Sejjid Husein Nasr o Allame Tabatabaiju i Henry Corbinu

Islamska filozofija - vodilja ka zbilji

Pred nama je samo mali dio podužeg intervjua koji je objavljen kao knjiga pod naslovom "U potrazi za svetim", a koji baca svijetlo na jednu od epizodu tog velikana islamske misli u poslednjem stoljeću Allame Tabatabaija.

Kada ste upoznali Corbina?

Corbina sam upoznao u jesen 1958., kada je sve ovo i počelo. Šayegan je još bio u Ženevi, ali čim se vratio u Iran počeo sam ga dovoditi na naša predavanja. I Fouruzanfar je nerijetko prisustvovao ovim skupovima. Prisustvovao bi im i Sayyed Dželaluddin Aštiani, sve dok 1960. godine nije odselio u Mešhed. Ovi skupovi su doista bitni za intelektualnu historiju Irana u 20. stoljeću. Onih godina kad Corben nije prisustvovao predavanjima, mi smo sa Allame Tabatabaijem iščitavali Mula Sadraov Asfar i nastojali se baviti komparativnom filozofijom: Šayegan i ja preveli smo Tao Te-Ching na perzijski kako bismo mogli o tome raspravljati sa Tabatabijem, kao što smo raspravljali i o Upanišadama, Tara Čandu i Evanđeljima. Bila su to zbilja izuzetna iskustva.

Što se tiče onih predavanja kojima je prisustvovao i Corben, mogu reći da dijalozi na takvoj razini nisu vođeni još od srednjovjekovlja. I kad Corben nije bio tu naši skupovi su se održavali i nisu bili ograničeni samo na jesen. Katkad bismo s Allame Tabatabaijem odlazili u Damavand i slična mjesta, tako da se znalo desiti da u okruženju netaknute prirode raspravljamo o kur'anskim ajetima. On je u to vrijeme bio zaokupljen pisanjem svog golemog tefsira Kur'ana.

Sjećam se jednog događaja koji je na mene ostavio snažan dojam. Allame Tabatabai došao je neko vrijeme živjeti na sjever Teherana. Tamo tad nije bila ovakva gužva kakva je danas. Sjedili smo u vrtu i ja sam mu čitao Hafizov Divan. On je tad tumačio Hafizove stihove tako suptilno i duboko, na način kakav nećete sresti ni u jednom komentaru. Bio je ne samo filozof i komentator Kur'ana, već, baš kao i Usar, istinski i potpuni arif.

Jeste li upoznali Allame Tabatabaija sa idejom transcendentnog jedinstva religija? Kakvo je bilo njegovo mišljenje o tome?

Naravno da sam ga upoznao, i on je bio veoma zainteresiran za tu ideju. Ne znam sjećate li se toga, ali Huseyniye Iršad objavila je jedan zbornik o Poslaniku islama i tu je bio i jedan moj tekst koji je govorio o islamu i ostalim svjetskim religijama. Bio je to kraći tekst, ali je tada izazvao različite reakcije budući da sam otvoreno govorio o ezoterijskom jedinstvu religija. Nakon što je pročitao tekst, Allame Tabatabai mi je rekao: “Ovo je izvrsno! Sjajno je ovo što si napisao, ali molim te da pišeš i o drugim aspektima ove teme.” Naime, pisao sam uglavnom o odnosu drugih religija spram islama, a on je tražio od mene da pišem i o odnosu islama spram drugih religija.

U svakom slučaju, moji odnosi s njim trajali su dvadeset godina. Posljednji put vidio sam ga 1978. godine, dakle u naponu revolucije, u vrijeme svih onih nemira i uličnih protesta. Prilikom našeg posljednjeg susreta govorio je o nekim političkim pitanjima, ali ne bih sad iznosio njegove stavove jer to se ne tiče ovog našeg razgovora. Kako god, bili smo veoma prisni.

Je li on bio naprednih ili konzervativnih stavova? U političkom smislu? Ne, mislim na njegove filozofske i teozofske stavove.

Ne mislim da se u tom smislu na njega mogu primijeniti takve odrednice, jer on je bio istinski sadraovski filozof, ali opet ne u smislu da je samo prepričavao Mulla Sadraove ideje. Bavio se mnogim novim pitanjima, poput recimo rasprava u djelu Principi filozofije i metod realizma, gdje imamo sraz tradicionalne islamske filozofije i marksizma. On je imao pristup posve drukačiji od onog koji su koristili tadašnji arapski i drugi muslimanski mislioci koji nisu poznavali bit islamske filozofije. On je islamsku filozofiju duboko poznavao, i na tome je zasnovao odnos onoga što je on nazivao realizmom spram dijalektičkog materijalizma.

Bio je, dakle, upoznat i sa marksizmom i marksističkom literaturom?

Da objasnim kako je uopće nastala ta knjiga. Onda kad su Rusi okupirali sjever Irana, Allame Tabatabai, koji je inače bio iz Tabriza, skupa s mnogim drugim ulemanskim porodicama napustio je taj kraj. Prvo je došao u Teheran, ali ondje ga tada niko nije poznavao, zapao je u finansijske probleme, pa je odselio u Qom. Ondje je počeo predavati islamsku filozofiju i tefsir. Mnogi od tamošnjih studenata na filozofiju su gledali s prezirom, pa su se žalili ajatollahu Burudžerdiju da Tabatabai predaje filozofiju koja je nevjernička. Ajatollah Burudžerdi susreo se s njim, a kad je uvidio o koliko pobožnom i skrušenom čovjeku se radi, rekao je: «Ja stojim iza svega što on kaže ili učini.» Tako, uz podršku ličnosti kakva je bio ajatollah Burudžerdi, Allame Tabatabai nastavio je predavati filozofiju.

U to vrijeme partija Tudeh u Iranu je postajala sve snažnija. Njihovih aktivista bilo je posvuda i uspijevali su animirati iransku omladinu, zainteresirati je za marksističku literaturu. Vi znate da su iranski pisci iz perioda prije revolucije uglavnom bili ljevičari, u biti komunisti. Naklonjenost ljevici bila je izrazita. Ja tada nisam boravio u Iranu, ali Allame Tabatabai pričao mi je o tim vremenima. Pričao mi je da se, iz straha od atentata, ulema bojala suprotstaviti marksizmu. Allame je bio izuzetno hrabar i odlučio je da se kao Azer sa sjevera Irana suprotstavi marksistima. Stoga je iz Qoma otišao u Teheran i ondje se sreo sa nekim istaknutim ideolozima partije Tudeh. Raspravljao je s njima o stavovima marksizma i kritikovao tu ideologiju na temeljima islamske filozofije. Allame nije bio reformatorski mislilac u smislu Džemaluddina Asadabadija, Muhammeda Abduhua i sličnih. On je bio reformator islamske misli na način kako je to bio i Mulla Sadra. U islamsku filozofiju uveo je svježe ideje kakve niko prije njega nije prezentirao, ali princip njegove filozofije počivao je na tradicionalnoj islamskoj filozofiji. Djelo Principi filozofije i metod realizma bolje od bilo kog drugog dijela svjedoči ovu istinu.

U svakom slučaju, Allame je bio veliki čovjek. Pored filozofskog dara, bio je i vrstan pjesnik. Njegova poezija na arapskom i perzijskom jeziku je zbilja dobra, a znamo kakav je komentator Kur'ana bio. [...] 

Kakvi su bili odnosi Allame Tabatabaija i Corbina? Za pretpostaviti je da je tu moralo biti izvanrednih dijaloga...

Prije svega, njih dvojica bili su jako dobri prijatelji. Iako su se oko nekih pitanja razilazili u mišljenjima, bilo je odveć stvari koje su ih spajale. Allame Tabatabai vidio je u Corbinu dvije osobitosti zbog kojih je bio naročito blagonaklon prema njemu i posvećivao mu je toliko vremena. Prije svega, u Corbinu je vidio zapadnjačkog istraživača naklonjenog šiizmu, ličnost koja je Zapadu mogla valjano predstaviti osnove šiitskog nauka. S druge strane, Corbin je za njega bio ličnost od koje se mogao informirati o važnim aktuelnim filozofskim, religijskim i teološkim idejama prisutnim na Zapadu. Ne zaboravimo da je Allame Tabatabai uvijek bio zainteresiran za ono što se u svijetu dešavalo, jer želio je uvijek imati islamske odgovore na aktuelna pitanja. Upravo suprotno od mog učitelja ajatollaha Qazvinija koji se držao podalje od takvih pitanja. Ajatollah Qazvini, naravno, pratio je politička dešavanja u Iranu, ali je bio toliko uronjen u Mulla Sadraovu metafiziku da ga uopće nisu zanimale teme o kojima se na Zapadu raspravljalo. Allame Tabatabai, pak, još u mladosti je raspravljao sa marksistima i uvijek je nastojao pružiti ljudima odgovore u vezi s aktuelnim misaonim ili ideološkim trendovima.

S druge strane, i Corbin je imao svoje razloge za druženje s Tabatabaijem. Prije svega, Allame Tabatabai bio je istinski okean znanja, i svako je odatle mogao zahvatiti nešto za sebe. Corbin je, naravno, bio veliki mislilac, ali znao je da će na svako svoje pitanje vezano za islamsku misao od Tabatabaija dobiti valjan odgovor. On je uvijek davao izuzetno dragocjena objašnjenja, navodio bi izvore, a na pitanja u vezi s kur'anskim ajetima pružao je iscrpne odgovore. Stoga ga je Corbin smatrao bitnim izvorom za pitanja tradicionalne islamske filozofije. Drugi razlog je taj što je Corbin, budući da je lično i profesionalno bio zainteresiran za šiizam, želio razgovarati sa najistaknutijim šiitskim učenjacima. On je poznavao iranske filozofe koji su studirali na Zapadu, i znao je da od razgovora s njima u vezi s pitanjima koja su njega zanimala neće imati odveć koristi. S takvima je, uostalom, mogao razgovarati i u Parizu i uopće nije morao dolaziti u Teheran. Želio je razgovarati sa istinskim predstavnicima šiitske misli, i u Tabatabaiju je pronašao ličnost za kakvom je tragao. Usto, Corbin je od Tabatabaija mogao saznati o aktuelnim pitanjima o kojima je raspravljala ulema u Qomu.

Ono što je njih dvojicu povezivalo jeste želja da se očuva i oživi tradicionalna filozofija u Iranu. Corbinov motiv bio je taj što je on doista volio tu filozofsku tradiciju i nije htio dopustiti da ona propadne. Volio je Iran i iransku kulturu, vjerovao je u njenu budućnost, i nerijetko je izjavljivao da je Iran njegova duhovna i intelektualna domovina. Zbilja je Iran volio koliko i Francusku. Često mi je govorio kako je Iran njegova istinska duhovna domovina. [...] 

Zadnji put promjenjen: %PM, %08 %815 %2014 %18:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT