Predodređenje i sudbina (kaza i kadar) 7.

Načela filozofije i metod realizma
Osnovu teksta predstavlja predavanje Allame Tabatabaija održanih u užem krugu svojih prijatelja, a budući da je zarad boljeg razumijevanja postojala potreba za pojašnjenjem, Morteza Motahari, koji je i sam prisustvovao tim predavanjima, pristupio je pisanju komentara koji je ovdje prisutan u fusnotama.

Nekoliko principa:

1. U prethodnim raspravama dokazali smo da stvari koje su realne i koje imaju objektivno postojanje posjeduju nužnost posto­janja.[1]

Sve što u objektivnom svijetu postoji nemoguće je da nestane i da ga ne bude. Ukoliko za jednu stvar pretpostavimo nebitak, to će biti u poređenju sa nekom drugom objektivnom stvari ili u od­nosu prema nekom drugom vremenu ili mjestu. Naprimjer, danas je danas s obzirom na posebna dešavanja koja nisu svojstvena za su­tra. Također, dešavanja u Sarajevu zbivaju se u Sa­rajevu, a ne u Lon­donu. Ovaj čovjek je upravo ovaj čovjek, a ne neki drugi.

2. U ovoj raspravi dokazano je da je lanac egzistentnosti (cjelokupan Univerzum kao monolitna cjelina) u svojoj egzisten­ciji kao i u svojoj nužnosti bitka baziran na Nužnom Bitku. Sao­brazno ovoj činjenici, bića u Univerzumu možemo dovesti u vezu sa Nužnim Bitkom na jedan od dvaju sljedećih načina:

a) posmatrajući iz ugla u kojem sva stvorenja u Univerzumu, koja čine jednu cjelinu spojenih dijelova, predstavljaju biće nužnog postojanja oslonjeno na Nužni bitak;

b) tako što ćemo sve uzroke i uvjete potrebne za postojanje jednog partikularnog bića, dakle sve dijelove svijeta – i ak­tuelne i one iz prošlosti – pretpostaviti za uvjet njegovog bitka i na taj način dovesti ga u vezu sa Nužnim Bitkom. Naime, na temelju rečenog možemo složiti sve dijelove Univer­zuma, zatim ukazati na bilo koji i pretpostaviti mu za uz­roka Nužno biće.

Veoma je jasna činjenica da se nijednim od ovih dvaju nave­denih metoda ne može pretpostaviti biće drugačijim nego što jeste, tj. ne može se reći moglo je biti takvo ali nije, ili nije tre­balo biti takvo ali desilo se.

3.  Već je rečeno da svaka posljedica sa svojim potpunim uzro­kom u sebi ima odnos nužnosti, a sa uzrocima koji nisu potpuni ima od­nos mogućnosti. Na osnovu prve teorije o odnosu nužnosti, svijet je sastavljen od lanca nužno postojećih bića, bez ko­jih bi bilo nemo­guće da bude kakav jeste. Shodno drugoj te­oriji o odnosu moguć­nosti, Univerzum je sastavljen od lanca bića koja imaju mogućnost sva­kojakih promjena i izmjena.

Ukoliko pažljivo razmislimo, shvatit ćemo da, saobrazno ovoj te­oriji, bića u Univerzumu mjeru svoga bitka uzimaju od uzroka svoga postojanja. Na sličan način jedan industrijski proizvod svoj kvalitet, boju, oblik, mjeru stječe na osnovu količine i kvaliteta korištene sirovine kao i oblika kalupa u koji se ta si­rovina sipa.

 

Zaključak

Metodom prve teorije, Univerzum i njegove dijelove doveli smo u vezu sa Nužnim bitkom, nazvavši njihovu neophodnost egzisti­ranja predodređenjem (kada), koje ima značenje konačnog suda.

Metodom druge teorije, determinaciju bitka i preciziranje načina njihova postanka nazivamo određenjem i sudbinom (kader) koja ima značenje mjere bitka.

Dakle, predodređenje ne može biti izmijenjeno, dok sudbina prihvata izmjenu.

S perzijskog preveo: Ertan Basarik

 

[1]Ovo je treće pitanje u raspravi o Allahovim djelima. U njemu kada i kader označavaju vrstu vezanosti stvari i stvorenja sa stanovišta konačnosti i stanovišta mjere i granica, kao i mjere učešća ostalih činilaca u pojavljivanju stvari. Također se raspravlja u vezi sa mjerom nezavisnosti, svojevoljnosti i čovjekovom slo­bodom. U raspravi se posebna pažnja posvetila pitanju pojave zala u sistemu Uni­verzuma, kao i o kvaliteti njihovog dovođenja u vezu sa Biti Nužnoga Bitka.

U temi Božijeg određenja i sudbine postoji veliki broj pitanja, posebno onih koji se tiču islamskog učenja. U islamskom učenju, znači u ajetima i hadisima iz­rečen je veliki broj činjenica koje predstavljaju izvor nadahnuća za islamske filo­zofe. Općenito u teologiji, u njenom posebnom značenju, islamska je filozofija pod iz­vanrednim utjecajem islamskih tekstova, međutim, nasuprot tvrdnji orijen­talista, ovo padanje pod utjecaj ne znači da je islamski mezhebski akaid (doktrina) nametnut islamskoj filozofiji, već inspirativno djeluje na nju. Dakle, islamska filozofija, osim što je očuvala svoju slobodu prebrodivši put u okviru racionalnih dokaza, priskrbila je neprocjenjivu inspiraciju iz Knjige i Sunneta. Upravo su te inspiracije uzrokovale da između islamske filozofije i neislamskih filozofija poput grčke, hrišćanske, jevrejske i ostalih postoji nesaglediva razlika.

Najosnovnija pitanja koja se trebaju razmatrati u raspravi o određenju i sud­bini jesu sljedeća:

1. Leksičko i terminološko značenje kadaa i kadera;

2. Pojmovi kada i kader, Ploča, Pero, Knjiga i dr. u pisanim trago­vima islama;

3. Povijest kadaa i kadera u predislamskom svijetu;

4. Povijest ovog pitanja u islamskom svijetu;

5. Razlika u konceptu islamskog kadaa i kadera sa ostalim ideologijama;

6. Vrste kadaa i kadera; teorijski i objektivni, konačni i neko­načni;

7. Pitanje izmjene pravila (بدا) i promjene kadaa i kadera koja dolazi od Boga Uzvišenog;

8. Mogućnost ili nemogućnost da čovjek promjeni kada i kader;

9. Uloga prirodnih i ostalih činilaca u pojavama sa stanovišta ka­daa i kadera;

10. Pitanje čovjekove prinuđenosti (جبر) ili slobodne volje sa aspekta kadaa i kadera i negativne posljedice pogrešnog vjerovanja u prinuđenost;

11. Zla i nedostaci sa aspekta vezanosti za kada i kader;

12. Kadai kader, prinuđenost i sloboda volje u materijalizmu.

Polemika o svim ovim tačkama predstavlja zaseban traktat. Mi smo u knjizi Čovjek i sudbina raspravljali o većini spomenutih pitanja.Ono o čemu će se raspravljati nakon uvoda u vezi je sa činjenicom da je us­tro­jstvo Univerzuma nužno ustrojstvo i da su stvari u svojoj neophodnosti oslon­jene na Nužno Biće te da su sa aspekta nužne vezanosti za svoje potpune uzroke ne­promjenjive, dok sa aspekta vezanosti za nepotpune uzroke imaju mogućnost promjene. Obratit ćemo pažnju na sljedeća pitanja:

a. značenje kadaa i kadera,

b. kadaje nepromjenjiv, a kader se može mijenjati,

c. zla nisu vezana za Allaha.

 

Značenje kada i kadera

Riječ kada u osnovi, kako to Ragib u djelu Mufredatul-Kur'an kaže, ima zna­čenje konačne presude (فيصله), bilo da je praktična ili usmena, bilo da se veže za Boga ili za nešto drugo. Riječ kada se često upotrebljava u vezi sa sudom, od­nosno presu­dom (حكم) vjerovatno zbog toga što presuda predstavlja završetak i ko­načnost jed­nog toka. Riječ kada nije sinonim presude zato što se upotrebljava u kontekstima u kojima je nemoguće upotrijebiti riječ presuda. Naprimjer: ...Pa ih kao sedam Nebesa, stvorio (Fussilet, 12), ili: A kad završite obrede vaše (El-Bekare, 200), i da bude svemu kraj (El-Bekara, 210) – u ovim primjerima riječ kada ima zna­čenje konačne presude i završetka, ali nije ispravno na ovim mjes­tima umjesto nje upotrijebiti riječ presuda (hukm). Svakako da postoji i veliki broj mjesta na ko­jima je ispravno umjesto ove riječi upotrijebiti riječ presuda. Riječ je o mjestima na kojima je šerijatska i stvaralačka presuda uzrokovala konačnu pre­sudu neke stvari. Naprimjer: Allah će po pravdi presuditi, a oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju – neće ni po čemu suditi (Gafir, 20), ili Tako je unaprijed određeno! (Merjem, 21)

Riječ kader ima značenje mjere. Slučajevi u kojima je ova riječ upotri­jebljena prenose upravo ovo značenje. Mi sve s mjerom stvaramo (El-Kamer, 49). Zbog toga riječ takdir znači mjerenje ili određivanje mjere nekoj stvari. U Tadžridu i komentarima na ovu knjigu u raspravi o djelima Božijim rečeno je da su riječi kada i kader upotrijebljene u tri značenja:

a. stvaranje,

b. obavezivanje i primoravanje

c. obavijest.

Međutim, stječe se dojam da ovo nije tačno. Sva mjesta za koja se tvrdi da ove riječi imaju značenje stvaranja i obavijesti prenose pojam konačne presude. Tvrdnja da ove riječi imaju značenje stvaranja ili obavijesti posljedica je mi­ješanja pojma sa predmetnim objektom (مصداق) ili je pak jedna vrsta teološke inter­pretacije. Kada se teolozi suoče sa kur'anskim izrazom koji se ne slaže sa nji­hovim neosporivim principom, oni posežu za opravdanjima i interpretacijom. Smatramo da nema potrebe raspravljati o ovom pitanju.

Sukladno rečenom, značenje Božijeg određenja (kadaje ilahi) u vezi sa dešavan­jima u Univerzumu je da su dešavanja konačno određena od strane Biti Božije; konačni Božiji sud u vezi sa njima je izrečen. Značenje takdire ilahi je da su stvari svoju mjeru stekle od Allaha Uzvišenog. Budući da Allah djeluje znan­jem, htijenjem i voljom, kada i kader se vraćaju Njegovom znanju, htijenju i volji.

Autor Mavakifa poznati teolog u vezi sa pojmom kada i kader kaže sljedeće: “Saobrazno mišljenju eš'arija, Božije određenje (kada) predstavlja vječnu volju Božiju koja se odnosi na postojanje stvari, a Božiji kader znači stvaranje stvari u posebnom obliku i određenoj mjeri koja se tiče biti i svojstva.”

Sa stanovišta eš'arija Božiji kada i kader jeste općenit, tako da ne postoji ništa što bi bilo izvan ovog kruga. Međutim, shodno mu'tezilijskom stanovištu, neke su stvari, a posebno ljudska svojevoljna djela, izvan kruga kadaa i kadera. Mu'tez­ilije smatraju da eš'arijsko vjerovanje iziskuje prisiljenost, što se protivi Božijoj pravednosti (عدل الهي), dok s druge strane eš'arije mu'tezilijsko vjerovanje u nes­veobuhvatnost kadaa i kadera smatraju mnogoboštvom (širk).

U teološkim knjigama prenose da je Kadi Abdul-Džabbar Mu'tezili otišao kod Sahiba bin-Ibbada, tadašnjeg poznatog vezira. Kod njega već bijaše Ebu-Ishak Esferaini koji je bio eš'arija. Čim ga je vidio, Kadi reče Ebu-Ishaku: “Slavljen neka je Onaj koji je čist od ružnih djela”, ukazujući mu na taj način da svojim vjerovanjem u općenitost kadaa i kadera vjeruje da su i ružna djela odre­đenje Božije, a Bog je zapravo visoko iznad toga da bi činio loša djela. Drugim ri­ječima: Tvoje se vjerovanje protivi principu Božije pravednosti.

Ebu-Ishak mu odgovori: “Neka je slavljen Onaj u čijem carstvu se ne dešava ništa osim onoga što On želi”, ukazujući mu da svojim vjerovanjem u nes­veobuhvat­nost kadaa i kadera vjeruje da se u carstvu Božijem događaju stvari koje su su­protne volji Božijoj. Drugim riječima: Tvoje je vjerovanje suprotno principu tevhida u djelovanju Božijem.

Eš'arije i mu'tezilije često su optuživali jedni druge. Mu'tezilije su koristile princip Božije pravednosti, smatrajući eš'arije protivnicima pravednosti, a eš'arije su koristile princip tevhida, smatrajući mu'tezilije protivnicima jedinosti Božije. Mu'tezilije su također vjerovale da su eš'arije mnogobošci kada je u pitanju tevhid svojstva, zato što su uvjerene u odvojenost svojstva od Biti Božije, vjerujući u brojnost vječnih, a mu'tezilije su pak poricale svojstva. Usljed toga, mu'tezilije su sebe nazivali sljedbenicima pravednosti i jedinosti (Ehlul-'adl vet-tevhid). Me­đutim, zbilja je u činjenici da jedina škola koja je uspjela ostati sljedbenik i pravednosti i tevhida jeste škola Imama Ehli-bejta, koja je objedinila tevhid biti, svojstva i djela. U ovoj školi riješena je suprotnost koja je bila umišljena između principa pravednosti i principa jednote Božije u stvaranju, a koju nije mogao ri­ješiti nijedan osnivač škole. U svakom slučaju, mu'tezilije koje su negirale op­ćenitost kadaa i kadera, da bi mogle dati odgovor na ajete i rivajete koji sadržajem govore o općenitosti Božijeg određenja, kažu sljedeće: “Jedno od značenja Boži­jeg određenja jeste obavijest. Općenito određenje Božije znači općenitu Božiju obavijest, a ne stvaranje ili prisilu.”

Filozofi Božije određenje komentiraju na svoj način. Kao prvo, smatraju ga djelom Božijim, zatim ga vide kao jednu vrstu znanja stvari na jednoj od razina bitka, a kao treće, drže da je općenito tj. da obuhvata sve stvari. Obično u ko­mentaru Božijeg određenja kažu sljedeće: “Božije određenje je postojanje svih stvari na elementaran način u svijetu intelekta.” Svijet intelekta prije svega jeste stvorenje Božije, ali kao direktna kreacija, tj. primordijalna inovacija (ابداع) a ne kao postanak, tj. stvaranje

(تكوين). Drugo, odnos toga svijeta sa svijetom stvaranja je odnos uzroka sa posl­jedi­com. Treće, nema pojave a da u tome svijetu ne postoji na razini intelekta, čije objektivno postojanje proizlazi upravo iz tog bitka. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo u određenoj mjeri. (El-Hidžr, 21) Islamski filozofi za spomenuti kur'anski ajet kažu da ukazuje na svijet odredbe ('alemul kada), kao i 59. ajet sure El-En'am: U Njega su ključevi svih ta­jni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi, koji ukazuje na činjenice koje se ubrajaju u ključeve tajnovitog i upravo su oni osnove otkrivanja stvari, a također ukazuje na zbilju koju treba nazvati jasnom Knjigom (kitabun mubin). U Kur'anu se spominje zbilja koja se naziva Ummul-kitab – Glavna knjiga. Također se go­vori i o Kalemu – peru, i čuvanoj ploči – Levhi mahfuz. Ovo su apstraktne zbilje.

Riječ kader ima značenje mjere. Božiji kader ukazuje na odnos koji u sebi svojstvenim granicama, tj. mjerama stvari imaju sa Biti Uzvišenog Gospodara. Neslaganje koje postoji među učenjacima kada je riječ o općenitosti Božijeg određenja aktuelno je također i u pitanju Božijeg kadera. Sa stanovišta onih koji vjeruju u općenitost Božije određenosti, mjere i granice svih stvari vezane su za znanje i volju Božiju, isto kao što su im bitak, nužnost i neophodnost vezani za Božije znanje i volju.

Jasno je da se Božije znanje ili volja (bez obzira da li je riječ o znanju na razini Biti ili znanju na razini djela, u šta vjeruju filozofi) naziva Božijim pre­dodređen­jem zato što ima utjecaja na postojanje i stvaranje stvari i predstavlja sud o njiho­vom postojanju na osnovu kojeg stvari postaju nužne. Također, znanje Božije (tj. jedna razina Božijeg znanja) naziva se kaderom Božijim zato što su mjere stvari vezane za njega.

Saobrazno rečenom, Božije predodređenje predstavlja znanje Božije koje odre­đuje konačnost i neophodnost stvari, a Božiji kader predstavlja znanje koje odre­đuje granice i mjere.

Nekada se kada i kader generaliziraju i na objektivna bića, nazivajući se u tom slučaju objektivnim predodređenjem i sudbinom. U tom slučaju Božiji kada pred­stavlja neophodnost i neminovnost stvari sa aspekta vezanosti za Nužno Biće, a Božiji kader predstavlja objektivnu individuaciju bitka i njegove mjere sa aspekta vezanosti za Nužno Biće. U knjizi se imalo u vidu upravo ovo značenje kada je rečeno: “Metodom prve teorije, Univerzum i njegove dijelove doveli smo u vezu sa Nužnim bitkom, nazvavši njihovu neophodnost egzistiranja predodre­đenjem (kada), koje ima značenje konačnog suda. Metodom druge teorije, deter­minaciju bitka i preciziranje načina njihovog postanka nazivamo određenjem i sudbinom (kader), koja ima značenje mjere bitka.”

  

Da li su kada i kader promjenjivi?

Već je dokazano da je ustrojstvo Univerzuma ustrojstvo uzroka i posljedice tako da svaka određena posljedica ima određeni uzrok. Također je dokazano da posljedica svoju neophodnost postojanja stječe od svoga uzroka, kao što i svoju individuaciju, određenost i bitak također stječe od jednog ili više uzroka. Doka­zali smo i da Božije znanje, volja i predodređenost dovode u postojanje svaku stvar putem posebnih uzroka.

Dokazano je i da se apstraktna i materijalna bića međusobno razlikuju po tome što su apstraktna bića vezana za elementarne uzroke i nemaju nikakvih uvjeta ni od izvršioca ni od vršenoga, dok su materijalne stvari, pored elementar­nog upostojiteljskog uzroka vezane i za lanac pomoćnih uvjeta kompetentnosti koji imaju mogućnost promjene tako da prouzrokuju promjenu stanja dotičnog pred­meta.

U knjizi Čovjek i sudbina rekli smo sljedeće:

“Bića u Univerzumu dijele se na dvije vrste: Neka bića nemaju mogućnost postojanja u više od jedne posebne vrste, kao što su uzvišena apstraktna bića. Druga bića, međutim, imaju mogućnost postojanja u različitim vrstama i ona spadaju u materijalni svijet. (...) Prirodna materija ima mogućnost susreta sa različitim uzrocima i činiocima i pod različitim dejstvom svakog od njih dobiva posebna stanja i kvalitete koji su različiti u ovisnosti od kojeg uzroka su rezultat. (...) Za jednu prirodnu materiju postoji hiljade ako, (...) kod apstrakcija koje imaju samo jednu formu bitka i ne potpadaju pod utjecaj različitih činilaca, kada i kader je konačan i nepromjenjiv zato što nemaju dodira sa više različitih uzroka. Budući da je sudbina posljedice u rukama uzroka, a s obzirom na činjenicu da kod njih, tj. apstrakcija ne postoji mogućnost izmjene uzroka, to znači da im je sudbina ko­načna. Međutim, druga bića, koja nisu apstraktna, imaju mogućnost da postoje u hiljadama boja i izgleda i pod zakonom su pokreta, stalno se nalaze na raskrsni­cama, imajući nekonačni kada i kader, tj. njihovu sudbinu ne kroji jedna vrsta ka­daa i kadera (...) već ih čekaju različite sudbine. Kada u obzir uzmemo bilo koji od uzročnih lanaca, vidimo da postoji mogućnost zamjene s drugim lancem, što znači da im sudbina nije konačna. U mjeri u kojoj je ako moguće upotrijebiti kada su u pitanju materijalna bića, moguće je i postojanje izmjene predodređenja i sud­bine.”

Ukoliko gledamo na konkretna dešavanja u Univerzumu, vidjet ćemo da ne postoji više od jednog kadaa i kadera. To znači da stvari, onakve kakve jesu, vez­anjem za potpune uzroke imaju konačne kadae i kadere. Međutim, u isto vrijeme aktuelna je jedna vrsta uvjetovane nužnosti i kadera, jer kada su u pitanju materi­jalna bića, veoma je istinita tvrdnja: “Da je bilo tako, moglo je biti ovako.” Isto možemo reći i na drugi način. Kada je konačan i nepromjenjiv, ali kader nije ko­načan i podliježe promjenama. To znači da je odnos postojanja stvari u odnosu sa njihovim potpunim uzrocima neminovan i konačan. Međutim, njihovo postojanje u odnosu na njihovu bit i u odnosu na nepotpune uzroke nije nužno, tj. moguće je. Odnos postojanja stvari sa njihovim uzrocima koji ih dovode u postojanje je ak­tuelnost i savršenost, a odnos njihovog postojanja sa pomoćnim uzrocima i uvjetima je nepotpunost i ograničenost. Drugim riječima, svako savršenstvo koje stvari posjeduju dolazi od uzroka koji je povod njihovog postojanja, a svaka manjkavost i mjera koju posjeduju, potječe od prijemnih i materijalnih uvjeta; jedni bivaju zamijenjeni drugima. Ono što prihvata promjenu jeste sudbina (kader), a ne konačna i nepromjenjiva predodređenost (kada).

U rivajetu se prenosi sljedeće: Hazreti Ali a.s. je sjedio u hladovini jednog nakrivljenog zida. Kada je primijetio da je na rubu rušenja, ustao je i sjeo na drugo mjesto. Neko mu reče: “Da li to bježiš od Božijeg predodređenja?” Ali a.s. mu odgovori: “Od predodređenja bježim sudbini Božijoj.” (Tevhide Saduq, str. 337.) Ovaj rivajet ukazuje upravo na našu temu.

Pitanje prispojivosti ili neprispojivosti zla Biti Božijoj obradili smo u trima po­glavljima: Prvo, rekli smo da je zlo neegzistentna stvar. Drugo, ova neposto­janja koja nazivamo zlom neodvojiv su dio prirodnog svijeta. Treće, govorili smo o koristima i učincima zala.

Tema o kojoj se u našoj polemici raspravljalo tekla je u dvama pravcima. Jedan, da su zla iz kategorije nepostojanja, a usljed toga vezani su za aspekt kadera stvari, što znači da nisu vezana za Bit Uzvišenog Gospodara. Drugi, svijet prirode nije odvojen od zala.

Zadnji put promjenjen: %PM, %25 %607 %2014 %13:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT