Bog i svijet 2.

Načela filozofije i metod realizma
Osnovu teksta predstavlja predavanje Allame Tabatabaija održanih u užem krugu svojih prijatelja, a budući da je zarad boljeg razumijevanja postojala potreba za pojašnjenjem, Murteza Mutahari, koji je i sam prisustvovao tim predavanjima, pristupio je pisanju komentara koji je ovdje prisutan u fusnotama.

Čovjek koji čuje spomenuti naslov i shvati o kakvoj temi go­vorimo može se zapitati zašto bismo trebali polemizirati o Bogu.

Zatim se može zapitati da li je ova polemika ispravna i dozvol­jena te kakvu korist imamo od nje. Ono što je nesumnjivo jeste čin­jenica koju svjedoče najstariji historijski zapisi i tragovi koje su otkrile naučne ekspedicije, a datiraju iz prahistorijskih razdoblja. Prema tim zapisima, čovjek, otkako je nastao, nijednog trenutka nije bio nezainteresiran za ovu temu i stalno je radio na njoj i istraživao je. Ukoliko dokazivanje ove teme ne smatramo urođenom, (mada jeste) osnova rasprave o Bogu jeste urođena. Zbog toga čovjek, gleda­jući svijet u cjelini sa svim pojedinostima, primjećuje i želi saznati da li je uzrok koji partikularno svojim fitretom dokazuje u sva­koj svjetskoj pojavi svojstven i da li se odnosi i na cjelokupni svi­jet? Realno posmatrajući, primjetit ćemo da su iz dana u dan zani­manje čovjeka za ovu temu i aktivnost razuma u ovim pitanjima sve manji, dok je stanje u prošlosti bilo drugačije.[2]

Istovremeno sa ovim stanjem, životne potrebe čovjeka i prob­lemi s kojima se susreće iz dana u dan bivaju veći, a teret teži. Ovakav odnos uvijek je bio prisutan, što se veoma lahko može doka­zati primjerom iz svakodnevnog života. Ako bismo u današnjem svi­jetu, koji je obilježen izrazito brzim promjenama, posjetili nekog rela­tivno neopterećenog čovjeka ili pak onoga koji se nalazi u be­zizlaznoj situaciji, vidjeli bismo da oba imaju puno bolje i jasnije pred­stave o ovoj temi. Ako pak ovi ljudi dospiju u situaciju u kojoj se moraju boriti samo za preživljavanje, ponovo će podleći zabo­ravu i udaljavanju od ove teme.

Znamo da ne možemo reći nekom čovjeku koji ima urođenu sklonost da raspravlja o svakom uzroku da u jednom pitanju napravi izuzetak i da se prođe svoga fitreta. Ukoliko bi se čovjek prihvatio materije, a njegov razum odrekao polemike, njegov bi fitret ipak u pozadini nastavio svoje aktivnosti i prvom bi prilikom izba­cio na površinu svoja ostvarenja.

Saobrazno ovim objašnjenjima, stigli smo do sljedećeg zaključka: Polemika i razgovor o Bogu je urođena čovjekova aktiv­nost.

Timesmo odgovorili na prvo i drugo od triju postavljenih pi­tanja na početku ovoga poglavlja.[3]

Urođeni nagon, koji je nastao u samom biću, nikada ne stupa na polje koje je izvan granica njegove nadležnosti. Nemoguće je da uho odluči gledati, a usne požele čuti. Ako naš fitret ne bi imao moguć­nosti i načina za dokazivanje ili pobijanje ove teme, on ni­kada ne bi zamarao sebe mislima. Najzad možemo zaključiti kako je ova tema za nas ispravna i dozvoljena.

Također, korist[4] svakog djela najčešće je posljedica koja slijedi na­kon njegova obavljanja, a trag ove teme ne može se poreći. Prema tome, donosimo zaključak da ima koristi od ove teme.

Nakon ovih triju pitanja dolazimo do sljedećeg, a ono glasi: Zašto materijalisti izbjegavaju ovu temu?[5]

Treba napomenuti da se veoma često događa da čovjek zbog pretjeranog udovoljavanja jednom svom prohtjevu u isto vrijeme zapostavlja ostale potrebe. Naprimjer, zaljubljenik koji je ljubavi sve prepustio na upravljanje zapostavio je ostale životne segmente.

U odgovoru na neslaganja i kritike koje mu bivaju upućene on uvi­jek daje nova opravdanja ili pronalazi manjkavosti slobodnog i nor­malnog načina života.

Materijalisti također ne oskudijevaju ovakvim izmišljotinama i praznim naglabanjima.

1. Jedno od materijalističkih pitanja glasi: Pored svih greški i omaški koje pravi naš razum, kako je moguće, koristeći se takvim sredstvom, stići do tačnih rezultata?[6] Naučna znatiželja oslanja se na opipljivo polje, gdje preovladavaju osjeti i praksa, te se stoga može i osloniti na rezultate do kojih stignu, dok metafizika nema tu sreću i nije okarakterizirana ovakvim svojstvima, što znači da nije dos­tupna osjetima i iskustvu. Dakle, nužno moramo reći da nemamo puta do metafizike.

2. Materijalisti također kažu: Naša čula registriraju samo učinke i tragove materije iz vanjskog svijeta tako da ne možemo stići ni do kakve realnosti niti stvarnog stanja u vanjskom svijetu. Jedina korist koju imamo od ovih percepcija i razmišljanja svodi se na praktičnu di­menziju, tj. čovjek nastavlja svoj život ili ga usavršava.[7]

3. Njihova sljedeća tvrdnja glasi: Od kauzalnog zakona koji se koristi u teologiji možemo prihvatiti jedino asocijaciju misli. A asocija­cija može koristiti tamo gdje funkcionira čulo.[8]

4. Zatim kažu sljedeće: Naši propisi i sudovi u zbilji predstavljaju jedan lanac hipoteza koje pretpostavljamo s namjerom da objas­nimo i opravdamo nejasnoće materijalnih pojava. Sa napretkom koji čovjek postepeno postiže u naukama na mjesto zastarjelih hipo­teza dolaze nove, bolje i obimnije.[9]

Prvi ljudi koji nisu poznavali materijalne uzroke velikom dijelu po­java pretpostavljali su jedan ili nekoliko nepoznatih uzroka, koji se nalaze izvan materijalnog svijeta (Bog ili božanstva), no danas, kada se zna o velikom broju materijalnih uzroka i uz pouzdanje u vlas­tite mogućnosti otkrivanja onoga što je još uvijek nepoznato, pot­reba za Bogom ili božanstvima više ne postoji. Neprekidnim razvo­jem nauke i skidanjem vela sa materijalnih tajni čovjek svoju životnu bitku sve više usredotočuje na materiju, a s druge strane popušta veze sa vjerom u metafiziku, posebno u Boga i proživljenje. U principu, ako se i misli na Boga, to je posljedica  društvenih kriza jednog naroda. Napaćeni pojedinac ili narod želi sebi olakšati sve po­teškoće u kojima se nalazi tako što će koristiti iluziju sretnog živ­ota nakon smrti. Upravo je to razlog da kolonizatori i eksploatatori zloupotrebljavaju ovo vjerovanje kod ugnjetavanih te su im u mozgove usadili “religiozna uvjerenja” i tako ih učinili optimistima u sretnu i svijetlu budućnost kao lijepu nagradu, ugušivši i potisnu­vši na taj način osvetoljubivost kod ovih ljudi za sva vremena. Vjer­sko mišljenje od pojedinaca je načinilo zahide i monahe povučene u tamu pećina, druge odvuklo u bijedu, a trećima podarilo blagodati koje su rezultat tuđeg truda.

5. Njihova sljedeća tvrdnja glasi: Na polju naučnih istraživanja i eksperimenata koji se tiču čovjekovog života ne postoji nijedan pedalj na kojem bi se mogao osjetiti ili primijetiti trag ili znak metafizike. Svaka pojava, čiji su uzroci i zakoni za čovjeka bili skriveni, pripisivana je metafizičkom utjecaju, tj. Bogu. Danas su uz pomoć nauke saznati svi prirodni zakoni i pravila nastajanja i smjen­jivanja pojava koje su bile neobjašnjive. Bog, dakle, nije prisu­tan, a za nas je svejedno da li On postoji ili ne, jer od te teme ne­mamo nikakve koristi. Samo bismo mogli izgubiti naše ionako ograničeno vrijeme koje smo mogli iskoristiti otkrivajući prirodne za­kone i tajne što su nam potrebne za život.[10]

6. Ova rasprava ne vodi nigdje, jer ako dokažemo da je Bog uzrok svega na Ovome svijetu, moramo tražiti i Božiji uzrok iz razloga što svako biće, htjelo ili ne, mora imati svoj uzrok.[11]

7. Također kažu: Kad bi Bog postojao, ne bi postojale sve ove beskorisne pojave, a nastale su prirodnom nadgradnjom i usavršavan­jem. Također, svijet ne bi bio ispunjen svim ovim nesre­ćama, zlim događajima i zastranjenjima.[12]

Ove i ovima slične primjedbe i stavovi upravo su ono što materijal­isti i njihove pristalice uglavnom vole iznositi. Što se tiče odgovora, oni su dati u ranijim knjigama, tačnije dali smo odgovore na dio ovih bezvrjednih primjedbi, a na ostale će odgovori uslijediti. Sada ćemo radi podsjećanja na ono što je do sada spomenuto reći:

1. Ako oni koji tvrde da je put raspolaganja i istraživanja metafizičkih pitanja zatvoren zbog brojnih grešaka i posrtaja na tom polju koje su ga i učinile nesigurnim, a što nije svojstveno te­matici koja se obrađuje u materijalnim naukama potpomognutim os­jetima i iskustvom malo razmisle, shvatit će da su preuranjeno zaključili zbog toga što upravo ove njihove riječi jesu govor o izvanma­terijalnoj teoriji. Ni u kom slučaju ovaj govor, a ni njemu slični, nisu posljedica ispitivanja u laboratorijama fizičara ili hemi­čara.

Upravo onaj usmjeritelj, što ih je uputio da budu sigurni kada je ri­ječ o osjetilnim pitanjima i iskustvima, ponudio im je jedan sud koji su morali prihvatiti, a drugom prilikom, također, ako bi ih uputio na nešto drugo, morali bi to prihvatiti. Ono što čula i iskustvo čine jeste da donose sudove o nastalim ili pokazanim pojavama i rasuđi­vanje. Međutim, sud je djelo nečeg drugog i čovjek sud toga sudije u vezi sa jednim čulom ili jednim iskustvom nije prihvatio nekakvim drugim čulom ili nekim drugim iskustvom, već je primoran prihvatiti upravo taj sud, sud isti na svim mjestima i u svim prilikama.

Štaviše, ako bi put ove teme bio pogrešan, nikada čovjek svojim urođenim nagonom ne bi mogao primijetiti taj poredak. Zar je mo­guće zamisliti da jedno objektivno biće svojim vanjskim pokretom bude usmjereno ka cilju ili nekoj vrijednosti, a da ni smjer ni cilj ne­maju nikakvog vanjskog objekta ili postojanja!?

2. Ako malo razmisle oni što kažu da njihove poznanice imaju samo praktičnu vrijednost zato što, kako kažu, mi primamo samo os­jetilne tragove, a i to jedino putem osjetila, te osim toga nemamo nikak­vog dokaza da odgovaraju objektivnoj vanjskoj stvarnosti, shva­tit će sljedeće: Prvo, apsolutni su skeptici prema onom što je iz­van njih i prema svojim percepcijama onoga što je izvan njih tako da sve što o drugom kažu nema nikakve vrijednosti. Drugo, oni pri­daju značaj velikom broju svoga znanja kao što je naprimjer znanje o samima sebi i svojim osjetilnim saznanjima, kao i onome što sli­jedi nakon takvoga znanja. Šta je u ovom slučaju prepreka da se u svemu tome spomene i metafizičko znanje? I treće, upravo ovom spomenutom daju naučnu vrijednost.

3. Gospoda koja tvrde da su pojmovi uzroka i posljedice ustvari posljedica asocijacije misli u osnovi su skeptici, što smo dokazali u odgovorima na ovaj metod u prethodnim tomovima.

4. Također smo u prethodnim knjigama pobili mišljenja skeptika što kažu da su naša znanja zapravo teze i teorije koje nastaju kao posl­jedica javljanja neke potrebe, a danas je teza o Božijem pris­ustvu izbrisana sa spiska onoga što je potrebno.

Nerazumnost ovih riječi dovoljna je da su same sebi odgovor zato što riječima da sigurne poznanice jesu teze koje je stvorila njihova pot­reba ovi mislioci žele dokazati da mi nemamo nikakvo stabilno znanje. Ako bi to bilo tačno, i same njihove riječi bile bi nestabilne i vukle bi za sobom poruku vlastite neistinitosti. Zanimljiviji od toga je pokušaj spasa od ove zamke. Pojedinci se pokušavaju izvući tako što kažu da su svi sudovi i pojmljeno ograničeni i partikularni, osim što “nemamo onog što je nepostojano i što je neopćenito.” Riječima koje u sebi sadrže smiješnu isključivost dokazali su jedan novi op­ćeniti postojani sud.

Na njihov sud da je misao o Bogu i metafizičkom pojmovlju posl­jedica ekonomske nestabilnosti i krize na samom početku dali smo odgovor kada smo istakli da je govor o Bogu urođene fitretske pri­rode i da između teologije i materijalističkog poklonstva postoji recip­ročnaveza. Ustvari, pobožnost nije posljedica materijalne lišenosti, već je napuštanje i odricanje od pobožnosti posljedica zauze­tosti obožavanjem materije jer predavanjem u ruke propisima jed­noga nagona slabe propisi drugog nagona.

Dokaz ovim riječima je činjenica da svugdje gdje god se materi­jalna lišenost pomiješa sa upražnjavanjem nagona koji čovjeka odvlače od stvarnosti, kao što je orgijanje naprimjer, u takvoj atmos­feri pobožnost je veoma nestabilna. S druge strane, ljudi koji žive poprilično lagodnim i umjerenim životom više se bave pitanjem pobožnosti. U principu, misaone radnje ne slažu se sa materijalnom za­nimacijom.

Odgovor na tvrdnju da su eksploatatori i kolonizatori izmislili pobožnost i religije upravo je ono što je rečeno. Pored toga, zloupot­reba misli ne može biti dokaz njene neispravnosti. Svima je poznato da je ljudski fitret od prvoga dana od kada je stupio u društ­veni model života uvijek stremio ka tome da društvo bude do­bro i idealno. Pored svega toga, nakon veoma duge povijesti društ­venog života i pod utjecajem zloupotreba i nedozvoljenih radnji profit­era nije se uspjela ostvariti ta čovjekova iskonska težnja za ideal­nim društvom. Zar se može reći da ova težnja nije uzvišena? Ili su možda slučajno svjetski kolonizatori stvorili ljudsku čovječnost?

U principu, svaki pažnje vrijedan ideal koji se među ljudima pojavi uvi­jek će privući lovce u mutnom i profitere koji će mu stati na put. Bez obzira kakvu boju on imao – oni će izvući korist za sebe, bilo da je riječ o ispravnom cilju ili o zabludi.

5. Oni koji govore da u naučnim eksperimentima koji se obavljaju po cijeloj zemaljskoj kugli ne nalazimo nikakva Božijeg traga nisu ra­zumjeli značenje pojma Bog i nisu shvatili stvarne namjere onih koji tu zbilju potvrđuju. Oni što u Boga vjeruju ne stvrstavaju Ga u red materijalnih uzroka koji su na čelu jednog dijela pojava i prom­jena, već je Bog uzrok iznad svih uzroka i Njegov odnos prema svim pojavama je istovjetan.

Primjer Boga i materijalnih uzroka i posljedica je poput primjera ruke, olovke i pisanog traga. Koliko god mi gledali u trag olovke, jed­ini zaključak do kojeg dolazimo govori nam da je to što vidimo samo trag iz vrha olovke i da osim toga ništa nema udjela u javljanju pisane riječi, što znači da u svemu tome ruci nema mjesta?! Nema sumnje da je takvo šta besmisleno zato što je sve ono što iza olovke ostaje kao trag ustvari djelo rukom napisano i nije mo­guće da je jedan dio riječi posljedica uzroka koji se zove olovka, a da drugi nastaje pod utjecajem uzroka koji se naziva ruka. Za svako je žaljenje činjenica da nakon proticanja svih stoljeća nauč­nog razvoja djelo jednog čovjeka koji kaže da je naučnik bude na toj razini da nije sposoban koristiti se svojim fitretom, tj. urođenom priro­dom u mjeri jednog ljudskog bića koje je udaljeno od civi­lizirane sredine. Jedan jednostavan čovjek, bez obzira što nije elokven­tan i što ne može tečno izložiti svoje misli, svojim fitretom potvrđuje uzrok, tj. Boga za ustrojstvo kauzalnog zakona cjelokup­nog objektivnog svijeta, i to ne na način da jedan dio posljedica pri­pada materijalnim uzrocima, a drugi dio Bogu. S druge strane imamo paradoks gdje učenjak kaže da u našim eksperimentima nema ni traga od Boga. On ne razumije da su zapravo i laboratorij, i učenjak, i ono što se ispituje, i sami eksperiment, sa svim uvjetima koje imaju, trag Božiji.

I to nije sve, već takvi učenjaci kažu da pošto naš naučni razvoj i život teku i bez ove hipoteze, nemamo potrebu baviti se istraživan­jem u vezi sa njom, čime bismo se vratili na stadij pračovjeka i lišili sebe slatkih i ugodnih prednosti života koje nam svakodnevno nude ma­terijalna istraživanja. Oni ne shvataju kakav odgovor ćemo dati na­gonu fitreta ukoliko na ovaj način pozitivno odgovorimo proht­jevima razuzdanog trbuha.

U svakom slučaju, ovakvi stavovi svojstveni su ljudima koji nisu is­pravno shvatili značenje kršenja urođenog nagona koji se naziva fitret, međutim oni moraju znati da je savršenstvo i privilegija egzisti­ranja svake pojave i stvorenja u tome da naprave ugodan sklop između nagona i prohtjeva od kojih su sačinjeni, a u slučaju da izgube ovu harmoniju, izgubili su svoju realnu vrijednost, nakon čega mogu nositi samo isprazni naziv savršenstva.

U slučaju da čovjek ima samo jednu urođenu potrebu (npr. potrebu za prehranom ili samo seksualnu potrebu), što bi više pretjerivao u praktičnoj primjeni tog pretpostavljenog prohtjeva, to bi za njega značilo veće savršenstvo, dok u stvarnom čovjekovom sastavu, u ko­jem su sadržane raznovrsne i mnogobrojne potrebe, pretjerivanje u zadovoljenju samo jedne od njih nije dozvoljeno, već se čovjek poziva na uravnoteženu upotrebu i očuvanje harmonije: i materija i du­hovnost do određene granice.

6. Kada govore da rasprave u vezi sa Bogom i Njegovim postojan­jem ne vode nikuda zato što naposljetku na temeljima kauzalnog za­kona treba pronaći i Njegov uzrok, oni nesvjesno miješaju pojmove i pravila. Spomenuti zakon ne kaže da svako biće (općenito gle­dano) mora imati svoj uzrok, već kaže da svako nastalo biće ima uz­rok, znači ono čega nije bilo pa je nastalo ima prijeku potrebu za uzro­kom radi nastanka. U prethodnom tomu detaljno smo opisivali ovo pravilo.

7. U svojoj drugoj primjedbi postavili su sljedeće pitanje: Ako bi postojao Bog, ne bi postojale sve ove beskorisne pojave kao što su prsa u muškaraca, krila kod domaćih kokoški i pijetlova, kožna opna između prstiju kod nekih ptica koje ne žive na vodi, što je poka­zatelj materijalnih promjena i adaptiranja na sredinu i uvjete živ­ota, kao što ne bi postojala sva ova zla, nepravde i nasilja. I ovdje također primjećujemo da su pojmovi dobrano izmiješani tako što se nije napravila razlika između relativnog i analognog bitka sa neophodnim i autohtonim bitkom. Njihov govor sadrži dva dijela. Prije svega možemo postaviti pitanje koja to naučna analiza i koji dokaz ukazuje da prsa služe izričito za davanje mlijeka potomcima i da nemaju nikakve druge funkcije? Zašto smatraju da je uloga kožne opne na nogama ptica isključivo za lakše kretanje po vodi. Prob­lem je u činjenici što je čovjek uvijek gledao jednostrano te je prema tome donosio pogrešne sudove. Naime, materijalisti su napra­vili uzaludnu analogiju i očekuju da isti sud koji su donijeli na jednoj stvari bude validan i na drugoj. Jedan je hirurg izjavio: “Dok mi duša ne dođe i ne legne na operacioni sto, neću vjerovati u njeno postojanje.” Ovaj je hirurg umislio da sve što postoji mora biti secirano njegovim skalpelom.

Drugi dio koji je sadržan u njihovim riječima, kojima se žale na stalno prisustvo zla nepravde i ostalih neugodnosti, ukazuje na previ­đanje razlike između toga da se zla i smutnje tiču usporednih ili pretpostavljenih bitaka, a ne njihove stvarne i objektivne egzisten­cije,[13] a ono što pripada i veže se za Boga (ili za svaki pot­puni uzrok) jesu upravo stvarna bića, a ne njihove usporedbe i pret­postavke (bića). Nesretnik, onaj koji je lišen, manjkav i nepotpun imat će ovakve osobine tek kada se usporedi sa sretnikom i onim što ima sve, ali u vezi sa svojim efektivnim uzrokom (koji ima direktan upliv u njegovo postojanje), koji je obavezan i neizbježan, mora biti onakav kakav i jeste. Ovo ćemo pitanje objasniti malo kasnije. Os­novni razlog za postojanje ovakvih grešaka i neutemeljenih izjava je pojava da čovjek od običnih pojmova i umskih predstava predočava i kroji odjeću po svojoj mjeri i da pravi poređenja između onoga što ne poznaje sa onim što poznaje. Zbog toga se i postavljaju sljedeća pi­tanja: Ukoliko Bog postoji, pa gdje je? Na kojoj strani? Zašto nije stvorio miran i siguran svijet? Zašto ne odgovori na ove optužbe i prostote? Zašto ne brani svoje pristalice? Zašto? Zašto?

U njihovim govorima može se naći na hiljade ovakvih misli i is­praznih stavova. Ovo liči na primjer gdje bi neko na osnovu zakona o općem pokretu mogao upitati sljedeće: “Ako je ovaj zakon istinit, mi bismo morali u pokretu i jesti i oblačiti se.” Prema sličnom pra­vilu hrvač bi mogao da izjavi: “Ako električna energija zbilja postoji, morala bi izaći na hrvanje sa mnom.”

S perzijskog preveo: Ertan Basarik

[1]Napominjemo cijenjenim čitaocima da je autor cijelog teksta u italiku allame Tabatabai, a da je komentar u fusnotama napisao šehid Mutahari.

[2]Rekli smo da je tema o Bogu urođena (ar. fitri). Međutim, u vezi sa ovom izjavom nameće nam se pitanje koje bi glasilo: “Ako je ova tema urođena, zašto onda svi ljudi ne pokazuju interes i naklonost prema njoj? Zašto samo uskraćeni od životne udobnosti i nezaposleni pokazuju naklonost prema njoj? Zašto čovjek, kako znanje više napreduje, kulturni nivo raste, a novi poduhvati svakodnevno postaju ozbiljniji i uspješniji, biva sve hladniji prema ovoj temi?

U prošlosti je interes čovjeka za teologiju bio prilično veliki i predstavljao je važan dio njegova života, ali danas, u standardnom edukativnom procesu za te­ologiju nije predviđeno značajno mjesto, ili se pak ova tema proučava površno i uopćeno, što je siguran pokazatelj pomanjkanja interesa za nju. Descartes, učen­jak koji se nalazio na čelu moderne naučne reforme, osim što je bio vjernik, izjavio je kako je veoma malo vremena izdvajao za teologiju, dok je veliki dio svojih aktivnosti posvećivao matematici i prirodnoj filozofiji. Nakon njega, kako je vrijeme prolazilo, slabio je i interes za teologiju tako da je u nekim sredinama stigao do nultog podioka. Ukoliko bi rasprava o teologiji bila urođena, samim razvojem nauke i naučnih dostignuća ne bi toliko oslabila. Prema tome, postaje jasno kako je uzrok, koji je natjerao čovjeka da se bavi ovom temom nešto izvan njegova fitreta.”

Odgovor na ovu konstataciju leži u činjenici da ako je nešto urođeno, to za sobom ne povlači obaveznu cjelovremenu uključenost svih ljudi u to, a isto je stanje i kada su u pitanju ostale prirodne sklonosti. Naklonjenost umjetnosti i es­tetici urođena je u ljudima, ali se ne ubraja u jedinu aktivnost kojom se ljudi bave. U vezi sa svakom općom prirodnom naklonosti uvijek postoje pojedinci u kojima su talent i žar izraženiji nego kod ostalih ljudi, tako da upravo zbog talenta koji imaju tu granu odabiru za svoje profesionalno usmjerenje. Kada je riječ o te­ologiji, u svakom vremenu postoje pojedinci koji prednost daju upravo bavljenju teološkim pitanjima, što čine uz krajnje oduševljenje i posvećenost, kao što postoje pojedinci koji sve svoje vrijeme poklanjaju umjetničkom stvaralaštvu. S druge strane, ono što čovjeka urođeno privlači nije jedna ili dvije stvari, nego je taj broj veći, a izbor raznovrstan. Zanimanje jednom stvari koja zaokuplja našu pažnju umanjuje pažnju prema drugima do te mjere da su čak neke u potpunosti zapostavljene. Student, naprimjer, u vrijeme dok je na fakultetu pokazuje veliki interes za čitanje, polemiku, raspravljanje i izučavanje. U svemu tome učestvuje sa velikim užitkom. Međutim, kada napusti takvo okruženje, počne se navikavati na izlaske i provode sve do trenutka kada osjeti da u njemu više ne postoji ni­kakav interes za nauku i razmišljanje, uprkos činjenici da je čitanje i istraživanje čovjekova urođena sklonost. Kada je riječ o žaru prema vjeri, dešava se isto, ili pak on zavisi od uvjeta životnog okruženja. Drugim riječima, zavisi od prisustva povoda koji će naklonost prema materiji činiti jačom, što ima velikog udjela na stanje ove strane čovjekovog života.

Bez obzira što je urođena, svaka sklonost ima potrebu za podsjećanjem i buđenjem. Pozivanje Bogu i ukazivanje na Njegovo postojanje igra odsudnu ulogu u jačini privrženosti i naklonjenosti vjeri. Ovdje se postavlja sljedeće pi­tanje: Koja je to prirodna sklonost u čovjeku čija snaga ne zavisi od vanjskih činilaca koji podižu svijest o njoj. Zar nagon za ishranom nije takav? A šta je sa spolnim nagonima?

Sasvim je prirodno da veliki broj materijalnih užitaka koji su na raspolaganju modernom čovjeku bude dovoljan razlog za odvlačenje pažnje od razmišljanja i istraživanja u duhovnim pitanjima. Ipak, teškoće ili zaokupljenost materijalnim životom ne dovode do tačke potpunog gašenja želje i interesa za ovim pitanjima. Ako bi se današnji čovjek uspio osloboditi materijalnih stega, uz veliki polet i ljubav usmjerio bi se ka ovim pitanjima. U današnjem svijetu nije malo prisustvo usmene i pisane riječi, edukacije, kružoka i polemike o teološkim pitanjima. Godišnje se na tržište izbaci na desetine hiljada različitih autorskih djela iz oblasti teologije. Sva ta djela sigurno nemaju manji broj čitalaca od ostalih naučnih djela koja bivaju štampana.

[3]Drugo pitanje je bilo: “Da li je ova tema ispravna i dozvoljena?” Zabluda o ne­dozvoljenosti ove teme javlja se kao rezultat stava da naš mentalni sklop i ra­cion­alni potencijal nije sposoban shvatiti takva značenja i pojmove.

Ova zabluda javlja se kod jedne skupine filozofa i islamskih pravnika. Filozofi empiristi zauzeli su stav da je shvatanje izričito vezano za osjetilno. Metafizičko je izvan domena čovjekovog poimanja. Čovjek niti može prihvatiti niti poreći ono što je metafizičke naravi. Ova skupina filozofa ima različite stavove od filozofa metafizičara i filozofa materijalista zato što obje ove skupine filozofa smatraju da čovjekov um ima istraživačku moć (i potvrđivanja i poricanja) u metafizičkim pitanjima. Neki evropski metafizičari također su svojim stavovima pokazali kako je razum nestabilan te da se put spoznaje ograničava samo na inspiraciju i ilumi­naciju. Pascal i Bergson pripadaju spomenutim učenjacima.

U prvom i drugom dijelu knjige, koji nose isti naziv kao i knjiga u vašim ru­kama, već smo dali odgovor na materijalističku filozofiju. Odgovor ovoj skupini učenjaka također se može naći u onome što je rečeno u spomenutim knjigama. Pored toga, imamo namjeru i ubuduće se doticati ove teme. Jedna skupina islam­skih pravnika također podržava mišljenje da je ljudski mozak nedostatan da bi mogao pojmiti i shvatiti metafizičke zbilje, pa kao što se povinujemo pitanjima praktične prirode, tako trebamo učiniti i kada su u pitanju ove teme. U skladu sa vjerovanjem neke gospode iz ove skupine, nijedan svojstvo Božiji, pa čak ni Nje­gova jedinost, ne može se racionalnim dokazima dokazati. U tom kontekstu kažu da je naša tvrdnja da je Bog jedan zbog toga što su nas Poslanik i Imami tome naučili. U suprotnom, nemamo nikakvih racionalnih argumenata o jedinosti Božijoj. Oni su ustanovljenost imena Božijih uzimali za opravdanje da ne po­duzimaju nikakve naučne aktivnosti u pogledu spoznaje Gospodara. Štaviše, su­protstavljaju se takvim aktivnostima. Nekada ih islamski filozofi nazivaju dokoli­čarima (mu’attaleh) zato što su se zalagali za razumsku dokolicu u pitanjima vez­anim za Boga. Kad god bi se susreli sa ovim temama, potisnuli bi ih i ne bi raz­mišljali o njima. I oni također imaju svojih dokaza kojima opravdavaju lične stavove, ali nam oni trenutno nisu tema. Načelno, u okviru kritike njihovog stava treba reći da u islamskim izvorima na koje se oni pozivaju ne samo da nigdje nije pozvano na dokoličarenje kada su u pitanju znanja o Bogu, nego islamski izvori obiluju pozivima, i to ozbiljnim, da se što temeljitije pristupi ovom poslu. U ovoj knjizi, u poglavlju o Božijim svojstvoima, pozabavit ćemo se kritikom dokoli­čara.

[4]Kada se jedna tema podvrgne umskom razmatranju, pogrešno je pitati o koristi takvoga djela zbog toga što samo razmišljanje predstavlja određenu korist. Čovjek živi u svijetu u kojem mu početak nije poznat, čiji kraj također nije poznat, kao što mu nije poznato ni njegovo porijeklo. Sasvim je prirodno da želi saznati o početku, kraju i porijeklu svijeta u kojem živi. Sama ova obaviještenost, bez uzimanja u obzir bilo kakve koristi, veoma je poželjna za čovjeka. Nije neo­phodno a ni obavezno da svako naučno pitanje i stav u isto vrijeme imaju i prak­tičnu vrijednost.

Vjera u Boga je najkorisnije i najpotrebnije uvjerenje u čovjekovom životu. Vjera u Boga, gledajući iz pojedinačnog ugla, daruje čovjeku duhovni i psihički mir, istovremeno štiteći i moralne vrline. U društvenom pogledu, pak, vjera je ja­mac zakonske moći, pravde i ljudskih međusobnih prava.

[5]Imamo dvije vrste materijalizma: filozofski i etički.

Kada je riječ o materijalističkom pravcu u filozofiji, misli se na svjetonazor u kojem se počelnost i postojanje vidi jedino u materijalnoj dimenziji.

Etički materijalizam ogleda se u pojavi da čovjeku, i moralno i praktično, istinske vrijednosti predstavljaju samo materijalni užici i da on obožava jedino strastvene idole. Ove dvije skupine moguće je odvojiti jednu od druge.

Na taj način moguće je da neko bude materijalista sa stanovišta filozofije, ali gledano iz ugla morala da ne pripada toj skupini te da praktično bude privržen onima koji cijene moralne i ljudske vrijednosti. Bez obzira na malobrojnost i na nelogičnost koja se ogleda u načinu takvoga života, postoje i takvi pojedinci. Postoji određena suprotnost između materijalističkih ideja i načina razmišljanja sa moralnim vrijednostima, ali se ipak može naći i taj sklop u rijetkim pojedincima, što na kraju ima svoje posebne razloge. Također je moguće da neko ne pripada materijalistima sa stanovišta filozofije, ali da bude etički materijalista. Uglavnom, etički materijalizam na koncu završi sa materijalističkom filozofijom. Dakle, takva vrsta moralnih standarda čovjeka usmjerava tako da izabere istu filozofiju. Povinovanje životinjskim nasladama čovjeka, bude li želio opravdati svoje usmjerenje pred drugim ljudima, natjera da poriče sve što ima boju duhovnosti i vjere u Boga, i krećući se tim smjerom, on izabire materijalističku filozofiju kako bi razumski pokušao opravdati svoje ponašanje. Takvo stanje zavede čovjeka do te mjere da on više nije ni svjestan kako su mu misli i um zarobljenici čistog na­gona, kojeg bespogovorno izvršava te se prema tome ne može ni reći kako takav čovjek ima misaonu slobodu. Upravo zbog ove činjenice primjećujemo da prigo­vori koje iznose materijalisti prije podsjećaju na opravdavanja nego na naučne i filozofske primjedbe. Dakako, moguće je da među prigovorima koje postavljaju naiđemo i na stavove koji nemaju porijeklo etičkog materijalizma, već su proiz­vod slobodnog filozofskog promišljanja. U vezi s takvim prigovorima, davat ćemo podrobnija objašnjenja.

[6]Prigovor se tiče pogrešivosti čovjekovog uma. Ukratko, riječ je o pret­postavci da se ne možemo osloniti na nešto što je sklono pogreškama, pa tako ni na sami um. S druge strane, moguće je ispitati neke čovjekove misli putem prakse, a to znači da se na njih ipak može osloniti, dok neke druge nije moguće podvrgnuti praktičnim testovima tako da svaka misao, koja se praktično ne može dokazati, nije ni prihvatljiva. Teološka pitanja spadaju u drugu skupinu misli, tj. u one koje nije moguće praktično doživjeti i istražiti, što nam daje do znanja da se u njih ne možemo pouzdati niti ih možemo prihvatiti.

Odgovor na ovu zamjerku glasi: Ako bi ovaj dokaz bio i ispravan, on bi mogao biti agnostički, a ne teološki ili materijalistički. Materijalisti putem ovog dokaza ne mogu postići rezultat koji ide u korist njihovog usmjerenja. Sami ovaj dokaz je apsolutno racionalan. Ako bi svaki u praksi neprovjerljiv dokaz bio ne­prihvatljiv, onda bi i ovaj njihov dokaz bio obuhvaćen tim zakonom. Jasno je da dokaz koji je i sam obuhvaćen vlastitim zakonom nevalidnosti ni u kom slučaju ne može koris­titi kao oslonac. U drugom tomu Principa filozofije dokazali smo da je svaki praktični dokaz oslonjen na jedan lanac čisto racionalnih, izvanpraktičnih prin­cipa. Ukoliko bismo se držali pravila da svaki princip koji nije moguće doka­zati praktičnim putem ne treba biti prihvaćen, u tom slučaju ne bismo mogli prihvatiti nijedan praktični princip, već bismo se morali prestrojiti na kolosijek sofista. Ljudska iskustva oslonjena su na osjete. Greške osjeta nisu malobrojnije od greški razuma. Ukoliko razum na osnovu grešaka u dokaziranju treba biti pro­glašen nevalidnim i nepovjerljivim, osjeti također, uzevši u obzir brojnost grešaka koje čine, ne bi mogli biti dostojni našega povjerenja.

Kako god greške naših čula nisu povod za odbacivanje nekih percepcija očiju naprimjer, već je moguće višestrukim iskustvom i njegovim ponavljanjem saču­vati se od greške čula, tako ni greške koje su očite u nekim racionalnim dokazima ne trebaju biti razlog potpunog zapostavljanja racionalnih argumenata ili pro­glašenja njihove nelegitimnosti. Čovjek kroz praksu i uz veliku predostrožnost prilikom rada s materijom može stići do određenog broja sigurnih dokaza koji će biti čisto racionalne, neiskustvene prirode i neće ih biti moguće analogno gradirati. Nešto kasnije ćemo govoriti o tome. Veći dio pitanja u islamskoj filo­zofiji dokazuje se ovakvim demonstracijama.

[7]Ovaj prigovor tiče se ograničenosti čovjekove misli i percepcija, sa jedne, i nereprezentiranja stvarnosti naših čula, sa druge strane. Stav o ograničenosti čovjekovog uma i percepcija, kao i o pretpostavci da je čovjekov razum ispod razine da bi mogao predočiti metafizičke stvarnosti ili da bi mogao razmišljati o partikularnim fenomenima, nije svojstven samo materijalistima. Neki od teologa također dijele ovo mišljenje sa njima. Među islamskim učenjačkim krugovima bilo je i uvijek ima veliki broj onih što su naučnu raspravu i rad o Bogu i metafizici smatrali i smatraju nedozvoljenom. O njima ćemo više govoriti kada budemo govorili o Božijim svojstvoima. Neki od evropsih teologa također raz­mišljaju na ovaj način. Pascal, Bergson i Spencer pripadaju skupini tih teologa. Pascal i Bergson Boga traže putem srca, a ne razumom. Oni priznaju jedino put srca. Pascal kaže: “Univerzum je sfera čiji centar se nalazi svukuda, a periferije nema nigdje. Bezgraničnost ne dolazi samo iz veličine, racionalno je također neograničen, a čovjek je nemoćan shvatiti bezgraničnost bilo sa stanovišta veličine, ili sa stanovišta mudrosti. Čovjek jedino može shvatiti ono što je između racionalnog i velikog, kao što i njegova egzistencija oscilira između ovih dviju krajnosti. U odnosu na nebitak (tj. marginu mudrosti) ona je univerzalija, a u od­nosu na univerzaliju nebitak. Čovjekovo znanje ne obuhvata ni početak ni kraj, dakle zbiljno znanje nije moguće za čovjeka koji shvata samo središnja normalna pitanja.” (Tokovi filozofije u Evropi, tom II, str. 13.)

Bez obzira što Pascal o beskonačnosti govori iz matematičkog ugla, ipak zaklju­čak do kojeg dolazi jeste općenit. Usto, jasno, na 12. stranici spomenutog izvora, kaže: “Srce svjedoči postojanje Božije, a ne razum.”

Herbert Spencer također ističe: “Ne može se znati apsolutna zbilja. Ono što se može znati jesu akcidencije i fenomeni Ovoga svijeta.”

Na drugom mjestu on tvrdi: “U naše vrijeme vjera se protivi i oponira nauci i filozofiji. To se dešava zato što vjerski poglavari i naučnici čine međusobno ne­dozvoljene upade na tuđa područja. Osim toga, obje ove skupine imaju neumjesne tvrdnje. Neumjesnost dolazi otuda što govore o nečemu što je ljudskom razumu daleko iznad mogućnosti poimanja, tj. razmeću se govorom o Apsolutnoj biti.” (Tokovi filozofije u Evropi, tom III, str. 161. i 162.)

Vratimo se na trenutak na pitanje nemogućnosti prezentiranja realnosti os­jetilima te ograničavanju sredstava shvatanja isključivo na čula. Ukratko, prigo­vorom se želi dati do znanja da veza umskih slika sa vanjskim realnostima jeste u mjeri da su te slike ustvari posljedica susreta osjetilnih organa sa spoljašnjošću, ali tvrdnja da te slike stvarno prikazuju vanjsku realnost onakvu kakva jeste, tj. da imaju spekulativnu vrijednost, čista je zabluda.

Međutim, ona ipak ima praktičnu vrijednost i može poslužiti u praksi bez moguć­nosti da im se pridaje teoretska vrijednost i pretpostavi validnost prezenti­ranja realnosti.

Iz tog ugla posmatrano, nauke koje čovjeku praktično koriste, poput medi­cine, fizike, hemije i njima sličnih nauka, imaju kredibilitet zbog toga što se prak­tično koriste čulima, dok spekulativne nauke, tj. nauke kojima se želi dokučiti zbilja i koje nemaju veze sa praksom, poput teologije, nemaju kredibiliteta.

O tome smo govorili u prvom i drugom tomu Principa filozofije, te sada ne želimo ponavljati. Želimo samo naglasiti da takvi stavovi znače negiranje umskog bitka (perz.vudžude zehni) u skladu sa filozofskom koncepcijom, a negirati ga na taj način ravno je sofizmu ili negiranju svih znanja. Osim toga, ne budu li čovjekovi osjeti imali moć prezentiranja realnosti, i ne budu li imali teoretsku vrijednost, sigurno je da neće imati ni praktične vrijednosti. Zar je praktična vri­jednost osjeta iz bilo kog drugog razloga vrijedna, osim iz razloga što pokazuju realnost!? Kasnije ćemo o ovoj temi podrobnije govoriti.

[8]Postavka se odnosi na zbiljske pojmove uzroka i posljedice i u vezi je sa čin­jeni­com da nije riječ o naizmjeničnom slijedu koji um posjeduje, tj. da jedna predodžba za sobom povlači onu drugu. U fusnotama drugog toma Principa filo­zofije dovoljno smo mjesta posvetili ovoj temi, pa ako želite, možete se obratiti spomenutom izvoru.

[9]Ovaj prigovor obuhvata dvije tvrdnje: jednu – da je početak vjerske misli ust­vari nastao kao pokušaj da se opravdaju i pronađu razlozi i posebna objašn­jenja svake pojave zasebno, i drugu – da se o Bogu počelo misliti u razdobljima društ­vene i ekonomske dekadence. Napaćeni pojedinci i društva uvijek su imali više sklonosti ka vjeri, kako bi njom umirili svoje napaćene duše i našli moralnu i psi­hičku utjehu. Sloj eksploatatora također je, s ciljem što lakšeg eksploatiranja i zloupotrebe svoga položaja, radio na tome da se žiža interesa za ove teme što više proširi, kako bi time pažnju ugroženih umjesto prema traženju rješenja za izlazak iz takvog položaja usmjerili na onu stranu koja je odgovarala njima samima. U okviru poteškoćaa krije se i tvrdnja kako nijedno naučno pravilo nije stabilno, već je riječ o hipotezama koje neminovno prolaskom vremena zastarjevaju i bivaju opovrgnute novim. Kao što i sami zapažate, obje ove tvrdnje odnose se na uzroke pojave pobožnosti, ali svaka na svoj način. Prvu tvrdnju zagovaraju oni što misle da je uzrok pobožnosti bilo neznanje. Auguste Comte je predstavnik ovog mišl­jenja i u tom kontekstu kaže kako je naučni razvoj doveo do gašenja i zastarjelosti pobožne misli. Comte, kako prenosi Flammarion u knjizi Bog u prirodi, kaže: “Nauka je penzionirala oca prirode, poslavši ga na taj način na marginu, ali uz zahvalnost na dosadašnjim uslugama kojima ju je doveo na tron moći.”

Druga tvrdnja upućena je od strane onih što uzrok pojave misli koje su tema po­lemike vide u društvenoj neravnoteži i poteškoćaima. Ovo uvjerenje prezenti­raju marksisti. Prva tvrdnja utemeljena je na općenitijem principu, kojim se uka­zuje da filozofski univerzalni sudovi jesu vrsta hipoteza, tj. primarnih pret­postavki koje čovjek postavlja s namjerom objašnjenja prirodnih fenomena da bi se iste ili dokazale ili bile oborene naknadnim iskustvima. Ova tvrdnja govori kako je čovjek u vrijeme dok je bio neobaviješten o prirodnim suodnosima i neuk pret­postavio sebi skriveno nepoznato biće (Boga) kako bi mogao objasniti pri­rodne pojave. Prvotni čovjek nije poznavao karakteristike stvari i njihove učinke, tako da kada bi se susretao sa pojavama kao što su bolest, smrt, oluje, zemljotresi, pomračenja Sunca i Mjeseca, siromaštvo i glad, rat, suša, snijeg, kiša, promjene u flori i fauni i među ljudima, reagirao bi svojim djetinjastim umom tako što bi pretpostavio biće po imenu Bog koje je stvaralo te pojave. Međutim, proticanjem vremena i bogaćenjem naučnog iskustva, univerzalnog mjerila ispravnog ili neis­pravnog mišljenja, čovjek je polahko otkrivao i upoznavao zakone koji vladaju prirodom, tako da ona primarna pretpostavka nestaje.

Istina je, međutim, da nisu svi ljudski sudovi i propisi iz vrste koja ima pot­rebu za praktičnom potvrdom, već je moguće da čovjek neke sudove izravnim, racional­nim, filozofskim ili matematičkim dokazima dovede do rezultata koji je prije hi­potezom pretpostavio, ili neke imaju potrebu za iskustvom kako bi bile dokazane, a nije istina da ono što je čovjeka usmjerilo i privuklo vjeri u Boga bude objašn­jenje prirodnih partikularnih fenomena. Na početku je rečeno da ono što pred­stavlja izvor i početak vjere u Boga jeste težnja za objašnjenjem smisla cjelokup­nog egzistirajućeg sistema, a ne neke posebne pojave. Vjera u Boga po­javila se s ciljem razumijevanja smisla cjelokupne kreacije, a ne radi komentiranja jedne određene, parcijalne pojave u prirodi. Takva motivacija dovela je do pojave da čovjek svojim urođenim nagonom sa jedne strane počne razmišljati šta je po­četak kreacije – koja predstavlja jednu kompaktnu cjelinu. Kako je došlo do toga da sva ova bića obuku odjeću određenog tipa egzistencije? Šta je osnova svega toga? S druge strane, originalna harmonija stvorenog svjedoči učešće i um­ješanost inteli­gencije u konstrukciji svijeta i što naučna otkrića postaju veća, sve više postaje jasna ova činjenica koja govori o postojanju Stvoritelja mudrog, upućenog i in­teligentnog.

Napor da se dozna uzrok neke parcijalne posljedice poput bolesti naprimjer, ili otkrivanje uzroka zbog kojeg nastaje zemljotres, ne može biti povod vjerovanju u Boga. Ako bismo željeli vjeru i misao o Bogu nazvati hipotezom, morali bismo je nazvati hipoteza cause svih uzroka, dakle cause koja je izvorište i uporište svih ostalih uzroka. Međutim, pretpostaviti uzrok jednom parcijalnom efektu nema ni­kakve veze sa Božijim postojanjem. U principu, bitak kojem je posao učešće u nastanku posebne posljedice sa teološkog stanovišta nije Bog, već je riječ o jed­nom od Božijih stvorenja.

Druga tvrdnja: Manjkavost ove tvrdnje veoma je jasna i raspoznatljiva tako da nema potrebe za dugim objašnjenjima. Ako bi tvrdnja bila tačna, to bi onda značilo da nijedan čovjek koji živi ugodnim i lahkim životom nema želje i in­teresa za Bogom, i što bi udobnost i standard čovjekovog života više rasli, to bi pad potrebe za vjerom u Boga bio veći.

Ono što vidimo u svakodnevnom životu suprotno je navedenom. Koliko je samo bogatih ljudi koji troše svoja bogatstva u duhovnosti i na Božijem putu, i koliko je samo onih koji su okusili sve što materija može ponuditi, zatim osjetili prazninu i odlučili se okrenuti ka duhovnom životu.

Kada je riječ o spomenutoj tvrdnji koja se odnosi na relativitet, tj. da nijedno pra­vilo nije postojano, trajno i istinito u svim vremenima i da svako naučno pra­vilo važi samo privremeno te da je pitanje vremena kada će umjesto njega na snagu stupiti neko drugo – o njoj smo dovoljno govorili u prvom tomu Principa filo­zofije, pod naslovom Vrijednost pojmova.  

[10]Ovakav stav govori o pogrešnom shvatanju pojma Bog i zbilje u koju vjer­nici vje­ruju. Nadovezuje se na prethodni prigovor, a pošto će u tekstu detaljno biti objašnjen, trenutno nema potrebe davati bilo kakvo objašnjenje.

[11]U prethodnim tomovima ovoj je temi posvećeno dosta prostora, a o njoj će biti govora i u ovoj knjizi.

Islamski filozofi zahvaljujući raspravama koje su vodili sa mutekelimima u vezi sa principima vjerovanja uspjeli su otvoriti veoma vrijednu raspravu u po­glavlju uzroka i posljedice. Riječ je o pitanju šta je osnova potrebitosti neke stvari za uz­rokom. Da li nešto zbog toga što jeste i zato što egzistira ima potrebu za uzro­kom? Ili zbog toga što prvo nije postojalo pa je zatim nastalo? Ili možda zbog toga što je u biti tog nečeg izmiješana mogućnost postojanja i nepostojanja? Ili je ipak u pitanju nešto drugo?

Temeljni uzrok spomenutog poteškoćaa jeste činjenica da su materijalisti uo­bra­zili mišljenje da svako biće, zato što je biće, tj. zato što postoji, mora imati svoj uzrok. Usljed takvog razmišljanja došli su do konstatacije da i Bog mora imati svoj uzrok. “Kada je tako”, pitaju se oni “šta je onda uzrok Božijeg nas­tanka?” Greška je jasno vidljiva.

Pitanje za koje smo rekli da se nalazi u raspravama i polemikama filozofa i te­ologa u vezi sa temeljnim principima vjerovanja i u kojem se želi objasniti šta je to osnova potrebe za uzrokom, posebno u vezi sa nastankom objektivnog svijeta, igra odsudnu ulogu i ima veliku filozofsku vrijednost.

U svojim proučavanjima stigli smo do zaključka da evropski filozofi uopće nisu obraćali pažnju na ovo važno filozofsko pitanje tako da su mnoge slijepe ne­doumice rezultat previđanja upravo ovoga pitanja. S druge strane, u islamskoj filozofiji mnoga pitanja, ili u najmanju ruku mnogi dokazi, proizlaze upravo iz us­redsređenosti na ovo bitno pitanje. Između ostalog, i Ibn-Sinaovi dokazi o pot­vrđivanju uzroka uzrōka objašnjeni su oslanjajući se upravo na ovaj temelj. Sada ćemo, da bismo pokazali koliko je ovo pitanje bilo nepoznanica u evropskoj filo­zofiji, obratiti pažnju na riječi Bertranda Russella u vezi sa ovom temom, a svoj sud o njima dat ćemo u nastavku.

Bertrand Russell u svojoj knjižici Zašto nisam hrišćanin poriče postojanje Boga te između ostalog i dokaz o prvom uzroku, tj. uzroku uzrōka. Na 8. stranici ove knjige čitamo: “U principu, ovaj dokaz ističe da sve što na Ovom svijetu vidimo ima svoj uzrok. Ako budemo lanac uzročnosti pratili i kretali se prema početku, na kraju ćemo stići do prvog uzroka, koga nazivamo uzrokom uzrōka ili Bogom.” Zatim je ovaj dokaz izložio kritici na sljedeći način: “U mladosti nisam duboko promišljao o ovom pitanju i do određenog vremena prihvatao sam dokaz o uzroku uzrōka, dok jednoga dana u svojoj osamnaestoj godini, čitajući auto­biografiju Johna Stuarda, ne pročitah: ‘Otac mi je rekao da pitanje ko me je stvorio nema odgovora zbog toga što se automatski postavlja pitanje ko je stvorio Boga.’ Ovako prosta rečenica osvijetlila mi je lažnost dokaza o uzroku uzrōka i dan-danas ga također držim lažnim. Ako svaka stvar mora imati uzrok, onda i Bog mora imati uzrok. Ako bi nešto moglo postojati bez uzroka, to bi mogao biti i Bog, ali i Univerzum. Upravo iz ove mogućnosti vidi se neosnovanost dokaza.”

Trenutno ne vidimo potrebe da se bavimo ovim praznim Russellovim mis­lima. Kada budemo govorili o dokazu, ispraznost njegovih riječi sama po sebi postat će jasna.

[12]Ovdje primjećujemo dva prigovora. Prvi, ukoliko bi Bog zbilja postojao, sve što postoji na Ovom svijetu imalo bi svoj jasan i koristan cilj i ne bi bilo ničega čija bi egzistencija bila uzaludna ili beskorisna. S druge strane, tvrde, vidimo da jedan dio pojava koje se događaju i postoje u prirodi nema nikakve uloge, koristi ili učinka poput prsa kod muškarca ili slijepog crijeva u organizmu ili šestog prsta kod malog broja ljudi ili, što je rijetko, treće ruke ili noge itd.

Prema tome, jasno je da su sve ove pojave nastale u prirodi, nesvjesnoj i neinteli­gentnoj. Univerzum, nasuprot tvrdnji teologa, nema cilja niti mudro zacr­tane maršrute. Bog, dakle, ne postoji.

Filozofi obično ovaj prigovor spominju u temi o uzroku i posljedici pod naslovom o svrsishodnom uzroku, gdje ga razmatraju, a zatim pobijaju ili učvršćuju.

Drugi prigovor glasi: Ukoliko je Bog Mudar i Sveznajući kako Ga opisuju teolozi i ukoliko bi postojao i bio takav, na Ovome svijetu ne bi postojala zla i nepravde, jer jasno je da razum daje prednost dobru nad zlom, a pošto vidimo da na svijetu ima različitih nepoželjnih pojava poput zemljotresa, oluja, zla i ne­pravdi, oti­manja i lišavanja, bolova i bolesti, umiranja i pogibelji, potpuno je jasno da nema Boga Mudroga i Onoga Koji sve zna, kako to tvrde teolozi. Ber­trand Russell u knjizi Zašto nisam hrišćanin kaže sljedeće: “Zaista je začuđujuće da ljudi vjeruju kako je sadašnji svijet sa svim sastojcima i nedostacima što ima u sebi najbolji mogući svijet kojim upravlja Apsolutno moćni Bog Koji sve zna i Koji ga je ovakvim učinio tokom miliona godina. Ja stvarno to ne mogu prihva­titi. Možete li zamisliti da na raspolaganju imate svu moć i znanje, a pored toga i milione godina vremena, te da uz sve to ne možete stvoriti nešto bolje od Kju-Klux-Klana i fašizma?” U nastavku ćemo i na ove primjedbe i prigovore ponuditi odgovore.

[13]Jedno od bitnih filozofskih pitanja upravo je tema o zlu. Postojanje zala kao što su smrt, ubistva, bolesti, nesreće, katastrofe, siromaštva, bolovi, patnja, ružnoća i nepravilnosti, nejednakosti, lišenosti, ratovi i borba za opstanak, i na kraju posto­janje šejtana i nefsa koji vuče na činjenje zla povod su za nastanak sumnje u uz­višenu mudrost i izvanredni sistem. Postojanje zala potaklo je vjero­vanje u dual­nost sila na način da dobra i zla koja postoje na Ovom svijetu, a koja su u biti su­protstavljena tako da nije moguće da nastanu iz jednoga izvora, potiču iz posto­janja sile dobra i sile zla. U svakom slučaju, vjerovanje u dvopolnost sila svojstveno je onim ljudima koji vjeruju da je Ovaj svijet djelo inteligentnog bića. Tako tvrde da postoji biće koje je apsolutno dobro i koje ne može ništa drugo ni stvoriti osim dobra, a da s druge strane postoji biće ili sila koja je apsolutno zlo i ono osim zla ništa drugo niti želi niti stvara. Međutim, logika onih koji ne vjeruju da je bilo potrebno inteligentno biće za nastanak svijeta ovakvo uvjerenje uopće ne potrebuje.

Druga posljedica postojanja zala u svijetu je dovođenje Božije pravednosti u pi­tanje. Neravnoteža i nejednakosti u svijetu stvaranja i u društvu ne slažu se sa pravdom Božijom. Filozofije utemeljene na pesimizmu postoje diljem svijeta i produkt su osjećanja zla.

Islamski mudraci i filozofi u naporima da riješe ovaj poteškoća nastao pod sumnjom zala raspravu dijele na tri sastavnice koje treba dobro razmotriti:

a) šta su to ustvari zla i kako su nastala;

b) neodvojivost zla od dobra i preovladavanje dobra;

c) koristi i pozitivni učinci zala te činjenica da svako zlo za sobom povlači i dobro.

Prvi dio: Racionalnom analizom i razumnom podjelom može se potvrditi da zlo potječe iz nepostojećeg, a ne iz egzistentnog. Dakle, ono što je zlo, ili je sami ne­bitak poput sljepila, siromaštva, nemoći, nejedinstva, ružnoće, starosti, smrti (sa jednog stanovišta), ili je nešto što biva uzrokom oskudice i nestajanja poput šteta, nesreća, katastrofa, nasilja, otimanja, krađe i pomanjkanja morala. Upravo otuda pojava lošeg morala kao što je oholost, zavidnost, škrtost i sl. Smrt, siro­maštvo, slabost, starost i ružnoća loši su iz razloga što čovjeka lišavaju života, bogatstva, moći, mladosti i ljepote. Nemanje je loše. Štete, nesreće, katastrofe i slične pojave ili događaji loši su jer njihovo postojanje za sobom povlači nestanak blagodati.

Možemo reći da je postojanje apsolutno gledano dobro, a nepostojanje zlo. U svakom slučaju, svako nepostojanje ne biva automatski i zlo, već je ono neposto­janje koje predstavlja nedostatak sposobnosti opisano zlim. Naprimjer, kada god postoji biće koje potencijalno može imati neko posebno svojstvo, ali se ono ne pojavi, ili ga bude pa posredstvom određenog uzroka bude izgubljeno, u tom slu­čaju nedostatak kojim to biće bude opisano jeste zlo (npr. vid ili sluh za čovjeka). Postalo je jasno da temelji ideje o dualnosti sila nisu ispravni zato što stvari i bića nisu dvovrsni da bismo mogli reći kako postoji dobra i zla vrsta. Za zla važe dvije mogućnosti: ili su nepostojanja, što u tom slučaju znači da uopće nisu u redu eg­zistencije, ili su postojanja koja sama po sebi nisu loša, već su dobra i njihov dje­latnik upravo je djelatnik dobra, a loša su jer njihovo prisustvo biva povodom zla i određenog nedostatka kod drugog bića. Dakle, oni sami po sebi jesu dobri, ali u poređenju s drugim loši su. Jasno je da usporedno biće ustvari jeste akcidentnost, a ne nešto što je u biti, što znači da je relativno i nema potrebu za vršiocem i dje­latnikom.

Dakle, zla, bilo da je riječ o zlima po biti, tj. o nepostojanjima i nemanjima, ili o relativnim zlima, tj. o postojanjima, nemaju svoga vršioca radnje i djelatnika – ili im je vršilac činilac dobra i nema potrebe za pretpostavljanjem nekakvoga drugog vršioca, a samo njihovo stvaranje po svojoj biti je dobro, a ne loše ili zlo. A što se tiče odgovora onima koji pobijaju uzvišene mudrosti i idealni sistem, možemo reći da isti odgovor koji smo dali dualistima vrijedi i za njih. Dakle, zla su ili ne­postojanje, ili su postojanja koja su opisana kao zla zbog toga što za sobom vuku nepostojanje ili nestanak.

Međutim, ovo pitanje moguće je postaviti na sljedeći način: Ako zla nastaju iz nepostojanja i nedostatnosti, zašto svijet nije stvoren tako da umjesto neposto­janja budu egzistencije, a umjesto nedostatnosti savršenstva? Dakle, poteškoća nije u tome zašto je zlo stvoreno, već zašto praznine nastale nepostojanjem nije ispunio stvaranjem dobara i dobrota. Očigledno da poteškoća nije u stvaranju zala da bismo mogli reći kako su ona ustvari nepostojeća. Poteškoća je u nestvorenosti dobara umjesto zala. Zašto umjesto smrti nije stvoren vječni život, umjesto siro­maštva i bijede bogatstvo i moć, umjesto ružnoga ljepota, umjesto boli i muke užici i sreća, umjesto neravnopravnosti ravnopravnost? Jasno je da odgovor kako su zla nepostojeća nije dovoljan na ovakvu vrstu prigovora. Ovdje moramo preći na drugi dio. Naime, riječ je o neodvojivosti zala od dobra i prevladavanja dobra nad zlom.

Ishodište zala, ili, drugim riječima, povod svim nedostacima, prazninama i ne­dostatnostima može biti ili nepodobnost materije za primanje posebnih savršenosti, ili podobnost materije za suprotno. Ove dvije osobine neodvojive su od materije, kao što je suprotnost između zbilja u svijetu prirode njihova neo­phodnost i neizostavna je iz takve vrste egzistencije. Bitak i egzistencija su u si­laznim razinama sasvim prirodno izmiješani sa nedostacima. Svaka razina bitka ima svoje posebne nedostatke. Svaka materija i svaka forma Ovoga svijeta, htjela-ne htjela, ima stepen nedostatnosti.

Zabluda je i obična mašta očekivanje od materije da ne bude podobna za su­kob i konflikt, ili da bude, ali da ima spremnost primanja svake forme u svakom uvjetu. Također je obična zabluda očekivati od zbilja i formi svijeta da postoje, ali da među njima ne postoje sukobi i konflikti. Trebalo bi ili da Ovoga svijeta ne bude, da bi tema u osnovi bila nepostojeća, ili pak on mora biti skupa sa svim ovim ne­dostacima, sukobima i konfliktima.

Ovdje se nameće pitanje čega ima više, tj. da li preovladavaju dobra ili zla. Naprimjer, postojanje vatre i podobnost sagorijevanja određenih materijala po­drazumijeva da u posebnim uvjetima dođe do sagorijevanja. U takvoj pojavi imamo onih koja su loša i predstavljaju zlo, poput namjernih i slučajnih požara. Šta preovladava u spomenutom svojstvu vatre, dobro ili zlo? Da li vatra više koristi ustrojstvu ili haosu? Sigurno je da je dobro to što u vatri preovladava. Dakle, povučena je crta između dviju mogućnosti – da vatre uopće ne bude, ili da je bude ali u obliku u kakvom i jeste, znači i sa dobrima i zlima koja se nalaze u njoj. Također treba vidjeti šta uzvišena mudrost vidi važnijim, žrtvovanje brojnih dobara zbog malo štete i zla, ili, nasuprot tome, vidi važnijim zadržati veliko do­bro i pored malo zla što postoji. Nesumnjivo je da je druga mogućnost optimalna i ispravna. Najzad, žrtvovanje ili sprečavanje brojnih dobara radi potiskivanja neznatnoga zla ravno je velikom zlu i oprečno je uzvišenoj mudrosti.

Mudraci kažu da se bića primarnom pretpostavkom mogu podijeliti na pet vrsta: sušto dobro, sušto zlo, preovladavajuće dobro, preovladavajuće zlo i jedna­kost. Kažu da ne postoji biće koje je sušto zlo, preovladavajuće zlo ili da bude jednako dobro i zlo. Ono što egzistira ili je sušto dobro ili je preovladavajuće do­bro. Dakle, postalo je jasno da je odvajanje zla od dobra čista zabluda i razumno nemoguće, kao što je idealnije ustrojstvo od postojećeg ustrojstva obična maštarija. Prema tome, možemo zaključiti kako nije moguće mijenjati ono što jeste.

Treća razina za razumijevanje: Osim što zla predstavljaju neophodnu pratnju postojećim dobrima Ovoga svijeta, ona i sama, na svoj način, predstavljaju izvor i povod za brojna dobra. Njihovo postojanje za sobom povlači velika dobra, i to do te mjere da ako ona ne bi postojala, ne bi također bilo ni dobra ni blagodati. Kao prvo, neka od zala, poput smrti i starosti, neizostavni su dio usavršavanja duše i njenog kretanja sa jednog stupnja na drugi. Kao što plod oraha u početku izgleda kao nejasna mješavina kore, opne i jezgra, njegovim rastom polahko se prim­jećuje upotpunjavanje oblika i odvajanje svake cjeline zasebno, da bi na kraju i kora i opna izgubile svoju svrhu i bile otvorene samo zbog jezgre – takav je i od­nos duše i tijela. Drugo, ako ne bi postojali svi ovi sukobi i trvenja, te ako bi forma koju je materija poprimila zauvijek ostala kakva i jeste, u tom slučaju ma­terija ne bi mogla primati drugi oblik, što znači da bi vječno nosila samo jedan isti, a to je samo po sebi prepreka na putu usavršavanja i širenja kreacije. Među­tim, u stalnim sukobima i konfliktima te uništavanjima postojećih formi, stiže red na sljedeće, čime se kreacija širi i usavršava. U tom kontekstu mudraci su rekli: “Da nema konflikata i suprotnosti, ne bi bilo ispravno produženje darežljivosti od Izvora darežljivog.”

Treće, zla i rušenja igraju presudnu ulogu i veoma su korisna u procesu usavršavanja i stvaranju pokreta kao i iniciranju prema cilju i finaliziranju bića.

Filozofi kažu da prirodni pokreti (prostorni) uvijek dolaze nakon nasilnih pokreta. Sve dok stvar stranom ili suprotnom silom ne bude udaljena od svojih prirodnih iziskivanja, u njoj se neće javiti volja za kretanjem prema središtu. Upravo se u nevoljama, nesrećama, bolovima i patnjama događaju sazrijevanja i javljaju se geniji. Da nema muke, gladi i žeđi, ne bi bilo ni slasti sitosti i napo­jenosti. Da ne postoji mogućnost slijeđenja strasti i sijanja smutnje, ne bi posto­jala ni bogobo­jaznost i čednost. Da nema rivalstva, ne bi bilo ni utrke. Bez ratova i krvoprolića ne bi bilo napretka ni civilizacije. Da nema gušenja, ne bi bilo ni borbe za slo­bodu, niti bi se pojavilo slobodoljublje koje predstavlja manifestaciju ljepote i savršenstva čovjekova bića. Pravednost i borba za prava ne bi imala vri­jednost da ne postoje nasilje i nepravda. Potrebe čovjeka potiču na pokret i na taj način po­tencijal pretočavaju u aktuelni rad i moć. Dakle, s obzirom na činjenicu da je Ovaj svijet mjesto postepenosti i usavršavanja te pokreta od nedostatnosti ka savršenosti, a pokret i postepenost jesu dio prirodne biti, te s obzirom na činjenicu da pokret i iniciranje prema savršenstvu ima prirodnu ovisnost i potrebu za stvarima koje nazivamo zlom i manjkavošću, postaje jasna korist i svrha posto­janja zala. Također postaje jasno da ono što se naziva zlom, partikularno gledano, u odnosu na jednu posebnu stvar, kada se posmatra sa šireg aspekta može biti do­bro i korist, a ne zlo i šteta.

Na temelju onoga što je do sada objašnjeno postalo nam je jasno da zla u svijetu jesu ili neegzistentna ili su egzistenti koji uzrokuju nestajanja. S druge strane, ova zla su neodvojiva od dobrota i kada ih ne bi bilo, ne bi bilo ni Ovoga svijeta, i na kraju, ova zla i manjkavosti igraju važnu i utjecajnu ulogu u ustro­jstvu svijeta i usavršavanju bića.

Zadnji put promjenjen: %PM, %25 %613 %2014 %13:%Maj

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT