Stvoreni svijet ima svoga Stvoritelja 3.

Načela filozofije i metod realizma
Osnovu teksta predstavlja predavanje Allame Tabatabaija održanih u užem krugu svojih prijatelja, a budući da je zarad boljeg razumijevanja postojala potreba za pojašnjenjem, Morteza Motahari, koji je i sam prisustvovao tim predavanjima, pristupio je pisanju komentara koji je ovdje prisutan u fusnotama.

Sadržaj:

UVOD

ČOVJEKOVI PUTEVI PREMA BOGU
PUT SRCA ILI PUT FITRETA
PUT OSJETILA I ZNANJA ILI PUT PRIRODE
USTROJSTVO I SISTEMI
UPUTA
NASTANAK SVIJETA
PUT RAZUMA ILI PUT DOKAZA I FILOZOFIJE
FILOZOFSKI DOKAZI U RAZLIČITIM OBLICIMA
STVORENI SVIJET IMA STVORITELJA
Poređenje
Poređenje i objašnjenje
PRVO OBJAŠNJENJE
Zaključak
Drugo objašnjenje
Zaključak
Objašnjenje
Napomena
KAKO DA PREDOČIMO BOGA?
Zaključak

Uvod

Čovjekovi putevi prema Bogu

Sve što je do sada rečeno odnosi se na prigovore, primjedbe i pre­preke koje se nalaze na putu umovima usmjerenim ka stjecanju znanja o Bogu.

Sada ćemo vidjeti na koji način i s kakvim razlogom trebamo prihva­titi postojanje Boga. Koji put za kretanje prema Bogu čovjek ima na raspolaganju? Bilo u znaku Objave i poslanstva, ili pod plaštom irfana i duhovnih putovanja, ili pak u okrilju filozofije i ke­lama, potrebno je razmotriti kuda se čovjek kretao išavši ka Bogu i Nje­govoj spoznaji.

U ovom poglavlju pažnju ćemo posvetiti filozofskom metodu, a među brojnim dokazima zadovoljit ćemo se objašnjenjem dokaza poznatog kao burhane siddikin, koji je sastavni dio bogatog nasl­jeđa Mulla Sadrine filozofije i pripada skupini najboljih i najčasni­jih filozofskih dokaza, a nakon toga, poslužit ćemo se objašnjenjem još jednoga dokaza.

S obzirom na važnu ulogu koju ova tema ima u čovjekovom životu, prije negoli počnemo sa glavnom temom, spomenut ćemo sve puteve koje je čovjek odabrao radi stizanja do ovoga cilja. Općenito gle­dano, putevi za stizanje do vjere u Boga su sljedeći:

a) put srca ili fitreta;

b) put osjetila i znanja ili put prirode;

c) put razuma ili put argumenata i filozofije.

Druga i treća skupina dijele se na veći broj podskupina koje ćemo kas­nije objasniti.

 

Put srca ili put fitreta

Mišljenje da je vjera u Boga u svakom čovjeku prirodno (fitri) pris­utna veoma je rašireno. Dakle, u skladu sa kodom stvaranja i svo­jom osnovnom duhovnom konstrukcijom čovjek zna za Boga bez ikakve potrebe za uvodnim stjecanjem znanja o tome.

Pojedinci, koji podržavaju takvo mišljenje, kažu da pod fitretom ovdje misle na fitret razuma. Zahvaljujući tome kažu da čovjek fitret­skim sudom svoga razuma, bez ikakve potrebe za uvodnim stjecan­jem premisa i argumenata, shvata da Bog postoji. Obraćan­jem pažnje na ustrojstvo objektivnog svijeta, bez potrebe za dokazaci­jom, čovjek stječe vjeru u prisustvo i postojanje Bića Koje upravlja i vlada objektivnim svijetom i svim što se u njemu nalazi. Ovo je prisutno u svim fitretima o kojima se u logici raspravlja pod naslovom fitrijati.

Međutim, u naslovu kojim smo ovo poglavlje oslovili nismo mis­lili na fitret razuma, već je predmet naše teme fitret srca. Kada se kaže fitret srca, misli se na poseban kod i posebni duhovni sastav koji je tako stvoren da utječe na čovjeka kako bi bio prirodno usmjeren prema Bogu. U čovjeku je nagon za obožavanjem i tražen­jem Boga prirodan, kao što je prirodan nagon potrebe i traženja ma­jke u svakom djetetu. Ovaj je nagon prisutan u djetetu. Ono traži svoju majku, a uopće nije svjesno da u njemu postoji takva težnja.

Mevlana je upravo ovo poređenje pretočio u stih:

Poput želje djeteta za majkom,

tajnu čežnje usana što ne zna.

Poput želje novoga murida,

da hodi iza časnog muršida.

Parcijalni um je ovaj iz općeg intelekta,

pokret sjene te od ovog buketa je cvijeta.

Sjena mu na koncu utrne u njeg',

da bi saznao želje tajni biljeg.

Drugi pjesnik kaže:

Bezbroj čestica u snopu svjetla se stislo,

u svjetla snopu, a ne znaju šta je svjetlo.

Težnja i želja za Bogom jeste jedna vrsta duhovnog privlačenja iz­među srčane jezgre i ljudskih osjećanja s jedne, i jezgre svepostoje­ćeg, tj. Najuzvišenijeg Izvora i apsolutne savršenosti, s druge strane. Ovo privlačenje slično je međuplanetarnoj sili privla­čenja i odbijanja. Čovjek se nalazi pod utjecajem ove tajanstvene sile bez znanja o tome. Kao da pored samosvjesnog “ja” postoji još jedno skriveno “ja” koje ima svoj glas. Nišaburi u vezi sa tim kaže:

Sem mene pod zastorom zbori neko drugi,

ne sakri se srca tajna kad tu je onaj što se ljubi.

Bulbuli, dođite iz cvjetnjaka u dio mesdžida,

jer u tom ćošku kafeza ima ko da nam cvkruta.

Ne misliš, zar, da ovo sad pričam zalud,

stavi uho na usnu moju, poslušaj zvuk.

Hafiz, također, u svojim stihovima otkriva tajnu:

U središtu srca moga ne znam ko je,

kad sam miran, on u nemiru i vici je.

Psiholozi su u posljednjem stoljeću uočili činjenicu da čovjek iza pojavne svijesti ima i skrivenu svijest. Kao da iza pojavnog “ja” postoji još jedno “ja.” Neki od učenjaka psihologije pretpostavljaju da su elementi skrivenog “ja” ustvari prebjegli u nutrinu iz vanjske svi­jesti i promijenili svoju narav. Međutim, drugi vjeruju u počel­nost unutarnje svijesti i tvrde kako moralna, umjetnička, naučna i vjer­ska svijest čine osnov i suštinu čovjekove psihe. Tačka razdva­janja irfanskog i filozofskog puta počinje upravo na ovom mjestu. Budući da vjeruju u moć i snagu fitretske ljubavi, arifi se zalažu za njeno ojačavanje, uvjereni da središte uzvišenih Božanskih osje­ćanja treba ojačati, a sve prepreke na tom putu ukloniti, ili kako to oni kažu: “Srce treba očistiti, da bi tek tada moćnom jahalicom, lahkih krila ljubavi poletjeli prema Bogu.” Međutim, filozofi i te­olozi pokušavaju pronaći i otkriti ono izgubljeno putem razuma i raz­mišljanja – dokazima. Arif želi letjeti i približiti se, a filozof hoće uroniti glavu u misli i umovati. Arif želi vidjeti, a filozof želi znati. Ibadet u svetom šerijatu služi za odgajanje i razvijanje takvog osje­ćaja ili, u najmanju ruku, jedna od filozofija ibadeta jeste upravo takvo šta. Danas postoji veliki broj učenjaka koji vjeruju u osjećaje što čovjeku daju polet i iniciraju ga u dubinama njegove duše na pok­ret prema Vječnom Allahu dž.š.

Ako želimo saznati da li u čovjeku postoji ovakav osjećaj, za to imamo dva načina. Jedan je praktično isprobati na sebi i drugima, a drugi pogledati kakva mišljenja i rezultate o tom pitanju daju učen­jaci koji se dugi niz godina bave pitanjem čovjekove psihe sa stano­višta duhovnosti. Naši prethodnici dokazivali su putem argu­menata i iluminativnim metodama postojanje ove ljubavi u svim bi­ćima, pa tako i u čovjeku, dok savremeni učenjaci dokaze nalaze u današnjim iskustvima na području psihologije. Jedan od spomenutih učenjaka jeste i Alexis Carrel, autor knjige Čovjek nepoznato biće. On o dovi kaže sljedeće: “Dova predstavlja let duše prema Bogu.”[1] Na drugom mjestu u istoj knjizi čitamo: “Rekli su da u dubini svijesti (وجدان) postoji jarki plamen, gdje čovjek sebe vidi onak­vim kakav i jeste, skida mu veo sa sebičnosti, pohlepe, lutanja, pok­varenih misli, oholosti i arogancije, postaje krotak za obavljanje moralnih dužnosti, trudi se s ciljem stjecanja skromih misli i upravo u tom trenutku blještavo carstvo oprosta isijava se naspram njega.”[2]

Među spomenutim učenjacima nalazi se i William James, koji iz­među ostalog kaže: “Bez obzira koliko pobude i podsticaji naših proht­jeva bili crpljeni iz svijeta prirode, veći dio naših želja i proht­jeva ipak potječe iz metafizičkog svijeta zbog toga što se mnogo šta ne uklapa u materijalne i racionalne računice.”[3] On također kaže: “U potpunosti prihvatam činjenicu da je izvor vjerskog života srce, i prihvatam da su filozofske formule i instrukcije poput prevedenog tek­sta čiji je original na nekom drugom jeziku.”[4]

William James dalje govori: “Generalno im je uvjerenje da su svoju vjeru učvrstili na temeljima filozofije, a temelji filozofije, ustvari, te­melje se na vjerovanju.”[5]

Pascal, koji prema riječima merhuma Furugija ljubav smatra bol­jom od razuma i temelje znanja i uvjerenja postavlja na iluminaci­jama srca, kaže sljedeće: “Srce je to koje svjedoči prisustvo Božije, a ne razum. Vjerovanje dolazi upravo sa te strane, (...) srce ima argu­menata do kojih razum ne stiže.”

Bergson, također, prema riječima merhuma Furugija vjeruje u dvije vrste ispovijedanja vjere i dvije vrste morala, od kojih svaka vrsta ima svoj izvor i mjesto nastanka – uzvišenu i nisku. Niski izvor su društvene mjerodavnosti, a uzvišeni izvor je izlijevanje milosti iz višeg svijeta. U vezi sa ispovijedanjem vjere koja se crpi sa izvora iz višega svijeta on kaže: “To je upravo onaj temelj znanja što u životin­jama stvara instikt, a u čovjeku razum. Iz te klice znanja u čovjeku se pohranjuje iluminatornost, koja je u većini ljudi u stanju slabosti, latentnosti i izumrlosti, no moguće je ojačati i upotpuniti do mjere kada čovjek postane svjestan da taj počelni princip u njemu postaje djelotvoran poput vatre koja prodire u željezo do­vodeći ga do usijanja. Drugim riječima, uočava svoju povezanost s izvo­rom i vatra ljubavi u njemu se rasplamsava, a uznemirenost koja je u čovjekovom umu nastala pretvara se u smirenost i po­tisnuta vezanost za partikularije u potpunosti se okreće prema životu: ‘Zaljubljen sam u cijeli svijet, zato što cijeli svijet od Njega je.’”[6] Jedan od savremenih psihologa koji vjeruju u počelnost vjer­skog osjećaja u dubini čovjekove savjesti jeste Carl Gustav Jung, istak­nuti Freudov učenik. On je opovrgnuo mišljenje svoga učitelja koji je vjerovao u primitivnost mutiranog materijalnog vjerskog osje­ćaja i lično je bio uvjeren u počelnost i temeljnost ovoga osje­ćaja. Između njega i učitelja vršena je redovna prepiska u vezi sa ovom temom. Ova pisma objavljena su u knjizi pod nazivom Prepiska između Freuda i Junga.[7]

Einstein, poznati učenjak, o ovoj temi ponudio je veoma intere­santno objašnjenje. U članku pod naslovom Vjera i znanje razma­trao je ovu temu i nakon tvrdnje da vjerski inicijator nije isti kod svih ljudi te nakon što je kritizirao neke od vjerskih knjiga poput Tevrata i Indžila sa stanovišta načina na koji prikazuju Boga, rekao je sljedeće: “Bez izuzetka, u svim bićima postoji jedno uvjerenje i dru­gačija vjera, bez obzira što se u čistom obliku ne može nigdje naći. Smatram da je to vjerski osjećaj stvaranja ili bitka. Veoma je teško objasniti takav osjećaj onome koji ga uopće nema u sebi, posebno ako uzmemo u obzir da se ovdje ne govori o Bogu koji se manifestira na razne načine. U ovoj vjeri pojedinac vidi i osjeća malenkost ljudskih želja i ciljeva, a veličinu i slavu metafizičkih, prirod­nih i misaonih stvari. On svoje biće smatra jednom vrstom zat­vora zato što želi odletjeti iz tjelesnog kafeza i osvjedočiti se u ci­jeli univerzum kao jednotnu zbilju.”[8]

U Kur'anu Časnom i riječima vjerskih predvodnika nailazimo na brojne dokaze koji nam daju do znanja da je pitanje prirodnosti (fitreta) vjere i pažnje prema Bogu uvijek bilo veoma aktuelno. Vjerovatno je Kur'an prva knjiga koja je projicirala ovu temu koju, kako vidimo, nakon četrnaest stoljeća potvrđuje nauka.

S obzirom na činjenicu da bi objašnjenje i komentar ovih ajeta, posebno ako imamo u vidu prisustvo riječi Poslanika i njegovog čis­tog Ehli-bejta, koje objašnjavaju ovu temu, prevazišlo granice i moguć­nosti ove knjige, zadovoljit ćemo se citiranjem nekoliko ajeta i prenošenjem nekoliko hadisa.

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

1. Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, fitretu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio. (Er-Rum, 30)

أَفَغَيْرَ دِينِ اللّهِ يَبْغُونَ وَلَهُ أَسْلَمَ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

2. Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na Nebesima i oni na Zemlji. (Ali 'Imran, 83)

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

3. One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista kad se Allah spomene smiruju. (Er-Ra'd, 28)

وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا

4. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti. (Ta-ha, 124)

فَذَكِّرْ إِنَّمَا أَنتَ مُذَكِّرٌ

5. Tipoučavaj - tvoje je da poučavaš. (El-Gašije, 21)

سَبَّحَ لِلَّهِ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ

6. Allaha hvali sve što je na Nebesima i što je na Zemlji. (El-Hadid, 1)

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتَ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى

7. I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potom­stvo njihovo i učinio ih svjedocima samih sebi: “Zar Ja ni­sam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi...” (El-A'raf, 172)

وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِّلّهِ

8. A oni koji vjeruju najviše vole Allaha. (El-Bekara, 165)

9.  “Onda im je Allah uputio poslanike Svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu Stvaranja Prvot­nog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli poučavanjem, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje.”[9]

10.  “On stvorove izvodi Svojom moći izvođenja, izumi­jeva ih u skladu sa Svojom voljom izumijevanja. Onda čini da hode putem volje Njegove, upućuje ih stazom ljubavi Svoje.”[10]

Objašnjavanje i komentar navedenih ajeta i govora, kao i dokazivanje naše tvrdnje da je riječ o dokazima koji dolaze u korist našega stava, uzelo bi dosta prostora. Međutim, čitanje kur'anskih tef­sira i komentara knjiga iz kojih smo izvadili dva odjeljka pomoći će nam u razumijevanju navedenih riječi.

Put osjetila i znanja ili put prirode

Podnaslov umjesto navedenoga mogao bi glasiti: put prou­čavanja stvorenog. Ovaj metod se grana u tri pravca:

  1. putem ustrojstva i sistema koji funkcioniraju u konstrukciji objektivnog svijeta;
  2. putem upute i tajnovitog vođenja bića stazama usuda kojim hodaju;
  3. putem nastajanja svijeta.

1. Ustrojstvo i sistemi.

Proučavanje stanja koja vladaju među bi­ćima pokazuje da je kon­strukcija svijeta i sastav jedinki koje sačin­javaju svijet “proraču­nata”, i da sve ima svoje mjesto, na koje je i postavljeno, što je također planski učinjeno.

Objektivni svijet je poput knjige koja je napisana rukom obavi­ještenog autora. Svaka rečenica, svaki redak i poglavlje sadrže odre­đene teme sa ciljem; redoslijed koji je uspostavljen u rečeni­cama učinjen je s posebnom pažnjom koja je svjedok određenog cilja.

Svaki čovjek može do određene granice čitati retke knjige stva­ranja i shvatiti neke od njenih značenja i na taj način mogu mu pos­tati jasne namjere i misli autora. Svako, bez obzira na pismenost i učenost, može zaključiti i pojmiti prisustvo mudrih sistema i zakona i na taj način uočiti tragove koji ukazuju na postojeće rukovođenje i volju u Univerzumu. Međutim, ko bude upoznat s prirodnim znanostima, što veću upućenost bude imao u njih, imat će i veću spoznaju ustrojstava i ukazatelja koji svjedoče o prisustvu mudrog upravljanja stvorenim svijetom. Kur'an Časni potiče ljude na is­traživanje u stvorenom svijetu i njegovoj strukturi s ciljem spoznaje Boga na jedinstven način. U riječima vjerskih prvaka i Božijih ugod­nika – kao što su Staza rječitosti, Mufaddalov tevhid i u odre­đenim dovama čistih Imama – ovoj se temi također poklanja velika pažnja. S obzirom na činjenicu da bi površan prelaz preko ajeta, hadisa ili dova bio beskoristan, a s druge strane ukoliko bismo htjeli biti detaljni, a samo na taj način možemo se okoristiti izvornim isti­nama koje se u njima nalaze, morali bismo izaći iz okvira knjige, te smo stoga odlučili njihovo citiranje ostaviti za neku drugu priliku.

Sasvim je sigurno da je za običan narod upravo ovaj metod na­jbolji način za spoznaju Boga. Sada ćemo vidjeti na koji način ustro­jstvo i sistem objektivnog svijeta ukazuju i svjedoče postojanje Uz­višenog Allaha, Koji sve zna i Mudar je.

Odgovor na to pitanje je jasan. Kao što nastajanje jedne stvari svje­doči o postojanju efektivne sile čijeg je djelovanja ona kao posl­jedica trag, tako je moguće putem nje, tj. posljedice, do određenih granica spoznati posebnosti i atribute uzroka. Naprimjer, mi ljudi nismo izravno obaviješteni o našem pojedinačnom unutarnjem sastavu, odnosno ne znamo šta ko u sebi nosi od misli, moralnih i psi­hičkih vrlina i osobina, niti možemo biti o tome obaviješteni. Jasno je da ja ne mogu direktno pročitati vašu ličnost, ili bez posred­nika saznati vašu namjeru ili vaše moralne osobine, kao što vi niste u stanju o meni direktno posjedovati takve informacije, među­tim, u isto vrijeme imamo lijep fond međusobnih informacija o našim unutarnjim kvalitetima, a da u njih ni najmanje ne sumnjamo. Mi o nekom čovjeku stječemo pouzdano znanje i poznajemo ga kao učenjaka, ali postavlja se pitanje na koji način. Odgovor je jasan – na osnovu njegova govora i pisane riječi, tj. njegova djela. Jednog čovjeka poznajemo kao pravnika, drugog kao filozofa, trećeg kao mate­matičara, a četvrtog kao književnika zbog toga što su pisani tragovi i riječi prvog pravne prirode, drugog filozofske, trećeg mate­matičke, a četvrtog publicističke. Nije moguće da od neukog čovjeka čujemo naučne riječi, ili od onoga koji je usavršio samo pravo da čujemo filozofske, matematičke ili druge vrste govora, ili pak da od čovjeka koji je samo filozof čitamo fikhske ili mate­matičke traktate. Naprimjer, svi koji znaju ko je autor velikog fikh­skog djela Džavahir ne sumnjaju u činjenicu da je on bio veliki prav­nik i pored toga što ga nikada nisu vidjeli, pa čak i da su ga vidjeli, ne bi mogli odmah biti obaviješteni o njegovoj ličnosti. Među­tim, djelo Džavahir predstavlja neporeciv dokaz da je on bio ve­liki pravnik.

Moguće je da neko kaže da uvjerenost u ovakvu vrstu znanja ne znači da nešto ne može biti drugačije, već kako je mogućnost suprot­nog dešavanja tako mala da je niko ko posjeduje zdrav razum ne prihvata ozbiljno. Mogućnost da ona bude drugačija govori nam ust­vari o mogućnosti slučajnosti. Naprimjer, kada je riječ o knjizi Džavahir, uvjereni smo da je autor veliki pravnik, ali ne na način da ne dajemo nikakve mogućnosti pomisli da nije bio pravnik i da je nje­gova knjiga djelo slučajnosti i sreće, no vjerovatnoća je do te mjere mala da nije moguće računati na nju. Usljed toga kažemo da smo sigurni i da se ne radi samo o pretpostavci kako je autor Džava­hira veliki pravnik. Vjerovatnoća i slučajnost u ovakvim prilikama nije u postotku koji mi poznajemo kao kada kažemo jedan naprema sto, ili jedan naprema hiljadu, jedan naprema milion, ili pak jedan naprema milijardu. Riječ je o mogućnosti gdje se, da bi se došlo do jedinice, nalazi toliko nula da bi se mogla napraviti veza između Zemlje i Mjeseca. Međutim, bez obzira na tako malu mo­gućnost, koja se čak ne može ni zamisliti, realno posmatrano, ona ipak postoji. Kasnije ćemo o tome detaljnije govoriti. Naprim­jer, možemo pretpostaviti da Sadi i pored dara i pjesničke in­spiracije kojima odišu njegova djela nije imao uopće pjesničkog dara, već su mu sva djela rezultat puke slučajnosti, ili da se Ibn-Sina nije ni približio filozofiji i medicini, već sasvim slučajno, nehot­ično povlačeći pero papirom nastajale su sasvim lijepe, mudre i tačne misli, govori i stavovi, koji su veoma korisni. Istu pret­postavku možemo predočiti i za autora Džavahira.

Osim što ovim pretpostavkama, logično gledano, ne možemo stati na put, mi ne sumnjamo u činjenicu da je Sadi bio veliki pjes­nički talenat, a Ibn-Sina veliki filozofski mislilac i dobar poznavalac medicine i da je, na kraju, autor Džavahira bio stručnjak za šerijat­sko pravo. Oni koji ljude potiču da putem proučavanja prirode, tj. knjige stvaranja, stignu do spoznaje Boga, željeli su da čovjek upozna i stekne sigurnost u Boga i Njegovu mudrost upravo u onoj mjeri u kojoj su, putem čitanja djela spomenutih velikana, stekli sliku o njihovim stepenima znanja u pjesništvu, filozofiji i šerijat­skom pravu.

Cressy Morrison u knjizi Tajna čovjekovog stvaranja, u pri­jevodu na perzijski jezik od Muhammeda Seida, na devetoj stranici kaže:

“Deset istih zlatnika obilježite brojevima od 1 do 10, stavite ih u džep i izmiješajte. Zatim se potrudite da ih izvadite iz džepa, ali re­doslijedom od 1. do 10., i to tako da nakon što izvadite jedan zlat­nik, a prije negoli izvadite drugi, vratite prvi izvađeni u džep među os­tale zlatnike. Na ovaj način mogućnost da izvadite zlatnik sa bro­jem 1 iznosi jedan naprema deset, mogućnost da broj 1 i 2 budu iz­vađeni jedan iza drugog jeste jedan naprema sto. Mogućnost da bro­jevi 1, 2 i 3 budu izvađeni upravo ovim redoslijedom je jedan naprema hiljadu. Mogućnost da ovaj redosljed bude od 1 do 4, iznosi jedan naprema deset hiljada. Ukoliko se krećemo ovakvim redos­lijedom, mogućnost da zlatnici budu izvađeni po rednim bro­jevima postaje sve manja tako da vjerovatnoća da se svi zlatnici od 1 do 10 izvade po spomenutom principu iznosi jedan naprema deset milijardi. Razlog navođenja ovog jednostavnog primjera je da bismo pokazali kako se ovaj postotak mogućnosti umanjuje vrtogla­vom brzinom. Za nastanak života na zemlji potrebno je toliko odgova­rajućih uvjeta i stanja da je jednostavno nemoguće mate­matički predstaviti da se to sve desilo slučajnim podudaranjem. Upravo zbog toga mora se vjerovati da u prirodi postoji posebna moć svijesti koja upravlja dešavanjima u njoj. Kada povjerujemo u to, neizbježno moramo vjerovati i u činjenicu da sva ova dešavanja i promjene postoje radi određenog cilja i svrhe.”

Danas postoji veliki broj pretpostavki u vezi sa nastankom svi­jeta, Zemlje, života i čovjeka. Neki smatraju da usvajanjem tih te­orija nema potrebe da se i dalje pretpostavlja te da je svijet i čovjek nastao iz već razrađenog plana. Naprimjer, u vezi sa planetama iz Sunčevog sistema poznata je Laplaceova teorija koja kaže da su to ust­vari dijelovi odvojeni od Sunca prilikom njegove kolizije sa jed­nom zvijezdom. U vezi sa životnom formom kaže se da je rezultat nas­tanka posebnog hemijskog sklopa, da bi zatim došlo do procesa usavršavanja putem odabiranja, što je rezultiralo današnjim vidom živ­ota. U vezi sa biljnim, životinjskim i ljudskim ćelijama rečeno je da su rezultat evolucionog razvojnog puta, a za razum, svijest i dušu re­čeno je da nisu ništa drugo doli posebna karakteristika proizašla iz materijalnih hemijskih jedinjenja. Možemo prihvatiti sve ove te­orije: i Laplaceovu u kojoj kaže da je Zemlja dio Sunca koji je otpao prilikom sudara sa zvijezdom, i teoriju u kojoj se kaže da je život nastao nakon pojave jednoćelijskog organizma, kao i teoriju ljudi koji tvrde da su biljke, životinje i ljudi nastali iz istog izvora, a da su razlike koje su danas očite rezultat postepene evolucije. Međutim, vol­jeli bismo vidjeti da li je moguće opravdati takve teorije utemel­jene na pukoj slučajnosti u kojoj nije imao udjela nikakav vid svi­jesti niti volje. Bilo bi korisno da poslušamo riječi savremenih nauč­nika. Cressy Morrison na desetoj stranici maločas citirane knjige kaže sljedeće:

“Neki od astronoma uvjereni su da je mogućnost približavanja dviju zvijezda, gdje bi njihove centripetalne sile ostvarile među­sobno djelovanje, u omjeru jedan naprema nekoliko miliona, a moguć­nost kolizije dviju zvijezda, što bi prouzrokovalo njihovo ras­padanje, tako je mala da izlazi iz mogućnosti izračunavanja.”

Ako prihvatimo teoriju koja kaže da je Zemlja otcijepljeni dio Sunca nastao prilikom sudara s drugom zvijezdom, u tom slučaju moramo pretpostaviti i prisustvo namjere koja je imala učešće u tom slučaju, čime je htjela postići poseban cilj, tj. nastajanje živih formi, zatim životinja i na kraju čovjeka kao glavnog cilja zemal­jskih stvorenja. Prema teoriji o nastanku života u kojoj pret­postavljamo da je nastao jedan idealan trenutak gdje su svi uvjeti, ma­terijalni i hemijski, išli naruku nastanku života, također vjeru­jemo kako je život ustvari odlika materije, a ne nekih esencijalnih i do­datnih akcija uz već postojeće materijalne. Takvo okupljanje svih pot­rebnih uvjeta na jednom mjestu nije moguće opravdati teorijom puke slučajnosti. Morrison na 145. stranici svoje knjige piše sljedeće:

“Nije moguće da se svi potrebni uvjeti za nastanak i nastavak živ­ota pojave na nekoj zvijezdi ili planeti u jednom trenutku samo na osnovu puke slučajnosti.”

U istoj knjizi u trećem poglavlju pod naslovom “Gasovi koje udišemo” na samom kraju čitamo:

“Kisik, vodik i ugljik, bilo pojedinačno, bilo u međusobnom jedin­jenju, ubrajaju se u osnovne činioce živih bića. Drugim ri­ječima, temelj života na Zemlji oslonjen je na ove elemente. U mil­ion pretpostavki ne postoji nijedna koja kaže da je bilo moguće da se na jednoj planeti u isto vrijeme pojave ovi elementi, i to u omjeru po­godnom i dovoljnom za život. Naučnim putem ne može se objas­niti tajna prirode, a ako bismo i htjeli reći kako je sva ova har­monija i sklad nastala slučajno, tada bismo naveli tvrdnju koja je su­protstavljena matematičkoj logici.”

Jasno je da se svako objašnjavanje pojave života na planeti Zem­lji putem slučajnosti protivi zdravom razumu.

Na temelju današnjih naučnih saznanja može se vidjeti da je kori­jen iz kojega se pojavio životni oblik flore i faune isti, odnosno jedan je. Postojala je jedna ćelija koja je doživjela diobu na dvije različite ćelije – od kojih je jedna životinjska, a jedna biljna. Pogleda­jmo da li je na osnovu takvih stavova moguće objasniti i opravdati diobu ćelije tako što ćemo reći da se slučajno desila, posebno uzimajući u obzir činjenicu koja nam govori o međusobnoj pot­rebitosti ovih dviju novonastalih ćelija, ili smo pak prinuđeni prihva­titi da je i ova dioba bila potaknuta namjerom.

Na pedeset i sedmoj stranici svoje knjige Morrison kaže:

“Na samom početku javljanja života na planeti Zemlji zbio se veoma čudan događaj koji je imao značajan učinak na život zemal­jskih bića. Jedna od ćelija dobila je izvanrednu moć. Mogla je, koris­teći Sunčevu svjetlost u sebi, sagorijevati jedan dio hemijskih ele­menata i na taj način osigurati hranu za sebe i ostale ćelije. Po­tomci jedne od ovakvih primarnih ćelija hrane se opskrbom koju su do­bivali od ćelije matice. Zatim su doživjeli transformaciju u životin­jsku vrstu, dok su potomci druge ćelije, koji su se preobrazili u biljke, osnovali vegetaciju na Zemlji kojom se danas hrane svi njeni stanovnici. Zar je moguće vjerovati da je pukom slučajnošću jedna ćelija postala izvorom faune, a druga maticom flore?”

Veoma je interesantno da se biljke i životinje, koje su kasnije nastale diobom one prve ćelije, međusobno nadopunjuju i ovise jedna o drugoj. Jedna, bez bilo koje druge, ne bi mogla nastaviti svoj život. U Tajni čovjekovog stvaranja, na trideset i prvoj stranici ob­jašnjava se da životinje imaju potrebu za kisikom, a biljke za uglji­kom. Životinje udišu kisik, a oslobađaju ugljen dioksid, dok bil­jke udišu ugljen dioksid, a oslobađaju kisik. List biljke igra ulogu čovjekovih pluća. Pod Sunčevim zrakama i toplotom koju apsorbira, tj. fotosintezom vrši razlaganje ugljen dioksida na ugljik i kisik, da bi zatim kisik oslobađao, a ugljik zadržavao u sebi. Zatim na tride­set i drugoj stranici spomenutog navoda Morrison piše sljedeće:

“Sve biljke, džungle, grmlje i alge, i općenito cijela vegetacija ima istu osnovnu konstrukciju koja je sastavljena od jedinjenja vode i ugljika. Životinje oslobađaju ugljik, a biljke kisik. Ako bi ovaj proces, prisutan u živim bićima, bio obustavljen, to bi značilo da će bilje utrošiti cjelokupan ugljik, a životinje kisik, a kada bi ravnoteža bila poremećena, obje bi vrste nestale velikom brzinom.”

Sljedeća zadivljujuća pojava u svijetu živih bića, koja se ni u ko­jem slučaju ne može objasniti pukom slučajnošću, i koja postoji od samog nastanka životne forme jeste pojava muškog i ženskog spola, koji su neophodni za reprodukciju vrste. Organi za razmnožavanje, bilo u fauni ili u flori, bez obzira jesu li kod ženke ili mužjaka, do te mjere su zadivljujući da jednostavno nije moguće reći kako u njihovom nastanku nije postojao određeni cilj, tj. da nisu stvoreni s namjerom reprodukcije.

Ukoliko bismo prešli i preko toga, pa počeli proučavati ostale živ­otinjske i biljne organe u njihovim različitim dijelovima, bili bismo toliko zadivljeni da nas ni čitanje knjige od više hiljada stranica, pune tačnih i preciznih informacija nikada do te mjere ne bi moglo ushititi kao što to čini stvoreni svijet koji, kada posma­tramo i divimo mu se, od nas mami priznanje o apsolutnoj moći i uz­višenoj mudrosti Stvoriteljevoj. Sadi u sljedećim stihovima kaže:

Stvoreno sve, duši, od Boga je za znanje,

duša nema pa nema u Boga priznanje.

Grafiti žića brojnih na duvaru, kao da idu,

nikada da pomisliš da to je grafit na zidu.

Jedno kratko vrijeme u Evropi je bila prisutna misao da bi flora i fauna tek u slučaju da su odjednom nastale bile svjedoci uzvišene mud­rosti Stvoritelja svijeta. Međutim, ukoliko se ovaj dugotrajni proces dogodio postepeno, onda ipak postoji mogućnost da odre­đenim brojem povezanih slučajnosti rezultira onim što imamo danas. Nakon pojave darvinizma, za određeni broj učenjaka bilo je to dovoljno opravdanje za pretpostavku o slučajnom nastanku živ­ota na Zemlji.

Sigurno da principi koje biolozi spominju u vezi sa evolucijom nisu dovoljni da bi opravdali dokaze o nastanku života. Nemoguće je bez prisustva namjere i svrsishodnosti objasniti i opravdati život na Zemlji. Darvinistički oslonac je prirodni odabir i opstanak jačeg. Riječ je o jednoj vrsti prirodnog odabira u životnoj borbi u kojoj samo oni što su adaptiraniji na uvjete koji vladaju u životnom oko­lišu imaju više izgleda za opstanak.

Sada se postavlja sljedeće pitanje: Da li one stvari koje se sma­traju neophodnim i korisnim za živa bića, a koje u samom početku nastaju sasvim slučajno, mogu opstati i ustrajati i nakon prirodnog od­abira kroz koji prođu? Ispitivanja o stanjima živih oblika egzisten­cije pokazuju prisustvo jedne tajanstvene, svjesne i svrsishodne sile koja u bićima proizvodi stanja koja odgovoraju uvjetima što vladaju okolišem.

Ako bi sve promjene koje se dešavaju na tijelu bića bile kao kožica kod nekih ptica, mogli bismo reći da je riječ o slučajnoj okol­nosti koja se pokazala korisnom za plovljenje po vodi, i kao takva, korisna, počela se prenositi sa generacije na generaciju (što ge­netika ne prihvata). Međutim, neki od potrebnih i korisnih organa na živim bićima su do te mjere kompleksni i zahtjevni da samo onda kada su sve potrebne sastavnice oformljene mogu funkcionirati. Kao primjer možemo navesti organ vida – oko. Kako da u ovim sluča­jevima kažemo da su se slučajne promjene, koje su nastale na or­ganizmima, pokazale korisnim za opstanak i kao takve zadržale i usavršile u evoluciji. U knjizi Tajna čovjekovog stvaranja, na sedamde­set i šestoj stranici, nakon objašnjenja u vezi sa neobičnom građom očiju, kaže se: “Sva ta čudna građa, počev od zjenice do tetiva, konusa i živacamora u jednom trenutku biti cjelovita, jer uko­liko bi jedan od ovih kompliciranih dijelova bio nepotpun, oko ne bi moglo vidjeti. Imajući takvu činjenicu u vidu, nije moguće pret­postaviti da su se svi činioci sami po sebi skupili i da je svaki od njih sam sebe podesio i pripremio u najboljem mogućem obliku koji odgovara svim ostalim dijelovimate tako oko učinio funkcional­nim?”

Druga pojava koja izaziva čuđenje jesu ćelije od kojih je tijelo sastavljeno. Broj ćelija u jednom organizmu dostiže brojku od neko­liko milijardi – što je broj veći od ukupnog broja današnjeg stanov­ništva na svijetu. Osim što su sve ćelije nastale od jednog korijena, svaka skupina ima svoj poseban zadatak koji obavlja i uzima posebnu hranu za sebe. Svaka ćelija različitih organa jednoga ti­jela, kao što su ćelije kostiju, mesa, noktiju, kose, očiju, zuba i sl., uzima sebi upravo onu vrstu hrane koja odgovara njenoj funkciji u or­ganizmu. Ćelije imaju neobičnu moć adaptacije prilagođavajući se na taj način uvjetima i potrebama.

U knjizi Tajna čovjekovog stvaranja čitamo sljedeće: “Ćelije neizbježno prilagođavaju svoj izgled i formu pa čak i svoju osnovnu pri­rodu zahtjevima i potrebama okoliša u kojem žive i čiji su dio. Svaka ćelija koja nastaje u organizmima živih bića mora se pripre­miti da nekada poprimi oblik mesa, nekada kože, nekada da bude sastavni dio zuba, nekada mora prihvatiti da bude suza oka, a neki put mora biti nos ili uho. U tom slučaju svaka ćelija mora biti spremna odigrati ulogu koja joj se daje na izvršenje.”

Nije moguće nabrojati sva čudesa sklada i uzajamne povez­anosti u stvorenom svijetu. Posvuda možemo vidjeti samo sklad i pri­lagođenost, ali i prisutnost namjere i volje Svevišnjega u stvoren­jima.

U istoj knjizi na četvrtoj stranici piše: “Jasni dokazi, koji su poka­zali da se čovjek vremenom prilagodio prirodi, bivaju nadopun­jeni stavom da je i priroda također na svoj način sebe pri­lagodila čovjeku.”

Zatim autor na sto četrdeset i osmoj stranici piše: “Kada uz­memo u obzir veličinu Zemlje i njen položaj te pritom zanemarimo zadivljujuća prilagođavanja koja su se dogodila da bi se stvorio povol­jan teren za nastanak života, i ako pretpostavimo da se te adap­tacije moraju dogoditi na temelju slučajnosti i sretnih okol­nosti, neke od njih imale bi izgleda da se dogode u omjeru vjerovat­noće od jedan naprema milion, a sve skupno jedan naprema neko­liko milijardi. Usljed toga, nije moguće zastupati mišljenje da su Zem­lja, uvjeti na njoj i život nastali igrom slučaja. Čudnije od adapti­ranja čovjeka na prirodu jeste adaptiranje prirode na čovjeka.”

2. Uputa

Tragovi čije se prisustvo primjećuje u živim bićima, a što i jeste dokaz prisustva jedne vrste namjere i programa, upravo svjedoče o uputi i usmjerenosti. Svako biće pored precizne unutarnje građe or­ganizma posjeduje i jednu unutarnju tajnovitu snagu pomoću koje pre­poznaje budući put. Drugim riječima, bića koja su u pogledu svoje vanjske građe slijepa, ipak ih u takvom stanju vodi neka tajno­vita snaga. Ovu tajnovitu snagu treba tražiti izvan tjelesne konstruk­cije. Što se pak tiče pitanja vezanih za nju, kao što su: kakvo joj je štastvo; da li je u bićima ili u potpunosti izvan njih; ili je riječ o ne­koj snažnoj privlačnoj sili koju filozofi objašnjavaju poticajem poput onoga između voljenog i zaljubljenog – to su veoma zahtjevna pitanja koja svjedoče prisustvo upravljačke sile koja ima vlast nad svim bićima.

Ovaj dokaz nije dokaz sklada, koji se tiče materijalnih i tjelesnih konstrukcija. Jedan tehnički aparat, kao što je sahat, automo­bil ili fabrika tekstila, koja također imaju svoju konstrukciju, sastavljen je od dijelova, od kojih je svaki napravljen za posebnu funk­ciju, te je prema tome njime postignuta određena namjera. Među­tim, ni sahat, ni automobil, ni fabrika tekstila, a ni bilo koja druga tehnička jedinica nema onu posebnu snagu upute u sebi. Iz­među njih i njihovog cilja nema posebne tajnovite veze koja bi ih auto­matski navodila do cilja, nasuprot prirodnim jedinkama koje tu snagu posjeduju u sebi.

Uputa stvari može se odvijati na dva načina. Jedan se tiče unu­trašnje konstrukcije. Tako je moguće da konstrukcija jedne stvari bude toliko složena da sama automatski obavlja posao za koji je nam­jenjena bez i najmanjeg odstupanja. Jedna letjelica može biti napravljena tako da krajnje precizno obavlja svoj let u toku kojeg može obavljati i druge predviđene poslove kao što je slikanje zemljine površine ili obavljanje raznih vrsta komunikacije. Tehnologija je do te mjere uznapredovala da mašine zauzimaju mjesto čovjekove inteligencije. Džepni kalkulator precizno obavlja sve matematičke radnje. Automobil se oprema navodećim sistemima koji ga vode do željenog mjesta, a pored toga opremljen je elek­tronikom koja precizno vodi računa o pređenoj udaljenosti, potrošnji goriva, stanju motora, količini ulja itd. Radari nas obavješta­vaju o opasnosti koja tek treba nastupiti. Jedan jed­nostavni kompas veoma pouzdano određuje strane svijeta. Ovakva pre­ciznost posla tiče se tehnoloških proizvoda koji, da bi funkcion­irali na željeni način, zahtijevaju posebnu preciznost i tačnost prilikom sastavljanja komponenti od kojih su izgrađeni. Bez ikakve sum­nje precizno sklapanje odgovarajućih komponenti za rezultat će imati tačnu funkciju. Ovakva vrsta upute potiče iz prošlosti i zavisi od umijeća izvršnog uzroka. Naime, sastavljanjem posebnih kompo­nenti koje imaju svoje posebne hemijske i fizičke osobine nastaje odre­đena sprava ili zdanje u kojem sastavni dijelovi moraju funkcion­irati ako su sastavljeni na način da jedni drugima odgova­raju tako da mogu vršiti funkciju za koju su namijenjeni.

Druga vrsta upute, koja se svjedoči u stvarima, jeste ona uputa za koju nije dovoljna prošlost i izvršni uzrok, tj. materijalna kom­paktnost. Ova vrsta upute svjedoči nam o tajnoj vezi između stvari i nji­hove budućnosti, tj. o svrsishodnom uzroku i jednoj vrsti težnje ka cilju.

Pokreti i funkcije jedne stvari koji zavise od njene konstrukcije mogu se predvidjeti. Dakle, dovoljno je poznavanje fizičke konstruk­cije i unutarnjeg sastava određene stvari da bi se predvidjeli poslovi koje će ta stvar obavljati. Uvidom u način na koji je jedna sprava sastavljena te znajući koje su sve komponente ušle u njen sastav i kakve su njihove radne osobine, sve dok ta sprava funkcionira u prirod­nim uvjetima, moguće je predvidjeti kako će i šta će obavljati. Vidimo da je ova vrsta upute neodvojiva od sastava sprave.

No ako je riječ o nečemu što ne mora obavljati posebnu funk­ciju, tada određena stvar “bira” pravac koji je vodi do cilja. Ovdje je riječ o drugoj vrsti upute. Dakle, razlozi i prednosti prve upute kriju se u činiocima vezanim za prošlost i izvršni uzrok, dok su kod druge vrste upute razlozi i prednost vezani za svrsishodni uzrok i budućnost. U prvoj vrsti upute stvar svoju određenost i neophodnost crpi iz subjekta, a u drugoj vrsti upute iz svrhe, bez obzira što sa filozof­ske tačke posmatranja između vršioca i svrhe nema odva­janja.

Sada ćemo vidjeti na koji način možemo dokazati da ova vrsta upute postoji u svim bićima ili samo u nekim od bića.

Za početak poslužit ćemo se određenim kur'anskim ajetima. Zasigurno je Kur'an prva knjiga koja je povukla liniju razdvajanja iz­među unutrašnjeg sklada stvari i njihove upute i predstavila ih kao dva odvojena dokaza. Dakle, implicitno je dokazao da se uputa bića i stvari ne sadrži samo u njihovoj unutarnjoj konstrukciji i vanjskoj građi. U suri Ta-ha u pedesetom ajetu prenesene su Musaove a.s. ri­ječi:

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga uputio.

U drugom i trećem ajetu sure El-A'la kaže se:

الَّذِي خَلَقَ فَسَوَّى وَالَّذِي قَدَّرَ فَهَدَى

Koji sve stvara i čini skladnim, i Koji sve s mjerom odre­đuje i upu­ćuje.

وَأَوْحَى فِي كُلِّ سَمَاء أَمْرَهَا

U vezi sa uputom mrtve prirode kaže se: I odredio šta će se u sva­kom nebu nalaziti. (Fussilet, 12)

وَالنَّجْمُ وَالشَّجَرُ يَسْجُدَانِ

U vezi sa florom kaže se: I trava i drveće sedždu čine. (Er-Rahman, 6)

وَأَوْحَى رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ

A za predstavnike faune kaže se sljedeće: Gospodar tvoj pčelu je nadah­nuo. (En-Nahl, 68)

فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

U vezi sa čovjekom kaže: Pa mu (nefsu) put dobra i put zla shvatl­jivim učinio. (Eš-Šems, 8)

وَأَوْحَيْنَا إِلَيْهِمْ فِعْلَ الْخَيْرَاتِ

Također se kaže: I objavismo im da čine dobra djela. (El-En­bija, 73)

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَن يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِن وَرَاء حِجَابٍ

U vezi sa poslaničkim obilježjima u Kur'anu se kaže: Nijed­nom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jed­nom od triju načina: nadahnućem, ili iza zastora... (Eš-Šura, 51)

فَأَوْحَىإِلَى عَبْدِهِ مَا أَوْحَى

A u vezi sa posljednjim Poslanikom Allah kaže: I objavio robu Nje­govu ono što je objavio. (En-Nedžm, 10)

Pogledajmo na koji način i na osnovu kojih argumenata možemo dokazati ovakvu vrstu upute u bićima.

Način dokazivanja je putem stvaralaštva i izuma. Gdje god postoji neka vrsta stvaralaštva, to je dovoljan dokaz prisustva druge vrste upute. Iz prve vrste upute neophodno proizlazi programirani rad, međutim, stvaralaštvo i izumi ne mogu biti posljedica sastava i materijalne konstrukcije, niti su dio predviđenih poteza i funkcija. Stva­ralaštvo ukazuje na povezanost sa budućnošću, kao i na neposto­janje potpune veze sa prošlošću.

Kalkulator može s obzirom na svoj sastav i način izrade vršiti one matematičke radnje za koje je i namijenjen, ali nikada nije sposo­ban izmisliti neko novo matematičko pravilo. Aparat za prevođenje može vršiti svoj zadatak, ali nikada neće početi is­pravljati greške u tekstu. Potvrda i pobijanje ovakve vrste upute u mrtvoj prirodi je do određene mjere suočena sa teškoćom. S druge strane, u bićima koja imaju život u njegovom terminološkom zna­čenju, a to su biljke, životinje i ljudi, dokazivanje ove upute nije teško. Nećemo ulaziti u raspravu o mrtvoj prirodi. Možemo reći da je najopćenitija sila koja djeluje u mrtvoj prirodi sila gravitacije, no šta je to sila gravitacije, tj. privlačenja? Da li je sila privlačenja suštin­ska karakteristika objekata kao što je i posjedovanje dimenzija i ostalih neophodnih geometrijskih obilježja koja su neodvojiva od ob­jekata, ili je riječ o nečemu što je dato toj vrsti postojećih ob­jekata gdje je moguće, naprimjer, da objekti dođu u stanje kada bi ih sila koja uređuje pokrete u njima napustila ili jednostavno nestala? U vezi sa ovim pitanjem ne može se dati ni pozitivan ni negati­van odgovor, međutim, Newton, naučnik koji je otkrio silu gravi­tacije, u vezi sa njom kaže: “Znam toliko da u njima postoji sila koja ih međusobno privlači do određene udaljenosti, nazvat ćemo je sila gravitacije, ali ne znam šta joj je zbilja.”

Kada je riječ o živim bićima, može se reći sljedeće: U vezi sa funk­cijom njihovih ćelija primjećuje se nekoliko vrsta stvaralačkog rada za koje nije dovoljno opravdanje tehničke izrade i obavljanje pred­viđenih funkcija. Ovdje ili moramo povjerovati u mogućnost da one u sebi imaju određeni nivo svijesti i razumijevanja do kojeg čovjek niti je stigao niti će ikada stići, ili moramo vjerovati da ih neka tajanstvena sila direktno upućuje u poprimanje novih formi, bez prisustva razuma i svijesti. Posve je sigurno da jedna ćelija, bez ob­zira da li je životinjska ili biljna, u sebi nema nešto što bi bilo slično razumu da bi pomoću toga mogla misliti, shvatati ili učiti, niti slijedi sistem poput ljudskog sistema. Dakle, preostaju nam dvije mogućnosti: da je tehnički sastav stvarima dovoljan za uputu, ili da ih upućuje tajanstvena sila.

Izvanrednih djela, koja se ubrajaju u izume i stvaralaštvo ćelija u kojima tehnički sastav nije dovoljan kao opravdanje za uputu, ima više vrsta:

  1. moć adaptiranja na uvjete i mijenjanja lične prirode;
  2. raspodjela rada i prihvatanje obaveza;
  3. autoreprodukcija oštećenog dijela ili njegova nova reproduk­cija;
  4. otkrivanje ličnih potreba bez posredovanja poučavanja i po­dučavanja.

Ranije smo površno govorili o zapanjujućoj moći prilagođa­vanja i privikavanja ćelija na različite uvjete, kao što je bilo riječi i o raspodjeli rada i prihvatanju obaveza, bez obzira što sve one potiču iz jednog korijena. Sada ćemo objasniti treću i četvrtu oso­binu ćelija.

Životna snaga je na ćilimu svakodnevnice iscrtala hiljade raznobo­jnih oblika najljepšeg cvijeća, drveća, ptica, četveronožaca i ostalih živih formi. Konstrukcija primarne ćelije nije dovoljna za posti­zanje ove životne raznobojnosti. U knjizi Tajna čovjekovog stva­ranja na pedeset devetoj i šezdesetoj stranici piše: “Materija funk­cionira samo na principu sopstvenih zakona. Atomi i elektroni sli­jede zakone vezane za silu gravitacije, hemijske akcije i reakcije, utje­caje elektriciteta. Materija nema svoju silu izumljenja, već je život taj koji svojim kistom svakog trenutka crta nove oblike i forme na platnu postojećeg. Bez života široko zemljino prostranstvo bilo bi samo jedna velika beživotna pustinja i mrtvo beskorisno more.”

Pored svega toga, u svakom živom biću do određenih granica postoji moć tjelesne obnove. Ova je moć različita u različitim bi­ćima. U knjizi Tajna čovjekovog stvaranja na stotinu šestoj stranici stoji: “Mnogo životinjskih vrsta poput raka, kada god kliješta ili dio ti­jela budu odvojena od njihovog tijela, ćelije koje su vezane za taj dio odmah šalju vijest o gubitku i počinju sa procesom regener­iranja. Kada ovaj proces bude završen, novonastale ćelije automat­ski prestaju raditi kao da shvataju da je proces dovršen i da nema pot­rebe za daljim radom. Ukoliko bi jednu od spužvastih životinja, koje predstavljaju morske organizme, rasjekli na dvije polovine, svaka bi polovina za sebe počela sa regeneracijom tako da bi ubrzo predstavljala dvije odvojene cjeline. Odsiječete li glisti glavu, ona će sebi izraditi novu. Mi posjedujemo sredstva kojima možemo inicirati ćelije da stupe u pomoć izlječenju tijela, ali da li ćemo ikada dočekati da nam se ispuni san i da hirurzi budu sposobni stvoriti nove ćelije, naprimjer novog mesnatog tkiva, kostiju, nokata i novih ganglija?”

Kada je riječ o četvrtoj vrsti, moramo se pozabaviti fitretskim nadahnućima životinja. Životinje obično vrše jedan broj postupaka sa kojima se ranije nikada nisu sretale, niti su ih naučile. Kada uz­memo u obzir činjenicu da se naučeno ne prenosi genetskom vezom, dakle naslijeđem, važnost ove teme postaje jasnija. Jedan od tih poslova je pravljenje gnijezda i jazbina. U Tajni čovjekovog stva­ranja, na sto petoj stranici piše sljedeće: “Ako bismo pile odvojili iz gnijezda i odgajali ga na drugom mjestu, onoga trenutka kada sazri po­čet će sa izgradnjom gnijezda istom tehnikom kojom to njegovi ro­ditelji čine.”

U vezi sa insektom amophilom piše da on lovi crva kojem u jednom predjelu leđa ubrizgava paralizirajući otrov tako da ga ne ubije već samo do mjere da ostane nepokretan i bez refleksa i da mu meso ne tru­hne. Zatim na odgovarajućem dijelu tijela leže svoja jaja, a sam će, prije negoli mu potomci dođu na svijet, uginuti. Mladunci se hrane ukusnim i svježim mesom sve dok ne ojačaju. Čudno je da mla­dunci koji nisu sreli svoju majku kada odrastu i postignu zrelost za polaganje jaja ponavljaju isti ovaj postupak kojim se poslužila nji­hova majka sa istom preciznošću i bez najmanje greške. A pošto po­tomci nikada ne upoznaju svoje roditelje, ne postoji mogućnost da su to naučili od njih.

U istoj knjizi na osamdeset prvoj stranici čitamo: “Kada ova vrsta životinje dostigne zrelost, bez obzira u kojoj rijeci svijeta da se nalazi, ona kreće prema jednoj lokaciji koja se nalazi na jugu ostrva Bermuda da bi na tom mjestu u dubinama okeana položila svoja jaja i upravo tu i uginula. Jegulje koje su stigle iz Evrope prešle su hil­jade milja da bi stigle do ovoga mjesta. Njihovi mladunci, koji ne­maju nikakvoga znanja o svijetu na koji su upravo došli, već vide samo ogromno vodeno prostranstvo, upućuju se prema svojoj do­movini u Evropi, da bi nakon ogromne udaljenosti i borbe sa mor­skim strujama i ostalim smetnjama stigli upravo u onu rijeku ili uvalu odakle su im roditelji došli. Ovo funkcionira tako da jegulja ima na svim mjestima svijeta u velikom broju. Isti mladunci, nakon što odrastu i razviju se u odrasla bića u svojim vodama, kada za to nastupi pogodan trenutak, ponavljaju proces putovanja rukovođeni ta­jnom neodvojivom rukom ka ostrvima Bermuda, nastavljajući lanac reprodukcije ispočetka. Odakle potiče ovaj osjećaj za orijentaci­jom i sposobnosti povratka u domovinu? Nikada do sada nije u evropskim vodama viđena jegulja sa američke obale, kao što do sada nije ulovljena evropska jegulja na američkoj obali. Da bi ev­ropske jegulje imale dovoljno vremena da stignu do željenog cilja i da bi mogle preći tako veliku udaljenost, one imaju potrebu za odras­tanjem koje traje jednu godinu pa i više.”

U vezi sa pčelama, mravima i termitima ispisane su brojne knjige koje treba pročitati da bi se čovjek upoznao sa začudnim svije­tom upute. Ne navodimo te primjere da ne bismo odveć oduljili ovu temu.

Nastanak svijeta

Treći način na koji se stvoreni svijet i živa bića mogu proučavati jeste kroz prizmu stvaranja Ovoga svijeta. Riječ je o veoma op­sežnoj temi o kojoj ćemo govoriti nešto kasnije.

Put razuma ili put dokaza i filozofije

Bez obzira što je od svih puteva najteži, ipak je sa jednog stano­višta potpuniji od ostalih. Svaki od spomenutih puteva (srčani, naučni, racionalni), sa jednog aspekta posmatrano, imaju svoje pred­nosti. Sa individualnog stanovišta najpotpuniji je put srca i fitreta. Dakle, za svakog pojedinca najbolji, najučinkovitiji jeste put srca za stizanje do Boga. Kao što je već rečeno, linija koja odvaja put arifa od puta filozofa je upravo ova tačka. Arifi su uvjereni da srce i njegove fitretske osjećaje treba ojačati i razviti i da treba uklo­niti prepreke sa njegovog puta da bi se mogla ostvariti spoznaja os­vjedočenjem. Međutim, filozofi i teolozi žele do Boga stići putem ra­zuma i dokazivanja. Jasno je da ova dva puta nisu primjer dviju nespojivosti. Neki od velikana imali su i racionalna i srčana put­ovanja. Po vjerovanju Mulla Sadre neophodno je da racionalno i srčano putovanje budu međusobno združeni.

U svakom slučaju, sa ličnog stanovišta potpuniji je put srca, ali on je individualan, što znači da ne može koristiti kao nauk kojim bi se mogle poslužiti mase. Dakle, čovjek koji ide tim putem stječe znanja i opažanja, ali ne može druge obavijestiti o onome šta on zna i shvata, nasuprot nauci i filozofiji gdje se putem poučavanja i učenja sva lična ostvarenja mogu prenijeti drugim ljudima. Put prou­čavanja stvorenog osjetima i naukom jednostavniji je, jasniji i pristupačniji svakom te je stoga bolji od ostalih. Korištenje ovim meto­dom ne zahtijeva ni čisto srce, ni uzvišena stanja, ni apstraktan ra­zum potkovan dokazima i znanjem o principima dokaziranja. Među­tim, ovaj nas put dovodi samo do prve razine, dakle samo nam daje do znanja da je priroda pod upravom izvanmaterijalne sile, što ni u kom slučaju nije dovoljno za spoznaju Boga. Prema tome, prou­čavanjem stvorenoga svijeta najviši domet koji možemo oče­kivati je da steknemo uvjerenje da postoji sila, koja je svjesna, znana i mudra, i koja upravlja prirodom. Ali da li je ta sila Bog, od­nosno nužno biće, ili je i sama nastala i stvorena rukom neke više sile? Egzaktne nauke su nemoćne dati potvrdan ili odričan odgovor na ovo pitanje. Ako pretpostavimo da je stvaralac Ovoga svijeta i sam stvoren, onda moramo vjerovati da se taj lanac ipak mora završiti na nekom ko opstoji o svojoj biti i nije stvoren, što zalazi u oblast filozofije gdje ovaj stav treba biti dokazan ili opovrgnut. Prou­čavanjem prirode ne stječe se mogućnost davanja odgovora na ovakva pitanja. Kada je u pitanju znanje o Bogu, nije važno samo doka­zati da je svijet pod kontrolom nužnog bića, već se mora doka­zati da li je ono jedno ili brojno. Dokaz da je On jedan sam po sebi nije dovoljan, već čovjek ima potrebu dokazati veliki broj činjenica u vezi sa Bogom: da je On apsolutno Dobro, apsolutni Bitak, apso­lutno Savršenstvo, apsolutni Znalac, Svemoćan, kao i Njegove atrib­ute Biti i stotine drugih pitanja koja nije moguće dokazati putem prou­čavanja empirijskih nauka i posmatranja živih bića. Ukoliko bi sva ova pitanja – nužnost, jedinost, znanje, moć, uzvišena mudrost, vječno dobro – izbacili iz ove teme, to bi značilo da smo Boga predsta­vili kao jednu nejasnu tezu koja u sebi ima hiljade nerješivih pi­tanja. Teologija sa svojim pitanjima jedino razumom i filozofijom može postati pozitivna nauka kao što su psihologija i botanika naprim­jer. Kako je samo pogrešno tvrditi da proučavanje svijeta čovjeka spašava, a zamršeni i teški filozofski metod u istom smislu sma­trati nepotrebnim! A da bi potvrdili svoje riječi i da bi ih prika­zali logičnim, neki kažu da Kur'an poziva samo na proučavanje i pos­matranje stvorenja kada je u pitanju teološko pregnuće. Takvi zabo­ravljaju da kur'anski poziv na proučavanje prirode i stvorenja predstavlja samo jedan od metoda koji je najbolji za običan narod da bi mogao shvatiti da postoji sila koja je svjesna i koja upravlja Ovim svijetom. Sa stanovišta običnog puka pitanja kao što su: kakva stanja ima ta sila koja upravlja, da li je i ona stvorena, ako nije stvorena kakva je i koliko se razlikuje od nas, uopće nisu ak­tuelna zbog toga što njegova moć poimanja nije na razini na kojoj bi ta pitanja mogao shvatiti. Ipak, činjenica što um običnih ljudi ne može shvatiti pitanja takve prirode nije razlog da ona uopće ne postoje. Kada ovakva pitanja već budu postavljena, jedino filozofija može dati odgovor na njih.

Pored toga, već smo vidjeli da dva dokaza – harmonije i upute – bez ob­zira što rezultiraju uvjerenjem, ipak logički ne mogu pobijati moguć­nost slučajnosti. Najviše što u tom smislu mogu učiniti je da tu mogućnost svedu na matematičku razinu jedan naspram broja koji naš um ne može pojmiti.

Sa filozofskog stanovišta, za dokaz su potrebne premise koje su nužne, stalne i univerzalne. Filozofska i matematička pravila su iz grupe zakona u kojima nema mjesta ni najmanjoj mogućnosti za opreč­nost. Činjenica vrijedna pažnje je da Kur'an Časni tragove i stvorenja naziva znakovima (ajat), a pažnju koja se tim putem stječe na­ziva podsjećanjem (tezekkur). Kur'an Časni želi proučavanje i pos­matranje svijeta učiniti sredstvom osvješćenja i buđenja fitreta; dakle, Kur'an je proučavanje stvorenja potvrdio metodom srca i fitreta. Cilj ovoga apeliranja je osvješćenje i podsjećanje, a ne dokaziranje i dokazivanje.

Veoma značajno pitanje je da li postoji nauka koja bi mogla dati odgovor na pitanja u vezi sa Bogom i metafizikom, a koja su pot­rebna čovjeku.

Nemojmo uzimati u obzir irfan i suluk, koji je toliko vezan za prak­tičnu primjenu i djelo radi postizanja savršenstva da se prije može reći da je u pitanju praksa, a ne nauka, a usto već smo rekli da ono što arif shvati nije moguće drugima prenijeti i naučiti ih tome, jer riječ je o doživljavanju, a ne o slušanju. Proučavanje svi­jeta kao što je rečeno ni u kojem slučaju nije moćno dati odgovore na pitanja u vezi sa Bogom zato što je moć ovoga puta samo da dokaže kako ovim svijetom upravlja sila koja je svjesna, moćna i ima volju, ali kakvo stanje ima ta sila, da li je nužno postojeća, o sebi opstojna, ili je, pak, i ona stvorena nekom drugom silom, i ako je tako, kojom silom i na koji način, te da li sve okončava silom o sebi opstojnom ili ne, da li je ona jedna ili ih ima više, da li je prosta ili složena, odakle je nastala, je li vječna, da li apsolutno sve zna i da li je svemoćna, da li je daleko ili je blizu svojih stvorenja, da li su njena stvorenja u vezi sa njom slobodna ili prisiljena, da li ona ima direktan upliv u dešavanja ili pak indirektno putem sred­stava, odnosno da li ima svoje pomagače. Ova i ovima slična pi­tanja moraju se razmotriti i dok ne bude na njih dat ispravan odgo­vor, pitanje Boga i metafizike ostat će obavijeno velom tajne.

S druge strane vidimo da Kur'an ne šuti u vezi sa ovim pitan­jima, već je i o njima i o drugim njima sličnim pitan­jima izrekao svoj stav. Pitamo se zbog čega, osim ako nije radi njihova rješavanja i shvatanja. Kur'an o Bogu i metafizici između ostalog kaže:

لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ

Niko nije kao On! (Eš-Šura, 11)

وَلِلّهِ الْمَثَلُ الأَعْلَىَ

A Allah ima najuzvišeniji primjer. (En-Nahl, 60)

وَلِلّهِ الأَسْمَاء الْحُسْنَى

Allah ima najljepša imena. (El-A'raf, 180)

الْمَلِكُ الْقُدُّوسُ السَّلَامُ الْمُؤْمِنُ الْمُهَيْمِنُ الْعَزِيزُ الْجَبَّارُ الْمُتَكَبِّرُ

Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji sva­koga osigu­rava, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uz­višeni, Gordi. (El-Hašr, 23)

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahovo lice. (El-Bekara, 115) 

الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

Jedan i Svemoćan. (Er-Ra’d, 16)

الْحَيُّ الْقَيُّومُ

Živi i Vječni! (El-Bekara, 255)

هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ

On je Allah - jedan! (El-Ihlas, 1)

اللَّهُ الصَّمَدُ

Allah je Utočište svakom! (El-Ihlas, 2)

لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَدْ

Nije rodio i rođen nije. (El-Ihlas, 3)

وَلَمْ يَكُن لَّهُ كُفُوًا أَحَدٌ

I niko Mu ravan nije! (El-Ihlas, 4)

هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ

On je Prvi i Posljednji.(El-Hadid, 3)

وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ

Vanjski i Unutarnji. (El-Hadid, 3)

وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

On zna sve! (El-Hadid, 3)

وَاللّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

Allah je kadar sve. (El-Bekara, 284)

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي أَنفُسِكُمْ إِلَّا فِي كِتَابٍ مِّن قَبْلِ أَن نَّبْرَأَهَا

Nema nevolje koja se desi na Zemlji i koja se dogodi vama, a da nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi. (El-Hadid, 22)

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga

يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ

Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. (El-Hidžr, 21)

Allah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće; u Njega je glavna Knjiga. (Er-Ra'd, 39)

وَعِندَهُ مَفَاتِحُ الْغَيْبِ لاَ يَعْلَمُهَا إِلاَّ هُوَ وَيَعْلَمُ مَا فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَمَا تَسْقُطُ مِن وَرَقَةٍ إِلاَّ يَعْلَمُهَا وَلاَ حَبَّةٍ فِي ظُلُمَاتِ الأَرْضِ وَلاَ رَطْبٍ وَلاَ يَابِسٍ إِلاَّ فِي كِتَابٍ مُّبِينٍ

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jed­ini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne op­adne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zem­lje niti ičeg svježeg nitiičeg suhog, ničeg što nije u jas­noj Knjizi. (El-En'am, 159)

فَالْمُقَسِّمَاتِ أَمْرًا

I (tako Mi) onih koji naredbe provode. (Ez-Zarijat, 4)

فَالْمُدَبِّرَاتِ أَمْرًا

I rukovodioci stvarima. (En-Nazi’at, 5)

قُلْ نَزَّلَهُ رُوحُ الْقُدُسِ

Reci: “Spušta ga Sveti duh (Džebrail).” (En-Nahl, 102)

الرُّوحُ مِنْ أَمْرِ رَبِّي

Reci: “Duša, to je stvar moga Gospodara.” قُلِ (El-Isra’, 85)

نَزَلَ بِهِ الرُّوحُ الْأَمِينُ عَلَى قَلْبِكَ

Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje. (Eš-Šu'ara, 193, 194)

وَهُوَ اللّهُ فِي السَّمَاوَاتِ وَفِي الأَرْضِ

On je Allah na Nebesima i na Zemlji. (El-En’am,3)

وَلَم يَكُن لَّهُ شَرِيكٌ فِي الْمُلْكِ

I koji u vlasti nema ortaka; (El-Isra’, 111)

وَلَمْ يَكُن لَّهُ وَلِيٌّ مِّنَ الذُّلَّ

 I kome ne treba zaštitinik zbog nemoći. (El-Isra’, 111)

Postoji veliki broj drugih ajeta što govore o stvarima koje se ne mogu shvatiti putem proučavanja prirode i stvorenja. Postoje dvije mo­gućnosti vezane za ove stvari: ili ih moramo prihvatiti kao nerazrješive nejasnoće i pretpostaviti da Kur’an njihovim spominjan­jem nije imao nikakve namjere osim nerazumljivim ri­ječima zbuniti ljude koji su dužni naslijepo prihvatiti ih i slijediti, ili moramo prihvatiti da postoji nauka čiji je zadatak rješavanje upravo ovih pitanja.

Sasvim je sigurno da je Kur’an Časni ova pitanja obrazložio u vidu lekcija s ciljem njihovog suštinskog shvatanja. Zbog toga s jedne strane nudi ova pitanja, a s druge traži i poziva na razmišl­janje o kur’anskim ajetima.

أَفَلَا يَتَدَبَّرُونَ الْقُرْآنَ أَمْ عَلَى قُلُوبٍ أَقْفَالُهَا

Zar neće razmisliti o Kur’anu, ili su im na srcima ka­tanci! (Mu­hammed, 24)

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ مُبَارَكٌ لِّيَدَّبَّرُوا آيَاتِهِ وَلِيَتَذَكَّرَ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o znakovima njenim razmislili i da bi oni koji su razumom ob­dareni pouku primili. (Sad, 29)

Neki primjeri u Kur’anu posebno ukazuju na čiste racionalne dokaze, naprimjer:

لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلَّا اللَّهُ لَفَسَدَتَا

Da na njima (Nebesima i Zemlji) ima bogova sem Al­laha, raspala bi se. (El-Enbija, 22)

Riječi vjerskih predvodnika obiluju ovakvom vrstom dokaza. U islamskom svijetu, posebno kod šiija, nastala je jedna veoma bogata i plodna teologija metafizike. Osnovni uzrok njenog nastajanja jesu pi­tanja koja je Kur’an spomenuo i naredio da se o njima razmišlja i umuje. Ova pitanja objasnili su imami, posebno Zapovjednik pra­vovjernih, Ali ibn Ebi-Talib a.s. u svojim govorima, sastancima, časo­vima, dovama, šaptanjima, zahvaljujući čemu sada imamo ne­procjenjivo vrijedno blago u rukama, bez obzira što mu nismo ni svjesni vrijednosti.

Filozofski dokazi u različitim oblicima

Sa filozofskog stanovišta prvo treba biti dokazana nužnost bitka, a tek zatim jedinost, elementarnost, znanje, moć i ostali atributi. Sada ćemo ukazati na dokazne metode nužnosti Božijeg bitka, a pi­tanje Božijih atributa bit će razrađeno u sklopu knjige.

Filozofi su iznijeli veliki broj argumenata radi dokazivanja nužnosti. Neki od njih temelje se na neispravnom krugu i beskra­jnom lancu, a drugi ne. Kad bismo htjeli sve filozofske dokaze o nužnosti bitka svrstati u skupine, mogli bismo ih podijeliti na cjeline koje ćemo nazvati Aristotelova, Ibn-Sinaova i Mulla Sadrina. Aristote­lov dokaz je dokaz o prvom pokretaču. Aristotel svom dokazu pristupa kao prirodnjak, a ne kao filozof. Dokaz prvog pokre­tača temelji se na pet principa:

a) pokret ima potrebu za prvim pokretačem,

b) pokretač i pokret su istovremeni, tj. među njima nema odvo­jenosti,

c) svaki pokretač je ili pokretan ili statičan,

d) svako tjelesno biće je promjenjivo i pokretno,

e) nemoguć je beskrajni lanac naizmjeničnosti ograničenih stvari.

Rezultat Aristotelovih postavki glasio bi: Lanac pokreta završava pokretačem koji nije pokretan.

Međutim, ovdje se ipak nije htjelo reći da pokret završava u prošlosti na pokretaču koji je nepokretan, nego da svaki pokret u vri­jeme pokreta ima svoga pokretača, koji ili je statičan, tj. metafizi­čan je ili je pak promjenjiv, tj. prirodan, koji je na koncu povezan sa metafizičkim pokretačem u vremenu pokreta.

U vezi sa nekim premisama moguće je pretpostaviti problem, posebno imajući u vidu novu fizičku teoriju o zakonu determinacije u pokretu. O ovoj temi govorili smo u trećem tomu Principa filo­zofije. S obzirom na činjenicu da ovaj dokaz, pod pretpostavkom nje­gove potpunosti, ne dokazuje nužnost bitka, već jedino što doka­zuje jeste metafizika, tj. izvanmaterijalni svijet, suzdržavamo se od nje­govog podrobnijeg objašnjenja. Ovaj dokaz pripada skupini dokaza utemeljenih na principu nemogućnosti vječnog uzročnog lanca.

Ibn-Sinaov dokaz je veoma poznat. Sam on smatra ga jednim od najjačih dokaza, a mi ćemo ga kasnije objasniti.

Mulla Sadrin dokaz poznat je pod nazivom dokaz siddikina, tj. isk­renih, a utemeljen je na principu počelnosti bitka i jedinosti zbilje bitka (wahdete haqiqate wujud). Njega ćemo također objasniti u dijelu teksta koji slijedi. Napominjemo da se on ne oslanja na negi­ranje beskonačnog lanca uzroka.

U polemikama o uzroku i posljedici veliki broj dokaza ustanovljen je na principu negiranja i nemogućnosti beskonačnog lanca uzroka i nemogućeg kruga. Naročito u islamskom periodu dokazi su na različite načine temeljeni na ovom principu. Dokazi nemo­gućnosti beskonačnog lanca uzročnosti automatski su upotri­jebljeni u dokazivanju nužnog bitka pod nazivom dokaz dokaza (de­lile delil), tj. dokaz koji potvrđuje jednu od premisa drugoga dokaza. Jedan od dokaza koji može biti i dokaz o nemogućnosti besko­načnog lanca uzročnosti, a može i direktno, bez prethodnog pot­vrđivanja nemogućnosti beskonačnog lanca dokazati nužno biće, je dokaz koji je ustanovljen kretanjem od nužnosti, odnosno meto­dom (الشيئ ما لم يجب لم يوجد): “Nešto ne nastaje dok ne postane nužno.” Hadže Nasiruddin Tusi u Tadžridu ovaj metod koristi da bi dokazao nemogućnost beskonačnog lanca uzročnosti, koji smo mi na poseban način objasnili u drugom tomu Principa filozofije, no Mulla Sadra u trećem tomu Asfara isti ovaj metod direktno koristi za dokazivanje nužnosti bitka, bez potrebe da prije toga dokaže nemo­gućnost beskonačnosti lanca uzročnosti; već prenosi kratku Farabijevu rečenicu i tvrdi da je i Farabi njom želio preći isti taj put.

Drugim riječima, ukoliko pretpostavimo lanac uzroka – bez ob­zira bio on vječan ili konačan – među čijim činiocima ne bi bilo nužnog bitka po svojoj biti, ni lanac u cijelosti, niti ijedan od njego­vih činilaca, ne bi našao nužnost, a pošto ne bi pronašli nužnost, ne bi pronašli ni bitak, tj. postojanje, zbog toga što svaka posljedica, kada pronađe nužnost, ona (sa stanovišta razine a ne vremena) pronalazi i bitak u kojem nema nikakve mogućnosti nebitka (عدم), ili, drugačije rečeno, sva su vrata nebitka pred njim zatvorena. Ako pretpostavimo da je bitak neke stvari uvjetovan hiljadu i jednim uvje­tom, a nepostojanjem bilo kojeg od njih ta stvar ne bi mogla posto­jati, potrebno je da bez izuzetka svaki do posljednjeg uvjeta postoji. Ako uzmemo u obzir svaki činilac lanca uzročnosti ili cjelovit lanac, vidjet ćemo da nema nužnosti bitka zato što je jasno da svaka jedinka tog lanca, zbog toga što je kontingentna, po svojoj biti ne može iznuditi nužnost samoj sebi niti zatvoriti vrata nebicima koji se nje tiču. Njen uzrok je isti zbog toga što je ispravno da ako pret­postavimo da su jedinke toga lanca ili cio lanac (koji se sastoji od jedinki) postojeći, i posljedica će biti nužna i kao takva dobiti svoj bitak. Međutim, pretpostavka je da i njeni uzroci također imaju mo­gućnost nebitka, a opcija nebitka za posljedicu važi zbog nebitka njenog uzroka, kao što je mogućnost nebitka ovog uzroka aktuelna zbog aktuelnosti nebitka njegovoga uzroka, i tako do beskonačnosti. Dakle, na ovaj način bilo koju posljedicu da uzmemo u obzir, njen ne­bitak je u opciji zbog nebitka svih uzroka koji joj prethode. Ili drugim riječima, ovoj posljedici, tj. njenoj mogućnosti nebitka, prethodi cio lanac mogućnosti nebitaka njenih uzroka. Znači, cio lanac je na razini mogućnosti, a ne na razini nužnosti, i dok ne stigne do razine nužnosti, neće ni postati. Jedino postojanjem nužnog bitka u lancu uzroka zatvara se mogućnost nebitka svim kontin­gentima. S obzirom na činjenicu da je Kreacija postojeća, dakle nužna je, a zato što je nužna, na čelu lanca uzročnosti nalazi se nužni bitak i iz njene biti potekla je nužnost postojanja svim kontin­gentima.

Kao što smo već, u drugom tomu Principa filozofije, rekli da ako u lancu uzroka koji bi bio sastavljen samo od kontingenata uzmemo u obzir jednu od posljedica (naprimjer A) i upitamo je kako je nastala i kako to da nije nepostojeća, čut ćemo odgovor: zato što je njen uzrok (naprimjer B) bio postojeći. Jasno je da pod pret­postavkom postojanja bitka B i bitak A dobiva svoju nužnost. Zapi­tamo li se nadalje zašto A nije nepostojeće zbog eventualnog neposto­janja B, čut ćemo sljedeći odgovor: zato što postoji C koji je uz­rok za B. Ako bismo isto pitanje ponovili za C, čuli bismo sličan odgovor. Ukoliko bismo pitanje formulirali na način da njime obuhva­timo cijeli lanac uzroka, pa kažemo zašto cio svijet nije neposto­jeći, kakva nužnost postoji u odnosu na nebitak cijeloga svi­jeta, na ovo pitanje, koje se odnosi na lanac čije jedinke pred­stavljaju striktno kontingenti, ne bismo čuli odgovor. Dakle, ne postoji nešto zbog čega bi nebitak sišao sa scene u pogledu cijeloga lanca, što bi svakako uzrokovalo nastankom svega iz ničega.

Drugim riječima, ako prvo pretpostavimo postojanje nekog uz­roka upravo sa stanovišta njegova postojanja, vidimo nužnim posto­janje i njegove posljedice, ali to je pogrešan način pristupa ovom pi­tanju. Ako pak pogledamo retrospektivno lanac uzročnosti te želimo vidjeti odakle je i na koji način pronašao svoju nužnost i taj uz­rok i njegov uzrok i svi uzroci dok ih ima, vidjet ćemo da nas to ni­kuda ne vodi. U principu, ovakve nužnosti nigdje neće biti. Uvijek će biti prisutna mogućnost nebitka za sve njih, a to nam daje do znanja da sve jedinke lanca, i A i B i C i ostale, koliko god da ih ima, imaju mogućnost nebitka zahvaljujući svim prethodnim uzro­cima i nijedan od njih, sve dok lanac zamišljamo praznim od nužnog bitka, neće steći razinu nužnosti, što znači da ne moraju postojati, ali budući da već postoje – i nužni bitak postoji.

Ovaj dokaz je veoma jasan, a nastao je tako što je donesen iz jed­nog od ustrojstava bitka zato što je egzistirajući, ili drugim ri­ječima, ustrojstva uzročnosti i posljedičnosti, a ono što čini njegovu strukturu jeste neophodnost i nužnost.

Može se uspostaviti i drugi dokaz u kojem bi se poslužili drugim pojmom i propisom bitka također vezanim za kauzalnost. Pojam o ko­jem je riječ jeste (تقدم) – prethođenje. Farabi se poslužio ovim doka­zom radi dokazivanja nemogućnosti vječnog posljedičnog lanca, a on je zasigurno koristan i u dokazivanju nužnosti bitka.

Ukratko, dokaz nam govori da uzrok ima prethođenje bitka u od­nosu na posljedicu (nije riječ o vremenskom prethođenju). Posl­jedica, bez obzira što je istovremena sa uzrokom i što, iz ovog ugla pos­matrano, prethođenje i potonjost ne postoji, ipak je zauzela raz­inu nakon svoga uzroka i uvjetovana je postojanjem uzroka, nasu­prot uzroku, čiji bitak nije uvjetovan postojanjem posljedice. Dakle, tačno je za posljedicu reći: “Dok uzrok ne nastane, neće nastati ni posljedica”, međutim, o uzroku nije tačno reći: “Dok ne nastane posl­jedica, neće nastati ni uzrok.” Riječ “dok” prenosi uvje­tovanost.

Pogledajte sljedeći primjer:

Pretpostavimo da se skupina ljudi sprema učiniti nešto, naprim­jer napasti neprijatelja. Međutim, nijedan član te skupine nije spre­man učiniti prvi korak, niti su spremni zajedno krenuti u napad. Kome god od njih da priđemo, reći će: “Dok neko ne napadne, neću ni ja.” Ne možemo naći nijednoga koji bi bez uvjeta pošao u napad. Da li je moguće da u ovakvom stanju dođe do napada? Sigurno da nije, zbog toga što je napad uvjetovan napadom nekog drugog. Ne postoji neuvjetovani napad, a kada uvjetovani napadi obrazuju lanac, napad se neće aktuelizirati sve dok se ne javi uvjet, što rezul­tira time da neće doći ni do kakvog napada.

Ukoliko zamislimo beskonačni lanac uzroka i posljedica u kojem su sve karike kontingentno postojeće, tj. svaka posljedica i svaki uz­rok u sadašnjem vremenu, bez izuzetka, kažu: “Dok nema mog uz­roka, nema ni mene!”, što znači da su svi istovremeno uvjetovani uvje­tom koji ne postoji – to će značiti da nijedan od njih neće posto­jati.

Sa druge strane vidimo da u objektivnom svijetu postoje bića i to nam je najbolji pokazatelj da u njemu neizbježno postoji nužno biće samo po sebi (بالذات), ničim uvjetovano, koje je uzrokovalo nji­hovo postojanje.

U fusnotama ćemo, kada budemo davali objašnjenja, obrazložiti i dokaze kojima su se služili Ibn-Sina i Mulla Sadra.

Stvoreni svijet ima Stvoritelja

Ovo je upravo ona teorija o kojoj smo u prethodnom poglavlju rekli sljedeće: “Rasprava i znatiželja u pitanju njenog dokazivanja ili pobijanja spada u fitrijate, tj. elemente čovjekove primordijalne na­ravi, i ne samo čovjekove, već svakog svjesnog bića koje ima znanje o zakonu kauzaliteta i koje svijet vidi cjelovitim.” Također smo rekli sljedeće: “Većina materijalista nije uspjela ili nije htjela shvatiti značenje ove teorije onakvom kakva ona jeste.”[11]

Postojeća udaljenost i rascijepljenost u razumijevanju ove te­orije između onih koji je nastoje dokazati i onih koji je nastoje poreći ne može se naći ni u jednom drugom spekulativnom pitanju. Još više začuđuje različitost koja se javlja u komentiranju ovoga pi­tanja sa stanovišta koje je uvijek i svima jasno (uzrok nastajanja objek­tivnog svijeta).

Jednostavan komentar ovog problema mogli bismo predočiti kroz sljedeće pitanje: Da li objektivni svijet, s pretpostavkom da svaki njegov dio, koji je kao što smo objasnili i posljedica, čiji je uz­rok u drugim djelovima, sa stanovišta cjeline sastavljene od tih di­jelova ima potrebu za vanjskim uzrokom ili ne? Prodiranje u tajnu ovog pitanja lakše je za čovjeka koji se bavi teškim pitanjima bitka zbog toga što će ovaj mislilac vidjeti da se zbilja svakog dijela Univer­zuma drži egzistencije koja nije njegova. Egzistiranje i zbilja nisu zamislivi bez nezavisnosti i samoodrživosti. Tada sasvim pri­rodno dolazi do pitanja: Zar nije u pitanju stabilna i postojana zbilja na koju se oslanjaju sve prolazne zbilje svijeta?[12]

 

Jedno poređenje

Zamislite da opušteni i svjesni lebdite u slobodnom prostoru i pos­matrate Ovaj svijet pun života i pokreta. Gledate sve njegove doline i bregove, sve zabiti i ravni, iznutra i izvana, veliko i malo, besk­rajno prostranstvo, zapanjujuće galaksije, grupe sazvježđa, blješteća sunca, svijetle zvijezde i prirodne satelite.

Priđimo i pogledajmo malo pobliže Zemlju i njene plavetne hori­zonte, guste džungle, nemirne okeane, široke pustinje, živa bića i njihovu unutarnju građu, životne relacije i razmišljanja o njemu, ele­mente i sastave, zbijene atome i bezbrojne molekule, individualne i zajedničke akcije i njihov zapanjujući napredak. Sve što vidite u ovom originalnom svijetu i čije vas gledanje zapanjuje i dovodi do ushićenja, sve to pohranite u svoje srce.

Iznenada dolazite sebi i postaje vam jasno da to što gledate vid­ite u ogledalu, a ne onako kako ste zamišljali, direktno.[13]

Kakvo će biti vaše stanje nakon ove pretpostavljene situacije?Svakako da će sve ono što ste vidjeli i upamtili biti promijenjeno, ali ne na način da će svi opažaji i pojmovi biti proglašeni lažnim, pogrešnim ili nestvarnim, već uz očuvanje svih opaženih aktivnosti i aspekata dejstvom iznenadne, druge pretpostavke vaši će opažaji izgubiti onu primarno pretpostavljenu samoopstojnost i nezavisnost bitka. Svaki od vaših opažaja u početku je imao egzistentnu nezavis­nost, pod čijim okriljem je vršio svoje aktivnosti, međutim, nakon “ot­režnjenja” i shvatanja stvarnosti, svi raspršeni slobodni bici akumu­lirali su se u jednu tačku (ogledalo), s tim da ništa nije izgubl­jeno ni od nezavisnosti ni od aktivnosti.

Poređenje i objašnjenje

Želimo vidjeti koje je objašnjenje, bilo ono logično ili demonstra­tivno, uvjerljivije i koje će potvrditi da egzistencijalna slo­boda dijelova kreacije koji se nalaze pred našim očima nema stanje ogledala (prethodni primjer). Jamčenjem kojeg dokaza možemo negirati ovu pretpostavku i reći da egzistencijalna sloboda, koja se opaža u kreaciji (ne osnova egzistencije), nije od nečeg što mi ne vidimo, već svaka jedinka ima svoju vlastitu slobodu? Ovakve se greške svakodnevno dešavaju. Zar mi ljudi nismo bili oni koji su hil­jadama godina živjeli u zabludi da se nalaze na mirnoj, nepokret­noj Zemlji, okruženoj plavim nebeskim svodom, okićenim zvijez­dama u noći koje osvjetljavaju put?!

Kako to da smo se iznenada osvijestili i shvatili da nasuprot očekivan­jima i vjerovanju nismo čak nijednog trenutka u stanju miro­vanja, već da svakodnevno prelazimo hiljade i hiljade kilo­metara? Godišnje kretanje Zemlje iznosi stotine miliona kilometara. U isto vrijeme, ono što sada gledamo u vanjskom svijetu isto je kao i ono što su gledali ljudi hiljadu godina prije nas (vrijeme u kojem su pretpostavljali da mirujemo). Svijet se u svom formalnom obliku uopće nije promijenio. Zemlja danas ista je onoj Zemlji čiji se pok­ret nije uočavao, kao što se i sada ne primjećuje ljudskim osjetilima. Nebo je također isto i iste su zvijezde čiji bi sjaj noću krasio nebo, a dnevna svjetlost noćnu nadjačavala. Svakom čitaocu bit će jasno da se ove dvije prilike razlikuju zbog toga što je greška stanovnika Zem­lje matematičkim putem otklonjena, ali greška poricanja Krea­tora nije. Ipak, nije naodmet napomenuti da se spomenuto pore­đenje i primjer tiče učinjene ili moguće greške za koju nemamo dokaz da bi je mogli negirati, a ne greške u kojoj su obje verzije racion­alne, osjetilne ili pak različitih kvaliteta. Čovjek ne treba u vezi sa pretpostavkom za koju nema suprotan dokaz pokazati tvrdogla­vost, pokušati je negirati pod svaku cijenu ili biti osor poput neznalice. Dakle, uzevši u obzir data objašnjenja potpuno je is­pravno pitati: Da li je zbilja ovoga prolaznog svijeta (s tim da os­nov zbilje nikada neće nestati) i svih njegovih dijelova njegova, ili je realnost svih elemenata vlasništvo druge zbilje koja je nezavisna i od koje sve drugo zavisi?

Teolozi na ovo pitanje daju pozitivan odgovor i potvrđuju posto­janje takvog izvora za kreaciju, kao što je upućenima poznato da su za takve tvrdnje podastrli veliki broj dokaza. Međutim, s obzirom na re­čeno, mi se zadovoljavamo dvama sljedećim objašnjenjima.

 

Prvo objašnjenje

Zbilja egzistencije, u čiju postojanost nemamo nikakve sumnje, pot­puno isključuje negaciju i nestanak. Drugim riječima, zbilja egzis­tencije bez ikakvih uvjeta jeste zbilja egzistencije i neće prestati biti to što jeste ni pod kakvim uvjetima, a zbog toga što posto­jeći svijet i svaki njegov dio prihvata negaciju, to znači da upravo poput te stvarnosti nije neporeciva,[14] već s tom stvarnošću ima svoju stvarnost, a bez nje nema egzistenciju i ništavna je. Među­tim, nije to u smislu da stvarnost bude jednaka sa stvarima, ili da prodre u njih, ili da dijelovi stvarnosti budu odvojeni i pripojeni stvarima, već je ona poput svjetla pomoću kojeg mračne stvari bivaju osvijetljene, a bez nje tamne, premda ni to poređenje nije u stanju predočiti potpunu istinu. Drugim riječima, ona je sāma stvar­nost a svijet i dijelovi sa njom su realni, dok ih bez nje nema.

 

Zaključak

Kreacija i njeni činioci u nezavisnosti svoga egzistiranja i bivanja zbiljnim oslanjaju se na stvarnost koja je sama po sebi zbil­jna.

Drugo objašnjenje

Površnim pogledom dolazimo do iste konstatacije do koje ćemo stići i naučnom znatiželjom: uvidjet ćemo da su dijelovi Kreacije među­sobno egzistentno povezani.[15]

To je veza koja nije aktuelna samo u jednoj posebnoj skupini činilaca Kreacije, već bez obzira do koje mjere bila vršena detaljna ispitivanja i u kojoj oblasti da se obavljaju, ova će nam povezanost postajati sve uočljivija, jasnija i postojanija. Čak i oni što su pribje­gli zakonu podložnosti sredini kako bi izbjegli potvrđivanje svrsishod­nosti postojanja, nisu uspjeli umaći potvrđivanju među­sobne povezanosti dijelova Kreacije.

Dakako, ova povezanost nije fiktivna niti umišljena, već je riječ o zbiljski postojećoj vezi, odvojenoj i neovisnoj od našeg uma, usl­jed čega je Kreacija sa svojim dijelovima jedna objektivna cjelina čije je postojanje promjenjivo tako što ona nakon nebitka prihvata postojanje. Usljed toga, bez obzira kojim putem i načinom prou­čavanja da priđemo promjenama u svijetu, na koncu ćemo stići do op­ćeg pokreta (rotaciono i prostorno kretanje ili transsupstancion­alno kretanje), a pokret, kao što smo o tome već govorili, predstav­lja egzistenciju nakon nebitka, i bitak u okrilju nebitka. Saobrazno kauzalnom zakonu svako nastalo biće ima potrebu za uzrokom posto­janja. Ukoliko zamislimo da su dijelovi Kreacije ili jedna skupina njenih dijelova nepromjenjivi, ipak nećemo moći izbjeći neo­phodnost uzroka za njihovo postojanje. Pravilo u kojem se nepo­bitno dokazuje da svako kontingentno biće, pa makar bilo i nepromjen­jivo, zahtijeva uzrok dokazali smo u prethodnim to­movima knjige.

 

Zaključak

Uzrok egzistentnosti Kreacije nalazi se izvan nje.

 

Objašnjenje

Prvo: Potrebno je znati da je rezultat ovih dvaju dokaza isti zato što prvi dokaz potvrđuje neuvjetovanu zbilju bićima Ovoga svijeta[16], a to je upravo apsolutni uzrok (bez uvjeta) potvrđen drugim doka­zom o posljedicama Kreacije.

S obzirom na to da je posljedica biće čiji bitak nastaje pod odre­đenim uvjetima (koji obrazuju uzrok njegovom bitku), dakle, apso­lutni, tj. neuvjetovani uzrok je apsolutna, neuvjetovana zbilja, a posl­jedica je ustvari uvjetovana zbilja.

Drugo: Potrebno je znati da objašnjenje dvaju dokaza, iako u sebi sa­drži filozofske termine, istovremeno je veoma jednostavno i ra­zumljivo. Čovjek katkad, vidjevši nečiju smrt ili nestanak nečega, kaže: “Da je držao vlastiti bitak u svojoj ruci, ne bi ga nikada ispus­tio.” Sve što na Ovom svijetu vidimo ima isto ovo stanje, tj. ne uprav­lja svojom egzistentnošću, a očigledno je da ne upravlja ni tuđim egzistencijama. Dakle, izvjesno je da postoji samoegzistira­jući bitak u čijoj ruci egzistiraju ostala bića.

 

Napomena

Materijalisti su u proteklim raspravama naveli veliki broj neu­temljenih stavova na koje smo odgovorili u prijašnjim traktatima. Ako bismo analizirali njihove riječi, postalo bi nam jasno da se one te­melje na pogrešnom razumijevanju određenih premisa.

1. Skupina koja je zanemarila međusobnu povezanost dijelova Kreacije kaže: “Kreacija je skup različitih dijelova od kojih svaki zasebno ima svoj materijalni uzrok. Ovaj lanac uzroka je besk­onačan.” Međutim, zaboravili su da je Svijet, kao što je već re­čeno, stvorena cjelina koja ima potrebu za uzrokom.

2. Skupina koja je očuvala međusobnu povezanost dijelova zabo­ravila je da iz te povezanosti proizlazi realni objektivni bi­tak, pa između ostalog kažu: “Potreba za uzrokom koju svaka po­java ima zadovoljava se drugom pojavom. Potreba jajeta zado­voljena je kokoškom, a potreba kokoške jajetom (...), tako da ne postoji pot­reba za uzrokom izvan Kreacije.” Međutim, nisu naglasili tačku – a možda to nisu ni htjeli – da Kreacija sa sveukupno prisutnom povez­anošću svojih dijelova predstavlja jednu potrebitu cjelinu. Njenoj pot­rebi može biti odgovoreno samo nečim izvana.

3.  Postoje oni što nisu uočili općeniti pokret (kružni ili supstan­cijalni), kao što nisu dovoljno dobro razumjeli ni filozofsku te­oriju o nužnosti prevage potrebne kontingentnom biću da bi mo­glo biti postojeće. Između ostalog, oni kažu: “Materija Kreacije je vječna i nema potrebu za uzrokom da bi bila postojeća, a forme, struk­tura i specifičnosti materije oslanjaju se na ma­teriju, a ne na neki drugi uzrok.” Oni nisu obaviješteni o rezul­tatu teorije općeg pok­reta. Svaka materija, nastala kao rezultat kom­presije ogromne ko­ličine energije (na temelju općenitog fizikal­nog pokreta), ne može ni u kojem slučaju biti vječna. Tako­đer, ukoliko materija bude jed­naka s pokretom, ne može se naz­vati postojanom i trajnom. Štaviše, materija koja ima samo mo­gućnost miješanja i posebnih oblika ne može samo uz pomoć po­tencijala aktuelizirati oblik i strukturu. Naprimjer, pamuk koji ima mogućnost da bude odjeća ne postaje od­jeća usljed sušte mo­gućnosti, tako da se pamuk ne može obući, već su potrebne ruke, tkaonica, krojačnica itd.

4. Skupina koja zbog nepoznavanja razlike između akcije i prihvatanja negira izvršni, tj. djelujući uzrok, a zadovoljava se ma­terijalnim uzrokom kaže: “Tačno je da Kreacija ima potrebu za uzro­kom, ali njen uzrok je materija koja miješanjem i sinte­zom u različ­itim uvjetima stvara širok spektar pojava.”

Oni, kao što je već objašnjeno, ne prave razliku između djelovanja i padanja pod utjecaj. Djelovanje znači davati od svog bitka, dok padanje pod utjecaj znači uzimati od tuđega bitka. Na os­novu ovih značenja utjecati može samo onaj koji može pružiti efekat ut­jecaja, a pasti pod utjecaj može samo onaj koji tog efekta nije imao. Svakako da je jasno kako nemanje ne može biti posjedovanje. Usljed toga, materija koja ima moguć­nost i potencijal neke stvari ne može sebi dati aktuelnost te stvari koje zapravo nema.

Tačno je da aktuelnosti do kojih materija dolazi nastaju različ­itim miješanjima i za to potrebnim uvjetima. Međutim, da li je sama mo­gućnost miješanja u materiji dovoljna za njeno aktualiziranje? Da li su potencijalni uvjeti isto što i aktualizirani uvjeti? Da li aktual­iziranost sinteze i pogodnih uvjeta, koji spadaju u pokret, ima pot­rebu za pokretačem (što je jedna vrsta djelujućeg uzroka) kada znamo da nema pokreta bez pokretača?

Oni prije svega dokazuju trajni pokret u materiji kada kažu: “Bezbro­jno mnoštvo čestica se u sferi združilo obrazujući na taj način Univerzum.” Nakon što su slučajno kreirali Univerzum, kažu: “To nije slučajnost, a uzrok, tj. materijalni uzrok je postojan.” Gdje god vide jasan djelujući uzrok, nazivaju ga uvjetom i ne pridaju mu pre­više pažnje. Ipak, znano je da se mijenjanjem imena zbilja stvari ne mijenja, kao što se ni filozofske rasprave ne obaraju praznim teori­jama koje je nemoguće dokazati.

Kako da predočimo Boga?

Mi se svakodnevno u materijalnom životu suočavamo sa posl­jedicama koje su ograničene tjelesnim, vremenskim i prostornim kvalifi­kacijama. Nije moguće da naša čula i imaginacija percipiraju i shvate biće koje nije uvjetovano zato što je velika razlika između ma­terije i Apsoluta. Zahvaljujući tome, mi ne možemo običnom pažn­jom pojmiti apsolutno, neuvjetovano biće.[17]

Međutim, u isto vrijeme ne treba pomisliti kako mi uvjetovano (مقيد) predočavamo bez apsolutnog, jer je svaki uvjetovani skup neko­liko apsolutnih koji su usljed bliskosti i koincidencije uvjetovali jedni druge i na taj način izašli iz apsolutnosti. Niski bijeli čovjek jeste kvalifikacija sastavljena iz triju apsolutnosti. To znači da smo pre­dočili apsolutno, ali među uvjetima.

Kada čujemo nešto apsolutno, zbog naviknutosti uma mi to u ra­zumu predočavamo pomoću bliskih kvalifikacija, kao kada bi jed­nom neobaviještenom čovjeku iz zabačenog sela rekli kako daleko na sjeveru postoji ogroman grad koji se naziva New York. U njego­vom umu nastala bi vizija ogromnog naselja u kojem on živi samo što je stotinu puta veća i kvantitetom i kvalitetom. Međutim, da bismo popravili njegovu viziju, kažemo da taj grad jeste naselje, ali ne kao što je njegovo.

 

Zaključak

Iz datog objašnjenja postalo je jasno da pojmovnu apsolutnost uvi­jek održavamo uz negaciju. Potreba za negacijom, kada je u pi­tanju Bog, veća je od potrebe za svim ostalim pojmovima ove vrste. Jer sve što potvrđujemo u vezi sa Bogom (od Biti pa do atributa) bit će apsolutno zbog toga što uvjetovanost podrazumijeva posljedič­nost, a apsolutnost se mora zadržati negacijom. Kažemo Bog postoji, ali ne kao drugi egzistenti. Bog postoji, zna, moćan je, živ je, ali ne kao druga bića, ne kao drugi znalci, kao druge moći i kao drugi životi. Božiji atributi su također apsolutni i održavamo ih negaci­jom, kao što je slučaj i kod Biti. Sada trebamo pogledati kako se mogu dokazati ovi atributi.

S perzijskog preveo: Ertan Basarik

[1]Risaleye Nayayeš, u prijevodu Alija Šeri’atija.

[2]Ibid.

[3]Vjera i psiha, preveo na perzijski Mehdi Qaini.

[4]Ibid.

[5]Put filozofije u Evropi, tom II, str. 14.

[6]Ibid. str. 321.

[7]Prepiska između Frojda i Junga, Beograd, Dereta, 2001. (op. prev.)

[8]Pogledati traktat Svijet koji poznajem, str. 53.

[9]Ali ibn ebi Talib, Staza rječitosti, prvi govor, poglavlje Allah odabire vjerovjesnike Svoje, str. 53., Zagreb, Islamska zajed­nica 1994.

[10]Ali ibn Husejn, Sahifa, potpuna knjiga Sedžadova, prvo moljenje, 3. i 4. odjeljak., Sarajevo, DID, 1997.

[11] Veliki učenjaci su rekli: “Postaviti pitanje na dobar način znači shvatiti pola istine.” Prvi uvjet za shvatanje bilo koje istine jeste da je onaj koji je želi shvatiti sebi predoči na ispravan način, a nakon što je sebi predoči na ispravan način mo­guće je da se počne baviti istraživanjem i ispitivanjem u vezi sa njom. Međutim, sve dok je na neispravan način predočena, ne postoji mogućnost njenog shvatanja, proučavanja ili dokaziranja. Kao što je za podogak mete potrebno do­bro po­dešavanje nišana i dobro nišanjenje, pa ako strijelac umjesto mete nišani neku drugu tačku, bez obzira koliko dobar strijelac bio, neće pogoditi metu makar pu­canje ponovio i stotinu puta.

I pitanje spoznaje Boga od samog početka mora biti predočeno potrebnim kvalitetom, što u svakom pogledu olakšava posao. Na početku moramo biti svjesni toga da polemika o Bogu nije polemika o jednoj pojavi ili jednom ele­mentu svijeta, ili o jednom od aktivnih i utjecajnih činilaca svijeta, već je riječ o polemici u vezi sa cijelim svijetom. Upravo zbog toga to je filozofsko pitanje, a ne pitanje ostalih nauka. Kada govorimo o Bogu, ustvari govorimo o duši svijeta i njegovoj zbilji, osnovi i početku; ne pričamo o biću unutar vremena i prostora, već o Onome koji je stvorio vrijeme i prostor; ne govorimo o činiocu među os­talim činiocima, već o činiocu činilaca i uzroku uzrōka, dakle o tome šta je svaki činilac i svaki uzrok od Njega stekao. Mi svojim čulima svjedočimo stranicu svi­jeta protegnutu kroz vrijeme i prostor, ali želimo vidjeti da li za svijet postoji neka druga stranica osim stranice vremena i prostora.

Rasprava o Bogu je sa ovog aspekta poput rasprave o vremenu ili počelnoj materiji (filozofi je nazivaju hayulaye ula, tj. prva materija ili materia prima). Mi jedanput sebi predočavamo vrijeme kao što predočavamo neku od vremenskih pojava, posmatrajući ga kao jedan materijalni i vremenski element. Jasno da ako bi jednu vječnost na ovaj način posmatrali vrijeme, nikada ga ne bi stigli, nikada ne bi vrijeme uspjeli posvjedočiti kao jedno prostorno ili vremensko dešavanje, kao što ukoliko želimo počelnu materiju, tj. osnovnu materiju svijeta – koja je na osnovu pretpostavki sušti potencijal koji u svojoj biti nema nikakvog oblika ili akcije a aktuelnost joj je ustvari predispozicija – pronaći u obliku jednog materi­jalnog elementa, nikada je nećemo naći.

Vrijeme postoji, ali ne kao jedna pojava u svijetu pojava, već kao jedna od dimenzija materijalnih bića koja je u svakoj stvari tako da ni jedno materijalno biće nije prazno od nje. Počelna materija na osnovu vjerovanja skupine filozofa postoji, ali ne kao jedna određena pojava koja bi se mogla pokazati ili osjetiti, već kao jedna zbilja koja svoje lice skriva ispod zara svih aktuelnosti; sa svakom je aktuelnosti, ali sama nije nikakva aktuelnost, a aktuelnost joj je ustvari aktuelnost predispozicije i potencijala.

Razlog sumnje u postojanje Božije koju izražava većina intelektualaca nije zbog nezadovoljstva dokazima o Njegovom postojanju, već je razlog to što su od samoga početka ovo pitanje sebi predstavili na pogrešan način. Ono što oni na­zivaju i zamišljaju bogom ne samo da se ne može dokazima dokazati, već sigurno da takvo šta i ne postoji; u suprotnom, postojanje Božije je toliko jasno da u to nema nikakve sumnje. U tom kontekstu u desetom ajetu sure Ibrahimpostavlja se pitanje: Zar ima sumnje u Allaha, Stvoritelja Nebesa i Zemlje?

U svakom slučaju, uzrok sumnje u Boga i priklanjanja materijalizmu nije ograničen samo na objašnjeni razlog. Kroz historiju su postojali različiti uzroci kao što su psihološki, društveni, povijesni i uzroci drugih vrsta, koji su imali svojeg učešća u ovom pitanju, ali trenutno nije mjesto za raspravu o njima.

[12] Usljed činjenice da priznajemo sistem kauzalnosti te zbog toga što svaki uz­rok smatramo posljedicom drugoga uzroka, sve što postoji od ovih posljedica za koje mi znamo zavisi od drugog. Tada nam se nameće pitanje da li svijet (skup egzis­tenata koji su posljedice i ovise o drugom) zavisi od jednog ili nekoliko eg­ziste­nata koji su postojeći sami po sebi. Drugim riječima, sve s čime se susrećemo – čulima i iskustvom ­– što zavisi od drugoga i što je promjenjivo, što nestaje i što je ograničeno i ocrtano posebnošću svoje egzistentne razine, i sve što ukazuje na činjenicu da je riječ o kontingentima čija egzistencija izvire iz nekog izvora a nije njihova, postavlja se pitanje da li su ova moguća bića oslonjena na Biće koje je nužno egzistentno po svojoj biti ili ne?

Na početku je potrebno podsjetiti se dviju stvari:

1. Trenutno ne raspravljamo o štastvu, tj. kviditetu ili jednoti nužnog Bića, već raspravljamo o pitanju da li sva kontingentna bića nastaju od nužnog bitka po svojoj biti, ili ne, a o pojedinostima kao što su materijal­nost ili Njegova ap­straktnost, jedinost ili brojnost bit će riječi u kasnijim raspravama.

2. Ako kažemo da sva kontingentna bića završavaju s nužnim bi­ćem, to ne znači da je svijet, gledano u prostornoj dimenziji, ograničen, a da je nužno biće okružilo prostor i da je posljednja njegova granica, kao što ne znači da je vrijeme ograničeno i da, ukoliko se vratimo unazad, prelistavajući stranice vremena možemo stići do njegova početka, odnosno do onoga što prethodi prvoj stranici – tj. do nužnog bića. Ovo su primjeri jednostavnog razmišljanja običnog čovjeka o Bogu, koja su razlog pogrešne interpretacije a uzrokuju stalnu zabludu. Nažalost, kada pogledamo evropske filozofe (i metafizičare i materijaliste), vidimo da su im predočavanja o Bogu slična spomenutom primjeru, te Ga traže ili na Nebesima iznad svojih glava ili u trenutku nas­tanka svijeta.

Poštovani čitalac upravo od ovog trenutka treba biti svjestan činjenice da istinski Bog, Bog kojeg su istinski poslanici predstavili ljudima, Bog kojeg poznaje islamska transcedentna teozofija nije ni na Nebesima ni na Zemlji, niti iznad Nebesa niti u tminama, a ni na početku svijeta, već u svim vremenima, na svim mjestima i obuhvata sve: Kuda god se okrenete, pa tamo je Allahovo lice. (El-Bekara, 115) On je Allah na Nebesima i na Zemlji. (El-En'am, 3) On je s vama gdje god bili. (El-Hadid, 4) I neka znate da je Allah između čovjeka i srca njegova. (El-Enfal, 24)

[13] Ovim poređenjem htjela su se postići dva cilja:

a) Pored toga što Bit Božiju ne treba posmatrati tako da Je vidimo kao pojavu među pojavama, ili kao biće koje počinje tamo gdje prestaje svijet, ili pak kao biće koje je jednog trenutka započelo svijet. U principu, postojanje stvari u pore­đenju sa postojanjem Boga nije zbiljsko postojanje, već je manifestacija i odsjaj koji prije negoli sebe pokaže, pokazuje Njega. Sa stanovišta nepočelnosti, odnos postojećeg prema Bogu je poput odnosa sjenke prema tijelu. Obično u skladu sa filozofskim razlaganjem, kao što za ostale stvari dokazujemo bitak, za Njega ga također dokazujemo, s razlikom što je Njegov bitak održiv po Biti Bivstvujućeg, vječan i neograničen, a bitak ostalog egzistirajućeg održiv je po Njemu i od Njega potiče, ograničen je i stvoren, međutim u zbilji bitka ne postoji razlika između Biti Nužnoga i ostalih stvari.

Međutim, sa stanovišta irfanskog razlaganja i Mulla Sadrine transcendentne teo­zofije, koje se temelje na čvrstim dokazima, postojanje jedne stvari jeste posto­janje, ali u odnosu na nepostojanje, dok je u odnosu na Bit Božiju nepostojanje. S tog stanovišta ovo je postojanje poput sjene i predmeta koji pravi tu sjenu ili slike i onoga čija je slika. Mevlana ovo pojašnjava kroz primjer ptice koja leti i čija sjena klizi zemljinom površinom, a maloumni lovac umjesto da lovi pticu hita za sjenom da je sustigne, ne znajući o čemu je riječ. Napinje luk i gađa u sjenu is­praznivši na taj način tobolac u potjeri.

Ptica u zraku leti, a sjena u

njenom liku klizi po zemlji.

Lahkomi lovac potegnu za sjenom tom,

i dok bez snage ne osta, on trča za njom.

Ne zna da sjena, ptice iz vazduha je,

ne zna gdje zbilja te sjenke je.

Gađao je strijelama u pravcu sjenkinom,

tobolac osta prazan lovcu neutješenom.

Platon također navodi izvanredan primjer kojim predstavlja prirodne i indi­vidualne materijalnosti univerzalnim zbiljama i idejama (مثل افلطني) u koje je on bio uvjeren. On kaže: “Zamislite pećinu u kojoj je od svoga rođenja zarobljena skupina ljudi. Tako su postavljeni da su im lica uvijek okrenuta samo prema jed­nom zidu. Iza njih nalazi se podijum na kojem gori vatra ispred koje prolaze razni ljudi sa različitim stvarima u rukama. Na osnovu zakona odsjaja i sjene ova scena se stalno odslikava upravo na zidu u koji ova skupina ljudi uvijek gleda. Oni će, zbog toga što je ta scena stalna i zbog toga što ne znaju šta im se iza leđa događa, steći dojam da je stvarna i nijednog trenutka ne bi sumnjali u njenu zbilju ni real­nost. Međutim, ako bismo ih oslobodili lanaca kojima su pričvršćeni za svoja mjesta i omogućili im da se okrenu i da vide šta se dešava iza njihovih leđa, tek tada bi shvatili realnost onakvom kakva i jeste. Shvatili bi da je ono što su oni vidjeli sjena zbilje, a ne zbilja.” Ako bismo htjeli ovaj primjer osavremeniti i učiniti ga razumljivim našem modernom poimanju stvari, mogli bismo pretposta­viti sljedeće: U jednom mjestu živi skupina ljudi koji nikada nisu vidjeli druge ljude, ni brda ni planine, ni mora ni rijeke, ni Sunce ni zvijezde. Sve što im je pot­rebno za život osigurano je putem modernih uređaja koji automatski rade ono za šta su programirani. U takvoj vještačkoj atmosferi tim je ljudima naprestano emitiran film o ljudima, gradovima, selima, životinjama, biljkama, morima, ri­jekama. Bez prestanka su gledali sve to, a da i nisu znali da je riječ o filmu. U određeno vrijeme ta skupina ljudi biva puštena u normalan život, u ono što je do tada gledala samo na projekciji. Šta je sa njihovim uvjerenjima i slikom o stvar­nosti koju su do tada poznavali? Da li će se izmjeniti ili ne? Ili, nasuprot tome, sve što su do tada vjerovali past će u vodu i shvatit će da sve je bila laž? Poput čovjeka koji je sve vrijeme slušao bajke i smatrao ih istinitim povijesnim događa­jima, dok ne shvati da je riječ o čistim izmišljotinama i mašti? Ili možda postoji treća mogućnost? Ono što su gledali bila je projekcija stvarnosti, dakle nije bila laž, ali nije bila ni realnost. Ustvari, ono što su gledali vidjeli su onakvim kakvo i jeste, ali ono što su pretpostavljali bilo je pogrešno. Stav će im se promijeniti, ali ne tako da će shvatiti da je ono što su gledali bila mašta i san, već će shvatiti da je ono što su gledali bilo istinito i da je postojalo u spoljašnjem svijetu od kojeg su bili izolirani, a shvatit će i da ih oči nisu prevarile. Promjenit će se način na koji shvataju ono što su gledali, shvatit će da ono što su do tada gledali nije stvarnost, već predstava, manifestacija, odsjaj nečeg drugog. Počelnost za koju su smatrali da pripada manifestaciji vratit će onome čija i jeste.

Kur'an Časni koristi jednu divnu riječ u vezi sa Allahom dž.š. riječ koja je veoma kratka, ali ima duboko značenje. Kur'an za Boga kaže da je Istina (حقّ), a sve os­talo mimo Njega je neistina (باطل). Riječ hakk u Kur'anu je veoma često spomenuta i koristi se uvijek za ono što ima udjela u istini. Međutim, u nekim od kur'anskih ajeta riječ Hakk odnosi se samo na Boga, tj. On je taj koji je istina i ona, tj. istina, kao takva pripada samo Njemu iz svih aspekata posmatrano (pogle­dati: Junus, 30, 32; El-Kehf, 44; a posebno suru El-Hadždž, 6 i 62; En-Nur, 25 i Lukman, 30). Kur'an stvorenja naziva znakovima (آيات). Važno je naglasiti da ako neko spozna stvorenja onakvim kakva zbilja jesu, shvatit će i Boga u njima kao što u ogledalu vidi stvari, dakle njihovu zbilju će vidjeti manifestacijom i teo­fanijom Biti Božije. Ragib Isfahani, autor knjige Mufredatul-Kur'an, u kojoj ob­jašnjava značenja riječi upotrijebljenih u Kur'anu, u vezi sa značenjem riječi ajeh (ajet), tj. znak kaže:

والآية هي العلامة الظاهرة، و حقيقته لكل شيئ ظاهر هو ملازم لشيء لا يظهره ظهوره، فمتي ‎أدرك مدرك الظاهرمنها عُلم انه ادرك الاخَر الذي لم يدركه بذاته.

“Ajet to je vidljivi znak, a istina koja je njime predstavljena jeste nerazdvo­jivost druge stvari koju njeno prikazivanje ne može učiniti vidnom. I kada pos­matrač shvati njenu manifestaciju, zna da je shvatio i ono drugo što u njenoj biti ne može shvatiti.” Razlika je između ukazivanja koje vrši jedan običan produkt, poput zgrade naprimjer, na svoj uzrok, i ukazivanja koje čini slika na onoga kome pri­pada. U prvom slučaju zgrada je povod asocijacije naših misli putem određenih zakonitosti i načina asocijacije sa tog predmeta na njenog graditelja. Međutim, u drugom slučaju um se direktno, bez razmišljanja i potrebe za dokazivanjem, kreće od nagovještaja prema njegovom uzroku tako da na neki način nagovještaj biva previđen ili zapostavljen. U tom smislu sličan je ogledalu koje direktno, bez ikakve potrebe za razmišljanjem pokazuje lik, kao što riječ ukazuje na značenje u kojem nestaje, tako da slušalac odjednom pažnju sa riječi usmjerava ka značenju, kao da govornik uopće i ne upotrebljava riječi već direktno nudi značenja i smisao.

Sve je fraza a Ti, smisao,

o Ti, što srca Si namagnetisao!

Islamski arifi (gnostici) u okrilju upravo ovog značenja u svojim objašnjen­jima svijet stavljaju u položaj ogledala Biti Apsolutne Istine, i relaciju ukazivanja svi­jeta na Bit smatraju boljom i uzvišenijom od relacije ukazivanja običnog pro­dukta na svoga običnog proizvođača, tj. uzroka. Džami kaže:

Svijet, ogledala ljepote Šahida našeg su,

pa osvjedoči lice u ogledalu svakom Mu!

S druge strane, među običnim ljudima, pa čak i među običnim misliocima i filo­zofima, ukazivanje svijeta na Bit Božiju spada u vrstu ukazivanja običnih pro­du­kata na svoje uzroke, što svjedoči o razini na kojoj oni poimaju ove relacije. Me­đutim, sa arifskog stanovišta, kao i sa stanovišta filozofa upoznatih sa transce­dentnom teozofijom, posebno onih što su pitanje bitka shvatili na potreban način, ukazivanje stvorenja je na većoj razini od spomenute. U skladu sa ovim filozof­skim stanovištem, stvorenja ustvari jesu manifestacija i predstavljanje Biti Božije, a ne stvari koje ukazuju na Boga. Dakle, manifestacija, predstavljanje i efekt ogledala ustvari jeste njihova bit. Kada god pomoć Božija obuhvati čovjeka i on stvorenja shvati onakvim kakva zbilja jesu, tada će shvatiti da je Apsolutna i Stvarna Zbilja ograničena na čistu Bit Jednoga: Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je On istina. (Fussilet, 53)

سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِي الْآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقُّ

Hazreti Ali a.s. ukazuje upravo na ovu zbilju riječima: “Ništa vidio nisam a da prije toga, nakon toga i istovremeno s tim nisam vidio i Allaha dž.š.”

Ibn Farid kaže:

Ogroman Bitak je za posmatrača u pokazivanjima svojim,

a u svakom viđenju vidim Ga promatranjem njegovim.

b) Drugi cilj koji se želi postići primjerom datim u tekstu je da saznamo da li vjera u Boga unosi promjene u naučne računice i uopće u pristup spoznaji prirod­nih uzroka i faktora do kojih stižemo pomoću nauke i, s druge strane, da li upoznavanje prirodnih, tj. materijalnih uzroka i faktora ostavlja traga na naša filo­zofska zaključivanja koja nas vode u Božijem smjeru. Kao što znamo, zadatak nauke je upoznavanje sa učincima i strukturom kao i sa uzrocima nastanka stvari. Nauka se zalaže da sazna uzroke pojave jednog posebnog fenomena, naprimjer kiše ili karcinoma. Ona to radi tako što prvo saznaje direktan uzrok pojave kiše, zatim uzrok tog uzroka i tako redom. Mi u ovom slučaju želimo vidjeti da li vjera u Boga ima utjecaja na naučna istraživanja i način pristupa prilikom otkrivanja prirodnog kauzalnog ustrojstva. Dakle, želimo znati da li naša vjera u Boga obavezno iziskuje nevjerovanje u materijalni uzrok za nastanak kiše, ili pak, ako smo povjerovali u materijalni uzrok, moramo li u lancu uzročnosti stići do tačke gdje prestaju prirodni uzroci i stići do Prvog uzroka, tj. Boga. Ako ne prekinemo ovaj lanac prirodnih činilaca i uzroka, da li to znači da smo zanijekali Božije postojanje? Nauka, dakle, može do određene granice tvrditi i nuditi prirodne uz­roke. Međutim, ako bude željela svaki prirodni činilac osloniti na prirodni uzrok, znači li to da se pobunila protiv filozofije i teologije, ili je možda istina da vjera u Boga ne unosi ni najmanje promjene u naučnim proračunima u pogledu vjero­vanja u prirodne uzroke.

Odgovor je, kao što smo naglasili, negativan. Već smo rekli da je učinak vjere u Boga sveden samo na to da se počelnost, nezavisnost i samoopstojnost ne pripisuje svijetu i da se shvata činjenica da postoji Moć koja vodi i održava kreaciju koja cijelom svojom dimenzionalnom protegnutošću, i prostornom i vremenskom, i sa svim svojim uzrocima i prirodnim činiocima iz jedne perspek­tive jeste pokazatelj Njegove Biti. Smještati Bit Nužnoga Bića u red uzroka i činilaca svijeta, i na taj način predstavljati Ga jednim od činilaca, isto je kao i smjestiti Ga u sklopu cjeline kreacije koju je On stvorio. To bi značilo da On više nije Bog već Božije stvorenje. Neshvatljiva je činjenica da odgovor koji daju Ev­ropljani srednjeg vijeka, pa čak i oni u modernom dobu, na spomenuto pitanje bude pozitivan. U hrišćanskoj teologiji Bog stoji u redu prirodnih uzroka i upravo zbog tog razloga vjera u Boga i naučni proračuni nisu se mogli složiti. Bilo je pri­rodno da naučni uspjesi znače gubitak za hrišćansku teologiju. Na početku knjige, iznoseći prigovore i pretpostavke, rekli smo da Flammarion u predgovoru knjige Bog u prirodi prenosi od Augustea Comtea, poznatog francuskog filozofa, sljedeće: “Nauka je penzionirala oca prirode, poslavši ga na taj način na marginu, ali uz zahvalnost na dosadašnjim uslugama kojima ju je doveo na tron moći.”

Auguste Comte je formulirao zakon o tri stupnja duhovnog i društvenog raz­vitka: teološki (fiktivni), metafizički (filozofski) i pozitivni (naučni), što je opće­prihva­ćena podjela u Evropi, a prirodno je da su je i sljedbenici na Istoku prihva­tili. Da je Comte bio upoznat sa islamskom filozofskom misli, znao bi da je naučni period među muslimanima nastupio ranije nego u Evropi, osim što u islamskoj filozof­skoj misli postoji i četvrti period, do kojeg evropski svijet još uvijek nije stigao.

Otac prirode, na kojeg ukazuje Comte jeste upravo hrišćanski Nebeski Otac. A takvu zamjenu i privremeni angažman u svakom slučaju ne zaslužuje Bog koji svojom moći obuhvata sve stvari i sve Mu na poseban način pripada. Ovaj smjer, prema kojem vjera u Boga nema udjela u naučnim istraživanjima, nije ograničen samo na način razmišljanja sa kojim se susrećemo u transcedentnoj teozofiji. Zvanična islamska filozofija također nas poučava toj činjenici. U islamskom svi­jetu jedino su neki od teologa dijelili ovo mišljenje. Mi smo u trećem tomu Prin­cipa filozofije u vezi sa ovim pitanjem prenijeli suptilnu kritiku koju Mulla Sadra upućuje Fahruddin Raziju u četvrtom tomu svojega Asfara.

[14] Želimo sa filozofskog aspekta objasniti poznati dokaz burhane siddikin, tj. dokaz iskrenih. Ovaj dokaz se razlikuje od ostalih dokaza po tome što u njemu za dokazivanje Božijeg postojanja nije upotrijebljen nikakav posrednik. Na osnovu pravila, u svakom dokazu mora postojati nešto što će igrati ulogu spone radi dokazivanja željene stvari. Teolozi se obično kreću putem stvorenosti svijeta u kojem radi dokazivanja za sponu uzimaju upravo stvorenost svijeta da bi dokazali postojanje Božije koji ima ulogu Kreatora postojećeg. Arisotel i aristotelovci koriste pokret, oslanjajući se na princip da svemu što je pokretno treba pokretač da bi se pokrenulo, a svi pokretači moraju završiti na jednom nepokretnom pok­retaču, dokazujući na taj način postojanje Prvog Pokretača. U svim ovim dokazima za kopulu ili posrednika uzeti su svijet i stvorenja i na taj se način po­moću vidljivog dokazivao skriveni. Sada nam se nameće pitanje da li je obavezno da se u dokazivanjima svijet i stvorenja uzmu za posrednika kako bi se moglo potvrditi Božije postojanje i na taj način koristiti se vidljivim, u ovom slučaju svijetom, da bi se dokazao nevidljivi – Bog? Možda u tome nema nužnosti, već se njom, tj. sponom koriste samo pojedinci koji nisu u potpunosti otvorili sve umske horizonte, usljed čega nisu mogli sagledati realnost onakvom kakva jeste. U islamskom učenju postoji poglavlje koje daje nagovještaj da je Bog u istom trenutku kada je Skriven ustvari i Vidljiv, znači i Skriven je i Vidljiv. U časnoj suri El-Hadid možemo posvjedočiti sljedeće riječi:

هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ

On je Prvi i Posljednji, i Vidl­jivi i Nevidljivi.

U suri En-Nur također se kaže:

اللَّهُ نُورُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ

Allah je svjetlo Nebesa i Zemlje! – što znači da se pojava svih stvari dešava zahvaljujući Biti Božijoj. U suri Ali 'Imran čitamo sljedeće:

شَهِدَ اللّهُ أَنَّهُ لاَ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ وَالْمَلاَئِكَةُ وَأُوْلُواْ الْعِلْمِ

Allah, meleki i učeni svjedoče da nema drugog boga osim Allaha.

U navedenim ajetima primjećujemo tri vrste ukazivanja, od kojih je najuz­višenije ono u prvom ajetu, gdje Bit Istinitog svjedoči Sebe i Svoju jednotu. Kas­nije ćemo objasniti da je ukazivanje na Bit Istinitog i svjedočenje na jednotu ust­vari jedno te isto. U suri El-Bekara također se kaže:

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

Gdje god da se okrenete, pa tamo je Božije lice.

Ali a.s. u 65. govoru Staze rječitosti o svojstvima Božijim kaže:

“Sve vidljivo mimo Njega – skriveno je, a sve skriveno mimo Njega – ne može biti vidljivo” –و كُلّ‏ ظاهر غيره باطن و كلّ باطن غيره غير باطن – dok u 186. govoru kaže sljedeće: “Njegova skrivenost nije prepreka pojavljivanju, niti Ga pojavnost odvaja od skrivenosti.”

لا يجنه البطون عن الظهور و لا يقطعه الظهور عن البطون

U 162. govoru kaže: “Pojavan Je, ali ne kaže se iz čega, i skriven Je, ali ne kaže se u čemu.” ظاهر لا يقال مِمَّ، و الباطن لا يقال فيما

U transcedentnoj teozofiji dokazano je da su aspekt egzoteričnosti i ezoterič­nosti u biti Istine jedno te isto, što znači da On nema dva vida od kojih bi jedan bio vanjski, a drugi unutarnji, nego aspekt je jedan, a iz njega izvire i vanjština i nu­trina, a sadržan je u savršenoj aktualnosti i beskrajnoj intezivnosti bitka. Hadže Sabzivari u Manzumi kaže:

O Skriveni, zbog jačine svjetla Svog pojavan,

skriven, u pojavnosti svojoj.

U drugom stihu kaže se:

Tvoja ljepota vidljiva u svakoj je zbilji,

a ne skriva je, osim veličanstvo Tvoje.

Islamski arifi oštro kritiziraju filozofe koji pokušavaju putem stvorenja doka­zati Bit Božiju pretpostavljajući na taj način svijet vidljivim, a Boga skrivenim. Muh­jiddin ibn 'Arebi kaže: “Uzvišeni Allah jeste pojavan i nikada skriven nije bio, a svijet je skriven i nikada pojavan bio nije.”

Mevlana u Mesneviji kaže:

Sunčeva svjetlost granu, dokaz je Sunce,

ako ti dokaz treba, ne okreći se od njega.

Ako zbog njega sjenka pokaže sebe,

Sunce svakog trena svjetlo izljeva iz sebe.

Hladovina te uspava kao noćni eglen,

Kada dođe Sunce, rascijepi se Mjesec.

Prenosi se da su upitali Džunejda Bagdadija: “Šta je dokaz za postojanje Onoga Koji stvara?”, a on na to reče: “Jutro je učinilo da nam svjetiljka nije pot­rebna.”

Islamski su se filozofi potrudili pronaći način za racionalni dokaz u kojem neće koristiti metod upotrebe stvorenog svijeta u ulozi spone. Ibn-Sina dokaz poznat kao burhane siddikin, tj. dokaz iskrenih, počinje podjelom bića na nužna i kontin­gentna, u čemu je naglašena odrednica potrebe kontingentnog bića u bivst­vovanju kao i nemogućnosti kruga i beskrajnog lanca uzročnika. On također svoj dokaz smatra naprednijim od ostalih dokaza budući da se u njemu nije poslužio uobiča­jenim metodom korištenja stvorenja posrednikom dokazivanja željene tvrdnje. Dakle, Ibn-Sina nije u svom dokazivanju Božijeg postojanja koristio metod kre­tanja od stvari, tj. njihovog nastajanja ili gibanja, koji su koristili teolozi i aristo­telovci. Osnovna tačka kojom se odlikuje njegov metod jeste korištenje ap­solutno bitkom čija sušta suprotnost jeste apsolutno negiranje bitka. Nakon toga, kada ne sumnjamo u princip postojanja egzistenata, dakle nismo postali sofisti, činimo ra­cionalnu podjelu postojećeg na nužna i kontingentna bića. Treća je op­cija nemo­guća. Zatim se pozivamo na odrednicu potrebitosti kontingentnih, tj. mogućih bića, da bi napokon, imajući u vidu nemogućnost kruga i beskonačnog lanca, došli do krajnjeg zaključka. Kao što je i prepoznatljivo, riječ je o čisto ra­cional­nom dokazu u kojem nisu korištena stvorenja da bi se došlo do zaključka. Ibn-Sina u knjizi Išareti nakon objašnjenja dokaza o postojanju Božijem, kao i drugih dokaza koji iz njega proizlaze, hvalu iznosi u svoju korist na sljedeći način:

”تأمل كيف لم يحتج بياننا لثبوت الاول و وحدانيته و برائته عن الصمات الي تأمل لغير نفس الوجود و لم يحتج الي اعتبار من خلقه و فعله، و ان كان ذلك دليلا عليه، لكن هذاالباب اوثق و اشرف، اي اذا اعتبرنا حال الوجود فشهد به الوجود من حيث هو وجود ، و هو يشهد بعد ذلك علي سائر ما بعده في الواجب. و الي مثل هذا اشير في الكتاب الاهي: سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِي الْآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقُّ. اقول: ان هذا حكم لقوم. ثم يقول: أَوَلَمْ يَكْفِ بِرَبِّكَ أَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ. اقول: ان هذا حكم للصّدّيقين الذين يستشهدون به لا عليه.“

“Razmisli kako naše objašnjenje za dokazivanje postojanja Prvog i Njegove jed­note i čistote od nedostataka nije imalo potrebe za razmatranjem bilo čega drugog osim samoga bitka, i nije bilo potrebe uzimati u obzir Njegova stvorenja i djela, iako bi to bio dokaz Njegova postojanja. No, ovaj je način, tj. kada uzmemo u ob­zir bitak, pouzdaniji i časniji, jer i jeste bitak, te poslije toga on sam svjedoči o Biti Nužnog, a Bit Nužnog svjedoči o ostalim stvarima. Slično ovome ukazuje i Božija knjiga (Fussilet, 53): Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je On istina. Kažem: ‘Ovo je sud za obične ljude.’ Zatim se ajet nastavlja:A zar nije dovoljno to što Gospodar tvoj svaku stvar svjedoči? Kažem: ‘Zaista, ovo je sud za iskrene, koji svjedoče za, a ne protiv Njega.’”

Ibn-Sina na ovaj način iskazuje veliki ponos na sebe i svoj metod, koji nema premca i predstavlja novinu na tom polju dostignuća. Međutim, Mulla Sadra tvrdi da ovaj dokaz ne nudi željeno u potpunosti, jer bez obzira što u njemu stvorenja ne igraju ulogu posrednika, on je ipak sličan teološkim dokazima (koji polaze od stvorenosti), a i prirodnjačkim (koji koriste pokret), jer je u ovom dokazu moguć­nost (امكان) ili kontingentnost, koja je svojstvena kviditetu (ماهيّة), uzeta za posred­nika. Zahvaljujući tome, u njegovoj knjizi je i Ibn-Sinin dokaz svrstan u red os­talih dokaza. Pri kraju knjige Maša'ir, nakon ukazivanja na dokaz kojeg on naziva burhane siddikin, kaže:

” و غير هؤلاء (الصديقين) يتوسلون في السلوك الي معرفته تعالي و صفاته بواسطة امر آخر غيره، كجمهور الفلاسفة بالامكان، و الطبيعيين بالحركة للجسم، و المتكلمين بحدوث الخلق او غير ذلك.“

“Drugi (osim iskrenih) na putu spoznaje Boga i Njegovih svojstvoa služe se po­moću posrednika, poznati filozofi koriste kontingentnost, prirodnjaci pokret, te­olozi stvorenost itd.”

Kada Mulla Sadra kaže poznati filozofi, on tada misli na Ibn-Sinu i one koji ga u tome slijede. U ِِِAsfaru također ukazuje na ovu činjenicu te u kontekstu toga ka­zuje: “Taj dokaz najbliži je dokazu iskrenih, ali to nije to.”

Pogledajmo na koji način Mulla Sadra objašnjava dokaz iskrenih! Da bi se ovaj dokaz mogao shvatiti, moramo se prisjetiti principa koji su ili očigledni ili skoro očigledni, a od kojih smo neke već spominjali u prijašnjim tekstovima.

a) Počelnost bitka: Ono što postoji jeste zbilja bitka; kviditet jeste akcidentalan i varljiv.

b) Jedinost bitka: Zbilja bitka nije moguća na način multiplikantne različitosti, a različitost koju prihvata jeste stupnjevita (تشكيك), a zavisi ili od inteziteta, slabosti, potpunosti i nedostatnosti bitka, ili zavisi od rangiranosti i povez­anosti, što je jedna vrsta sličnosti bitka i nebitka. U svakom slučaju, mul­tiplikantnost koja se može zamisliti u bitku jeste brojnost združena s jed­instvom, a s jednog gledišta ustvari je sušta jedinost (jedinost u suštoj bro­jnosti i brojnost u suštoj jedinosti).

c) Zbilja bitka ne prihvata nebitak. Nikada bitak s aspekta s kojeg jeste bitak i kao takav postoji neće biti nebitak, odnosno nepostojeći, i s druge strane ni­kada nebitak sa aspekta s kojeg i jeste nepostojeći neće doći u postojanje. Zbilja nestajanja bića ogleda se u ograničenosti individualnih bića, a ne u tome da bi bitak prihvatio nebitak. Drugim riječima, nebitak je relativan.

d) Zbilja bitka, sa stanovišta da je bitak bitak i zanemarenjem bilo kojeg aspekta i smjera koji mu se pridodaje, jednaka je savršenosti i apsolutu, neovisnosti i intezitetu, aktuelnosti i veličini, neograničenosti i iluminator­nosti. Međutim, nedostatnost, uvjetovanost, zavisnost, slabost, kontingent­nost, malenkost, ograničenost i individuacija, sve su nebici kojima biva opis­ano jedno biće otuda što je ograničeno i popraćeno ništavilom. Dakle, sva ona odišu nebit­kom. Zbilja bitka je tačka nasuprot nebitka, i ono što je obil­ježje nebitka iz­van je zbilje bitka, tj. negirano je od njega.

e) Prožimanje nebitka i njegovih kvalifikacija, od nedostatnosti i slabosti do neograničenosti, rezultat je posljedičnosti. Dakle, ukoliko neko biće postane posljedicom i zauzme položaj potonjosti iza svog uzroka, pri­rodno je da će imati razinu nedostatnosti, slabosti i ograničenosti zato što je posljedica isto kao i veza i pripadak uzroka te ne može biti na položaju uz­roka. Posljedič­nost i pripadnost nečemu jednaka je potonjosti za uzrokom i jednaka je ne­dostatnosti, slabosti i ograničenosti.

Sada kažemo da je zbilja egzistencije postojeća sa značenjem da je isto što i egzistentnost, i nebitak joj je nemoguć. S jedne strane, zbilja egzistencije u svojoj biti znači da nije ničim uvjetovana ili ograničena u svojoj istinitosti i egzistent­nosti. Egzistencija postoji zato što je egzistencija, a ne zbog nekog drugog mjerila ili uvjeta. Također, nije ni pod pretpostavkom postojanja neke druge stvari, dakle egzistencija u svojoj biti nije ničim uvjetovana. S druge strane, savršenstvo i veličina, moć i nezavisnost, aktuelnost i bezgraničnost, što sveukupno predstavlja tačku nasuprot nedostatnosti i malenkosti, mogućnosti, ograničenosti i potrebito­sti, proizlazi iz bitka, što ukazuje da osim bitka ne postoje druge zbilje. Prema tome, egzistencija u svojoj biti ekvivalentna je neuvjetovanosti bilo čim drugim, odnosno bītskom vječnom nužnosti, kao što je i jednaka savršenosti, veličanstvu, moći i aktuelnosti.

Zaključujemo da je zbilja egzistencije u svojoj biti, bez uzimanja u obzir bilo koje odrednice nametnute izvana, jednaka vječnoj Biti Istinitog. Dakle, počelnost biti direktno usmjerava naš razum Biti Božijoj, a ne nečemu drugom. Zbilje mimo Boga, što u svakom slučaju neće biti ništa drugo doli Njegovih djela, učinaka, manifestacija i teofanija moramo naći drugim dokazima.

Nadalje, svijet gledamo osjetilnim i naučnim pogledom te vidimo da je pod­ložan prolasku i nestajanju, tj. stvarnost vidimo ograničenom i kontingentnom (uvje­tovanom). Susrećemo bića koja na jednom mjestu postoje a na drugom ne, nekada ih ima a nekada nema. Vezana su i združena s nedostatnošću, kontingent­nošću, ograničenošću i uvjetovanošću. Neizbježno, upravo kao što je u tekstu već i ob­jašnjeno, presuđujemo: Kreacija, dakle, nije isto što i ona neporeciva zbilja, već uz pomoć te zbilje ima svoju zbilju, a bez nje bila bi neozbiljena. Donosimo sud da kreacija nije isto što i zbilja egzistencije. Kreacija je sjenka egzistencije. Kreacija koja egzistira združena je s nepostojanjem, što nam ukazuje da je kreacija posljedica i učinak, manifestacija i emanacija, stanje i naziv. Ukratko, filozofski razum oslonjen na ontologiju sa aspekta po kojem bitak jeste bitak (ri­ječ je o identifikaciji i diferenciji vrsta, čiju kompetenciju ima filozofija, a ne os­tale nauke) prije svake stvari upućuje nas Bogu. Prvo što nam predstavlja je Bog, dok nas osjetilni i naučni opažaji i istraživanja upućuju na ograničena, uvjetovana i kontingentna bića koja su Božiji tragovi, djela i emanacija. Na ovaj način otkrivamo i Nužno i kontingentno.

Svakako da je u teologiji utvrđeno da način otkrivanja kontingenata nije ograničen samo na spomenuti. Kontingenta je moguće otkriti posredstvom nužnog, isto kao što otkrivanje nužnog nije ograničeno samo na ovaj način, već je nužnog moguće otkriti putem kontingenta. Moguće je zapasti u zabludu kako iz onog što smo zaključili – da ono što egzistira jeste Bit Nužnog i Njegove osobe­nosti, manifestacije i emanacije – proizlazi da prihvatimo riječi arifa koji kažu kako u principu nema govora o uzroku i posljedici, da čak ne postoje ni kontin­genti ili bilo kakve mogućnosti, jer pretpostavka je da osim Biti Istine i Njegovih imena i osobenosti ništa drugo ne postoji. Međutim, ovo je čista zabluda i rezultat je netačnog shvatanja pojma uzročnosti i posljedičnosti. Greška je u tome što smo uzročnost shvatili kao jednu vrstu porađanja za uzrok koji iz sebe nešto donosi na svijet, a ovisnost posljedice prema uzroku shvatili smo poput potrebitosti djeteta za njegovom majkom. Međutim, duboka istraživanja Mulla Sadre, koja je na ovom polju obavio, a koja predstavljaju unikat među najuzvišenijim ljudskim mislima, dokazala su da je posljedica upravo potreba, veza i vezanost za uzrok. Uzrok je učvršćivač posljedičinog postojanja, usljed čega je posljedičnost jednaka s manifestacijom, uposebničenjem i emaniranjem. To nam ukazuje na činjenicu da između ovih dvaju mišljenja nema nikakve oprečnosti.

³ Evropski filozofi jedanaestog stoljeća ustanovili su veoma interesantan dokaz Božijeg postojanja poznat kao Ontološki dokaz Božije opstojnosti. Autor dokaza je Anselmo Kanterberijski (1033-1109). Veliki broj učenjaka kao što su Descartes, Leibnitz i Spinoza potvrdili su dokaz svojim komentarima i glosama, a Kant ga je kritizirao smatrajući ga nezrelim.

Moguće je da neko pogrešno pretpostavi kako je Anselmov dokaz zapravo isti kao Mulla Sadrin dokaz siddikina. Da bismo razjasnili nejasnoće i ukazali na razliku koja postoji u razmišljanju islamskih i hrišćanskih filozofa, ukratko ćemo pojasniti i kritizirati ovaj dokaz. Furuki u prvom tomu knjige Tokovi evropske filozofije kaže sljedeće: “Od svih dokaza kojima se Anselmo služio u vezi sa dokazivanjem Biti Božije najviše upotrebljivan dokaz, koji je ujedno bio i na­jčešća tema polemika, poznat je kao dokaz opstojnosti, kojim ustvrđuje da svaki čovjek, pa čak i maloumnik ima predodžbu biti ili supstance, od koje nema ništa veće, koja itekako postoji, jer ako ne bi postojala, tada bi najveća postojeća bit bila veća od nje, a to je besmisleno. Prema tome, sigurno je da postoji bit koja je i u predodžbama i u zbilji najveća, a to je Bog.”

Temeljna tačka u ovom dokazu – kao što i Oswald Külpe u predgovoru Filo­zofije kaže – jeste činjenica da stvar (u ovom slučaju Bog) biva polučena iz pret­postavke. S gledišta didaktičke figure, riječ je o dokazu poznatom u logici kao dokaz dovođenja do besmisla (برهان خلف- reductio ad absurdum). Osim što je u ovom dokazu najslabije upravo ono što i jeste njegova temeljna tačka, mi ćemo ga analitički usporediti sa dokazom dovođenja do besmisla.

Riječ je o vrsti dokaznog postupka u kojem se teza dokaziva indirektnim putem, putem pokazivanja neodrživosti njene protivurječnosti. S obzirom na čin­jenicu da je eliminiranje obiju protivurječnosti nemoguće, naša je teza istinita. Na osnovu toga, jedan od temeljnih dokaza dovođenja do besmisla je nemogućnost eliminiranja obiju protivurječnosti.

Ono što se u ovom dokazu tvrdi može biti određeno na dva načina. Jedan način je da tvdnja bude da je sama predodžba bīti veća i bolja, u kojem slučaju bi dokaz glasio: “Mi predočavamo najveću bit ili najsavršeniji bitak i to što predo­čavamo mora postojati, jer ako ne bi postojalo, to bi značilo da nismo predočili najveći bitak.”

Ako odredimo da dokaz izgleda ovako, u tom slučaju nam se potkrala greška. Naime, preduvjet nepostojanja najvećeg bitka nije u tome da Ga mi nismo predo­čili ili što naše predočenje najvećeg bitka nije bilo najveći bitak. Dakle, iz ovog ugla gledano nema mjesta besmislu, jer naše predočavanje najvećeg bitka jeste upravo predočavanje najvećeg bitka, bez obzira da li on stvarno postoji ili ne. Iz ovog proizlazi da se pukim predočavanjem i zamišljanjem najvećega bitka ne može doći do zaključka da takvo šta jeste. Dakle, “stvar se ne može polučiti iz pretpostavke.”

Drugi način govori da se tvrdnja tiče zbilje najveće biti. U tom slučaju kažemo da ako uzimamo u obzir objektivnu najveću bit u vanjskom svijetu, tada bismo mogli reći: “Ova najveća vanjska bit mora imati svoje objektivno posto­janje, u suprot­nom ne bi bila najveća, jer bi najveća bit bila veća od ove pret­postavljene najveće biti. To znači da pretpostavljena najveća bit nije najveća.”

U ovom obliku predstavljanja dokaza bitak je uzet na nivou svojstva i van­jske akcidencije stvari, dakle za stvar (a naša tema jeste najveća i najsavršenija bit) neuzimanjem bitka u obzir predočena je bit i realnost, da bi se reklo kako je bitak neophodnost najveće biti. Međutim, ukoliko ona ne postoji, tada neće biti najveća, jer će najveća postojeća bit biti veća od najveće nepostojeće biti. Apso­lutno je pogrešno odvajati bit stvari od bitka u objektivnom svijetu kao i zamišl­jati da je bitak za stvari poput akcidenta i akcidencije s korelacijskom vezom. Stvari ukoliko im se zanemari bitak nemaju bit. To što um za stvari apstrahira bit, s kojom zatim dovodi u vezu bitak predicirajući joj ga, jeste samo umsko razma­tranje i obzir. Usljed toga jedino je ispravno da kažemo: “Jasno je da postoji zbilja koja je nadrazumska, dakle, nije sve kao što sofisti kažu, imaginacija u imaginaciji.” Može se jasno reći da ono što zbilja postoji i ono s čim je počēlo i osnova jeste bitak, a ne druge stvari koje naš um apstrahira, pretpostavlja i dovodi u vezu sa egzistencijom. Realnost svega što postoji sagledana je u tome koliko ima udjela u egzistiranju.

Također kažemo da egzistencija, koja je ustvari zbilja, jeste i veličina, i moć, i savršenstvo, i nužnost, i nezavisnost zato što je riječ o zbiljnim stvarima koje, ukoliko ne bi bile isto što i egzistencija, to bi onda značilo da su nepostojanje, a tada ne bi bile stvarne, ili bi pak bile iz reda kviditeta, koji su također prividni i nestvarni. Zbog toga, kada egzistenciju opažamo svojim razumom, to onda znači da stižemo do Biti Nužnoga Bitka.

S druge strane, susrećemo se s egzistentima koji su relativni i nemaju veličinu, ogromnost, moć, savršenstvo, konstantnost i nezavisnost. Iz toga zaklju­čujemo da oni nisu ono što čini zbilju egzistencije i da ne mogu biti čista egzis­tencija, već su egzistencije u pratnji s nebitkom, ograničenosti, nedostatnosti. Ne­bitak i nedostatnost proistječu iz posljedičnosti, tj. potonjosti za stepenom biti eg­zistencije.

Posljedica također nije izašla iz uzroka kao kada majka rađa dijete da bi mo­gla biti smatrana odvojenom, tj. drugom. Posljedica, to je ustvari veza i potreba za uzrokom, to je emanacija i manifestacija uzroka, njeno je bivanje u ovisnosti o njenom uzroku, dakle, posljedica se ne računa drugom.

Zaključak iz prethodnih dokaza je da ono što postoji jeste samo vječna Bit Božija sa Svojim djelima koja su Njegove emanacije, manifestacije i stanja.

Postalo je jasno da se u Mulla Sadrinom dokazu siddikina pitanje jedinstva bitka i kviditeta u objektivnom svijetu uzima za nešto očigledno, kao što i jeste, čak i sa gledišta pobornika stava o počelnosti kviditeta. Nakon toga, on je us­postavio dokaz oslanjajući se na duboki i temeljiti filozofski princip počelnosti bitka, na principe jednote zbilje bitka i nužnosti bitka po biti, kao i na uporednosti bitka sa aktualizacijom, apsolutnošću i savršenošću. Međutim, u Anselmovom dokazu opstojnosti zanemareno je jedno od primarnih pitanja bitka – neizljevanje bitka izvan kviditeta u objektivnom svijetu.

Descartes, Leibnitz i Spinoza prihvataju Anselmov dokaz uz male izmjene koje je svaki od njih načinio, a njihovi stavovi također mogu biti kritizirani kao što smo to učinili sa originalnim Anselmovim dokazom. Kant je s pravom njihova objašnjenja smatrao nedostatnim.

[15] Ovaj dokaz podudaran je sa teološkim dokazom stvaranja, kao i dokazom moguć­nosti kojim se koriste islamski filozofi, a koji smo prenijeli od Ibn-Sine, dakle, sa dvama dokazima koje smo već objasnili. Jedina je razlika u činjenici da svijet sa svim dijelovima, tijelima, činiocima i jedinjenjima sveukupno predstav­lja jednu prirodnu cjelinu, ili kako smo već rekli vanjsku objektivnu stvarnu cjelinu.

Jasno je da dodavanjem ovoga uvoda dokazivanje postaje lakše. Koncept dokaza odvija se prema sljedećem rasporedu: Svijet se, na osnovu zakona op­ćenitog pok­reta, s posebnom pažnjom na transsupstancionalni pokret po biti, nalazi u stalnom stvaranju. A s obzirom na činjenicu da ukupno posmatran pred­stavlja jednu ob­jektivnu cjelinu, možemo zaključiti da je on ustvari jedna stvorena cjelina (podra­zumijeva se da je stvaranje postepenog karaktera čiji proces nesta­janja i nasta­janja stalno traje). Svaka stvorena jedinka potrebuje stvaralački uzrok. Dakle, svijet, posmatran kao stvorena cjelina i kao jedinstvena pojava, ima pot­rebu za stvoriteljem.

Ako bi neko zanijekao općeniti pokret svijeta, ne bi mogao zanijekati nje­govu kontingentnost u biti, kao što ne bi mogao zanijekati ni dijelove od kojih je Uni­verzum sastavljen. To je zato što svijet ima svoj kviditet (štastvo), a on zahti­jeva postojanje kontingentnosti u biti stvari. Usljed toga što je cjelokupan svijet jedna objektivna cjelina, pa cio svijet je kontingentna cjelina, a svaka kontingent­nost je u svojem postojanju ovisna o uzroku izvan svoga bitka. Možemo zaključiti da svijet ima potrebu za stvaralačkim uzrokom.

Sljedeća korist ovog uvoda sagledana je u tome što ukoliko Kreaciju u cjelovitosti ne budemo smatrali jednom objektivnom vanjskom cjelinom, postoji mogućnost da se uzrok nastajanja dijelova Kreacije opravda samim dijelovima kreacije. Na taj način bi se moglo reći da je Kreacija s jedne strane beskonačno polje kontin­genata i stvorenih bića – posljedica – a s druge strane beskonačnih uz­roka i krea­tora postojećih djelića Kreacije. U tom lancu svaka prijašnja kreacija uzrok je i kreator sljedećoj, iz čega zaključujemo da nema potrebe za metafizičkim uzrokom izvan postojećih djelića unutar Kreacije. Prepoznatljivo je da materijalisti među­sobnu uzročnost stvari objašnjavaju na ovaj način.

Međutim, nakon što nam je postalo jasno da je Kreacija sveukupno ustvari jedna objektivna cjelina, donosimo sud o tome da je ona kao takva ovisna i sigurno da joj je neophodan uzrok izvan nje. Prema tome, dokaz je potpun tek kada se dokaže uvod koji smo dodali u ovoj fusnoti. Pogledajmo sada na koji način je možemo dokazati.

Prije svega, trebamo napomenuti dvije stvari:

a)  Pod pretpostavkom da se ne dokaže objektivna cjelovita jed­instvenost Kreacije, dijelovi kreacije sami po sebi nisu dovoljni za opravdanje uzroč­nosti stvari. Usljed toga što kada pretpostavimo da su di­jelovi Kreacije me­đusobni uzročnici, trebamo znati da među njima vlada di­menzija vremenske prethodnosti i potonjosti, dakle nisu istovremeni. U raspravama o uzroku i posljedici, kao i o nužnosti i kontingentnosti dokazano je da stvaralački uzrok stvari neophodno ima koegzistentnost sa stvarima, dok ono što se može od­vojiti od posljedice jeste pomoćni uzrok, a ne stvara­lački i obavezujući. Ma­terijalna stvaranja jesu međusobno pomoćni uzroci, što znači da su izvršioci i kanali jedni drugih, a ne međusobni stvaraoci. Naprimjer, otac je pomoćni uzrok za nastanak sina, a ne njegov stvaratelj ili uzrok njegovog kreiranja. Otac je samo jedan izvršni uzrok reakcije koja od njega počinje, a nije obavezujući uzrok nastajanja sina iz položenog sjemena koje bi imalo stva­ralačku ulogu u djetetovu nastajanju. Dakle, dijete u svim dobima i razinama svog bitka, ukoliko zbilja bude posljedica, stvoren i kon­tingentan, predstavlja posljedicu zbilje koja ga obuhvata i koja je sa njim u svim stanjima i ne od­vaja se od njega. On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik. (El-Hašr, 24) A ono što se danas u egzaktnim naukama na­ziva uzrokom zapravo je lanac uvjeta i priprema. Čak i mi kada kažemo uz­rok, a mislimo na stvaranja koja se dešavaju u svijetu kao i njihove među­sobne odnose, mislimo na pomoćni uzrok, a ne na stvara­lački uzrok. I bolje je da kada je to u pitanju bude upotrijebljen termin uzroč­nik, uvjet ili uvod. I ranije je o ovome bilo riječi, a i kasnije će, također, biti objašnjenja.

b) Islamski filozofi su od davnina govorili da je cijela Kreacija jedna objektivna cjelina; u isto vrijeme kada ima različite dijelove jedna je cjelina i ima jednu formu i prirodnu aktuelnost, čiji svi potencijali i djelići zavise od cjeline i slijede njenu formu. Čovjek, također, pored različitih di­jelova od kojih je sastavljen, predstavlja jednu stvarnu cjelinu i identitet. Mjerilo jedinstvenosti i prepoznavanja čovjeka je njegov lik i forma, tj. on lično. Sve snage i di­jelovi čovjeka zavise od njegove forme, koja je mjerilo raspoznavanja ljudi. Ako pretpostavimo da ćelije koje su aktivne unutar čovjekovog tijela požele razmišljati o svom svijetu, odnosno o ljudskom ti­jelu, u tom slučaju mogli bismo vidjeti svako vlakno kao zasebnu cjelinu. Vidjeli bismo svijet sazdan od različitih dijelova, u kojem svaki dio ima posebnu funkciju. Ćelijama zat­vorenim u ljudskom organizmu ne bi bila mo­guća pretpostavka da su svi ti zasebni dijelovi i cjeline ustvari u sklopu jed­nog jedinstvenog bića koje se naziva čovjek i da tom cjelinom upravlja jedan opći život.

Na osnovu ove pretpostavke mi smo u Kreaciji poput ćelija u našim or­ganizmima, a život koji upravlja cjelokupnom Kreacijom je poput životne snage koja upravlja čovjekovim organizmom, od koje zavise životi sastavnih dijelova tog organizma. Upravo zbog toga Svijet se naziva veliki čovjek,od­nosno makrokosmos, a čovjek malisvijet – mikrokosmos.

U filozofskim knjigama mišljenje o objektivnom jedinstvu svijeta pripisuje se Aristotelu a da se uopće ne navode njegovi dokazi. Filozofi ga u teološkim raspravama objašnjavaju pod naslovom (وحدة اله العالم) Jedinost Božan­stva Svi­jeta, objašnjavajući dvije stvari. Prva se odnosi na pitanje da li postoji samo jedan ili više svjetova. Smisao ovog pitanja postaje jasan ima­jući u vidu da stara generacija učenjaka slijedi Ptolemejevu teoriju o Solar­nom sistemu na osnovu koje je Svijet ograničen na Zemlju i devet nebeskih sfera, s tim da je deveta sfera granica, tj. kraj svijeta. Druga stvar tiče se pi­tanja da li je posto­jeći svijet objektivno i prirodno jedinstven ili ne. Filozofi u vezi sa drugom tvrdnjom imaju dokaze od kojih se jedan dio oslanja na staru teoriju o ne­beskim sferama. Međutim, pitanje objektivnog jedinstva Svijeta nije utemel­jeno na takvim pretpostavkama, već ga je moguće i na drugi način potvrditi i dokazati. Jedan od tih načina jeste pomoću stare teze koja je do određene mjere i danas potvrđena, a riječ je o stvarnoj povezanosti i jed­instvenosti ti­jela. Mi smo tijela podijelili i smatramo ih mnogobrojnim na os­novu osjeta, ali postoji mogućnost da su sva tijela u svijetu samo jedno tijelo i da među njima nema odvojenosti. To znači da odvojenost koju mi među ti­jelima vidimo u stvarnosti ne postoji. Svakako da je riječ o pukoj pret­postavci pri čijem dokazivanju bi se suočili sa mnoštvom poteškoćaa. Sljedeći način dokazivanja bio bi putem svrsishodne povezanosti ustrojstva Svijeta (ارتباط غائي نظام عالم). Već smo govorili o argumetnu harmonije (دليل نظم), kada smo dokazali da se između dijelova Kreacije primjećuje jedna vrsta harmonične koor­diniranosti cilja. Naprimjer, kada pogledamo dio Kreacije u kojem mi živimo, vidimo da stanja pokazuju kako zemlja, gasovi, voda, flora, fauna, Mjesec koji se giba oko Zemlje, Sunce oko kojeg se giba Zemlja imaju jednu vrstu koordiniranosti i skupa se kreću ka cilju ili određenim cil­jevima.

Ovu svrhovitu povezanost moguće je pretpostaviti na tri načina. Jedan od njih je da zamislimo kako ju je Veliki Stvaralac Svijeta stvorio kao jedan mehanizam uredivši ga tako da svi dijelovi od kojih je sastavljen automatski prate jedan cilj, a drugi način je da pretpostavimo da nije riječ o takvom sis­temu, već da nevidljive ruke stalno imaju upliva u radu Kreacije, slično primjeru kada čovjek vodi jednu organizaciju. Te nevidljive ruke tako dobro usmjeravaju dijelove svijeta da se stječe dojam kako su dijelovi svijeta sami po sebi međusobno usmjereni ka istom cilju. Treći način je da pretpostavimo kako je Svijet skupa jedna objektivna cjelina, koja ima jedan lik, jedan duh i jedan život, poput čovjeka koji i pored različitih organa i milijardi ćelija u sebi čini jednu objektivnu cjelinu koja ima jedan život. Upravo taj život ili nefs rukovodi dijelovima njegovog organizma, osiguravajući na taj način svrsishodnu povezanost u organizmu. Ta životna upravljačka snaga osigurava čovjeku objektivno jedinstvo, uređuje odnos sastavnih dijelova u čovjeku i nadzire sve snage u njemu.

Jedan čovjek učini dobro djelo na jednom mjestu, a nagradu za učinjeno do­bro dobiva na sasvim drugoj tački svijeta. Ako učini dobro u vrtu, dobije na­gradu u pustari. Također, ako nekom učini zlo, kaznu plaća nekom drugom. Kontinuiranost i posebnost ne dozvoljavaju da ovi procesi budu uračunati u kategoriju slučajnosti.

Šta da kažemo? Da li je Svijet konstruiran da automatski, bez volje, reagira na određen način, ili su u to umiješana svojevoljna bića koja imaju zadatak da pored prirodnih procesa u Svijetu izazivaju i ovakve reakcije? Da li ih možda Božija volja direktno stvara bez ikakvog upliva u mehanizam Kreacije?

Na svom je mjestu dokazano da se povezanost dijelova svijeta ne može ob­jasniti samo putem mehanizma, kao što se ni Božija tvorevina ne može dovesti u poređenje sa ljudskom tvorevinom. Također, nije prihvatljivo ob­jašnjenje upliva nevidljivih bića s one strane ustrojstva objektivnog svijeta, kao što je dokazana nelogičnost direktnog upliva Božije volje bez posredo­vanja druge stvari.

Na temelju ovih činjenica, ako prihvatimo harmoniju i koordiniranost ciljeva koje prate elementi Kreacije – makar u mjeri do koje smo je upoznali – ne­mamo drugog rješenja osim da prihvatimo objektivnu jedinstvenost Kreacije.

[16]Riječ je o bićima koja nisu neuvjetovane zbilje, već nastaju pod određenim uvjetima, bez kojih nemaju svoga re­aliteta, tj. neegzistentni su.

[17] Čovjek želi vjerovati u Boga i steći znanje o Njemu. Prvo pitanje koje se nameće jeste da li čovjek može predočiti Boga da bi mogao vjerovati u Njega. Zato što je vjera zapravo potvrda, a potvrda je odjeljak predodžbe, što znači da ukoliko bi bilo nemoguće predočiti, tj. pojmiti Boga, bilo bi nemoguće potvrditi Ga, kao što bi bilo nemoguće i vjerovati u Njega.

Može se čuti kako je predodžba Boga nemoguća zato što predodžba pred­stavlja jednu vrstu obuhvatanja znanjem, a Bit Božiju nije moguće obuhvatiti ni umom, a ni vanjskim obuhvatanjem s obzirom na činjenicu da je Božija Bit ap­solutna, od­nosno neuvjetovana, dok je ono što ulazi u čovjekov um ograničeno.

Dakle, postavlja se pitanje da li trebamo slijediti skeptike koji kažu: “Pod pret­postavkom da postoji, Bog je izvan dohvata čovjekove misli kojom bi o Njemu pozitivno ili negativno sudio.”

Da li bismo, možda, morali prihvatiti uvjerenje onih koji poriču spoznaju Biti Božije (معطلة) i kažu kako je nemoguće spoznati Ga razumom, jer je kvantitet ra­zuma na ovom polju nestabilan. Krajnje ostvarenje spoznaje stiže do razine vjero­vanja običnog naroda čija je slika nejasna: “Držite se vjere starica.” (عليكم بدين العجائز)

Arifi, također, na drugi način poriču sposobnost razuma da spozna, ali oni ne poriču spoznaju, već se zalažu za izravnu spoznaju putem srca kojoj daju veoma veliku vrijednost.

Hadže Širazi u Lisanul-gaybu kaže:

Arif odbljeskom vina skrivenu tajnu sazna,

suštinu svakog iz ovog granita može da dozna.

Jutarnja ptica jedina buket cv'jeća pozna,

a svak' što listak pročita značenje mu ne zna.

O ti što iz ploče razuma nauči znake ljubavi,

plašim se da ovo nećeš znati u pravoj mjeri stvari.

Buket cvijeća simbolizira bit svih svojstvoa savršenosti na jednom mjestu, a ju­tarnja ptica predstavlja pokorne i putnike

(مستغفرين بالاسحار) što se u cik zore srcima punih ushićenja obraćaju svome Gospo­daru pročišćavajući se duhovno kroz putovanje. Doima se kao da je Hadže u tre­ćem distihu za sagovornika uzeo Ibn-Sinu koji je kraj Ešarata posvetio položa­jima arifa (مقامات العارفين). Ibn-Sina je u ovom poglavlju na temelju racionalnih i filozof­skih standarda na posve nov način pokušao definirati razine i korake put­nika (اهل سلوك), ili kao što se u Lisanul-gajbu kaže, htio je iz ploče razuma naučiti znakove ljubavi, zbog čega ga Hadže i kritizira.

U obraćanjima čistih imama, posebno u riječima predvodnika jednobožaca i nadahnuća arifa, imama Alija a.s. nailazimo na riječi koje na prvi pogled odaju utisak kako zagovaraju zaustavljanje i samo pokornost vjerskim znanjima te kao da smatraju nepoželjnim bilo kakvo uplitanje razuma u carstvo Božanskih znanja, smatrajući ga nemoćnim da osvoji kulu spoznaje Biti Istinitog.

U prvom govoru Staze rječitosti Imam Ali a.s. kaže:

الذي لايدركه بعد الهمم و لا يناله غوص الفطن

“...Kojeg ne mogu doseći visoke želje razuma, niti Mu se približavaju dubi­nom mudrosti.”

U devedeset prvom govoru on kaže:

و انك انت الله الذي لم تتناه قي العقول فتكون في مهب فكرها مكيفا و لا في رويات خواطرها فتكون محدودا مصرفا.

“Ti si Allah Koji ne može biti zatočen u granice razuma tako da budeš oblik­ovan razmišljanjima njihovim, niti u razmatranju uma, pa da budeš omeđen i podložan promjenama.”

U nekim vjerskim knjigama možemo pročitati:

احتجبَ عن العقول كما احتجبَ عن الاَبصارِ.

“Skriven je od razuma kao što je skriven od pogleda.”

Spomenuta tema je veoma opširna, međutim sigurno nije ispravan način na koji je predstavljaju muattale, tj. oni što je u potpunosti obustavljaju. Čak se i sa­držaj citiranih hadisa ne slaže sa onim što oni zagovaraju. Ono što je sigurno i što se slaže sa citiranim riječima jeste da je moć čovjekovog razuma, kada je u pi­tanju spoznaja Biti Božije, omeđena jasnom granicom preko koje ne može preći. Čak i najsavršeniji ljudi imaju pravo reći:

لااُحصي ثناء عليك انت كما اثنيت علي نفسك

 “Ne mogu Te opisati onako kako treba biti, Ti si onakav kako Si Se Sam opisao.”

Ono šta se može razumjeti iz uputstava vjerskih predvodnika tiče se ograničenosti racionalnog puta, a ne nemoći ili potpune zabrane čovjekovom ra­zumu kao što muattale zagovaraju.

U četrdeset i osmom govoru Staze rječitosti Imam kaže:

لم يطلع العقول علي تحديد صفته و لم يحجبها عن واجب معرفته.

“Razumu nije dozvoljeno ograničavanje Njegovih svojstava; u isto vrijeme nije mu skrivena spoznaja do nužne mjere.”

Dakle, postaje jasno da u isto vrijeme kada je razum nemoćan da spoznajom prodre do suštine Biti Božije, postoji nužna mjera spoznaje koju ne samo da nije zabranjeno postići, već se ona mora postići. Hazreti Ali je ponudio veoma sa­držajne teološke rasprave upotrijebivši metode racionalnog filozofskog dokazivanja koje nemaju premca u svijetu. Njegova poduka je bila važan činilac u razvijanju interesa i napretka na polju racionalnih teoloških pitanja u cijelom islamskom svijetu, a posebno među šiijama. U svakom slučaju, trenutno ne želimo raspravljati o pitanju do koje mjere razum u ovoj oblasti može služiti kao oslonac. Da li spoznaju treba obustaviti i pokoriti se, posebno kada se zna da su imena Božija određena (توقيفي), ili o tome ipak do određene granice postoji moguć­nost spoznaje? Kasnije ćemo se vratiti i na ova pitanja, a trenutno nas zanima odgovor na sljedeće pitanje: Kako da predočimo Boga?

Jasno je da predodžba Boga ne ide izravno u um putem osjeta zato što znamo šta se može percepirati osjetima, kojoj kategoriji ti opažaji pripadaju, kao i to da u nju ni u kojem slučaju ne spada predodžba Boga. Opažaji osjeta su ograničeni i uvjetovani, a Bog je apsolutan, tako da ograničenost ne odgovara Njegovoj Biti. Dakle, na koji način i kako predočavamo i zamišljamo Boga?

U prethodnim tomovima knjige čiji naslov nosi i ovaj svezak, pod naslovom Po­java mnoštva u percepcijama, obavljenje niz općih rasprava u vezi sa načinom javljanja pojma. S obzirom na ono što je tada rečeno, trebamo znati da predodžba Boga nije iz vrste predodžbi kviditeta, tj. štastva (ماهية) da bi iz toga proizašla pot­reba da je um prvo imao susret sa objektom ili primjerkom do kojeg je stigao preko osjeta, bilo vanjskih bilo unutarnjih, da bi Ga mogao introjektirati (تخيل‌) a za­tim i pojmiti (تعقل), tj. o Njemu razmišljati. Ova predodžba spada u onu skupinu predodžbi pojmova i značenja koji su nazvani sekundarnim filozofskim inteligi­bijama (معقولات ثانيه فلسفي) kao što je pojam bitak (وجود), nužnost (وجوب), vječnost (قدم ), kauzalnost (عليت) i drugi slični pojmovi. Ovoj vrsti predodžbi, koja spada u ap­strakcije, ne prethodi osjetna slika, a ni imaginarna, već je razum izravno apstra­hira iz osjetnih i imaginarnih slika. Ta vrsta apstrahiranih predodžbi stalno je u razumu prisutna u obliku univerzalije. Predodžba Boga potječe iz iste vrste pre­dodžbi pojmova kao što su bitak ili nužno, osim što se predodžba Boga dešava putem sinteze nekoliko pojmova iz iste ove skupine ili jednog pojma iz ove skupine sa pojmom iz skupine kviditeta, naprimjer: nužni bitak (الوجودواجب) prvi uz­rok (علت نخستين), kreator svega (خالق كل), vječna bit (ذات ازلي), apsolutno savršenstvo (كمال مطلق ) itd.

Predodžba pramaterije Svijeta (ماده اولي جهان) također potječe iz ove skupine pre­dožbi. Mi nemamo predodžbu štastva, biti ili suštine pramaterije svijeta, ali je predočavamo kao pramateriju, tj. kao apstrahirani sekundarni pojam u vezi sa či­jim postojanjem čak uspostavljamo dokazirane dokaze potvrđujući je.

U principu, kada Bit Božija nikako ne bi mogla biti predočena, spoznata i pot­vrđena, također ne bi mogla biti ni negirana ili dovedena u sumnju. Dok nešto ne predočimo na bilo kakav način, ne možemo ga ni negirati, a ni sumnjati u nje­govo biće. Čak ne možemo tvrditi da ga je nemoguće predočiti, jer dok nešto ne predo­čimo, ne možemo negirati njegov bitak ili predodžbu. Dakle, mi Boga i pre­do­čavamo i ne predočavamo. Predočavamo Ga kao jednu općenitu apstrakciju, poput kreatora svega postojećeg, međutim ne predočavamo srž Njegove Biti

(كنه ذات).

Još se veći prigovor nameće predodžbi nužne biti sa stanovišta apsolutnosti i bezgraničnosti poznajući je kao apsolutnu bezgraničnu bit zbog toga što je razum nemoćan predočiti apsolutnost i bezgraničnost.

U odgovoru na ovaj prigovor prvo trebamo objasniti značenje apsolutnosti (اطلاق). Apsolutan u značenju participa pasivnog znači bezuvjetan, potpun, bezgrani­čan; npr. pojam čovjek sam po sebi jeste bezuvjetan, tj. slobodan pojam koji ima širok krug dosega, odnosno područje primjene, međutim, nakon doda­vanja pojma bije­lac, postaje uvjetovan. Bijeli čovjek obuhvata samo određeni dio prvog kruga obrazujući na taj način u njemu vlastiti krug. Ako nastavimo uvje­tovanje, pa tome pojmu dodamo i pojam naučnik, krug se na taj način još više re­ducira obrazujući unutar manjeg kruga svoj krug itd.

Na temelju ovog objašnjenja postalo je jasno da sve dok ne predočimo apso­lutno, ne možemo predočiti ni uvjetovano. Svaka uvjetovanost sastavljena je od skupa nekoliko bezuvjetnih. Zbilja svakog apsolutnog ogleda se u uvjetovanom bez uvjeta. Nepostojanje uvjeta dovoljno je za apsolutnost i za odašiljanje pojma. U svakom slučaju, učenjaci su ovome pitanju posvetili posebnu pažnju tvrdeći kako ono što postoji uz uvjetovano nije apsolutno, već združena cjelina neuvje­tovanog i uvjetovanog, nazivajući je prirodom bezuvjetne diobene cjeline (طبيعت لا بشرط مقسمي), a neuvjetovano, tj. apsolutno nazivaju bezuvjetnim članom diobene cjeline (لا بشرط قسمي). Ovo pitanje zbog opsežnosti izlazi iz okvira knjige, a ne suprot­stav­lja se našoj prijašnjoj tvrdnji. Prema tome, zamjerka na osnovu koje je razum nemoćan predočiti apsolutno nije ispravna.

U pitanju je ostalo i drugih nejasnoća. Prvo, apsolutnost pojmova kao što su čovjek, bijelac i dr. relativna je apsolutnost. Ovi pojmovi imaju ograničenost samu po sebi preko koje ne prelaze. Naprimjer, pojam čovjek je pojam koji sam po sebi ne obuhvata drvo ili ovcu, dok je u odnosu prema svojim jedinkama neu­vjetovan. Dakle, ovaj je pojam sa jednog stanovišta apsolutan, a sa drugog ograničen i uvjetovan. Međutim, apsolutnost Biti Božije nije relativna usljed čega ne treba biti poređena s ovim stvarima.

Drugo, apsolutnost ovih pojmova je pojmovna apsolutnost, tj. sve one spadaju u red umskih pojmova, koji su u poređenju sa bezbroj drugih pojmova apsolutni. Bit Božija, međutim, nije iz reda pojmova. Kada kažemo da je Božija Bit apso­lutna, ne mislimo da je Njegova Bit najuniverzalniji pojam koji nema ni­kakvog ograničenja, kao naprimjer pojam stvar, nego mislimo na egzistentnu ap­solutnost, što znači da je Bit Božija u prirodi stvari, dakle, u stvarnosti apsolutna i neograničena, koja ne prihvata nijednu vrstu ograničenja, ni vremenskog ni pros­tornog ni formalnog. Budući da je tako, predočavanje pojmovnih apsolutnosti nije dokaz mogućnosti predočenja egzistencijalnog apsoluta.

Odgovor na ove nejasnoće nije u trenutnim raspravama oko pitanja da li je apso­lutnost Božija pojmovna ili ne, već da govorimo na koji način možemo svo­jim umovima predočiti Božiju egzistencijalnu apsolutnost. Predočavanje ove ap­solut­nosti ne iziskuje pojavu da se njena zbilja reflektira u razumu ili da naš ra­zum postigne vanjsko sjedinjenje s njom. Mi ovu apsolutnost predočavamo po­moću negacije (نفي) tako što prvo predočimo pojam zajedničke egzistencije (وجود مشترك), a zatim negiramo sličnost bitka Božijeg s drugim egzistencijama u ograničenosti kao i drugim aspektima biti Božije, praveći na taj način predodžbu Boga, tj. Ap­soluta u svojim umovima.

Predočavanje beskonačnog odvija se na isti ovaj način. Naprimjer, u vezi sa ovim pojmom razmišljamo da li je prostor ograničen ili neograničen. Samim tim što smo postavili ovo pitanje imamo dokaz da naš razum, kako god ima predstavu ograničenog, ima i predstavu neograničenog. U slučaju da razum želi predočiti objektivni primjer neograničenog prostranstva tako što će vizija predočenog besk­rajnog prostora biti uistinu beskrajna, unaprijed trebamo znati da je takav način nemoguć. Međutim, ukoliko razum predoči viziju ograničenog prostora a zatim razmisli o univerzalnom pojmu prostor i pojmu ograničenost te nakon toga priključi pojam negacije i nepostojanja pojmu ograničeni prostor, u tom je slu­čaju moguće i razumno da zbilja predoči pojam neograničenog prostora.

Um, dakle, izravno ne može predočiti beskonačnost, ali može na posredan način. Drugim riječima, um ne može reprezentirati beskonačnost putem intuitivne moći koja je poluapstraktna i sama je ona kao i njeni opažaji dimenzionalna. Ukoliko bi to bilo moguće, to bi iziskivalo da u tome trenutku svijest u sebi osigura besko­načnu dimenziju, a to je nemoguće, makar običnim nefsovima, dok nema nikakve prepreke u tome da svijest promišlja beskonačno u sintezi sa niskom univerzalnih pojmova putem predočenja koja neće biti iz vrste kviditeta, već iz vrste apstrahi­ranih pojmova. Svijest, da bi mogla postići razumnu i is­pravnu predodžbu zbilja koje ne može izravno predočiti, pribjegava metodi inter­vencije sredstava za pos­rednu predodžbu.

Naime, jasno nam je kako je moguće predočiti Boga u mjeri koja omogućava filozofiji da istražuje o Njegovom postojanju. Također je jasno da je na isti ovaj način moguće predočiti i Božije svojstvoe koji su jednako beskonačni. Bog je beskonačno znanje, beskrajni život, beskonačno savršenstvo, bezuvjetna volja, bezgranična milost i dobro. Nema, dakle, nikakve prepreke da razum prepozna beskrajnost Njegovih svojstvoa.

Međutim, pitanje gdje je granica dometa svijesti kada je u pitanju perceprcija i ra­zumijevanje Biti i svojstvoa Božijih tiče se teme koja izlazi iz okvira ove knjige, a o kojoj će se uskoro dati kraće pojašnjenje.

Zadnji put promjenjen: %PM, %25 %613 %2014 %13:%Maj

Više iz kategorije:

« Bog je Jedan 4. Bog i svijet 2. »

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT