Odvajanje duše od tijela ili smrt - 18.

Ciklus predavanja o duši

Mi znamo da imamo jednu zbilju koja je duša i koja je nematerijalna. Raspolažemo sa još jednom zbiljom koju nazivamo tijelom. Tijelo i duša su povezani. Ali u jednom trenutku ova veza se prekida. I kažemo nastupila je smrt.

Sada je pitanje šta je to zbilja smrti. Mi smo na prethodnim predavanjima ukazali na razliku između zbilje duše i nekih vrsnih oblika. Drvo jeste tijelo koje ima oblik, dakle ta vrsta ima oblik drveta. Biti drvo, biti određen tako biti drvo je materijalna pojava i ono se preslikava u tijelu. I one se ta vrsta taj oblik utiskuje u tijelo ono se u cijelom tom tijelu širi. Prisutna je u cijelom tijelu. Upravo stoga i oni propisi koji se tiču tijela također vrijede i za ovaj oblik. Tijelo kao tijelo je djeljivo pa samim tim i ovaj oblik u ovom slučaju biti drvo drvetom i taj oblik je djeljiv. Tijelo ima to svojstvo da zauzima neki prostor, mjesto i isto tako i to “biti drvetom” koje je u tom tijelu ima to svojstvo da zauzima neki prostor, mjesto. Ali kada govorimo o duši koja je nematerijalna za nju ne vrijedi isto. Duša nije utkana u tijelo da je tijelom određena u smjeru. Ona je uzvišena, odvojena od materije i propisa materije. Ali ista ta duša ima vezu sa tijelom. Jeste da nije tjelesna nego nematerijalna, ali ima neku vezu sa tijelom. Duša podređuje tijelo sebi, a time i organe tijela, i preko njih obavlja radnje. Upravo tu možemo vidjeti razliku između uma – akla, i nefsa – duše, jer um obavlja radnje svoje bez potrebe za tijelom, sredstvima, dok za razliku od duše koja ima potrebu za tijelom da bi vršila neke radnje. Dakle, kako smo zaključili duša raspolaže tijelom i organima tijela i preko njih obavlja svoje radnje, ali s tim da je duša jedno neovisno biće u svom postojanju. Ako duša odvoji vezu sa tijelom to ne ostavlja nikakvog traga na njen identitet, na njenu zasebnost. To odvajanje i prekidanje duše sa tijelom jeste smrt.

Po onome kako Mulla Sadra tumači stvari i promišlja, duša se kreće i dolazi do one tačke u svom kretanju i malo po malo prekida veze i svoje intresovanje za tijelom. Rekli smo da je po Mulla Sadri duša tjelesnog porijekla i polagano se kreće onim supstancijalnim kretanjem i prolazi kroz više stepene razvoja transcendentnosti. Ali kako je transcedentno nematerijalno biće, duša je ovisna o tijelu. Po biti svojoj stoji da je duša vezana za tijelo i ima potrebu za tijelom. Zato je ta veza veoma pokuđena. Ali ista ta vezanost i ovisnost i potreba duše za tijelom, malo prije smo rekli da je pokuđena, ali tim kretanjem i usavršavanjem kroz vrijeme ono blijedi i dolazi do tačke kada treba da se prekine. Ovo supstancijalno kretanje duše u razvoju malo po malo blijedi i slabi tu vezu sa tijelom. I ta povezanost – veza postaje veoma blijeda, slabašna. I budući da ta veza ona blijedi i slabi sve više i više, tijelo kao posljedica toga stari i slabi tijelo do one tačke kada se tijelo potpuno odvaja od duše. A duša potpuno se odvaja od materijalnog uređenja ovog svijeta. Dakle, nastupa prirodna smrt za tijelo. Smrt ne znači da je tijelo radilo neke velike aktivnosti, i da je zbog tih aktivnosti ono urušilo se i propalo.

Zamislimo jedno auto, svako auto ima neku predviđenu određenu starost. Recimo kaže se koliko hiljada km ako neko auto vozi, ono više nije upotrebljivo. Zašto je tako, jer svi ti djelo od kojih je sastavljeno auto, za sebe imaju jednu životnu dobu za koju mogu ispravno da funkcionišu. Kada dođu do te granice, ti dijelovi se oslabe, pokvare. Pitanje da li se i tijelo isto ponaša kao i auto na našem primjeru. Da, zato što je radilo neko određeno vrijeme, ono je propalo. Srce je radilo, neko vrijeme i nakon toga ono je oslabilo, propalo. Mozak je radio neko vrijeme i ne može više. Prirodna smrt nije to. Prirodna smrt je sljedeća: da duša koja sebi potčinjava tijelo radi na taj način da sagorijeva tjelesno gorivo, da umjesto starih proizvodi nove ćelije u tijelu, sve dok se duša bavi tijelom i upravlja njime i stare ćelije zamjenjuje novim, tijelo funkcioniše i ispravno je, ali istim slijedom, koliko god duša u ovom smislu išla naprijed, njeno zanimanje za tijelom slabi. I kako njeno zanimanje za tijelom idući naprijed blijedi, ta veza i zanimanje u jednom trenutku se potpuno prekida. Kako se prekine ta veza, nastupa i smrt. Ovu smrt, ovakvu, nazivamo prirodnom smrću. Naspram nje imamo trenutnu smrt, neki slučaj. Naprimjer, tumor na mozgu. Ovaj tumor raste i slabi tjelesne funkcije. Ovo više nije prirodna smrt. Ili čovjek prelazi ulicu i igrom slučaja udari ga auto, zadobije moždani udar i smrt nastupi. To je trenutna smrt. Da se čovjek ne suoči sa nekim takvim dešavanjima on bi svoj prirodni život nastavio. Dok u slučaju prirodne smrti, kada se duša bavi svojom zbiljom. Njena vezanost i želja za tijelom postaje slabija. A budući da ima manje interesovanja, onda i tijelo slabije pokreće cijeli taj sistem. Jer taj rad tijela ili sagorijevanje, pod upravljanjem je duše. Do jučer duša se zanimala, imala je potpunu pažnju prema tijelu i tijelo je dobro radilo, ali od danas za razliku od jučer duša se manje interesuje, manje je vezana za tijelo i tijelo shodno tome sve slabije i slabije radi i prirodnim tokom nastupa smrt.

Ovdje je neophodno da razmotrimo precizno Mulla Sadrove riječi. On kaže duša je ta koja nosi tijelo, a nije tijelo to koje nosi dušu. Ovo je jedno veoma precizno zapažanje. Jer prema filozofiji, stvar svake stvari je po njenom obliku. Naprimjer, Ovaj sto koji je pred nama. Zbilja ovog stola je drvo. Ustvari to je drvo tjelesno. Ima i svoju tjelesnost, a ima i ono biti drvetom. Ono što gradi zbilju ovog stola nije njeno tijelo nego je biti drvetom. Oblik ove stvari je biti drvetom. Materija je njena tjelesnost. Duša i tijelo su jedna cjelina. Svaki pojedinac od nas ima i dušu i tijelo. Naša duša je u ovom slučaj oblik taj naš kao i što je ovome biti drvetom oblik. A materija duši jeste tijelo kao što je i ovome drvu tijelo. Da li drvo ima tijelo ili tjelesnost ima drvo. Drvo je to koje ima tijelo. Jer je zbilja ove stvari “biti drvo”, a ne njeno tijelo. Da li duša ima tijelo, ili tijelo ima dušu. Jasno je da je duša ta koja ima tijelo. Jer je zbilja čovjeka duša njegova, a ta zbilja nije po tijelu. Pa možemo iz ovog shvatiti da je duša u tijelu narodski rečeno, ali filozofski gledano to bi bilo neispravno. Ako bismo htjeli ispravno filozofski promišljeno ovu relaciju reći, onda bismo trebali reći tijelo je u duši, a ne duša je u tijelu. Jer je duša ta koja obujmljuje tijelo. Duša je ta koja upravlja sa tijelom. Pa stoga jasno je da duša raspolaže sa tijelom. Duša nije produkt tijela. Obrnuto je. Tijelo je produkt duše. Ustvari, oblik stvari je ta koja ima supstancionalno kretanje. Duša je ta koja upravlja tijelom i raspolaže s njim kako hoće. Duša koja je vezana za tijelo, sve dok je vezana za tijelo njoj je nemoguće da se uzdigne u svijet melekuta, transcedentni svijet. Jer je svijet melekuta, a i Džennet svijet nematerijalni. A materijalno tijelo nema pristupa tamo.

Sada, duša koja se kreće i teži ka Svijetu Melekuta mora se osloboditi tijela na tom putu. Upravo stoga možemo zaključiti ako se duša oslobodi na ovom svijetu od tijela nakon toga može da se nastani u nebeski svijet. Oslobođenje od ovog materijalnog tjelesnog jeste uvjet da se čovjek vine u više svijetove. Kada se duša oprosti sa ovim materijalnim tijelom, nastupa prirodna smrt. Kada se duša oslobodi, odnosno odbaci od sebe ovaj tamni ogrtač, kalup materijalni koji nosi, onda ono poprima prosvijetljeni kalup novi. To prosvijetljeno tijelo je od imaginalne kategorije, nije od materijalne. Ako se sjećate kada smo prije govorili isto kao što naš umišljaj količine i kvaliteta u našoj glavi je isto imaginalnog oblika. Ovu čašu što držim ona je djeljiva. Ima dužinu, širinu, visinu. Sigurno da slika ove čaše u mom umu ima dužinu širinu i kada smo dokazali u umu da ova slika u umu nije djeljiva. Ova stvar u spoljnom svijetu ima boju i ova boja sljedbeno tijelo na koje se otiskuje može biti djeljiva po tijelu svomu. Slika u umu je sa bojom. I ta slika u našem umu nije djeljiva tako ni boja koja je tu prisutna nije djeljiva. Ove slike u našem u umu su onog roda nematerijalnog imaginalnog kako smo to pojašnjavali. Stoga naša duša kada se odvoji i odbaci ovo materijalni tamni kalup, ono se nastanjuje, poprima novi imaginalni oblik, imaginalno tijelo. Ista ta duša može da prođe Svijet Melekuta i da uđe u Svijet umova. Ali ista ta duša ako bi htjela da proputuje svijetom umova, onda za nju to nije moguće sve dok imala imaginalno tijelo. Znači trebala bi se i njega osloboditi ako bi htjela Svijetom umova da putuje. Ako bi duša htjela da uđe u Džennet bliskih robova, onda bi trebala da se oslobodi i ovog imaginalnog tijela. Znači ako želi da uđe u Dženet, treba dva puta da doživi prirodnu smrt. Jedanput duša treba da oslabi svoje veze sa ovim tamnim kalupom – materijalnim i da se izdigne iznad materijalnog tijela, drugi put da napusti svoje imaginalno tijelo. Da bi došla u položaj da bi postala dostojna da uđe da se druži u Svijetu umova. Da bi mogla putovati u Svijetu Džeberuta u Džennetu bliskih robova. Duša koja ima ovako različite brojne stupnjeve i razine nemoguće da takva duša slijedi tijelo. Ustvari tijelo je to koje slijedi dušu. I to u samo nekim dionicama egzistencije duše.

Ovo Mulla Sadrovo učenje samo po sebi poriče reinkarnaciju. Nemoguće je da duša koja odbaci ovo materijalno tijelo i nakon što se aktualizirala i poprimila viši stepen egzistencije da se ponovo ulazi u tijelo, da ponovo bude u potenciji, nakon što je bila u aktuelizaciji. Prirodna smrt podrazumijeva da duša prekine odnose sa tijelom.

Kao što sam prethodno istakao ovdje. Dva su oblika smrti, prirodna smrt, u kojem slučaju duša i tijelo prolaze jedan prirodni tok zajedno jedno vrijeme. Na ovom zajedničkom putovanju vezanost duše i tijela postaje malo po malo slabija. Duši tijelo postaje odvratno do one tačke kada ga skroz odbacuje. Ovo je mišljenje suprotno mišljenju liječnika stare medicine. Moguće da i ovovremeni liječnici isto govore, a oni kažu da tijelo malo po malo potroši se. Oslabi, potroši se i ta veza između duše i tijela prekida se. U ovom trenutku još uvijek duša ima jaku želju i interesovanje za tijelom, ali u ovom slučaju kako oni to pojašnjavaju, tijelo se toliko oslabi da duša ne može biti više vezana za to tijelo. Kako oni kažu, tijelo se potroši, oslabi i duša nema zašto da se veže i ta se veza prekida. Liječnici u staroj medicini su imali jedno takvo mišljenje, a prema Mulla Sadri ovo nije ispravno tumačenje.

Ustvari duša je ta koja umanjuje interesovanje i to postepeno. Duša se nalazi na svom usavršavajućem putovanju i kretanju malo po malo i njena nematerijalnost i transcedentnost jača i koliko god ona napredovala na tom putu jačanja svoje transcedentnosti njeno interesovanje za tijelom biva slabije. Koliko god da se duša usavrši, samim tim i njena briga duše za tijelom se smanjuje. Budući da duša ovim jača svoje transcedentne moći time slabe i njene prirodne moći, potencije kojima kroz tijelo raspolaže. Duša dođe do tačke kada ne želi više da upravlja tijelom. U ovom trenutku nastupa prirodna smrt i duša tu posljednji put se pozdravi sa Ovim svijetom.

Ukratko: Duša je ono primarno izvorno, a tijelo je posredno sekundarno Sve one promjene i dešavanja koje vidimo u tijelo izvorište njihovo je iz duše. To da tijelo u određenom razdoblju prolazi kroz neko dječačko doba, nakon toga ulazi u period životne mladosti, nakon toga u starost i stiže u period one pozne starosti i smrt nastupa za tijelo sve to samo slijedi dušu. Iz onog aspekta da je u određenom razdoblju jaka, u drugom nekom razdoblju je slabašna. Ova jačina i slabosti, misli se na tijelo, ovisi o vezi duše i tijela. Koliko god duša se više posvećivala tijelu, tjelesne snage i moći bivaju jače, i obrnuto, koliko duša se zanimala nematerijalnim i transcedentnim svijetom, prirodne njene moći bivaju slabije. Ili ako kažemo narodski, iseljavanje ukućana čini da kuća propadne.

Vidimo neko selo gdje su kuće urušene. Zašto su takve, kaže se otišli su njihovi vlasnici, nekoliko godina odselili. U jednoj perzijskoj pjesmi se o smrti kaže sljedeće: Duša je odlučila da napusti svoju kuću tj. svoje tijelo, zato što to tijelo hoće da se sruši. Ovaj stih govori ustvari o naprasitoj smrti. Kada mozak doživi neki fizički udar i moždani udar to je naprasita smrt gdje tijelo pada i duša odseljava. Nova kuća negdje napravljena pored druge neke i onda ovaj iz ove stare kuće preseljava se u novu kuću. Dakle, preseljavanje duše sa Ovog svijeta u svijet Berzaha odvija se na dva načina. Ili se odvija na prirodan način, a to je u onom slučaju kada duša shodno svom usavršavajućem kretanju dođe do tačke kada se prekida interesovanje i veza sa tijelom. Ili na drugi način, kada neki vanjski faktori utiču na to da tijelo podlegne. Recimo da se razboli ili se desi saobraćajna nesreća i tijelo izgubi svoje prirodno stanje i oblik. U ovom stanju budući da tijelo nema snage da to podnosi duša napušta to tijelo. Takvu smrt nazivamo naprasita kod koje su vanjski faktori razlog napuštanja duše iz tijela.

Hvala Bogu, a Njemu pripada sva zahvala, na tome da smo uspjeli ovu temu o duši okončati. One teme koje smo u ovom periodu zajedno ovdje razmatrali su o samim osnovama postojanja duše, koja je i uvodna tema cijele ove priče, a ne ulazi u filozofsku psihologiju.

Druga tema bila je definicija duše, koja opet po sebi jeste uvodna tema za filozofsku psihologiju u smislu spekulativnog. Pored ova dva uvoda mi smo govorili o drugim temama koje predstavljaju pitanja ove nauke.

Prvo pitanje koje smo razmatrali u tom kontekstu je da li je duša supstanca ili akcident i pritom smo dokazali da je ona supstanca.

Drugo pitanje se ticalo transcedentnosti nematerijalnosti duše, da li je ili ne. Pri tom smo iznijeli različita mišljenja i stavove. U svakom slučaju ta mišljenja se vraćaju na dva osnovna mišljenja. Mišljenja peripatetičara i s druge strane Mulla Sadre. Po peripatetičarima vegetativna i životinjska duša su materijalne, a po Mulla Sadri čak je i životinjska duša nematerijalna. Postoje, a mi smo naveli brojne argumente dokaze nematerijalnosti životinjske i ljudske duše. Mi smo šest tih dokaza naveli. Što se tiče vegetatitvne duše da li je i ona nematerijalna u transcedentnoj teozofiji ostalo je mjesto za priču. Po jednom stavu čak i vegetativna duša jeste nematerijalna, ali veoma slabašne nematerijalnosti. Po onom drugom mišljenju vegetativna duša je na granici nematerijalnosti. Jer i vegetativna i životinjska i ljudska duša svoje radnje obavljaju posredstvom moći – potencija. Potpuno oprečno fizikalnim tijelima prirodnim koje svoje radnje obavljaju bez posredstva oruđa i moći.

Važnije poglavlje ove nauke jeste odnos duše i njenih moći – potencija. Da li duša ima jednu potenciju ili više njih ili ustvari po jednom mišljenju ili uopšte nema nikakvih potencija, već samo raspolaže organima tijela. U prosjeku većina filozofa je mišljenja je da duša raspolaže sa brojnim potencijama moćima, a recimo da je Fahrudin Razi poricao da duša ima moći. Mulla Sadra je dokazao i demonstrirao da je ispravno da duša raspolaže i ima više moći.

Nakon ovoga prirodno nameće se sljedeće pitanje. Kakav je odnos između duše i tih moći i potencija. Po Mulla Sadri taj odnos između duše i potencija je odnos jedinstva. Duša i potencija moći nisu dvije stvari. Duša je istovjetna moći, ali u svom visokom položaju, razini, a potencije su istovjetne duši, ali na onoj niskoj razini. Zato Mulla Sadra kaže u poznatoj svojoj izreci, duša u svom jedinstvu istovjetna je mnoštvu svojih moći.

Sljedeće važno pitanje da li je duša pravječna ili je stvorena. Platon je vjerovao u pravječnost duše. Peripatetičari, a posebno islamski peripatetičari bili su vjerovanja da je duša došla u pstojanje, odnosno stvorena je. A kada muslimanski filozofi peripatetičari govore o nastanku duše i stvaranju, misle da je to nastajanje duhovne prirode. Po Mulla Sadri takvo što nije prihvatljivo da je duša u svom nastanku bila duhovnog karaktera ne materijalnog. Po njemu, a više puta smo to do sada rekli, duša je tjelesnog porijekla. A to znači drugim riječima da je duša u jednoj fazi svoje egzistencije nije bila ništa drugo do čista materija. I ova materija koja u sebi ima taj vrsni oblik, kreće na svoje supstancijalno kretanje. I na ovom putu, ta duša kreće svojim supstancijalnim kretanjem i stiže tako daleko da se izdiže iznad umova čistih inteligencija. Pa zato Mulla Sadra kaže, ono što je poznato za njega, da je duša u svom nastanku tjelesna, a u svom opstojanju nematerijalna duhovna. Kada Mulla Sadra kaže da je ona nematerijalnog duhovnog opstanka, ukazuje na to da je duša transcedentna. Duša koja je nematerijalna ona postoji zajedno sa ostalim bićima u svijetu nematerijalnog. Ona je jedno biće koje je nadvremensko, nadmaterijalno. A takvo biće sa ovakvim svojstvima da je nadmaterijalno, nadtjelesno, nadprostorno, može biti prisutno u svim vremenima i svim mjestima. Upravo stoga za jedno ovakvo nematerijalno biće možemo reći da je oduvijek postojalo, da je pravječno. Mulla Sadra je ovim objašnjenjem ponudio mišljenje po kojem je duša pravječna, ali ta pravječnost nije ni u kakvom sukobu kada kaže da je ona i tjelesnog porijekla. Sa ovakvim pojašnjenjem kakvo nudi Mulla Sadra može se pojasniti i ono postojanje duše prije njenog materijalnog ovosvjetskog života. Tako i one predaje u islamskim tekstovima koje govore o uređenjima prije ovog svijeta gdje je duša živjela sa ovim objašnjenjima mogu biti jasne i mogu se protumačiti.

Sljedeće o ovoj temi jeste poglavlje odnosa duše i tijela. Po ovom pitanju, ono mišljenje koje se izdvajalo bilo je Platonovo, a od novovjekovnih filozofa Dekart, smatralo je da odnos duše i tijela jedan vid dvojnosti. Oni nisu uspjeli, niti su ponudili nikakvo objašnjenje o povezanosti ova dva bića jednog nematerijalnog, drugog materijalnog. Drugo mišljenje po ovom pitanju je bilo Aristotelovo i njegovih sljedbenika. Po Aristotelu i njegovim sljedbenicima postoji veza između duše i tijela u stvaranju. Po njima odnos duše i tijela je poput odnosa i oblika i materije. Kao što jedinstvo vlada između oblika, forme i materije. S tim objašnjenjem da duša ukoliko je nematerijalna, a jeste, onda njena vezanost sa svojim tijelom nije veza ovisnosti, a ne onoga gdje je duša utkana u tijelo. Problem ovog mišljenja i cjelokupnog pristupa kako pojasniti da jedno nematerijalno tijelo bude vezano za materijalno. Ali ovaj problem je riješen u transcedentnoj teozofiji. Jer duša krećući se onim supstancijalnim kretanjem, počevši od materije stiže do čiste nematerijalnosti. Po ovom Mulla Sadrovom učenju duša i tijelo nisu neke dvije zasebne jedinke koje se poslije naknadno ujedinjuju. Po ovom učenju, materija se razvija i u određenom stadiju svoga razvoja rađa iz sebe dušu.

Sljedeće poglavlje, pitanje nauke o duši bilo je prekidanje veza između tijela i duše i kasnije nastanjivanja te duše u neko drugo tijelo. Ono što je poznato pod reinkarnacijom po filozofima je nemoguće da duša na ovom svijetu napusti jedno tijelo i nastani se u neko drugo tijelo na ovom svijetu. Sa onim svojim filozofskim mišljenje Mulla Sadre, neispravnost i neutemeljenost reinkarnacije biva potpuno jasna. I sama činjenica tjelesnost porijekla duše kako objašnjava Mulla Sadra dovoljno je da odbaci mogućnost reinkarnacije. Pored toga i drugi filozofi mislioci ponudili su još neke argumente po ovom pitanju. Moguće je da postoje još neki prigovori, zamjerke vezano za pitanje reinkarnacije. Jedno je ono pitanje masha koji se u Kur'anu spominje a podrazumijeva pretvaranje ljudi u životinje kao što se desilo nekim prijašnjim narodima, da su ljudi iz ljudskog obličja poprimili životinjsko obličje. Može neko pretpostaviti da je to jedan oblik reinkarnacije o kojoj se u filozofiji razgovara. Mi smo rekli i istakli da je ovo kur'anski oblik masha, neke reinkarnacije i to nije ono čime se filozofija bavi. Ono o čemu se raspravlja u filozofiji je slučaj kada duša napusti jedno tijelo i nastani se u drugo tijelo. Ono o čemu se govori u Kur'anu jeste oblik reinkarnacije, to mijenjanje oblika, je ovo tijelo koje ima jedan oblik trenutkom nekog bivanja poprimi drugi oblik neki. Ustvari jedno je tijelo samo je promijenilo oblik – lice.

Imali smo pitanje koje može imati primjese zamjerke je pitanje tjelesnog proživljenja. Također, i ovo tjelesno proživljenje o kojem govori naša vjera nije reinkarnacija. Jer kod tjelesnog proživljenja duša se ponovno veže za svoje tijelo, ne za neko drugo.

Sljedeća i posljednja tema ovdje bila je pitanje smrti i odvajanje duše od tijela. Po Mulla Sadrovom učenju, duša u svom usavršavajućem substancijalnom kretanju dolazi do tačke kada ona napušta, tijelo, tj. ne zanima se, ne bavi se više tijelom.

Hvala Bogu Gospodaru svjetova!

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %769 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT