijim, a svojim zadovoljstvom je odlikovao onoga ko tebe voli / 56. Tvoje blistavo ime u mojim stihovima izgleda kao neprocjenjiv dragulj u nizu bisera / 57. Kada budeš žednim srcima dijelio vodu rajskog izvora, udijeli i meni, čija jetra sagorijeva, jednu čašu / 58. Ova zemlja je lijepa zato što je tvoja narav lijepa pa je (pjesniče) vrijeme da se obratiš molitvi / 59. Dokle god narav stiliste bude stvarala misli i dokle god budu iz zdrava razuma tekli jasni izrazi / 60. Sa hiljadama bolova u srcu punu iskrenosti neka ga cjelivaju naše usne s punim poštovanjem / 61. Neka njegovi neprijatelji uništavaju svoj život u zabludi, a njegovi prijatelji neka se stalno i žilavo drže čvrste vjere.” (Sikirić, In: POF VI-VII/1956-57:71-71).

[10]U prijevodu prof. dr. Fehima Nametka.  

[11]Katren je obradio F. Nametak, pri transliteraciji i prijevodu Fadil-pašina Divana. Katren počinje: Sadr -ı pira-yı valayet saki-i Kevser Ali / Mukteda-yi ehl-i sünnet calis-i minber Ali ...

[12]Tako, i pored pjesama poznatijih naših pjesnika divanske poezije, srećemo i rukopisna poetska djela s početka 16. stoljeća, kakva su npr. Maktal-i Hüseyn (GHB.5461) - o tragediji Huseina, Poslanikova unuka, kod Kerbele, spjev Hafizovića Derviša Mehmeda Jeminija Faziletname (GHB.5289) - u formi mesnevije-pohvalnice hzr. Alije i njegove porodice, koja sadrži čak 7360 bejtova (distiha). I takva su djela mogla utjecati na naše divanske pjesnike da se u svojoj poeziji osvrnu malo više na Ehli-bejt u užem i širem smislu. Za cjelovitiju obradu teme Ehli-bejt u tradiciji Bošnjaka naprosto je šteta makar ne spomenuti navedeno djelo. No, cjelovita obrada i tog djela, ipak, uveliko prevazilazi okvire našega skromnog članka. 

Zadnji put promjenjen: %AM, %24 %502 %2014 %11:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT