Dobro i zlo, sreća i nesreća 8.

Načela filozofije i metod realizma
Osnovu teksta predstavlja predavanje Allame Tabatabaija održanih u užem krugu svojih prijatelja, a budući da je zarad boljeg razumijevanja postojala potreba za pojašnjenjem, Morteza Motahari, koji je i sam prisustvovao tim predavanjima, pristupio je pisanju komentara koji je ovdje prisutan u fusnotama.

Nema sumnje da u materijalnom svijetu u velikom obimu postoje zlo, smutnje, nesreće i neuspjesi. S druge strane, Univerzum i nje­govi činioci u svojoj su realnosti i egzistentnosti vezani za Boga, Ko­jeg svi dokazi postojanja predstavljaju bićem koje objedinjuje sva savršenstva, čistim od svake pogreške.

Očigledno da se ove dvije stvari (postojanje zla i smutnje i čistota Ap­soluta) teoretski ne slažu. Ili Boga nema, ili ako Ga već ima, zla i smutnje koje su ispunile svijet, ne treba pripisivati Njemu. Na spomenute prigovore možemo ponuditi dva odgovora.

 

Prvi prigovor glasio je:

“Da je Bog stvorio Univerzum, u njemu ne bi bilo ni zla ni smut­nje.”

Odgovor:

Zlo i smutnja kao i njima slične stvari jesu nezgode koje se javljaju u materijalnom svijetu. Pojmovi loš i nezgoda jesu pojmovi koji postaju aktuelni prilikom poređenja sa pojmovima dobar i prilika. Ako ne bi bilo zdravlja, koje spada u naše želje, bolest ni­kada ne bismo smatrali zlom; da ne postoje sigurnost i mir, njihovo gubljenje za nas ne bi bilo gorko i takvo stanje ne bismo nazivali nesre­ćom. Među pojmovima paran i neparan broj ne postoji pore­đenje takve vrste tako da nikada ne kažemo da je broj 4 ili broj 3 sre­tan ili nesretan, dobar ili loš.

Ovdje postaje jasna očiglednost relativnosti i nepostojanja pojma zla nasuprot jedne moguće postojeće stvari. Dakle, vezano za zlo, mora postojati nešto što ima atribute bitka koji su poželjni za neki ob­jekt, a ako ih nema, to za njega predstavlja zlo. Posjedovanje očiju, što je prirodna mogućnost, za čovjeka predstavlja dobro, a može se desiti i da ih nema. Sljepilo se tako za čovjeka smatra zlom. Kao zaključak ovog kratkog pregleda možemo reći da zlo – bilo gdje da se nalazi – kao prvo jeste neegzistentnost, a kao drugo jeste mo­gućnost.

Već smo rekli da sve što vežemo za Boga prvo mora biti egzistentno, a drugo, mora imati odnos nužnosti i neophodnosti. Zlo neće posto­jati dok mu ne zamislimo usporednu relaciju, tj. nepostojanje – naprim­jer, bolest sa zdravljem, siromaštvo sa bogatstvom, poniženje s čašću, nasilje s pravdom. Ukoliko i dobro i zlo ne zamislimo mogu­ćim, zlo se neće moći ostvariti. Dakle, zlo se ne veže za Boga.

 

Drugi prigovor:

Zlo je stvar poređenja i potencijalna činjenica, no zašto Bog nije stvorio svijet na takav način da u njemu nema mjesta poređenju i potencijalnoj mogućnosti. Drugim riječima, zašto svako biće nije stvorio u okrilju sa srećom i zadovoljstvom tako da ne vidi lice nes­reće i neuspjeha.

 

Odgovor:

Kada se dobro sagledaju ove riječi, one otprilike imaju sljedeće značenje: Zašto Bog nije stvorio prirodu i materiju tako da ne budu pri­roda i materija?

Spomenuto poređenje i mogućnost sastavni su dio značenja ma­terije. Ako biće ne bi imalo mogućnost posjedovanja i neposjedo­vanja savršenstva, ne bi bilo materijalno biće. Ako Ovaj svijet ne bi imao takvu osobinu da svaki njegov dio ima potencijal za promjenu u nešto drugo i da nastajanjem potrebnih uvjeta stekne koristi svoga bitka bez kojih bi bio nesretan i goloruk, u principu ne bi bio materi­jalni svijet.

Dakle, postalo je jasno da svako zlo i smutnja sa stanovišta sa kojeg predstavljaju zlo nemaju vezanosti za Nužno biće, a sa stanovišta sa kojeg su vezani za Nužno biće, ne predstavljaju zlo.

Zadnji put promjenjen: %PM, %25 %607 %2014 %13:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT