Filozofija i gnoza - Koje znanje je zastor?

Islamska filozofija - vodilja ka zbilji

(preuzeto i sažeto iz dela: "Insan wa Qur'an I", 'Allame Hasanzade Amuli, Qom, 1375. s.h., str. 27-41)

Vratimo se predmetu rasprave. Bilo je riječi o tome da je Časni Kur’an objavljen u prirodnoj formi usklađenoj s primordijalnom čovjekovom naravi i po običnom jasnom arapskom kalupu, bez upotrebe bilo kakve vrste terminologija znanstvenih disciplina, tako da niko ne ostane bez udjela pokraj ove božanske trpeze. Slavljeni Bog kaže: “I ne poslasmo nijednog poslanika sem s jezikom naroda njegova“[1], a sami su pretrpani termini zastor srca, jer stvari onakve kakve jesu zasijaće samo na ozareno srce ispražnjeno od uklesanih slika. Upravo se na taj način može protumačiti i to da je znanje najveći Allahov zastor, posebno onda kada su pretrpani termini krajnji cilj njihova posjednika. I kako kaže velikodostojni šejh Ibn Sina u petom poglavlju djela o duhovnim stupnjevima gnostika, u knjizi "Išarat": Gnostik želi Prvu Zbilju, ne radi nečeg osim Nje i ništa ne pretpostavlja ispred svoje gnoseologije; i u dvadesetom poglavlju istog djela gdje mu je govor savršeniji: Ko odabere gnozu radi gnoze, zasigurno govori o drugom (tj. postaje pagan jer vidi dvoje), a ko zahvati gnostičku spoznaju na način kao da je nije ni zahvatio, pronašavši Spoznatog, taj je zasigurno zaronio u najdublje sredine mora dosega.

No, razbojničko dejstvo imaju ovi naslagani termini nazvani naukom, ne nauka o kojoj Poslanik kaže: Znanje je svjetlost koju Bog ubacuje u srce onoga koga On hoće. Razbojničko znanje te vrste je primjer za izreku u kojoj se kaže: Nož koji padne u šake pijanice neće učiniti ono što će znanje u rukama nečovjeka. Utječemo se Bogu od zloba naših sopstava i naših loših djela.

...Autor "Fusus al-hikama" u 'Uzejrovu logosu kaže: “I pošto vjerovesnici, neka je Božiji mir na njih, svoja znanja zahvaćaju isključivo iz osobene Božanske Objave, njihova srca su prosta u odnosu na racionalne spekulacije, jer znaju da je razum putem njegove racionalne spekulacije nesposoban shvatiti stvari, onakvima kakve jesu.”

Kur'an, gnoza ('irfan) i filozofija (burhan) se ne razdvajaju

Rečeno ne konotira smisao da je racionalna spekulacija neistinita, sticanje intelektualnih znanosti neispravno i da je argument u filozofiji nedostatan, jer sami Časni Kur’an, kao najvažnija logika revelacije, razumijevanje svojih istina nekad pripisuje znalcima, nekad obdarenima razumom, nekad misliocima, nekad produhovljenima i slično tome, pa kaže : “I vide oni kojima je dato znanje da je ono što je objavljeno tebi od Gospodara tvog, zbilja“[2], zatim: “Zaista ga Mi objavismo kao Kur'an na arapskom, da biste vi razumjeli“[3], zatim: “Tako ti razlažemo znamenja za narod koji razmišlja“[4], zatim: “Pa zar ne razmišljaju o Kur'anu, ili su na srcima njihovim katanci“[5], a o čemu govori i mnoštvo drugih ajeta sličnih ovima.

Želimo ukazati na to da je svakome ko je počašćen obilnijim udjelom iz raznih znanosti, veći i udio iz Kur'ana, kao knjige razuma, znanja i razmišljanja. Otuda je i nemoguće da se Kur'an, gnoza i filozofija mogu razdvojiti. Sadr al-Muta'allihin (Mulla Sadra) u početku drugog poglavlja šestog dijela rasprave o duši u dijelu "Asfar", nakon iznošenja argumenata o razgolićenosti od materije racionalne duše (an-nafs an-natiqa) u prethodnom poglavlju, i usmjeravanja ovog poglavlja na citiranje tradicionalnih, prenesenih (sam'iyya) argumenata ajeta i predaja, kaže: “Spomenut ćemo neke tradicionalne argumente o ovoj temi kako bi se uvidjelo da su vjerozakon i razum složni i u ovoj raspravi, kao i u ostalim mudrosnim studijama. Isključuje se mogućnost da se sudovi istinitog, Božijeg, prosvijetljenog vjerozakona sukobe sa sigurnim i nužnim spoznajama, i propalom filozofijom čiji se zakoni ne podudaraju s Knjigom i poslaničkom praksom (sunnet)!

Autor "Al-futuhat al-makkiyye-a" (Ibn Arabi) u završnom dijelu dvanaestog poglavlja te knjige, pojašnjavajući časni ajet: “I svaka stvar slavi odjevena pohvalom Njega”[6], kaže: nama je zahvaljujući vjerovanjem u islamske predaje (ahbar) uvećano unutarnje otkrovenje (kašf).” A autor "Asfara", u šesnaestom poglavlju osmog dijela teologije (ilahiyyat), opus citatuma u pojašnjenju na isti ajet, kaže: “Mi smo, hvala Bogu, to spoznali i argumentom i vjerovanjem.” Također, u zadnjem poglavlju teologije "Asfara", koje razmatra podudarnost vjerozakona i teozofije, glede pitanja trajne emanacije (fayd) Uzvišenog Stvoritelja i nastajanja (hudus) svijeta, se kaže: ”Poglavlje o načinu podudarnosti vjerozakona i teozofije po pitanju trajne emanacije Stvoritelja (budući je suzdržavanje od emanacije od strane Apsolutnog Emanatora u svakom slučaju nemoguće) i (vremenske) nastalosti svijeta: uistinu smo dosta puta poentirali da se teozofija ne suprotstavlja istinitim Božanskim vejrozakonima, već da je svrha obje institucije jedna, i to spoznaja Prvotne Zbilje, Njenih atributa i djelatnosti. Ova spoznaja se nekad dokučuje putem objave i poslanstva kada biva nazvana vjerovesništvom (nubuwwat), a nekad putem mističnog proputovanja i duhovnog sticanja kada se naziva teosofijom (hikmat), ili sveegzistencijalnim starateljstvom (wilayat). Samo onaj ko nije spoznao usklađenost vjerozakonskih iskaza sa teozofijskim argumentima, govori o nesaglasnosti ovih dvaju institucija u svom značenjskom cilju, a dakako, kadar je prikazati saglasnost te vrste samo onaj ko je potpomognut od strane Boga, savršen u poznavanju teozofijskih znanosti i obaviješten o vjerovjesničkim tajnama.

Kao što je i sam dostojanstvenik napomenuo, o ovome je govorio na još dosta mesta u "Asfar"u, a mi smo sve to prenjeli i o tome opširno raspravljali u knjizi "'Irfan wa hikmati muta'aliya" ("Gnosa i transcendentna theosofija"). Dakle, želimo kazati da je ispisivanje hartije sa ciljem odbacivanja racionalne spoznaje, križanje ustava racionalnih argumenata i odvajanje, odnosno smatranje odvojenima Božije religije i Božije filozofije, i te kako veliko nasilje; baš kao što je istodobno razdvajanje dvije vrste opskrbe iz: “sigurno bi jeli iznad sebe i ispod nogu svojih”[7], znatno neodrživ iskaz. Čovječanstvo nikada ne može biti bez potrebe za logikom i argumentom, baš kao i za Objavom i poslanstvom, i nadalje, ako zamislimo da gnostik hoće da pobije određen filozofijski stav, morat će ga pobiti pomoću dokaza, a dokaz je sama filozofija. Vođe, staratelji (ewlija') naše religije, neka je mir na njih, su u naučnim raspravama i diskurzivnim dokazivanjima postupali po zahtjevima misli i spekulacije, a u čemu su životvorni dokumenti ihtidžadž (naučna rasprava) kojeg je prenio velikodostojni šejh Tabarsi, kao i ihtidžadž enciklopedijske zbirke tradicija "Bihar al-anwar". Šta više, sam Časni Kur’an je rječit argument u vezi toga, što nije skriveno sljedbenicima njegovim. Osnova napretka razuma i samosvjesnosti čovječanstva zajamčena je naučnom raspravom i diskurzivnim dokazivanjem, što se dijeli u tri kategorije demonstracije (burhan), retoričkog silogizma (hitaba) i najlepše dijalektike (džidali ahsan), o kojima Časni Kur’an kaže: “pozivaj ka putanji Gospodara tvoga mudrošću i savetom lepim i s njima raspravljaj onako kako je najlepše.”[8]

Istinski argument i otkroviteljska intuicija se potpomažu

Metod raspravljanja Mulla Sadre u "Asfaru" je okarakterisan njegovim pregnućem da argumentuje iskaze preuzete iz unutarnjih otkrovenja i mističnih intuicija (šuhud) duhovnih učitelja (šejhova), pristalica gnose; jer taj velikodostojnik je čvrsto uvjeren da se istinski argument i otkroviteljska intuicija ne suprostavljaju, te da se sve mistične vizije ovih velikana zasnivaju na argumentima i da se argument i duhovno otkrivanje potpomažu, pa kako kaže na kraju dvadeset i šestog poglavlja šestog dijela o znanju o Univerzalnom ('ilmi kulli) u "Asfaru": “Pazi se da te kusorepa pronicavost ne zavede da pomisliš kako su značenja iskaza ove grupe velikana gnose, njihovi termini i alegorične im riječi, poput naslućivanih lakomišljaja ili pjesničkih uobrazilja razbaštinjeni od argumenata. Daleko je to od njih, a nepodudarnost njihovih govora sa ispravnim filozofijskim zakonima i istinitim teozofijskim premisama, zapravo izvire iz nedostatnosti pažnje promatrača, zanemarujućeg osjećanja njihovih riječi i slabog im poznavanja tih zakona; u protivnom, stupanj njihovih vizionarskih otkrivanja nadilazi stepen argumenata glede donošenja sigurnosti. Štaviše, argument je putanja mistične vizije stvari koje imaju uzroka, budući je uzrok argument o posjedniku uzroka. Nadalje, promicatelji teozofije su ustvrdili da se sigurnosno znanje o posjednicima uzroka može dosegnuti isključivo putem saznavanja njihovih uzroka, pa kada je to tako, kako je onda prihvatljivo neusaglašavanje zahtjeva argumenta i rezultata duhovne vizije? A to što su neki kazali: ako gnostike pobiješ argumentom, oni će tebe pobiti mističnom vizijom, zapravo znači: ako ih pobiješ onim što si sam nazvao argumentom (a što uistinu nije argument), jer se istinski argument ne suprostavlja otkroviteljskoj intuiciji. Iz zadnjeg poglavlja theologije "Asfara" smo prenjeli da se uzvišena Zbilja, Njeni atributi i djelatnosti mogu spoznati putem Objave i poslanstva, nazvanog vjerovjesništvom, ili putem duhovnog proputovanja i mističnog sticanja, nazvanog teosofijom ili sveegzistencijalnim starateljstvom, a šehid Kadi Nurulah u prvom dijelu šestog medžlisa knjige "Madžalis al-mu'minin", na isti način nepristrasno i pravično kaže: “Dosezanje sigurnosti spram istinskih činjenica, što se oslovljava teosofijom, može se realizovati spekulacijom i diskurzivnim dokazivanjem kakav je put pristalica spekulacije, koje nazivaju znalcima i teozofima, ili putem samopročišćavanja i samousavršavanja kakav je metod pristalica ovisnosti (faqr), koje imenuju gnosticima i ewliyama.”

Iako su obe grupe uistinu teozofi, no pošto se ova druga grupa trijumfalno domogla stepena savršenstva isključivim gospodarskim blagodarjem, prednjačivši pred drugima pri zahvaćanju znanosti iz škole i poučismo ga od Nas znanjem[9] i pošto je na njihovoj stazi manje trnovitih sumnji i pukotina uobraženja, to su oni dostojanstveniji i uzvišeniji i nasljeđu vjerovjesnika, odabranika u stvorenjima, bliži i preči; a oba se puta u završnici dosega sustižu, jer i ka Njemu se vraća stvar svaka...[10]

Između istinitih promicatelja oba puta nema nikakvih nesuglasica. Tako se prenosi da su se šejh, gnostik i istinski istraživač Zbilje, Abu Sa'id Abu al-Hayr, i uzor kasnih teozofa, šejh Abu 'Ali Sin, a neka im Bog posveti duše, jednom prilikom sreli. Nakon završenog razgovora jedan je kazao: “Ono što On zna, mi vidimo”, a drugi je rekao: “Ono što On vidi, mi znamo.”

Nijedan teozof nije porekao ovaj put, nego su ga šta više potvrdili; pa npr. Aristotel kaže: “Ovi iskazi u upotrebi su poput ljestvi koje vode ka željenom stupnju, pa ko želi da to dosegne, neka sebi pripravi drugu primordijalnu narav.” A božanski Platon kaže: “Zasigurno mi se ozbiljilo na hiljade studija u vezi kojih nisam raspolagao argumentom.” Šejh Abu 'Ali u pomenutom djelu o stupnjevima gnostika piše: “Pa ko voli da to spozna neka se postupno uspinje dok ne pređe u pristaše mistične vizije, a ne verbalnog razglabanja, i u one koji su dosegli konkretno bivstvo, a ne one koji slušaju utiske.”

To bi bilo ono što smo htjeli prenjeti od Kadija. Prema tome, način sticanja znanosti može biti kako diskurzivni argument, tako i otkroviteljsko sagledavanje istina. Još ćemo, radi preglednijeg razmatranja teme, prenjeti naš govor iz knjige "Innahul-haqq":

Načini zahvatanja znanosti

U spisima i psalmima dvaju kategorija učenjaka pojašnjavaju se dva načina sticanja ispravne spoznaje: jedan je način diskurzivnog argumenta i drugi otkroviteljskog sagledavanja.

Pristalice oživotvorenog istraživanja su na mnogim mjestima eksplicitno govorili o nedostatnosti spekulativnog metoda, te da se putanja znanstvene spoznaje manifestuje u domenu koji nadilazi domen spekulativnog razuma. O tome su govorili u prozi i poeziji, no smatramo za bolje da se trenutno ne upuštamo u detalje vezane za to. Muhjuddin 'Arabi u Ademovu logosu "Fusus al-hikama" kaže: “Ovo ne može spoznati razum putem racionalne spekulacije, već se ova disciplina shvatanja ostvaruje isključivo putem božanskog otkrivanja.”

...Ibn Fanari je u trećem poglavlju "Misbah al-uns‘a, komentara na Kunavijev "Miftah al-gayb" opsežno, na devet načina dokazao da je spoznavanje stvari, onakvima kakve u stvarnosti jesu, pomoću diskurzivnih dokaza nemoguće.

Zaključak glasi: pošto se ispravna spoznaja zahvaća putem diskurzivnog argumenta, ili putem otkroviteljskog sagledavanja, a spekulativni metod, dakle, nije sačuvan od štetnih napuklina, pa prema tome ostaje samo drugi metod koji se ostvaruje okretanjem uzvišenoj Zbilji, savršenom pažnjom, potpunim razgolićavanjem i opštim ispražnjavanjem srca od svih vezanosti, i to pod nadzorom i s uputstvom savršenih osoba koje su upućene u stupnjeve mističnog uzašašća, kao što su vjerovjesnici i njihovi istinski nasljednici.

...Međutim, obligatna je napomena da je iznošenje dokaza sa ciljem pobijanja principa spekulativnih znanosti, zapravo kretanje u boj protiv dokaza sa oružjem koje je opet dokaz; a dokaz je, dakako, sama filozofija. Kao što naprijed rekosmo, ljudska zajednica se pomoću argumenta i diskurzivnog dokazivanja uspinje ka svom savršenstvu; ovovrsna demonstracija i diskurzivno dokazivanje teofilozofije (metafizike) su u potpunosti ispravni i upražnjavani su i bivaju upražnjavani u divnoj praksi Božijih predstavnika, koji su istinski učitelji i odgajatelji čovječanstva. I Časni Kur’an poziva na jasni dokaz (bayyina) i argument (burhan): “Zar ima drugog boga pored Allaha? Kaži: Iznesite vaš argument ako govorite istinu.”[11] “Da bi uništen bio onaj što je uništen posle jasna dokaza, i da bi živio ko živi posle jasna dokaza.”[12] “Pozivaj na put Gospodara tvoga mudrošću i savjetom lijepim i s njima raspravljaj onako kako je najlepše.”[13]

Zapovjednik vjernih, neka je mir na njega, kaže: “Pa im je Allah uputio poslanike Svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi im zatražili ispunjenje prisege Stvaranja Prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli argumentacijom (ihtidžadž) i da bi im otkrili zakopane riznice njihovih razuma.”[14]

Imam Sadik, neka je mir na njeg,a na kraju Mufadalovog "Tawhida" spominje Aristotela i veliča ga zato što je putem jedinstva kreiranog sveta, određenja i upravljanja najboljeg ustroja (nizami ahsan), uputio narod na Jedinstvo njegova Kreatora, Odreditelja i Upravitelja... .

Muhjuddin 'Arabi u Muhammedovu (s.a.v.a.) i Salihovu (a.s)., logosu, "Fusus al-hikama", je krajnje izvrsno napisao da je produktivnost (intadž) kako u edukaciji (ta'lim) tako i u kreaciji (takwin) utemeljena na trojstvu (taslis). A trojstvo te vrste u idealizmu, odnosno edukaciji, manifestuje se u nižem, srednjem i višem pojmu u silogizmu. To znači da se kroz kreaciju i edukaciju prožima jedan sud, što će kazati da se univerzumi međusobno podudaraju i preslikavaju. Dobro promisli! Umjerena i usmjerena zajednica poštuje pravo svakog posjednika prava, i tako osjetila smatra za mrežu lovljenja, kao i svaku unutarnju snagu (al-quwwa al-batina), koju upošljava na njenom osobenom mjestu. Spekulativni intelekt (al-'aql an-nazari), također, smatra za produktivnog u dedukciji. Ne dopušta praktičnom intelektu (al-'aql al-'amali) agnosticizam. U vezi domena, koji nadilazi domen intelekta, smatra da nadilazi sve stupnjeve. Čovjeka od njegova najniža stepena, njegova tijela, pa sve do onog mu stupnja koji nadilazi čisti domen lišenosti od materije (tadžarrud), promišlja kao jedan jedinstven, jedincat, sveprožaimajući identitet koji percipira različitim tajnovitim percepcijama. Ona, također, argument zasnovan na čvrstoj osnovi i uređen ispravnim premisama, u pogledu produktivnosti smatra nepogrešivim štićenikom; i kao što je uvidjela da su steknute znanosti (al-'ulum al-kasbiyya) smještene u raznim stupnjevima, otkroviteljske spoznaje, također, smješta u uzlaznu hijerarhiju, gde završni stepen okončava u Božijoj Objavi (wahy), kao kriterijumu pravilnosti svih znanosti, misli, stavova i otkroviteljskih vizija; i naposljetku, punoću studije, rasprave, podučavanja, razmišljanja, definicije, deskripcije, duhovnog proputovanja, argumenta, gnose i ostalog, smatra za faktore koji tek pripremaju tlo za istinitu uzročnost, koja će uslediti (mu'iddat), a slavljenu Zbilju smatraju apsolutnim Emanatorom i Davaocem formi (Wahib as-suwar), jer i Allah je svih njih Okružitelj. Dakle, na putu sticanja znanosti su potrebni kako logika i filozofija, tako i intuicija i gnosa. Filozofija i gnoza su blizanci dojeni iz iste dojke. Ako su premise argumenta ispravne, ideja im je nepogrešiva i sve što presude autoritativno je. Hafiz kaže:

Jest' da razum vrednuje nastala bića

al' šta može odmjeriti pokraj ljubavi alhemičara?

[1]Ibrahim, 14:4.

[2]Sebe', 34:6.

[3]Jusuf, 12:2.

[4]Junus, 10:24.

[5]Muhammed, 47:24.

[6]Isra', 17:44; 7.

[7]Ma'ida, 5:66

[8]Nahl, 16:125;

[9]Kehf, 18:65.

[10]Hud, 11:123.

[11]Neml, 27:64.

[12]Enfal, 8:42.

[13]Nahl, 16:125.

[14]Nahdžul-balaga, govor 1.

Zadnji put promjenjen: %AM, %21 %526 %2014 %11:%Maj

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT