Nastanak duše prema islamskim filozofima -17.

Ciklus predavanja o duši

Govorili smo o potencijama duše i kazali da postoji jedinstvo između duše i njenih potencija. Mulla Sadra dušu poistovjećuje sa perceptivnim i pokretačkim potencijama. Ovdje je moguće postaviti primjedbu i to da je prema ovoj tezi duša istovremeno i materijalna i nematerijalna. Drugim riječima prema ovoj teoriji duša je istovremeno i um i intuicija i imaginacija i osjetilo. Duša je prema ovoj teoriji istovremeno ona koja percipira i ona koja pokreće. Odnosno duša kada percipira snagom imaginarne intuitivne ili osjetilne percepcije ona je ona koja percepira, a kada pokreće ona je ona koja pokreće. Kada duša pomjera s jednog mjesta na drugo ona je istovremeno ona koja kreće i koja se pokreće. Neke percepcije su nematerijalne. Stoga bi duša trebala biti nematerijalna. Ali kretanje se zbiva u materiji. Ako je to tako, onda bi njegov izravni subjekat kretanja trebao biti materijalan. Stoga duša mora biti i materijalna. Duša je prema ovom i materijalna i nematerijalna i ovo se čini nekonzistentnom tvrdnjom.

Mulla Sadra ima odgovor na ovu primjedbu: Duša je jedno prosto nedjeljivo biće, ali u svojoj nedjeljivosti je razuđeno po intenzitetu bitka. U isto vrijeme dok je duša jedna jedinstvena ona je i gradirana, odnosno ima brojne stupnjeve. Brojnost njenih stupnjeva ukazuje na mnoštvo koje s obzirom na kakvoću mnoštva ne narušava ukupnost duše kao jedne jedinstvene cjeline. Ranije smo već navodili primjer spektra nijansi jedne boje. Kao primjer smo naveli papir koji je obojen različitim nijansama naradžaste, počevši od najintenzivnije do najbljeđe žute boje. Se te boje na papiru su jedna žuta boja. Na vrhu tog lista je intenzivna žuta boja, a na dnu njena sasvim blijeda nijansa. Međutim, ne postoji granica niti praznina niti razmak između one intenzivne i one slabe žute boje. Sve je to jedna te ista boja sa različitim stupnjevima po intenzitetu i između njih ne postoji bilo kakva granica. Ovaj primjer nam služi da približimo sliku o kakvoći duše koja je na jednom od svojih stupnjeva intelekt i on je nematerijalan. Na nižem stupnja od stupnja inteligencije ili stupnja nematerijalnosti je stupanj imaginalnog koji jeste nematerijalan, ali je na nižem stupnju u odnosu na stupanj čiste inteligencije. Niži stupanj od ovog je vegetativna razina, za koji smo kazali ako nije nematerijalan na samim obrisima je nematerijalnosti. Stupanj još niži je tijelo koje je materijalno.

Duša smiruje sve te stupnjeve u sebi. Od stupnja čiste nematerijalnosti ili intelekta do stupnja tijela ili stupnja materijalnosti. Na kojim god tim stupnjevima da se nađe potencija duša se poistovjećuje s njom jer obuhvata sve stupnjeve. Intelekt kao potencija duše je na najvišoj razini. Pojedine perceptivne potencije duše snagom kojih se percipiraju partikularije su na nižem nivou od nivoa razine intelekta, na razini svijeta nematerijalnih oblika. Pokretačke potencije duše su na razini vegetativnog ili nižoj. Kako duša sadrži sve ove razine i svaka od tih razina jednaka je duši otuda je ona i materijalna i nematerijalna istovremeno. Ova Mulla Sadraova teorija o duši temelji se na njegovoj teoriji supstancionalnog kretanja. Prema ovoj teoriji, o kojoj smo ranije govorili, materija se kreće i postaje nematerijalna. Kako reče Murteza Mutahari ne postoji granica između materijalnog i nematerijalnog bitka. Prema ovoj teoriji materija snagom unutarsupstancijonalnog kretanja prima nematerijalnost zadržavajući svoju materijalnu dimenziju.

Kada se govori o jedinstvu duše i njenih potencija navodi se još jedan prigovor na ovu teoriju, a koji glasi: Ako su uistinu sve radnje i sve ono što mi pripisujemo pojedinačnim potencijama duše, ujedno radnje i akti same duše, onda bi trebali zaključiti da potencije uopće i ne postoje.

Odgovor: Treba imati na umu da duša na svom najvišem stupnju vrši određene funkcije koje su svojstvene toj razini, na srednjem nivou vrši one funkcije koje su svojstvene toj razini, isto važi i za najniži tjelesni nivo. Ako duša hoće vršiti radnju pokretača, a kretanje je svojstveno materiji, onda ona treba biti materija. To znači da je duša iz svog višeg egzistencijalnog stupnja spustila se na onaj niži. Ta “spuštena” duša na svom nižem egzistencijalnom nivou biva u činu pokretanja onom pokretačkom potencijom. Duša koja pokreće u činu tog pokretanja biva poistovjećena sa pokretačkom potencijom.

Pogledajmo odnos Uzvišenog Boga i svega postojećeg, kao Uzroka svih uzroka, prema posljedicama Njegovih djela. Teza prema kojoj je Bog Uzrok svih uzroka i Uzrok svemu što postoji, Uzrok svih zbivanja i dešavanja ne kosi se sa tezom prema kojoj postoje posredni i međuuzroci u toj vertikali uzročno posljedične veze. Generalno gledano postoje tri preovlađujuće teorije po ovom pitanju:

  1. Prva teorija Ibn Sinaa: Duša ima svoju egzistenciju, a potencije duše drugu. Njihov odnos je paralelan u smislu biti.
  2. Naspram ove, a prema Fahrudin Raziju postoji duša, a ne postoje njene potencije, jer sve one radnje koje mi pripisujemo potencijama duše u zbilji su radnje same duše.
  3. Treća teorija je Mulla Sadre prema kojoj postoji i duša i njene potencije. Nisu to dva međusobno odvojena bitka egzistencije. Naprotiv, na svom nižem nivou duša je jednaka njenim potencijama, a i potencije su jednake duši na njenom najvišem nivou.

Do sada smo obradili nekoliko tema. Prvo smo se pitali da li je duša supstancijalna ili akcident, pa smo dokazali da je duša supstanca. Sljedeće je pitanje je bilo da li je duša nematerijalna ili materijalna, pa smo dokazali nematerijalnost duše. Nakon toga smo se bavili potencijama duše i pritom smo ih dokazali za dušu. Ova tri glavna pitanja koja smo obradili ovdje sadržavaju dakle opet niz specifičnih pitanja koja se odnose za svaku od ove pojedine cjeline, ali smo dosta detalja izostavili.

Glavno pitanje nakon ova tri je da li je duša bespočetna i pravječna, odnosno da li nije bila pa postala ili da li njen nebitak prethodni njenom bitku. Ili da li je duša nastala u nekom vremenu kojem prethodi vrijeme u kojem ona nije postojala. Po ovom pitanju filozofi su se podijelili u dvije skupine. Tako jedni poput Platona vjeruju u bespočetnost i u njeno ezelsko postojanje. Duša je oduvijek i nadvisuje vrijeme, odnosno nije uvjetovana i ograničena vremenom. Naspram ovome mišljenju jedna skupina filozofa zauzima sasvim suprotan stav prema kojima duša nije oduvijek.

Platon i sljedbenici njegove teorije o vječnosti duše odnosno o bespočetnosti kažu: Duša prije nego će se vezati za tijelo postojala je u višem nematerijalnom svijetu ideja. Duša je u tom nematerijalnom svijetu ideja motrila više zbilje i istine. Duša je u nebeskom carstvu ili svijetu ideja motrila čiste inteligencije i duša u tom svijetu nije imale tijelo. Nakon toga duša se veže za tijelo i postaje upravitelj tijela.

U svijetu ideja sve istine su bile otkrivene pred dušama koje su ih mogle izravno motriti i duše su spoznale zbilju cijelog univerzuma. Ovdje pravimo razliku i naglašavamo, pošto se često spominje u ovoj tematici, da se svijet nematerijalnih oblika i ideja o kojem Platon govori donekle razlikuje od onog svijeta o kojem govorimo kada govorimo o svijetu nematerijalnih oblika kod islamskih filozofa. Prema Platonu duša nakon što se vezala za tijelo zaboravila je one istine koje su joj bile poznate dok je obitavala u svijetu ideja. Ustvari ta vezanost ili pripadnost za tijelo je sada koprenom koja sprečava dušu da vidi one zbilje i istine koje je motrila u svijetu ideja. Nakon što je se duša vezala za tijelo na njoj je da snagom samoprijegora otkloni tu koprenu od svoga tijela i ponovo spozna one istine koje su joj od ranije bile poznate. Nakon što čovjek snagom mišljenja ili unutarnjim putem srca ili putem duhovnog pročišćenja i glačanja skloni i otkrije te prepreke ponovo će se sjetiti onoga što je znao u svijetu ideja. Stoga, čovjek ništa ne uči i ne saznaje na Ovom svijetu već se samo podsjeća onih znanja koje je znao u svijetu ideja.

Osim Platona postoje još neki koji prihvataju tezu o bespočetnosti duše. Prema njima duša jeste bespočetna, a i oduvijek je upravljala tijelom. Prema Platonovom mišljenju duša je oduvijek, ali nije oduvijek bila vezana za tijelo nego je obitavala u svijetu ideja. Prema mišljenju onih filozofa koji dijele samo prvi dio Platonove teze da je duša oduvijek duša nije bila ni u kakvom svijetu ideja nego je uvijek bila tu i duša oduvijek postoji u ovom svijetu samo je stalno u stanju selenja. To su oni mislioci koji zastupaju tezu o inkarnaciji i reinkarnaciji duše. Po njima duša se seli iz jednog u drugo ljudsko tijelo. Kada jedna ljudska osoba napušta ovaj svijet njegova duša napušta njegovo tijelo i seli se u drugo tijelo recimo u majčinoj utrobi. Drugi smatraju da je mogućim da se ljudska duša reinkarnira i preseli u životinjsko tijelo. Budući da ćemo zasebno govoriti o pitanju reinkarnacije i pritom dokazati njenu nemogućnost, stoga nju ovdje kada govorimo o bespočetnosti duše nećemo uzimati u obzir, već ćemo je obrazlagati pogledom na Platonovo učenje.

Prema mišljenju islamskih filozofa duša nije oduvijek. Ona je nastala nakon što nije bila. Najjasnije kazano duša svakog čovjeka nastaje u određenom vremenskom trenu prije kojeg nije postojala. Ovdje nije relevantno i nije od tolike važnosti u kojem trenu vremenskom nastaje ljudska duša. Obično se kaže da je to četiri mjeseca i deset dana nakon začeća. Sa filozofskog aspekta nas ne zanima da li je to 4 mjeseca i 10 dana ili je manje ili više. Za nas je bitno samo ona teza prema kojoj ljudska duša nastaje nakon što nije postojala u nekom vremenskom trenu. U ovoj raspravi Mulla Sadru svrstavamo u red onih filozofa koji zastupaju teoriju da je duša nastala i da nije oduvijek. Nakon što predočimo dokaze islamskih filozofa o nastanku duše i dokažemo ispravnost Mulla Sadrove teorije, vratit ćemo se na pitanje o bespočetnosti duše, duše koja oduvijek postoji. Po Mulla Sadrovom mišljenju duša jeste oduvijek i bespočetna, ali je ujedno i stvorena. Ovo ćemo pojasniti tek nakon što iznesemo dokaze o tezi po kojoj je duša nastala nakon što nije postojala.

Većina islamskih filozofa vjeruje u nastanak duše nakon što nije postojala. Rijetki su islamski filozofi koji vjeruju o bespočetnosti duše, a jedan od takvih Fahrudin Širazi, komentator Suhravardijevog djela Hikmetul-išrak. A ona većina islamskih filozofa koji smatraju da je duša nastala dijele se opet u dvije skupine. U prvu skupinu spadaju islamski filozofi prije Mulla Sadra Širazija, a u drugu filozofi nakon njega.

Filozofi prije Mulla Sadra Širazija vjerovali su da je duša nematerijalno biće i shodno tome nematerijalna je i u svome nastanku. Suprotno ovom mišljenju je stav Mulla Sadra, i kasnije njegovih sljedbenika, koji također smatra da je duša nematerijalna, ali s tim da je nastala i to iz materije. Upravo stoga, njegova teorija je poznata kao inačica: duša je tjelesna u nastanku, a nematerijalna u njenom opstanku.

Ovdje se razdvajaju ove dvije teorije među islamskim filozofima. I jednima i drugima je zajedničko da vjeruju u nastajanje duše nakon što nije postojala, a mišljenje im se razlikuje po pitanju kakvoće nastanka.

Prema zagovornicima teorije o duši koja je nematerijalna u svome nastanku duša nastaje na sljedeći način: Nakon što dođe do začeća zametak prolazi kroz određene promjene i transformacije te doseže onaj stupanj razvoja u kojem može postati čovjek. Drugim riječima, dolazi do onog stupnja razvoja u kojem može primiti dušu, odnosno u kojem će Davatelj oblika podariti jednom takvom tijelu, koje je sada disponirano da primi oblik, dušu. Materija po svojoj biti traži oblik i to na stupnju razvoja na kojem Davatelj oblika treba da joj podari oblik duše. Na koji način se može udovoljiti tom “zahtjevu” materije? Može joj se dati oblik koji će biti “utisnut” u nju, odnosno dati nematerijalni oblik. Taj oblik je i vrsna odrednica koja će definirati tu materiju kao određenu vrstu. Ako Davatelj oblika toj materiji podari materijalni oblik, ona će postati jedan materijalni egzistent. Ako na tom stupnju disponiranosti za primanje oblika Davatelj oblika podari ovoj našoj materiji nematerijalni oblik, ona će postati čovjekom.

Da bi nam ovo bilo jasnije obratimo pažnju na dva primjera! Pretpostavimo da je došlo do začeća u utrobi jedne životinje. Ovaj zametak se razvija u utrobi i dolazi do određenog stupnja razvoja na kojem ta materija traži novi oblik. Prema mišljenju muslimanskih peripatetičara na tom stupnju razvoja Davatelj oblika dariva materijalni oblik tom tijelu i to tijelo postaje biti životinja.

Uzmimo sada primjer čovjeka Zamislimo da se radi o ljudskom biću. Isto kao što se zametak životinje razvijao i došao u određeni stupanj razvoja kada zahtjeva novi oblik, isto to dešava se i sa ljudskim zametkom. S tim što je životinjski zametak na tom razvojnom stupnju zatražio oblik i dat mu je materijalni oblik, dok ljudski zametak na određenom stupnju razvoja kada traži novi oblik daje mu se ljudski oblik. Niti je životinjski zametak tražio životinjski oblik niti je ljudski zametak tražio ljudski oblik. I jedan i drugi tražili su oblik na tom stupnju razvoja. Ali je Davatelj oblika snagom svoje Božanske mudrosti i sveznanja podario onom ljudskom tijelu ljudski oblik, a onom životinjskom zametku životinjski oblik i tako su nastali na jednoj strani čovjek, a na drugoj strani životinja. Ova materija na tom stupnju svoga razvoja zatražila je oblik i Bog Uzvišeni je podario oblik. Kada govorimo o čovjeku stvorio nematerijalni ljudski oblik i podario ga tom tijelu. Taj nematerijalni oblik i materijalno tijelo čine zajedno ljudsko biće. Taj oblik je ljudska duša i ona je nastala u tom trenu kao nematerijalna. Prema ovom mišljenju muslimanskih peripatetičara duša je u činu svog nastanka nematerijalna. Kada oni kažu da je duša nastala pritom se misli da prije toga nije postojala i od samog čina stvaranja pridružena je tijelu i prije toga nije imala nikakvog znanja.

Prema kur'anskom ajetu: “Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni” – Uzvišeni Bog nam je podario sve ono što nam je potrebno da bi time stjecali znanje. Otuda ljudska duša, kada pogledamo njenu genezu u samom činu svoga nastanka, tek um u čistom potencijalitetu i ona ništa ne zna. Ovo napominjemo zbog poređenja sa teorijom sa početka predavanja. Duša se ne može ničega prisjetiti jer prije dolaska na ovaj svijet nije ništa ni znala. Tek nakon dolaska na Ovaj svijet ona stječe znanje.

Prema mišljenju muslimanskih filozofa prije Mulla Sadraa, a to su uglavnom oni iz peripatetičke prominijencije poput Ibn Sinaa i Farabija, a i drugih poput Suhravardija koji nije peripatetičar, duša nastaje zajedno sa tijelom. Po tom mišljenju duša nastaje zajedno sa tijelom i nematerijalna je u svom nastanku. Za razliku njih Mulla Sadra tvrdi da je duša tjelesna u svom nastanku, a ne nematerijalna u svom opstojanju. Rađajući se iz materije duša postaje nematerijalnom i samim tim biva vječno trajućom, nakon što je bila materijalna. Potcrtavamo ovu razliku između filozofa peripatetičara prije Mulla Sadra i samog Mulla Sadraa. Prvi tvrde da duša nastaje nematerijalnom i ostaje biti takvom, dok Mulla Sadra tvrdi da duša nastaje u tjelesnosti i ostaje biti nematerijalnom.

Prema mišljenju Mulla Sadre materija se kreće u svojoj biti, odnosno svojoj supstanci. Ova čaša je jedno tijelo. Ona mijenja mjesto sa jednog kraja stola na drugi. Ona je ovim učinila kretnju. Međutim, u sâmoj esenciji čaše, onako kako to mi vidimo na prvi pogled, ništa se ne zbiva i ne dešava se nikakvo kretanje. Ona se samo premjestila s jednog na drugo mjesto. Drugim riječima ona je promijenila mjesto, ali u njenoj biti i supstanci nije došlo ni do kakve promjene.

Prostremo rublje na štrik da se osuši. Zbog izloženosti Suncu, boja odjeće se promijeni. Međutim, to blijeđenje boje nekog odjevnog predmeta ne utječe na samu supstancu tog predmeta. Odjevni predmet je samo promijenio jednu od svojih kvaliteta, u ovom slučaju boju.

Zamislimo jednu jabuku koja se tek zametnula kao plod. Boja joj je tamno zelena i ima gorak okus. Postepeno ovaj plod raste i njegova boja postaje tamnija. Malo po malo jabuka poprima lijepu crvenu boju. Njen okus, također, postepeno sve je manje gorak i biva sve slađi. Dakle, jabuka se kretala u svom kvantitetu. Bila je mala pa se povećala. Istovremeno mijenjala se i njena boja i to je kretanje u kvalitetu. Desile su se sve te promjene i kvantitativne i kvalitativne, ali jabuka je ostala jabuka. Sada se postavlja pitanje, da li se sama jabuka može promijeniti, ali ne po boji, veličini i okusu, a da jabuka ostane biti jabukom? Može li se desiti kretanje u samoj biti jabuke koje nije samo kvalitativno i kvantitativno, a da jabuka ostane jabuka? Sigurno da ne može.

Ibn Sina kao što smo ranije rekli tvrdi da je kretanje u supstanci nemoguće. Ibn Sina kaže da se jabuka kreće u kvantitetu, u prostoru, mijenja boju i okusu, i u to nema sumnje. Ako bi se kretala u svojoj supstanci, u onom što je čini jabukom, onda ona ne bi više bila jabukom. Ibn Sina kaže da imamo dvije vrste promjene: trenutnu promjenu i postepenu promjenu. Po njemu trenutna promjena je moguća u supstanci i biti. Zapalimo vatru i bacimo ovaj papir u vatru. Ovaj papir će izgorjeti i pretvorit će se u drugu supstancu koja je sada pepeo. Postepena promjena je ono kretanje kod kojeg ne dolazi do promjene supstance. Jabuka se može promijeniti i postati prahom, ali to nije kretanje u jabuci, odnosno u supstanci jabuke. Larva dok je larva razvija se kvantitativno, mijenja boju i veličinu. Larva u jednom stadiju razvoja postaje leptir. Nestala je larva i nastao je leptir. Jedna supstanca transformirala se u drugu supstancu. Pretvaranje jedne supstance u drugu po Ibn Sinau je moguće.

Međutim, o kretanju gore spomenutom možemo govoriti samo onda kada jedna te ista stvar snagom kretanja se postepeno mijenja i zadržava svoju supstancu. Osim onog trenutnog mijenjanja u supstanci, za svaku stvar je moguće da se zbiva postepeno kretanje u njenim akcidencijama. Kao na primjeru od maloprije. One promjene koje možemo nazvati kretanjem, dakle postepene promjenu se dešavaju u kvalitetu i kvanitetu, odnosno akcidencijama. Takve promjene se ne mogu desiti u supstanci. Bilo bi nemoguće da se jabuka unutar svoje supstance kreće i time postaje nejabuka.

Bahmanjar, poznati učenik Ibn Sine, pitao je svoga učitelja zašto nije moguće kretanje u supstanci? Ibn Sina je nakratko zašutio i nakon što je prošlo neko vrijeme postavio je pitanje Behmenjaru. Ibn Sina je ovim htio dati do znanja da onaj koji je upitan nije isti kao onaj koji daje odgovor. Ako bi bila ispravna teza o kretanju u supstanci, ja Ibn Sina koji sada dajem odgovor na pitanje, nisam isti onaj Ibn Sina kojem si ti postavio to pitanje. Jesam li ja sada drugi ili sam isti onaj kojem si ti postavio pitanje? Ako sam ja taj koji ti odgovara i kojem si ti postavio pitanje, onda nema smisla teza o kretanju u supstanci. Ibn Sina oštro negira ispravnost tvrdnje o supstancijalnom kretanju. Ovakvo mišljenje je vladalo među muslimanskim filozofima i prije Ibn Sinaa i nekoliko stoljeća nakog njega. Tačnije sedam stoljeća koliko je između Ibn Sinaa i Mulla Sadre. Svih ovih sedam stoljeća većina muslimanskih filozofa je slijedila ovu teoriju. Svi su smatrali da je kretanje u supstanci nemoguće.

Međutim, Mulla Sadra smatra da unutarsupstancijalno kretanje nije samo moguće, nego je i nužno. Po njemu, da kretanje u supstanci nije moguće, onda nije moguće ni kretanje u akcidentima. Prema njegovom mišljenju, filozofski gledano, mi možemo prihvatiti da je došlo do kretanja ove čaše sa jednog mjesta na drugo, tek ako smo ranije prihvatili tezu o njenom unutarsupstancijalnom kretanju. Ovo i ono kretanje nužno impliciraju jedno drugo, dakle kretanje u susptanci i akcidentima. Zapravo, kretanje u akcidencijama temelji se i proizlazi iz kretanja u supstanci. I Mulla Sadrova teorija o tjelesnosti duše u nastanku temelji se na ovom njegovom filozofoskom učenju, odnosno supstancijalnom kretanju. Mi se nećemo više baviti teorijom o unutarsupstancijalnom kretanju, samo smo htjeli napomenuti na čemu se temelji ovo učenje o duši.

U prilog ovoga navest ćemo jedan primjer, a ono se tiče vremena. U filozofskoj analizi vrijeme je količina kretanja. Ako ja ustanem sa ovog mjesta i odem na onu tamo stolicu, proteći će nekoliko sekundi. Moje kretanje u prostoru, moj odlazak sa ove stolice do druge, je jedna kontinuirana protežuća egzistencija koja ima svoju veličinu, a to je nekoliko sekundi. Sve ono čemu je svojstveno vrijeme, što možemo mjeriti vremenom, ustvari je kretanje jer je vrijeme mjera za kretanje. I ova čaša ima vrijeme, pa stoga i ona se kreće, jer za nju protiče vrijeme. Dakle, čaša je stalno u kretanju. Isto vrijedi i za svekoliki materijalni svijet. Svemu što postoji u materijalnom svijetu svojstveno je vrijeme. Kretanje koje mjerimo vremenom je unutarsupstancijalno kretanje. Stoga, teorija o kretanju u supstanciji je jedna od temeljnih postavki teze o tjelesnom nastanku duše. Objašnjenje za tjelesni nastanak duše, ostavljamo za sljedeći put.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %769 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT