Prvi dokaz o nematerijalnosti duše - 5.

Ciklus predavanja o duši

Govorili smo o nematerijalnosti duše i pritom smo spomenuli smo četiri teorije u vezi toga, koje se međusobno razlikuju, od one prema kojoj je duša materijalna do one prema kojoj je duša nematerijalna.

Prema mišljenju Mulla Sadre može se ustvrditi da je duša nematerijalna, pa čak i vegetativna duša budući da ta vegetativna duša vrši svoje funkcije putem moći ili putem potencija. Samim time što vegetativna duša raspolaže sa moćima i potencijama ona je na višem egzistencijalnom nivou. Taj viši egzistencijalni nivo na kojem se nalazi vegetativna duša je najniži nivo nematerijalnosti ili u najmanju ruku može se kazati da je na samoj granici nematerijalnosti, ako već nije nematerija. Što se tiče teorije Mulla Sadre životinjska i ljudska duša su sigurno nematerijalne iako za vegetativnu dušu postoji određena dvojba.

Prema mišljenju peripatetičara pa sami time i Ibn Sinaa životinjska duša je materijalna. Međutim, Ibn Sina je imao na umu jednu stvar pa je shodno tome dao naznaku da bi možda životinjska duša mogla biti nematerijalna, jer on govori o ozbiljenju imaginalnih i partikularnih formi i oblika u životinjskoj duši. Recimo, jedna životinja prepoznaje svoga vlasnika, a to znači da je ta slika postojana u njenoj memoriji. Životinja je vidjela jednom putem čula vida svoga vlasnika i kod nje je slika ostala, tako da sljedeći put kada ga vidi životinja prepozna da je to njen vlasnik.

Shodno ovoj postojanoj partikularnoj slicu u životinjskom umu, može se ustvrditi da je i njima svojstven određeni nivo nematerijalnosti. Prema Ibn Sinaovom mišljenju nije daleko od istine da možda životinjska duša jeste nematerijalna.

Međutim, što se tiče Mulla Sadre, za njega ovdje nema nikakve dvojbe. On kategorički tvrdi da je životinjska duša nematerijalna. Dakle da podvučemo još jednom, prema Ibn Sinaovom mišljenju postoji vjerovatnoća da je možda životinjska duša nematerijalana dok prema učenju Mulla Sadraa nema nikakve dvojbe to je njegova kategorička tvrdnja koju podupire nizom argumenata.

Na prethodnim predavanjima pomenuli smo šta su to osobine materije. Govorili smo o obilježjima materije, pa smo kazali, da je to sama materijalnost, prostornost, vremenitost, da je materija nešto na što se može ukazati putem tjelesnih čula, nešto što je djeljivo itd. Nematerijalnost duše ogledala bi se u njezinoj postojanosti, nedjeljivosti, nesintetičnosti, da nije spoj više elemenata i sastojaka. Dalje, da je čista, da nema nikakvih primjesa koje nisu dio nje, ni dijelova nje.

Postoji mnogo argumenata kojima se dokazuje ova nematerijalnost duše, kako ljudske tako i životinjske. U nastavku ćemo spomenut samo neke od tih argumentacija koliko to nam vrijeme dozvoli.

 

Prvi dokaz nematerijalnosti duše

Jedan od najznačajnijih argumenata o nematerijalnosti duše je onaj koji se temelji na prisustvenom, odnosno izravnom znanju. Znanje o sebi je svojstveno svakom čovjeku. Svako sebe poznaje i ovo znanje je prisustveno. Prošli put smo objasnili razliku između prisutnog i posrednog znanja. Ja posjedujem znanje o vama i vi također znanje o meni, ali ni jedno od ovih znanja nije prisustveno, nego odsustveno.

Kako ja imam znanje o vama? Otvorim oči, zahvaljujući svjetlu vaša slika se odslikava u mojim očima, a preko čula vida i u mome mozgu, i to mi omogućava da imam sliku svakog od vas u svome umu. Drugim, riječima ono što je prisutno u mome umu je vaša slika, a ne vi sami. I obrnuto. U vašem umu je prisutna moja slika, a ne ja sam. Ja posjedujem znanje o vama posredstvom vaše slike koja se odslikava u mome umu i obrnuto.

Međutim, moje znanje o meni samom nije takvog karaktera. Naravno ja imam znanje o svom tijelu koje je također posredno ili stečeno, jer i svoje tijelo vidim i putem tog vida i imam sliku o svom tijelu u svom umu. Međutim, moje znanje o meni samom nije slika i nema oblik. Dakle ja nalazim sebe u sebi i “ja” kojeg poznajem nije ni bijelac ni crnac. Svoju zbilju spoznajem izravno bez posredovanja ikakvih slika i to je prisutno znanje. Svako ljudsko biće posjeduje tako znanje o sebi. Oko ove teze ne dvoje čak ni materijalisti, to da svaki čovjek posjeduje znanje o sebi spada u samoočiglednosti za koje nije potrebno iznositi nikakve dokaze.

Ono što treba dokazivati i što pokušavamo ovdje je nematerijalnost onoga “ja” koje izravno poznajem. Ono što poznajem tim izravnim znanjem, što nalazim u sebi, nije sigurno ovo tijelo koje vidim, već je nešto o čemu ovo tijelo ovisi, zašto je usko vezano. Argument koji se uspostavlja da bi se dokazala nematerijalnost ljudske duše temelji se na tom prisustvenom znanju, odnosno znanju o sebi koje je svojstveno svakom čovjeku.

Šta su postavke i premise ove argumentacija? Kao prvo, svako poznaje sebe izravnim znanjem, a kao drugo, ono “ja” kojeg spoznajem izravnim znanjem nije ovo tijelo sa svim njegovim dijelovima. Kada kažem “ja” govorim o sebi, ukazujem na sebe. Ni jedan od dijelova moga tijela nije ono “ja”. Sve je moje, moja ruka, moja glava, moja prsa. Dakle svaki od organa i dijelova svoga tijela pripisujući sebi kažem moje. Svi su ti dijelovi moga tijela u relaciji samnom, ali ni jedan od tih dijelova nije “ja”.  Nema razlika, imao ja sve te dijelove tijela ili ne, “ja” sam “ja”. Kada bi mi ruka bila odsječena, to moje “ja” ne bi bilo odsječeno. Kada bi moje tijelo dakle bilo nedostatno, kada bi bio invalid to ne bi ni na kakav način oskrnavilo moje “ja”. Ja sam nešto drugo. Nisam svoje tijelo i njegovi dijelovi. Manjak određenih, pa čak višak – pošto imamo i takve anomalije na ljudskim tijelima – ni na koji način ne umanjuje niti uvećava ono moje “ja”. Neki ljudi imaju jedan prst viška. Taj prst ništa ne uvećava osobi onu zbilju jastva, stvarnoj osobnosti njegovoj. I dalje protok vremena, odnosno prolazak mene kroz sve starosne dobi i faze ovog tjelesnog razvoja od ranog djetinjstva do adolescencije, mladosti, srednje dobi i starosti, ni na koji način ne mijenja onu moju zbilju, ona je uvije ono “ja” koje sam bio kada sam se tek rodio.

Naravno naše sposobnosti mogućnosti i potencije slabe i mijenjaju se, razvijaju se kroz vrijeme, ali uvijek je moja zbilja ona koja je bila i na samom početku tog razvoja. Taj protok vremena kao i gubljenje određenih dijelova tijela ni na koji način ne narušava onu činjenicu da sam “ja” i dalje “ja”. Nekada zanemarimo neke od svojih dijelova tijela, nekada ih i ne osjećamo, a nekada ne zaboravimo sebe i uvijek osjećamo sebe. Sigurno se svakom od vas desilo da ste ozlijedili neki dio svoga tijela, a da niste bili svjesni toga jer ste trenutno bili obuzeti nečim. Pažnja vašeg uma je bila zaokupljena nečim drugim. Odjednom, nakon nekog vremena, osjećate bol na nekom dijelu tijela i primjećujete da ste povrijedili jedan dio tijela. Vidite tu ranu za koju niste bili svjesni u trenucima njenog nastanka. U momentu u kojem ste povrijedili ruku, a niste bili svjesni toga, jeste li bili svjesni sebe? Naravno da jeste.

Kada pogledam unazad svoju prošlost vidim da sam u svakoj od tih dobi bio ja. Kada sam imao pet godina sjećam se svog djetinjstva znam i da sam tada bio “ja” “ja”. Uvijek imam svijest o sebi kao o nečemu što se u svojoj srži nije mijenjalo čitavih ovih godina. Ja sam danas ono što sam bio prije. Naravno desile su se i neke promjene pa sam sebi sada postao veći pa time i očigledniji u spoljnjem svijetu. Ali to “ja” koje sebe spoznaje i ima svijesti o sebi nije podložno nikakvim dijeljenjima i uvećanjima. To je moje izravno znanje o sebi je uvijek takvo da sebe uvijek nalazim takvim da to moje ja nije pomiješano ni sa čim drugim, uvijek je ono čisto, konstantno i nepromijenjeno. Svjestan sam sebe na način da nikada nisam odsutan od sebe samog. I između mene i tog mog “ja” kojeg sam svjestan i imam znanje o njemu i onog kojeg sam svjestan i poznajem, nema nikakve razlike ni prepreke.

Na osnovu rečenog zaključujemo da svako percipira sebe, a ta percepcija je nematerijalna i ono “ja” koje u sebi percipiramo je nematerijalno. Drugim riječima, znam sebe, posjedujem znanje o sebi, a to znanje nije odvojeno od mene, odnosno ja koji saznajem znanje i ono čime saznajem, u ovom slučaju “ja”, uvijek jedno te isto. U ovom procesu spoznaje imamo onoga koji spoznaje, znanje i predmet spoznaje. Kod znanja o sebi imamo jedinstvo onoga koji saznaje, znanja i predmeta saznavanja, za razliku od drugih vidova znanja gdje postoji distinkcija onoga koji saznaje i predmeta znanja.

Svi imamo znanje o ovoj kameri i ona je predmet našeg saznanja. Imamo znanje u svome umu, a to je umska slika ove kamere. To je znanje naše o kameri. Ja sam, dakle, onaj koji saznaje, a ovo je predmet moga znanja. Ovdje postoje tri stvari: kameru koja je predmet našeg znanja, mi smo oni koji saznaju i imamo znanje o ovoj kameri, tj. sliku u umu.

Međutim, kada govorimo o znanju o sebi nemamo troje. Imamo tri naziva, a sva tri naziva ukazuju na jednu te istu zbilju. Ja sam onaj koji saznaje i ja sam znanje i ja sam predmet toga znanja. Dakle imamo tri nominacije, ali sve tri govore o samo jednoj zbilji. Saznavatelj je isto što i znanje u ovom slučaju i isto što i predmet znanja. Kod znanja o sebi imamo to jedinstvo.

Ja znam sebe tim znanjem i nalazim sebe, ali moje znanje o mom tijelu je nešto drugo. Svako tim prisustvenim, izravnim znanjem poznaje sebe kao jednu te istu ličnost, jedno te isto “ja” koje obitava od rođenja do danas. U tom “ja”, u toj zbilji, nije se desila nikakva promjena. Ja nisam postao nešto drugo, već sam isti onaj “ja” koji sam bio kao i prije 30 godina. Naravno, postao sam mnogo jasniji. Ali te promjene koje sam doživio kroz svo to vrijeme nisu takve da su promijenile ono moje “ja” u nešto drugo. Ono ja je ostalo biti isto. Moje tijelo je pretrpjelo mnoge promjene kroz sve ove godine.

Prema dostupnim znanstvenim podacima danas ja koji imam 50 godina starosti trebalo bi da sam se pet puta ili više u potpunosti izmijenio, ako sam “ja” moje tijelo. Sve ćelije moga tijela su se bar 5 puta izmijenile uključujući i moždane. Međutim, svako od nas zna da je uvijek isti. Svako snagom prisustvenog znanja spoznaje sebe i posjeduje svijest o sebi kao nedjeljivoj ličnosti. Ta ljudska ličnost je nedjeljiva na više dijelova ili zbilja. Nema uopće takvu mogućnost, nije uopće podložna dijeljenju i raščlanjivanju. Kada razmišljamo o sebi, kada imamo znanje o sebi, vidimo da je to znanje konstantno i vidimo da nikada nismo bili nesvjesni sebe u smislu tog prisustvenog znanja.

Pitanje: Ako smo uvijek svjesni sebe, šta je sa onim stanjima u kojima nismo pri svijesti? Kada izgubimo svijest i nakon nekog vremena dođemo svijesti, iz bilo kog razloga, znamo da u tom periodu postoji praznina. Naravno, neki ljudi kada dođu svijesti sjećaju se onoga ili dijelova onih momenata koje su iskusili u stanju besvijesti. Obično ljudi koji izgube svijest ne sjećaju se tog razdoblja u kojem su bili bez svijesti.

U odgovoru na ovo pitanje trebamo potcrtati to da sada ili onog momenta kada smo došli svijesti i ne znamo šta se s nama dešavalo ne dokazuje da u tim momentima kada smo bili bez svijesti nismo bili svjesni sebe. Ovaj argument o nematerijalnosti ljudske duše koji se temelji na prisustvenom znanju pokazuje da je zbilja svakog čovjeka konstantna nedjeljiva jedinstvena i nepromjenjiva, čista je i bez ikakvih primjesa i opis koji smo dali o zbilji čovjeka u stvari između njega i nematerijalnosti možemo staviti znak jednakosti.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %772 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT