Potencije ljudske i animalne duše - 13.

Ciklus predavanja o duši

Na prethodnim predavanjima je bilo riječi o o potencijama, moćima duše i tada smo rekli da vegetativna dušu ona ima tri moći

- potencija ishrane,

- potencija rasta i razvoja,

- potencija reprodukcije.

Životinjska duša sa aspekta činjenice da se radi o životinji, pored ove tri spomenute vegetativne potencije, raspolaže i sa pokretačkom i perceptivnom moći. Pokretačka moć kod životinjske duše dijeli se na:

- potencija požude i

- pokretačka odbojnosti.

Prvi oblik pokretačke potencije je potencija požude i ono posredstvom čega životinja želi stvari za sebe. Percipirajući sama sebe životinjska duša ima svijest o tome da ona sama sebi teži i sama sebi želi. Sve ono što joj pomaže u ostvarenju toga cilja prema tome osjeća nagon i potrebu. Isto tako, životinja ima odbojnost prema svemu onome što njoj predstavlja opasnost. Dakle, neke stari ili pojave su njoj u prilog i stoga su predmet njene želje i privlače je, a neke stvari su za nju opasnost i otuda ima nagon odbojnosti i izbjegavanje tih stvari. Otuda se ova pokretačka potencija kod životinje dijeli na nagonsku potenciju požude i na nagonsku potenciju odbijanja. Jedna motivira životinju na kretanje ka onome što je predmet njene požude i želje, a druga motivira životinju na izbjegavanje onog što je za nju opasnost.

Da bi se životinja približila željenom i udaljila se od štetnog mora doći do kretanja. Zapovijed za to kretanje daje djelatna pokretačka potencija, odnosno ona potencija koja aktivira kretnju i koja je razuđena u sve dijelove životinjskog tijela, ona je ta koja pokreće mišiće i druge organe tijela.

S aspekta činjenice da je i čovjek životinja i njemu su svojstvene ove potencije koje ima životinja. Zamislimo da je naša ruka dodirnula vrelu peć. Naš um percipira vrelinu. Ta percepcija za nas nije nešto prijatno. Ona naša potencija odbijanja kazuje nam da je to nešto što trebamo izbjeći i ona aktivirajuću pokretačku potenciju istog momenta povlači našu ruku sa vrele peći. Naravno, sve se to odvija brzo. Svaka životinja upravo iz tog razloga izbjegava opasnost. Isto kao kada životinja osjeti miris ukusne hrane i percipirajući taj miris poželi jesti tu hranu. Odmah nakon toga pokretačka potencija se aktivira u životinji i pokreće organe njenog tijela koji će je svojim kretanjem približiti željenom cilju. Dakle, kretnja od neželjenog ili prema željenom je akt koji biva ostvaren snagom ove pokretačke potencije koja je raširena u cijelom životinjskom i ljudskom tijelu.

Rekli smo da pored pokretačke potencije životinja ima i perceptivnu potenciju. Također smo rekli da se pokretačka potencija kod životinje dijeli na požudnu i odbijajuću. To su pokretačke potencije ili moći životinje.

A što se tiče perceptivne potencije kod životinje one imaju dva oblika, a to su vanjske i unutarnje percepcije. One spoljašnje ili vanjske potencije su one moći percepcije preko kojih životinja uspostavlja kontakt sa spoljašnjim svijetom, kako što su osjetilo vida, sluha, mirisa, okusa i dodira.

Sa druge strane postoje unutarnje perceptivne potencije i za njih se kaže unutarnja osjetila. Ova unutarnja osjetila i perceptivne moći dijele se na one koja samo percipiraju i one koje raspolažu onim što je percipirano. One koje samo percipiraju dijele se na četiri moći. Prvo je zajedničko čulo. To je ono unutarnje osjetilo koje prima informacije od vanjskih osjetila. To je prvi susret unutarnjih perceptivnih osjetila sa izvanjskim impulsima.

Zadaća zajedničkog osjetila je uglavnom sljedeće: Kada dodirnemo ovaj sto, kažemo ovaj žuti sto je gladak. Ko to kaže? Preko osjetila vida saznajemo da je ovaj sto žut, a osjetilo dodira percipira da je gladak, dok zajedničko osjetilo uspostavlja vezu između informacija koje mu dolaze od različitih tjelesnih osjetila. Ako nešto percipiramo istovremeno osjetilom sluha i vida, onda mora postojati neko zasebno osjetilo, mimo ta dva osjetila, koje će na osnovu istovremene informacije koju dobiva od osjetila sluha i dodira ustvrditi da je to to.
Dakle, to je mjesto gdje dolaze i sabiraju se različiti osjetilni impulsi i podaci iz spoljnjeg svijeta i tu dolazi do potvrde njihove saglasnosti ili negacije.

Drugi unutarnji perceptivni organ je je ona sposobnost percepcije pomoću koje životinja ili čovjek percipiraju partikularije. Nemamo nikakve sumnje da ovca kada vidi vuka bježi od njega. Dakle, ovca percipira neprijateljstvo vuka prema sebi. To neprijateljstvo nije nešto što percipira tjelesno osjetilo. Također, znamo da ovca, odnosno i svaka druga životinja ne percipira univerzalni pojam neprijateljstva, već samo konkretno pojedinačno neprijateljstvo, a to je u ovom slučaju neprijateljstvo vuka prema njoj. Dakle, to je ona potencija koja percipira neosjetilne pojave i pojmove iz svijeta oko sebe, ali samo partikularije.

Životinja kao i čovjek čim dobije mladunče ili dijete osjeća ljubav prema njemu. To je pratikularna pojedinačna ljubav koja se odnosi samo na tu jedinku. Ljubav je znamo emocija i nema boju, okus, miris. Emocija nije gruba ili glatka da bi se percipirala osjetilom dodira. Niti ima zvuk da bi se mogla čuti. Naravno nekada zvuk, boja i izgled mogu stvoriti pogodno tlo da se razvije taj osjećaj, odnosno pojam pojedinačne ljubavi. Sama ljubav je nadosjetilna koliko god da ona bila potaknuta izvanjskim osjetilnim.

Podvlačimo još jednom, kada govorimo o unutarnjim perceptivnim potencijama rekli smo da postoje, kao prvo, zajedničko osjetilo, i kao drugo, imaginalna potencija, za koju se kod nas često kaže i intuicija koja percepcija partikularije, odnosno pojedinačne pojmove.

Postavlja se pitanje, kada čovjek ili životinja jednom prime informaciju putem ovih potencija da li ih se mogu sjetiti kasnije? Odgovor je jasan, naravno da mogu i životinja i čovjek. Onda, ako ih se mogu sjetiti, nakon što se desila ta percepcija putem ovog zajedničkog osjetila ili putem intuitivne moći, jasno je da su u međuvremenu morale negdje biti pohranjene. Ona riznica u kojoj se pohranjuju percepcije ostvarene putem zajedničkog osjetila naziva se maštom. Ona riznica u kojoj se pohranjuju percepcije putem intuitivne moći naziva se memorijom. Naravno za sve ove pojmove, pa tako i za pamćenje i memoriju, imamo različite interpretacije. Drugim riječima kad u uobičajenom govoru koristimo ove termine, samo se jedan termin koristi za riznice u kojima se pohranjuju naše percepcije. Za sve to kažemo memorija ili pamćenje. U filozofiji duše različito se imenuju te riznice u kojima mi pohranjujemo naša znanja, tj. percepcije.

Kako god zvali te riznice, znamo kada životinja percipira putem zajedničkog osjetila te percepcije se pohranjuju u jednu riznicu. Isto tako znamo da čovjek ima riznicu u kojoj pohranjuju one percepcije koje je pohranio putem intuitivne potencije.

Jučer je pas zalajao i ja sam se prepao. I sada kada se prisjećam tog događaja ponovo u sebi oživljavam percepciju straha koja je pohranjena. Ovo je jeda partikularna perepcija, jer je i moj strah bio partikularno određen i sada ga se sjećam.

Međutim, da li možemo kazati da i životinja ima ovakvu vrstu memorije. Iskustvo pokazuje da ima. Pogledajmo sljedeći primjer! Mačka je mnogo uznemiravala svoga vlasnika i on je zbog toga iskalio svoj bijes na njoj. Pri tom činu vlasnik je bio obučen u odjeću koju je nosio toga dana. Nakon toga, uvijek kada bi mačka vidjela svog vlasnika u toj odjeći, odmah bi pobjegla od njega, dok bi obukao drugo odijelo, ona bi mu prišla i ne bi se plašila. To pokazuje da je taj konkretni događaj bio pohranjen kod mačke.

Do sada smo nabrojali četiri unutarnje perceptivne moći čovjeka i životinje, a peta je ona koja nema samo pasivnu ulogu primanja informacija već sa njima i raspolaže. Snagom ove potencije u stanju smo zavirivati u one riznice u kojima smo pohranili ranije ostvarene percepcije i uzimati ranije pohranjene podatke koji nam trebaju. Ova potencija je ta koja uzima iz one riznice u kojoj su ona pojedinačna znanja, tj. pojedinačne percepcije i raspolaže njima, kombinira ih itd. Naprimjer, ta potencija, a to je ustvari djelatna imaginacija čovjekova, ulazi u naše pamćenje i uzima sliku konja, deve, mačke. Potom, raspolažući tim slikama ova potencija odsječe kravi glavu i namjesto nje stavi devinu glavu. Odsječe noge i stavi joj noge divlje mačke i napravi kravomačkodevu. To je ona perceptivna sposobnost pomoću koje možemo raspolagati onim informacijama koje smo primili putem ranije spomenutih perceptivnih potencija i koje su pohranjene u spomenute riznice informacija u našoj duši. Kažimo i to da slikari imaju vrlo veliku moć ove potencije.

Ova raspolažuća potencija ima dva vida i nivoa: raspolažuća potencija imaginacije i raspolažuća potencija mišljenja. Drugim riječima ako ova aktivna raspolažuća potencija raspolaže i kombinira imaginalne informacije i slike, ona je imaginacijske naravi, kao što je slučaj kod slikara. Međutim, ako ta raspolažuća potencija biva potčinjena ljudskoj potenciji intelekta, ona onda raspolaže ne više onim partikularijama i slikama već univerzalnim pojmovima i slikama, ona je misleća. Šta je mišljenje? Mišljenje je najjednostavije kazano kombiniranje postojećih znanja koje posjedujemo radi ostvarenja novih znanja iz onih kojima raspolažemo. Naprimjer, definiranje ili logičko rasuđivanje su dvije vrste raspolaganja univerzalnim pojmovima i značenjima koja dospijevaju u naš um.

Uglavnom, životinja pored one tri vegetativne potencije ima pokretačku potenciju. Čovjek, obzirom da je i on životinja ima sve te potencije, tri vegetativne i dvije životinjske. Međutim, ima i dvije njemu specifične. Te dvije potencije su poznate kao spekulativni i praktični um.

Praktični um je fokusiran da čovjekovo djelovanje, a spekulativni ili teorijski um je pasivan, on je primatelj. Posao praktičnog uma je da upravlja tijelom, odnosno da raspolaže tijelom. U najboljem slučaju, kada vrhunski ispunjava svoju zadaću, posao praktičnog uma je to da sebi potčini životinjske potencije i da ih u potpunosti podredi sebi i njima raspolaže i upravlja. Međutim, da li je praktični um potčinio sebi životinjske potencije i sposobnosti u suglasju s onim što je primio onaj spekulativni um, da njima upravlja onako kako to od njega traži teorijski um to je drugo pitanje.

Naprimjer, čovjek koji posti u mjesecu ramazanu i osjeti miris hrane, njegov ga pokretački nagon potiče da uzme hranu. Ako praktični um u tom trenutku bude potčinio sebi životinjske nagone, on će spriječiti čovjeka da uzme hranu. Zašto to neće učiniti? Zato što je spekulativni um percipirao nužnost pokoravanja Bogu. Kao rezultat te percepcije, praktični um provodi propis o ustezanju od hrane. Želja za hranom, koji je rezultat postojanja onog životinjskog bit će prigušen snagom praktičnog uma. Međutim, desetogodišnje dijete osjeti isti miris hrane i u tom trenutku s obzirom na nivo nerazvijenosti praktičnog uma i njegova naloga primljenih od spekulativnog umu, s obzirom na nerazvijenost toga, može dođi do prevladavanja onog životinjskog nagona, one požude za hranom. Kao što svi dobro znamo, uglavnom su ljudi djeca ili su gori od djece jer su potčinjeni većinom ovih životinjskih potencija. Umjesto da praktični um upravlja potencijama i nagonim, uglavnom je obrnuto i one upravljaju praktičnim umom.

Uglavnom, čovjek za razliku od životinja ima praktični i teorijski um. Drugim riječima, praktični um je taj koji upravlja ljudskim tijelom i usavršava ga. Međutim, to upravljanje tijelom obavlja se voljnim radnjama. Praktični um je ona praktična potencija i perceptivna potencija u čovjeku koja ima mogućnost izbora. Recimo nutritivna potencija kod biljaka životinja i čovjeka funkcionira, ali nema slobodu volje. A ona potencija koja vrši svoje funkcije voljno, odnosno na temelju mogućnosti izbora je praktični um. Sve niže potencije nemaju mogućnost izbora. Dakle, ono što zovemo ljudskom dušom ili racionalnom dušom vrši radnje po svom izboru. A ista ta naša duša posmatrana iz onog apsekt koji prima impulse znanja i spoznaje iz svijeta iznad sebe je gledana s tog aspekta naša duša je spekulativni um. Drugim riječima, ontološki gledano naša ljudska duša je na onom egzistencijalnom stupnju bitka koji nadilazi stupanj ili nivo egzistencije tijela, odnosno tijelo joj je potčinjeno. Svako biće čiji je bitak na višem nivou egzistencije je aktivno u odnosu na sebi podređeni niži nivo, na njega djeluje. Kako je jednovremeno ta ljudska duša na nižem nivou egzistencije ili bitka u odnosu na svijet čistih inteligencija svijet meleka, ona je podređena tom svijetu.

Spekulativni um čovjeka ima četiri nivoa. Čovjek činom svoga postanka nema znanja, ali je disponiran da prihvati znanje. Kod jednog stvorenog čovjek njegova zbilja i um nije aktualni um. Upravo stoga Kur'an časni kaže: “Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.”[1]

Tek nastali čovjek je u stvari elementarni um. Taj je um poput materije bez oblika tek ima potencijal da postane pravi um, nije aktueliziran jer nema oblika. Ljudski um pri rađanju čovjeka je um kao čisti potencijalitet. Čovjeku koji nema nikakvo znanje kada dođe na svijet, Bog je dao oči i uši i druga čula posredstvom kojih percipira univerzalna značenja i pojmove. Putem osjetila moguće je ozbiljenje dvaju vrsta samoočiglednih znanja. Niko od nas nije pojam crvenila ponio iz majčine utrobe. Isto vrijedi i sa svakim drugim pojmom koji je podložan osjetilu. Tek nakon što smo putem oka percipirali nešto crveno u našem umu nastaje pojam crvenog. Isto tako je i sa samoočiglednim tvrdnjama. Recimo, nismo sa sobom donijeli znanje o sebi, ali ga svi imamo, da je svako a ustvari ono “ja”. Svi danas svjedočimo logički princip kontradiktornosti po kojoj ista stvar u isto vrijeme ne može biti i ne biti. Svi danas znamo i potvrđujemo da je svaka cjelina veća od svog pojedinog dijela. Čovjek koji je u stanju da percipira na ovom nivou ove samoočigledne pojmove i proste sudove čije smo primjere naveli, pomakao se za korak naprijed u odnosu na um koji je bio čisti potencijalitet i sada za njega kažemo da ima prirođeni um. Na arapskom jeziku naziv ovog uma dolazi od riječi upravljanje i posjedovanje. Na ovom nivou um tek ima prva samoočigledna znanja na osnovu kojih će razvijati spoznaje. Imajući ovu razinu uma, čovjek je u stanju misliti, odnosno stvarati, dosezati nova znanja. Ta nova znanja su teorijska. Ako je čovjek u stanju da na temelju tih znanja koje ima na ovom razvojnom nivou uma dođe do novih teorijskih znanja ili spoznaja, onda ozbiljuje novi nivo razvoja vlastitog uma na kojem nivou se zove aktuelni um. Korak iznad toga je razina na kojoj je naša intelekutalna potencija u stanju obujmiti i spoznati sve što može biti predmet znanja ili spoznaje. To je onaj nivo na kojem je čovjek jedan intelektualni kosmos. Odnosno, to je onaj nivo razvoja ljudskog uma na kojem ljudski um smiruje u sebi sve slike svih zbilja kosmosa. Odnosno, onaj nivo u kojem je ljudski um kristalna kugla. To je onaj nivo na kojem čovjek se snagom uzdizanja vlastitog uma dosegnuo granicu svijeta čistih inteligencija, svijeta meleka. Na tom nivou ljudska duša se sjedinjuje sa djelatnim umom uzrokom nastanka svijeta. A kako je taj djelatni um, ustvari, djelatni uzrok nastanka Univerzuma na tom stupnju razvoja čovjek koji je uspio dosegnuti taj djelatni um i sa njim se sjediniti, nužno je ozbiljio potpunu spoznaju univerzuma. To je onaj najviši nivo razvoja ljudskog uma – stečeni um. To je onaj um koji je primio sva znanja i poistovjetio se sa djelatnim umom. Dakle stekao sva znanja koja je mogao potencijalno steći.

Nabrojali smo sve potencije vegetativne, životinjske i ljudske. Vratit ćemo se nakratko na definiciju duše. Kada smo definirali dušu rekli smo da je duša prvo savršenstvo prirodnog tijela koje raspolaže sredstvima. Pojasnili smo da to znači da duša djeluje putem svojih potencija. Također, kazali smo da vegetativna duša ima tri potencije, životinjska još dvije, a ljudska duša mimo tih pet još dvije.

Postavlja se pitanje: Možda će neko upitati odakle znamo da biljka ima 3, životinja 5, a čovjek 7 potencija? Možda imaju samo jednu? Do sada smo samo tvrdili, a nismo ništa dokazali, a posao filozofa je dokazivanje. Filozof nakon što je deklamovao množnost, pluralnost potencija, morat će to i dokazati. U psihološkoj filozofiji ovo je jedna od značajnih rasprava. Sljedeći put ćemo govoriti o tome da li duša uopće ima ili nema potenciju? Ili ako ima, da li svaka duša imao samo jednu potenciju putem koje komunicira ili ih ima više? Ako ih ima više kakav je odnos duše i tih potencija? Rasprave koje govore o odnosu duše i potencija putem kojih ona funkcionira su vrhunski razrađene u Mulla Sadrovoj transcedentnoj teozofiji. Vidjet ćemo kako Mulla Sadrova teorija pomaže boljem razumijevanju pitanja o islamskim vjerovanjima.

 

[1]En-Nahl, 78.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %770 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT