Mnoštvo i analitički redoslijed dijelova univerzuma 6.

Načela filozofije i metod realizma

Osnovu teksta predstavlja predavanje Allame Tabatabaija održanih u užem krugu svojih prijatelja, a budući da je zarad boljeg razumijevanja postojala potreba za pojašnjenjem, Murteza Mutahari, koji je i sam prisustvovao tim predavanjima, pristupio je pisanju komentara koji je ovdje prisutan u fusnotama.

Stvoreni svijet, koji u odnosu prema svome Stvoritelju predstav­lja jednu cjelinu, u sebi ima različitosti. U trećoj raspravi je doka­zano da imamo dvije vrste apstraktnih perceptora na koje se ne od­nose pravila materije, a riječ je o imaginarnim i racionalnim (خيالي، عقلي) percepcijama.[1]

U isto vrijeme kada su ove percepcije apstraktne, tj. čiste od ma­terije, ipak je riječ o dvjema različitim vrstama, jer imaginarne percep­cije prihvataju mnoštvo imaginarnih likova kao što su Samir, Amir, Ferid, Džafer, dok racionalne percepcije ne prihvataju individu­alno mnoštvo kao što je univerzalni pojam čovjek, koji kada se usporedi sa svakim pojedincem, bit će upravo on i bit će jedan.

Za rezultat, sve osobine i propisi koji su razbacani u individuama u ra­cionalnoj slici jesu zajednička vrsta, međutim, u imaginarnoj slici nije zastupljena kolektivnost već razbacanost.

Na kraju ove rasprave možemo svijet podijeliti na tri razine:

  1. materijalni bitak,
  2. imaginalni bitak,
  3. racionalni bitak.

Materijalni bitak, koji je utopljen u pokretu, kontingentnosti i aktuel­nosti niži je od apstraktnog bitka koji ima postojanost i aktuel­nost bez kontingentnosti. Imaginalni bitak, čija su savršenstva razbacana u njegovim individuama, također je niži od racionalnog bitka u kojem su objedinjena sva savršenstva. Na temelju toga, posto­janje imaginalne slike ne možemo smatrati posljedicom materijal­nih utjecaja, već je njeno postojanje posljedica istorodnog bića iz svijeta ideja. Isto ovo važi i za racionalnu sliku.

Zaključak iz spomenutog objašnjenja

1. Stvoreni svijet sastavljen je od triju razina koje pred­stavljaju:

i. svijet intelekta,

ii. imaginalni svijet,

iii. svijet materije.

2. Pojave u svakom od ovih svjetova jesu posljedice uzroka koji su im srodni. Materijalna pojava je posljedica materijal­nog uz­roka, biće iz svijeta ideja posljedica je tak­vog uzroka i racion­alno je biće posljedica racionalnog uz­roka.

3. Cjelina svakog svijeta jeste posljedica svijeta sa više razine.

4. Cjelokupni stvoreni svijet posljedica je Uzvišenog Gospo­dara. Svaki parcijalni uzrok u odnosu na Boga jeste poput od­nosa koji ima ruka s autorom pisma ili jezik s go­vornikom.

U vezi sa apstrakcijama postoje brojna pitanja i brojne rasprave od kojih su neke vezane za znanje o duši i duševnim percepci­jama, a druge predstavljaju filozofske polemike i ponuđene su u filozofskim knjigama.

S perzijskog preveo: Ertan Basarik

[1] Jedno od aktuelnih pitanja u raspravama o djelu Božijem jeste pitanje univer­zalija svjetova bitka (كليّات عوالم وجود). Riječ svijet označava biće ili bića koja u sklopu egzistencije zauzimaju posebnu razinu na takav način da okružuju nižu razinu, a okruženi su razinom iznad sebe. Iz jezičkog ugla posmatrano, nema ni­kakve prepreke napraviti kombinaciju riječi svijet sa posebnom vrstom koja se nalazi u posebnom rodu s obzirom na različit način života i organiziranosti koji se kod nje primjećuje. Naprimjer, možemo reći svijet mrava, svijet pčela, svijet in­sekata, svijet životinja, svijet flore, nebeski svijet itd. Vjerovatno, a to su zaključili i neki komentatori Kur'ana, izraz Gospodar svijetova (ربّ العالمين) odnosi se upravo na ovu temu.

Međutim, u filozofskoj terminologiji riječ svijet odnosi se na ono biće ili bića koji u smislu univerzalne razine bitka zauzimaju poseban stepen, tako da obuhvataju sve niže razine, a obuhvaćeni su razinom iznad sebe. U skladu sa ovim određen­jem, sva tijela, bez obzira što je riječ o različitim vrstama tijela i tjelesnosti, ubrajaju se u jedan svijet zato što nijedna vrsta niti rod koji spada u taj svijet eg­zistencijalno ne obuhvata drugu vrstu ili drugi rod. Saobrazno tome, u filozofiji će se reći da se sva bića u prirodi nalaze na međusobno istoj horizontal­noj, a ne na vertikalnoj liniji. Ipak, postoji jedna vrsta vertikalne protegnutosti, poput one koja postoji između neorganske materije, životinja i ljudi. Međutim, s obzirom na čin­jenicu da ova vertikala ide u smjeru uspinjućeg a ne silaznog luka, kao i da iz nje ne proizlazi egzistencijalno obuhvatanje, ona je trenutno izvan ok­vira naše rasprave.

Svijet koji je za nas očigledan i opipljiv jeste svijet prirode. Filozofi u svojem rječniku Ovaj svijet nazivaju nasut (ناسوت), odnosno svijet tjelesnih formi, kada ga gledaju naspram drugih egzistentnih svijetova.

Drugi svijet, koji je na osnovu dokaza i argumenata sigurno postojan jeste Božan­ski svijet, alem uluhijjet (عالم الوهيّت), tj. Sveta Bit Nužnoga Bitka koji objedin­juje sve svojstvoe savršenstva. Svakako, na toj razini bitisanja ono što postoji jeste Apsolutni Bitak i ništa više. Božija Bit sama po sebi jeste jedan svi­jet, najveći od svih svjetova, jer Bit Božija obuhvata sve niže svjetove i nijedan atom bitka ne izlazi izvan njegovog samoopstojnog obuhvatanja. U vezi s tom veličinom Ibn-Sina u Ilahijjati Šifau kaže: “Rabbanski je svijet zbilja ogroman.” Za Ovaj svijet upotrebljava se termin Alemul-lahut (Božanski svijet). Dakle, za nas je sigurno da postoje ova dva svijeta. Međutim, iz filozofskog ugla posma­tranja stvari, ostala su dva pitanja.

1. Da li između Božanskog i prirodnog svijeta postoje drugi svije­tovi? Dakle, da li svijet koji direktno okružuje svijet prirode, tj. svijet tjelesnih formi i kojim direktno i upravlja jeste upravo Božanski svijet, ili pak postoje središnji svjetovi koji se nalaze između dvaju spomenutih? Uko­liko postoje, ti će svjetovi biti okruženi Božanskim svijetom, a sami će obuhvatati naš svijet prirode.

2. Da li postoji niži svijet od svijeta prirode? Da li postoji razina na kojoj bi bića bila obuhvaćena svijetom prirode koji bi njome upravljao?

Nemoguće je pretpostaviti svijet koji bi bio iznad Božanskog svijeta zato što je on svijet apsolutno beskrajnog bitka nužnog po sebi. Nije predočivo ništa što bi bilo slično Biti Uzvišenog Gospodara, a da ne spominjemo nešto što bi bilo iznad Njega i što bi Ga okruživalo. Dakle, pitanja se tiču nedoumice da li postoje središnji svjetovi između Božanskog svijeta i svijeta prirode, i da li postoji razina bitka koja je niža od svijeta prirode.

Odgovor koji filozofi daju na drugo pitanje jednostavan je i kategoričan. Prema njihovom mišljenju nemoguće je da postoji svijet niži od svijeta prirode. Posto­janje nižeg svijeta za sobom iziskuje da materija prirode bude moćna stvoriti nešto iz ništa, tj. iz nepostojanja. Također na osnovu sigurnih argumenata doka­zuju da je djelovanje i utjecaj koje vrši svijet prirode iz kategorije poticanja, a ne dovođenja u postojanje. S druge strane, svijet prirode je svijet potencijalnosti i aktuelnosti, materije i forme, vremena i prostora. Nije moguće zamisliti biće koje bi bilo slabijeg bitka od potencijalnosti i aktuelnosti, vremena i prostora, u kojem su bitak i nebitak skupa izmiješani.

Međutim, odgovor na prvo pitanje nije tako jednostavan. Na ovo pitanje filo­zofi su dali veliki broj odgovora. U većem dijelu tih odgovora nastojali su dokazivati putem Božije elementarnosti i Biti, kao i time što su ukazivali kakvo biće može biti stvoreno direktnim stvaranjem. Tvrdili su da direktno stvorenje mora biti na­jsavršenije i najelementarnije kontingentno biće, a takvo biće ne može postojati, a da neće biti čisto od materije, vremena i prostora. Takvo biće, pri­rodno, imat će kviditet s obzirom da je neophodnost posljedice da ima kviditet. Takvo biće ter­minološki obilježavaju kao intelekt (aql).

U drugim dokazima koriste se pravilom dominantne kontingencije (امکان اشرف) o ko­joj se može dosta govoriti. U nekim dokaziranjima čovjekovo biće uzima se kao primjer bitka cijeloga Univerzuma. U ovoj raspravi pređen je upravo ovaj put koji predstavlja najjednostavniju stazu.

Svijet intelekta terminološki se označava svijetom inteligencija (عالم جبروت). Ako prihvatimo dokaz filozofa kojim dokazuju postojanje svijeta inteligen­cija, nameće nam se novo pitanje kojim želimo saznati da li je apstraktno biće, koje se naziva intelekt (عقل), jedno ili postoji veći broj bića koja su intelekti? Ako su ap­straktni intelekti brojni, da li su jedni naprema drugima u vertikalnom odnosu tako uređeni da svaki za sebe predstavlja odvojeni svijet, ili su poredani horizon­talno? Jesu li možda neki od njih vertikalni, a neki horizontalni? Filozofi su, da bi dokazali vertikalne, ili horizontalne svjetove intelekta, koristili brojne i različite metode. Budući da su za osnovu uzeli staru astronomiju, to je uzrokovalo da filo­zofi zauzmu stav o postojanju deset vertikalnih svjetova intelekta. To je te­orija o deset intelekta koju prihvata većina peripatetičara, iako je neki, poput Hadže Na­sirud-din Tusija i svih filozofa iluminističke škole (اشراقيين) opovrgavaju. Danas je os­nova stare teorije o sferama koja se upravo oslanja na ove principe proglašena nevažećom.

Iluministi podržavaju teoriju o horizontalnim intelektima. Svaka vrsta iz svi­jeta prirode nalazi se pod utjecajem i rukovodstvom jednog od tih apstraktnih bića. Poznata teorija pod nazivom gospodari vrsta (ارباب انواع) ili Platonove ideje na islam­ski i iluministički način upravo se odnosi na ovu tematiku.

Činjenica je da na području srednjih svjetova koji se nalaze između Božan­skog i prirodnog svijeta nema puno prostora za filozofiju, posebno za peripa­tetički pravac. Na ovom polju filozofi iluministi svoj posao su bolje obavili od pe­ripa­tetičara, a arifi/znalci bolje od obiju ovih skupina. Također, činjenica je da kada je ova tema u pitanju, tada se mjesto isključivo ustupa otkrovenju, ilumi­naciji, ob­javi i nadahnuću.

Kada je riječ o islamskoj Objavi, nesumnjivo je da postoje stvorenja koja se na­zivaju meleki (anđeli) koji su bliži Biti Božijoj od bića iz svijeta prirode, kojeg nadziru i koji im je potčinjen. Svakako da nije riječ o tvrdnji da je Bit Božija njima bliža nego ostalim stvorenjima, jer Bit Božija obuhvata sve postojeće samoopstojnim i samim po sebi obuhvatanjem: On je sa vama gdje god bili (El-Hadid, 4); riječ je o blizini ili udaljenosti stvorenja u odnosu na Bit Božiju.

Prema islamskom stanovištu, vjerovanje u meleke obavezno je i neophodno. Me­leki su veza sa objavom, znanjem, opskrbom, stvaranjem, proživljenjem i umiranjem.

Saobrazno mišljenju filozofa iluminacijske škole kao i arifa – što je pot­vrđeno i u islamskim pisanim izvorima – pored svijeta apstraktnih intelekta postoji i svijet koji se nalazi između svijeta intelekta i svijeta prirode, a naziva se imaginalnim svijetom ili svijetom ideja ili simbola (عالم مثال). Ovaj svijet termi­nološki se također obilježava i kao svijet melekuta (عالم ملكوت).

On je čist od potencijalnosti, pokreta, vremena i prostora, međutim ima di­men­zije. Riječ je, dakle, o svijetu nematerijalnih tjelesnosti, tj. obličja. Dokaz za postojanje ovoga svijeta, koji je upotrijebljen u ovoj raspravi, dolazi sa stanovišta čovjekovog postojanja. Naime, budući da je jedna razina čovjeka priroda, jedna razina ideja, a jedna intelekt, i da priroda ne može proizvesti razinu iznad sebe, tj. razinu ideja i intelekta, to znači da je svaka razina čovjekovog bića vezana za sebi srodan svijet. Bio bi to ukratko smisao spomenutog dokaza.

Ranije smo istakli činjenicu da je s ciljem prepoznavanja postojećih svjetova na­jbolje na ovom polju osloniti se na ono što je do nas stiglo putem Objave i poslanstva, ili tražiti pomoć u otkrovenju i posvedočenju kao što to čine ljudi un­utarnjeg duhovnog puta.

Zadnji put promjenjen: %PM, %25 %605 %2014 %13:%Maj

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT