Drugi dokaz nematerijalnosti duše - 7.

Ciklus predavanja o duši

Danas govorimo o argumetnima nematerijalnosti duše koje je postavio Ibn Sina, a koje je prihvatio i Fahrudin Razi, Hadže Nasirudin Tusi i Mulla Sadra.

Ibn Sina kaže: Pretpostavimo da je jedan čovjek stvoren i to činom trenutnog stvaranja. Takav čovjek se nalazi u vazduhu, odnosno levitira i ni jedan organ osjetila nije podražen izvana. Oči, uši, nos, jezik i koža nisu ničim podraženi i ne dobivaju informaciju izvana. Čak su dijelovi njegova tijela razdvojeni. Naprimjer, prsti su rašireni, ruke i noge se ne dodiruju itd.

Jedan tako zamišljen čovjek percipira sebe bez da su udovi i organi njegova tijela predmet njegove pažnje. On nema svijest o vlastitim čulima, jer nisu podraženi i van funkcije su. Takav čovjek percipira sebe, ali ne i svoje tijelo i ne zna dimenzije svoga tijela.

Ako takav čovjek svoje tijelo učini predmetom svoga umovanja ili imaginacije, on ne može odrediti položaj svoga tijela. U takvim uvjetima lebdeći čovjek nalazi sebe, percipira sebe, ali ne percipira svoje tijelo. Ako usmjeri pažnju na tijelo, on ga ne smatra sobom.

Ibn Sina iz ovoga izvlači zaključak po kome je naša zbilja, ličnost i duša izvor potencijal tijela, organa i čula. Stoga naša zbilja, odnosno duša ne pripada materijalnosti zato što je taj čovjek u stanju percipirati sebe, a potpuno je odvojen od tijela i materijalnosti.

Ovaj argument se može na početku učiniti neprihvatljivim, jer mi nemamo iskustvo takvog lebdećeg čovjeka. Možemo reći da nikad nismo iskusili takvo stanje. Ako bi iskusili takvo stanje, možda bi i prihvatili ovu argumentaciju o nematerijalnosti duše. Ustvari, ovaj argument se temelji na imaginarnoj pretpostavci o kojoj nemamo iskustvo.

Odgovor: Ovaj argument se ne temelji na iskustvu takvog stanja, već on ima namjeru da čovjeku skrene pažnju na njegovu unutrašnjost, odnosno da čovjek postane svjestan sebe prisutnim, izvornim znanjem.

Čovjek je takav da može usmjeriti pažnju na sebe. Usredsređujući pažnju na sebe samoga čovjek može izravno motriti sebe, svoju dušu, bez da obrati pažnju na vlastito tijelo. Koncentracijom može zanemariti čulne percepcije, i u takvom stanju može motriti sebe, naći sebe, a da zanemari čulne i imaginarne percepcije. Jeste da je ovo teško za čovjeka, ali to se može postići vježbom.

Drugim riječima Ibn Sina hoće reći da mi sebe motrimo sa prisutnim znanjem dok istovremeno motrimo svoju okolicu posrednim znanjem.

Svaki prosječan čovjek ne može imati iskustvo koje će se poistovjetiti s lebdećim čovjekom, ali svi smo nekada imali iskustvo da dok smo duboko bili zaokupljeni razmišljanjem o nekom predmetu naša čula nisu registrovala događaje oko nas. Ovo može biti dokaz da se čovjek može osloboditi od svih čula, materija i usredsrediti se na motrenje sebe.

Da li se ovaj argument može primjeniti i na životinje i kazati da je životinjska duša nematerijalna? Hadže Nasirudin Tusi navodi Ibn Sinaov argument i prihvata ga, dok komentator Tusijevog djela Gušči kaže: Ako je ovaj argument ispravan on se onda može primjeniti na životinje, ali znamo da je životinjska duša materijalna, te je ovaj argument neprihvatljiv za životinje.

Međutim, Mulla Sadra i nakon njega Sabzivari zaključuju da se ovaj argument može primjeniti i na životinje, te da životinjska duša nije tijelo, tj. i ona je nematerijalna. Ustvari, Gušči ne iznosi nikakav prigovor na Ibn Sinaov argument, jer zamjerka se mora ticati izravno određene argumentacije. Otuda je Mulla Sadra zaključio da se ovaj argument odnosi kako na čovjeka tako i na životinje.

Prema Tabatabaiu ovaj argument je diskutabilan u primjeni na životinje. Čovjek motri sebe prisutnim znanjem i može napraviti distinkciju između onoga ko percipira i samih percepcija. Da li ovog važi za životinje? Da li životinje  imaju prisutno znanje? Da li ona može motriti sebe, a da se odvoji od čula?

Tabatabai ne kaže da Ibn Sinaov argument ne važi za životinje, već da je teško takvo što ustvrditi za životinje, a što se odnosi na čovjeka.

Tabatabai govori o prisutnom znanju i kod životinja, a koje se temelji na našem iskustvenom znanju. Pa tako hoće reći da se to za životinje može ustvrditi posredstvom isksutvenog znanja, a ne racionalne argumentacije.

Čovjek i životinja spoznaju sebe ili imaju svijest o sebi posredstvom prisutnog, neposrednog znanja. Svako biće koje ima takvo znanje je subzistentno biće, tj. koje za sebe neovisno postoji, pa je stoga duša nematerijalna. Da nije tako, onda bi naša egzistencija bila inherentna, a da je tako onda mi ne bi sebe nalazili u sebi, nego bi ta materija – tijelo percipirali nas. A znamo da nije tako, nego je čovjek biće za sebe, tj. čovjek je nematerijalno biće, a ne materija.

Guščijeva greška je u tome što je on prvo pretpostavio da je životinjska duša materijalna, a nije polazio od ispravnosti argumentacije. Argument je ispravan i samim tim je primjenjiv i na čovjeka i životinju. Zaključak bi bio da je duša životinjska nematerijalna.

Životinjska duša je nematerijalna, ali u odnosu na nematerijalnost čovjekove duše ona je manjeg intenziteta. Čovjekova duša je nematerijalna i to inteligencija čiste nematerijalnosti, za razliku od životinjske duše koja nije takve nematerijalnosti.

Šta je nematerija? Ono što je izvan vremena, iznad kvantiteta i vremena. Može biti u svim vremenima, tj. nije ograničeno vremenom, ali obuhvata vrijeme. Broj nije ograničen vremenom, a prisutan je u svakom vremenu, ali nije u prostoru, ali obujmljuje sve prostore. Nije ograničen količinama, ali obuhvata sve količine.

Stvoreno materijalno biće je očitovanje takvog nematerijalnog Boga. Stvoreno nematerijalno biće nije uvjetovano vremenom, prostorom, količinom, ali ih obuhvaća.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %771 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT