Stavovi materijalista o duši i pobijanje tih stavova - 6.

Ciklus predavanja o duši

U nastavku ćemo se osvrnuti na stavove materijalista o obilježjima duše koje smo spomenuli. Evropski empiristi, također i filozofi materijalističke prominijencije, tretirali su pitanje samosvijesti i ljudsko znanje o sebi. Oni uglavnom poriču postojanje nečega što bi se zvalo “ja” u smislu u kojem smo mi govorili. Naša zbilja, prema njima, ono što mi nazivamo “ja”, nije jedna jedinstvena zbilja. Zapravo, prema njima ono što mi nazivamo “ja” predstavlja niz ili skup naših slika, percepcija umišljaja koji se kontinuirano javljaju u našem živčanom sustavu. Budući da te slike, percepcije, osjećaji itd., dolaze u naš mozak neprekidno i kako imamo jedan kontinuitet koji se ni za tren ne prekida, mi imamo doživljaj sebe kao jedinstvene cjeline, kako kažu materijalisti.

Gledamo li bazen u kojeg sa jedne strane ulazi voda, a sa druge odlazi, naša percepcija je da je bazen uvijek pun stajaće vode, iako je istina nešto drugo. Svakih nekoliko minuta u bazenu se voda potpuno izmijeni. Tako je mišljenje filozofa senzualista i materijalista o našoj zbilji o onom našem “ja”. Po njima je ona naša zbilja, ono što mi zovemo “ja” promjenjiva i nije postojana i nije jedna te ista zbilja, ali su te promjene toliko neprekidne i kontinuirane da njihov lanac čini jednu sliku koja kod nas stvara iluziju o sebi kao o jedinstvenoj cjelini.

Neki od njih su išli čak dotle da su ustvrdili da ne samo to “ja” nije postojano, nego je u stanju kontinuiranih promjena koje ga čine takvim da ne možemo govoriti o jednoj te istoj zbilji. Zapravo, ne postoji nikakva zbilja u onom smislu kada mi kažemo “ja”, kao tvrdi Dejvid Hume, poznati engleski filozof. Po njemu “ja” je niz stanja kroz koja prolazi u mom životu. Nije to nikakva neovisna supstanca, nego samo niz akcidentalnih promjena stanja koje su neprekidne, samo što se nama čini da ta naša stanja čine jednu jedinstvenu cjelinu. To je sve samo privid.

Ova tvrdnja senzualista i materijalista je suprotna našoj samoočiglednoj svijesti. Ovakve tvrdnje su oborive zbog same činjenice da ne korespondiraju sa našom svijesti o sebi koju svako od nas ima. Kao što smo kazali, svako posjeduje znanje o sebi izravno i to prisustveno znanje o svojim različitim stanjima i osjećajima i doživljajima. Svako od nas kada zna sebe tim prisustvenim znanjem, motri sebe izravno. Istom tom vrstom znanja vidimo sliku ove kamere u svom umu i ovaj sto i mikrofon i stolice i o svemu drugome imamo slike u svom umu i tako do beskonačnosti. Moje znanje o sebi kao i o tim svojim stanjima i znanjima odnosno tim slikama je izravno prisustveno. Dakle kao što sam ja prisutan sebi kao što znam sebe prisustvenim znanjem, tako znam i one slike u svom umu, slike o ovim stvarima koje me okružuju.

Naravno, ovdje trebamo naglasiti naše znanje o ovom mikrofonu ili o bilo čemu drugom što vidimo je posredovano, stečeno znanje, ali moje znanje o slici koja mi posreduje to znanje je prisustveno znanje. Znam sebe prisutnim znanjem i isto tako svoja stanja i slike stvari iz vanjskog svijeta u svom umu. Isto tako, istim znanjem znam da ja nisam isto što i taj niz slika i znanja koja se smjenjuju u mom umu. Dakle, uvijek sam ja onaj koji doživljava, prima te utjecaje i promjene stanja. Ono “ja” uvijek ostaje, a ovo ostalo mu se pripisuje. Svako od nas zna sebe tim prisustvenim znanjem i saznaje sebe kao jedan jedinstven personalitet, jednu jedinstvenu osobnost. To je jedna zbilja, koja nije množna, ne sadrži dijelove. A ako bi moja zbilja bila jednaka različitim mentalnim stanjima, kako kažu materijalisti, onda bi ta zbilja nužno bila mnoštvo, a ne jedinstvo.

Uglavnom, ono “ja” koje ja poznajem tim prisustvenim znanjem je jedna jedinstvena zbilja i nije isto što i ona mentalna mnoštva i percepcija koje iskušavam. Ja sebe znam i poznajem kao jedan jedinstven personalitet i postojanost tog svog personaliteta i osobnosti kroz svih ovih pedest godina koliko živim. Za razliku od stanja koja dolaze i prolaze koja se smjenjuju u mome umu.

U odgovoru na ovu materijalističku tezu kažemo: Ja sada znam sebe kao jednu zbilju koja se nije promijenila svih ovih pedeset godina. Ovo “ja” je uvijek bilo jedno te isto, a da je moja zbilja prema njihovoj tezi u stvari tek skup ili spoj tih promjenjivih kontinuirano smjenjujućih stanja percepcija i osjećaja, onda ne bih takvo što za sebe mogao tvrditi da sam i danas ono isto “ja” koje sam bio i prije deset ili pedeset godina. Moje percepcije su niz slika niz karika u lancu moga znanja i svaka od karika u tom lancu se razlikuje od one prethodne ili naredne.

Da je moje “ja” jednako mojim percepcijama onda ne bih mogao kazati da sam “ja” kao i prije pedeset godina. Ako moja zbilja nije ništa drugo nego kontinuitet percepcija koje se ozbiljuju u mom umu kroz moj život, onda bi se “ja” prije pedeset godina danas mogao prisjetiti svakog konkretnog trenutka i percepcije da bih to potvrdio da sam to “ja” i danas. Ja znam sada da sam prije trideset godine sigurno bio “ja”, ali nemam nikakav konkretan detalj i crticu u svom pamćenju koje bih se sjetio i sada opisao.

Na pitanje koliko imate godina, neko će reći četrdeset godina. Na pitanje da li postojiš od prije četrdeset godina, odgovorit će potvrdno. U nastavku pita da li čitav niz percepcija koje si ostvario u periodu od četrdeset godina sada na jednak način vidiš kao niz slika u svom pamćenju? Odgovor je sigurno negativan. Kada ja kažem da sam rođen 1970. godine to znači da sam postojao i 38 i 39, ali i da sam bio sve do 2010. godine. Međutim, to nužno ne znači da se mogu prisjetiti tog i tog događaja koji se zbio tog i tog datuma. To ne znači da se moram sada sjećati i imati sliku o svom prvom času iz prvog razreda osnovne škole. Možda se i sjetim i ponekad te stvari dođu u sjećanje. Međutim, kada ustvrđujem za sebe ja sam isti onaj koji sam bio i prije trideset godina i nije nužno da za to moram podastrijeti dokaz. To nam pokazuje da zbilja čovjeka nije isto što i niz njegovih sjećanja, pamćenja.

Znam sebe, posjedujem svijest i znanje o sebi izravnim znanje, kao o sebi, kao o zbilji koja postoji već pedeset godina. Tu svoju zbilju poznajem kao jednu jedinstvenu zbilju, ali ne na način onog jedinstva na primjeru onog bazena i protočne vode u njemu. Jedinstvenost vode u bazenu je nešto što je konvencionalno, apstraktno što mi kao tako vidimo i poimamo, za razliku od jedinstva naše ličnosti koje je stvarno, istinski zbiljsko. A da moja zbilja nije ništa drugo nego onaj kontinuitet percepcija ili kontinuirano pedesetgodišnjeg pamćenje, onda jedinstvenost moje ličnosti ne bi bila zbiljska, tek konvencionalna, apstraktna, umišljena.

Ovdje treba posebnu pažnju usmjeriti na sljedeće, a to je da ona jedinstvenost vode u bazenu koja nama se čini da je uvijek jedinstvena voda, jedinstvenost je koju poimamo posrednim znanjem. Ta jedinstvenost do moga uma je došla putem mojih čula. Znamo da su čula podložna griješenju. Jedinstvenost naše vlastite ličnosti koju poimamo biva poimana snagom prisutnog, izravnog znanja koje nije podložno griješenju za razliku od posrednog, stečenog znanja. Kako što smo rekli kod prisutnog znanja sami predmet znanja je prisutan u nama, a ne njegova slika. Zato je besmisleno govoriti o pogrješivosti prisustvenog znanja. Otuda ona jedinstvenost moje ličnosti koju percipiram, ono moje jedinstveno “ja” kroz svih ovih pedeset godina biva poimano prisutnim znanjem. Dakle, onim znanjem koje nije podložno greškama. Stoga je ta moja jedinstvenost zbiljska. Nije puka uobrazilja, umišljaj ili privid.

Ovdje se može postaviti pitanje da li se ovaj dokaz nematerijalnosti ljudske duše odnosi samo za ljudske duše ili se može slična ili identična argumentacija uspostaviti kada govorimo i o životinjskoj duši? Nema sumnje da je on primjenjiv na ljudsku dušu. Međutim, postoji dvojba oko toga da li se ista argumentacija može primjeniti u dokazivanju nematerijalnosti životinjske duše. Jer dvojba nas vraća na pitanje da li mi ljudi imamo znanje o tome kakvu vrstu znanja ima životinja o sebi. Ako i životinja ima takvu vrstu znanja i svijesti o sebi, koja bi bila prisutno znanje, onda bi ovaj argument mogao biti primjenjen i na životinjsku dušu.

Da bi smo ovaj argument primjenili u dokazivanju nematerijalnosti životinjske duše, morali bismo prethodno dokazati da životinja ima prisustveno znanje o sebi. Kada se govori o čovjeku, rekli smo da je to čovjekovo znanje izravno znanje o sebi, ta svijest o sebi neupitna čak i za materijaliste. Ovaj argument o nematerijalnosti duše može se primjeniti na svaku dušu koja posjeduje izravno zanje o sebi koje nije posredno. Kada govorimo o duši životinje trebali bismo samo dokazati da i one posjeduju takvu vrstu znanja o sebi. Da li životinja ima takvu vrstu znanja o sebi? Iskustvo pokazuje da životinja pokazuje takvu vrstu svijesti ili znanja o sebi. Životinja bježi od opasnosti. Ako životinja ne posjeduje znanje o sebi i ne zna šta je opasnost, zašto bi onda bježala. To nas navodi na zaključak da je i životinjska duša nematerijalna. Međutim, taj se argument temelju na našem znanju o životinjskom svijetu. Dakle mi nemamo prisutno znanje o tome da životinja spoznaje sebe prisutnim znanjem, ali naše iskustvo to kazuje. Otuda se ova argumentacija može primjeniti i na životinjsku dušu.

Ovaj argument o nematerijalnosti ljudske pa i životinjske duše koja se može dokazati ali tek na temelju našeg iskustva, je ponudio Allame Tabatabai. Ovim argumentom Allame Tabatabai je obuhvatio nekoliko različitih argumenata o nematerijalnosti duše, a svaki od tih pojedinačnih argumenata može se bar ovlaš naći u djelima Mulla Sadre Širazija.

Rekli smo da postoji još argumenata koji govore o nematerijalnosti ljudske duše. Sljedeći je onaj kojeg je prvi aktualizirao Ibn Sina, a prihvatili su i Ibn Sinaovi sljedbenici sve do Mulla Sadra Širazija. Ibn Sina je uspostavio argument za nematerijalnost ljudske duše, a Mulla Sadra ga je osim na ljudsku primjenuo i na životinjsku dušu.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %772 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT