Osnove logike - Pet logičkih vještina (7)

Osnove logike

Priredio i preveo s perzijskog na bosanski jezik: Amar Imamović

Knjiga treća

6. Poglavlje

Pet logičkih vještina

Sadržaj:

Sadržaj i forma u logici

Sadržaj procesa zaključivanja

1. Neosporne istine 

Prva saznanja, aksiomi 

Saznanja stečena putem opažanja, intuicije 

Iskustvena saznanja 

Prenesena znanja

Sudovi dobijeni neposrednim dosezanjem istine

Prirodno stečeni sudovi

2. Sudovi zasnovani na vjerovanju

3. Općepoznati sudovi, stavovi

4. Imaginarni sudovi

5. Priznate propozicije

6. Prihvaćeni sudovi

7. Neizvjesni, nejasni sudovi

8. Sudovi koji pobuđuju slikovito predočavanje, sugestivni

Argumentacija

Podjela argumenatcije na

kondicionalnu i uzročnu argumentaciju

Važnost i vrijednost argumentacije

Korist argumentacije

Definicija i koristi dijalektike

Dijalektička oruđa

Pravila rasprave

Sofizam ili paralogizam

Važnost sofizma

Slučajevi upotrebe sofizma

Unutarnji i vanjski faktori u sofizmu

Podjela sofizma na jezički i izvan jezički

Jezički sofizam

Izvan jezički sofizam

Metode koje koriste sofisti (izvanjski faktori)

Retorika

Retoriku čine dvije osnovne stvari

Forma govora

Uvjeti uspješnog govornika

Poetika

Koristi poetike

Rječnik termina logike korištenih u knjizi sa

perzijskog na bosanski jezik

Sadržaj i forma u logici

Rečeno je da se jedna argumentacija zasniva na dva temelja: sadržaju (ماده) i formi (صورت). Na osnovu ovoga i logika se dijeli na sadržajnu logiku (منطق ماده) i formalnu logiku (منطق صورت). Iako se termin formalna logika pripisuje klasičnoj logici, znači aristotelovoj logici, to nije u značenju da u njoj uopće nije bilo govora o sadržaju onoga što ulazi u definiciju i argumentaciju. Zapravo, poglavlje o deset kategorija govori o sadržaju definicija, a poglavlje o pet vještina govori o sadržaju argumentacija.

U nekim novijim knjigama logike poglavlje o deset kategorija je izuzeto možda iz razloga što se ova tema obrađuje u filozofiji nakon čega nije postojala potreba da se o njemu raspravlja u logici. Međutim, sigurno je da poglavlje o pet vještina ima svoje mjesto u klasičnim knjigama logike. Ako se poglavlje o pet vještina, koje govori o sadržaju dedukcije, naziva sadržajnom logikom, a druga poglavlja, koja govore o kalupima i formama argumentacije, formalnom logikom, ne može se aristotelova logika smatrati čisto formalnom logikom i posmatrati je bez sadržajne logike.

Nekada se pod formalnom logikom misli na spekulativnu logiku nasuprot praktične logike, tj. metodologije. Metodologija je nauka koja se bavi spoznajnim metodama, što danas čini dio epistomologije. U ovom značenju ne može se aristotelova logika smatrati čisto spekulativnom zato što u njoj ima pitanja o kojima danas raspravlja epistomologija, niti se može smatrati čisto praktičnom logikom, tj. metodologijom, zato što se u klasičnim knjigama aristotelove logike ne nalazi sve ono što se danas podrazumijeva pod praktičnom logikom, sadržajnom logikom i praktičnom filozofijom.

Sadržaj procesa zaključivanja

Sadržaj argumentacije podrazumijeva one sudove koji se koriste kao uvodne premise u njoj. Naprimjer:

a. Voda je tečnost.

b. Svaka tečnost može ispariti.

c. Dakle, voda može ispariti.

Sudovi a i b su sadržaj argumentacije. Ispravnost rezultata u istoj mjeri koliko ovisi o ispravnosti forme izvođenja zaključka, ovisi i o ispravnosti sadržaja koji ulazi u argumentaciju. Ako jedna od premisa ne spada u skupinu sigurnih tvrdnji, ni rezultat ne može biti siguran čak i da forma argumentacije bude ispravna. Zbog toga, kao što se argumentacija sa aspekta forme dijeli na disjunktive, konjuktive, povezanu dedukciju prve forme itd., isto tako sa aspekta sadržaja argumentacija se dijeli na pet oblika: argumentacija (برهان), dijalektika (جدل), retorika (خطاب), poetika (شعـر) i sofizam (مغالته).

Napomene:

1.   Treba znati da je diobena cjelina kod pet vještina dedukcija i pored toga što bi trebala biti argumentacija, općenito gledano, ali ovo je urađeno zbog toga što je dedukcija pored indukcije i analogije temelj kod argumentacije. Potvrda činjenici da bi argumentacija, općenito gledano, trebala biti diobena cijela jeste ta što logičari kada prave razliku između argumentacije i dijalektike kažu da se kod argumentacije može koristiti jedino dedukcija, za razliku od dijalektike, gdje je moguće koristiti i indukciju i analogiju.

2.   Postoje dva oblika vještine: praktična i naučna. Pet logičkih vještina potpada pod naučne vještine, a stolarstvo, pčelarstvo i sl. su praktične vještine.

Sadržaj dedukcije

Rečeno je da se dedukcija kako po formi tako i po sadržaju razlikuje. Obratite pažnju na sljedeći primjer:

a.   Prava linija je otvoreni ugao. Svaki otvoreni ugao je veći od pravog ugla. Dakle, prava linija je veća od pravog ugla.

b.   Danas je trinaesti august. Svaki trinaesti je nesrećan. Dakle, danas je nesrećan dan.

Obje ove dedukcije su jednake sa aspekta forme i predstavljaju povezanu dedukciju prve forme. Međutim, rezultat prve dedukcije je ispravan jer su joj uvodne premise ispravne i potvrđene, dok je rezulatat druge dedukcije neispravan jer joj je velika premisa praznovjerje. Upravo zbog ovoga prva dedukcija je argumentacija, a druga dedukcija dijalektika.

Različiti sadržaji koji se mogu koristiti pri dedukciji mogu se podijeliti u osam skupina, a svaka skupina unutar sebe na svoje podskupove. Ovih osam skupina predstavljaju: neosporne istine (يقنيّات), sudovi zasnovani na vjerovanju (مـظنونات), općepoznati sudovi, stavovi (مشهورات), imaginarni sudovi (وهميات), priznate propozicije – suparnikove propozicije koje se u raspravi prihvataju bez obzira da li su istinite ili ne (مسـلمات), prihvaćeni sudovi (مقبولات), neizvjesni, nejasni sudovi (مشبّهات), sudovi koji pobuđuju slikovito predočavanje i sugestivni sudovi (مخيّلات).

1. Neosporne istine (يقنيّات)

U neosporne istine spada šest oblika sudova:

a. Prva saznanja, aksiomi (اوّليّات)

Sudovi kao što su: “Združenost dviju kontradikcija je nemoguća”, “Cjelina je veća od njenog dijela”, “Svaka posljedica ima potrebu za uzrokom”, spadaju u skupinu aksioma. Preciznije posmatrajući ove sudove uočava se da se predikat razumijeva analizom samog subjekta. Drugim riječima, predikat je sami subjekt. Definicija aksioma glasi: Aksiomi su sudovi kod kojih je samo percipiranje subjekta i predikata i percipiranje odnosa dovoljno za donošenje suda i nema potrebe za dokazivanjem. Drugim riječima, nužni su i očigledni.

Marksisti su na osnovu empirizma i pozitivističke logike porekli postojanje razumske i nadmaterijalne spoznaje. Po njihovom mišljenju, kako je moguće da razum posjeduje očigledna znanja, a svima je jasno da dijete ne razumijeva takve stvari? Odgovor je jasan, a to je da je uvjet stjecanja očiglednog znanja ispravno shvatanje subjekta, predikata i odnosa među njima. Dijete, zato što nema ispravnu sliku stvari još uvijek ne može donositi ni ispravan sud.

b. Saznanja stečena putem opažanja, intuicije (مشاهدات)

Kada se kaže: “Nebo je plavo”, “Strah me je”, na koji način se stječe znanje i sigurnost u ova dva iskaza? U prvom sudu znanje se stječe vanjskim osjetilima, a kod drugoga suda unutarnjim osjetilima. Skupina ovakvih sudova naziva se osjetilna, data (محسوسات) ili opažajna znanja (مشاهـدات) i dijele se na unutarnja opažanja i vanjska opažanja. Unutarnja opažanja kao što su strah, tuga, veselje, glad, žeđ itd., nazivaju se, također, emocijalnim zapažanjima.

c. Iskustvena saznanja (مجرّبات)

Fizičar će reći: “Svako tijelo na toploti se širi”, a hemičar: “Spoj hlora i natrijuma čini so.” Ovo su iskustveni sudovi koji se u nauci smatraju neospornim istinama. Kod iskustvenih sudova osoba prvo uoči pojavu koja se ponavlja. Naprimjer, uoči da se mnoštvo tijela pri dodiru sa toplotom širi. Nakon mnoštva ponavljanja stječe sigurnost u to da je toplota u odnosu na širenje uzrok. U ovoj fazi koristeći se razumnim sudom: “Nikada posljedica neće izostati kod postojanja uzroka”, izvodi se sljedeći općeniti zaključak: “Svako tijelo se na toploti širi.” Dakle, kod iskustvenog znanja i osjetilni opažaji i razumski sudovi imaju ulogu. Razlika između osjetilnih znanja i iskustvenih jeste u tome da razum nema nikakvu ulogu kod osjetilnih znanja.

d. Prenesena znanja (متواترات)

Svi smo sigurni u postojanje Sibira i da je Kur'an knjiga koju je Poslanik islama donio. Zašto imamo sigurnost u ova dva suda? Da li je neko od vas otišao do Sibira? Da li je neko od vas živio u vrijeme Poslanika? Sigurno da su odgovori negativni. Ali, kako ste uvjereni u ispravnost ovih dvaju sudova? Razlog vaše uvjerenosti je uzastopno ponavljanje. Znači da ste toliko puta čuli za ove sudove od različitih ljudi da više nije ostalo nimalo sumje u njihovu ispravnost. Uvjet stjecanja sigurnosti u ovakav sud nije neki određen broj prenosilaca vijesti, već da znate da svi različiti prenosioci direktno i neovisno prenose vijest a da prije toga nisu učinili zavjeru da manipuliraju viješću.

e. Sudovi dobijeni neposrednim dosezanjem istine, tj. intuicijom (حَدْسيّات)

Intuicija u logici i filozofiji nema isto značenje kakvo ima među običnim narodom. Intucija je kod puka nekada u značenju imaginacije i pretpostavke koja je često i oprečna zbilji. Međutim, u filozofiji intuicija je jedan oblik skrivenog nadahnuća koje Gospodar daruje nekim svojim robovima. Neki ovu intuiciju nazivaju “brza i prodorna misao”, ali to nije u značenju da ne postoji oblik nadahnuća i skrivene iluminacije. Naprimjer, rečeno je da se za loptasti oblik Zemlje prvi put saznalo putem intuicije. Čovjek je stajao na obali mora i posmatrao brod kako dolazi sa pučine. U početku je samo vidio visoki jarbol da bi se postepeno ukazivali i ostali dijelovi broda. Ova postepena pojava broda, odozgo ka dolje njegov um je potakla da pomisli da je Zemlja okrugla, a ne pločasta. Sud da je svjetlost Mjeseca od Sunca također spada u ovu skupinu saznanja.

f. Prirodno stečeni sudovi (فطريّات)

Potpunom sigurnošću ćemo ustvrditi da je broj dvadeset petina od broja sto. Zašto? Zbog dokaza što broj sto čini pet dvadesetica, prema tome dvadeset je jedna petina od sto. Ovaj dokaz nikada nije skriven čovjeku, jedino što ga nije uvijek svijestan, tj. ne obraća pažnju na njega. Zbog toga ga i ne spominje. Sudovi koji nisu očigledni, ali je dokaz njihov uvijek sa njima prisutan u umu, zbog čega i nema potrebe da se navodi, nazivaju se prirodno stečeni sudovi. Moguće je da neki sud za jednu osobu bude prirodan, ali da istovremeno za drugu ne bude prirodan.

2. Sudovi zasnovani na vjerovanju (مـظـنونات)

Vjerovanje u logici stoji nasuprot pretpostavke. Kada se kaže, sedamdeset posto dajem mogućnost da će mi danas doći u posjetu brat, to znači da postoji trideset posto mogućnost da ne dođe. Mogućnost od sedamdeset posto je vjerovanje, a trideset posto je pretpostavka. Uvijek vjerovanje dolazi zajedno sa mogućnošću. Osamdeset posto vjerovanja dolazi sa dvadeset posto pretpostavke, sedamdeset sa trideset itd. Dakle, sudovi zasnovani na vjerovanju su oni sudovi čija je mogućnost ostvarenja iznad pedeset posto vjerovatnoće. Sljedeća dva suda spadaju u ovu skupinu: “Semir neće da se druži samnom zato što je ohol”, ili: “Čovjek što noću hoda sokacima ima namjeru da nešto ukrade.”

3. Općepoznati sudovi, stavovi (مشهورات)

Općepoznati sudovi u svom općenitom značenju obuhvataju i aksiome zato što su sami poznati. Međutim, u svom užem značenju to su sudovi čiji je razlog prihvatanja jedino to što su takvi stavovi rašireni među ljudima. Općepoznati stavovi se dijele opet na opće i ograničene. Prva skupina su sudovi koji su poznati među svim skupinama ljudima, za razliku od ograničenih koji su poznati samo među određenom skupinom ljudi, kao što je narod, pleme itd. Naprimjer, pomoći slijepcu na ulici spada u prvu skupinu, a sud: “Beskonačnost uzročno-posljedičnog niza je nemoguća”, poznat je samo skupini filozofa i teologa. Ono što je važno znati za općepoznate sudove jeste to da oni nisu uvijek ispravni.

4. Imaginarni sudovi (وهميات)

Mrtvac je strašan. Svako biće zauzima mjesto. Stvar koja nema mjesto, tj. ne zauzima mjesto ne postoji. Bilo je vrijeme kada ništa nije bilo osim Boga.

Sa aspekta razuma, svi ovi navedeni sudovi su neispravni. Mrtvac nema snage da se pokreće, za Gospodara nije svojstveno ni vrijeme ni mjesto, ali i pored toga većina ljudi se plaši mrtvaca i smatraju da Boga zauzima mjesto i vrijeme. Lažni sudovi koji su toliko saživljeni sa čovjekom da on ne može drugačije prihvatiti, nazivaju se imaginarni sudovi.

5. Priznate propozicije (مسـلّمات)

Propozicije i vjerovanja u koje je sigurna jedna strana u raspravi i obavezna je spram njih, bilo da su ispravne ili ne, nazivaju se priznate propozicije. Priznata propozicija se ne odnosi samo na jednu osobu u raspravi, moguće je da se odnosi na skupinu ljudi, tj. da oni priznajući propoziciju prihvataju i sve njene odgovornosti. Sukladno rečenom, postoje opće priznate propozicije i lične priznate propozicije.

6. Prihvaćeni sudovi (مقبولات)

Sudovi koji su prihvaćeni među ljudima kao kratke izreke, poslovice itd. nazivaju se prihvaćeni sudovi. Razlog prihvatanja ovih sudova među ljudima je njihovo povjerenje u njihove autore. Prihvaćeni sudovi nisu utemeljeni na dokazu, a oni koji bi se mogli dokazati pri njihovoj upotrebi navode se bez dokaza. Naprimjer: “Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada.”

7. Neizvjesni, nejasni sudovi (مشبّهات)

Sudovi koji su svana gledano slični neospornim istinama i općeprihvaćenim sudovima, ali su u zbilji s jedne strane ispravni, a sa druge neispravni, nazivaju se neizvjesni sudovi. Naprimjer: “Čovjek ima dugu kosu.” Budući da je riječ kosa višeznačna, ima značenje alatke i kose na glavi, moguće je da se pogriješi. Ovakva greška se zove jezička. Također, moguće je da greška nastane i pri formiranju same argumentacije, kao na sljedećem primjeru: Zid ima miša. Miš ima uši. Dakle, zid ima uši. Ustvari, u ovoj argumentaciji srednji termin nije u potpunosti ponovljen. Riječ miš jeste srednji termin, ali samo dio njega. Ako bi se gornja argumentacija iskazala na sljedeći način: Zid posjeduje miša, u ovom slučaju ne može se ponoviti srednji termin u velikoj premisi, a da greška ne bude očigledna, tj. ne može se reći: Sve što posjeduje miša ima uši. U poglavlju o paralogizmu mnogo se više govori o ovakvim formama izvođenja zaključaka.

8. Sudovi koji pobuđuju slikovito predočavanje, sugestivni (مخيّلات)

Sudovi koji se uobičajeno koriste u pjesništvu i književnosti, a izazivaju reakcije duše nazivaju se sugestivni sudovi. Kada pjesnik kaže: “Sunce se osmjehnu licu cvijeta, a cvijet pusti glas radosti”, ova dva suda nikada u nama neće potaći potvrdu njihovu, jer smo sigurni da su neistiniti, ali će proizvesti poseban osjećaj u nama.

Argumentacija(برهان)

Ako su u dedukciji sve uvodne premise neosporne istine, ovakva dedukcija se naziva argumentacija, a njen rezultat je istinit.

Prvi primjer:

 Četiri je paran broj.

Svaki paran broj je djeljiv sa dva.

Dakle, četiri je djeljiv sa dva.

Drugi primjer:

Ako je ugao A manji od pravog ugla, u tom slučaju nije otvoreni ugao.

Znamo da je ugao A manji od pravog ugla.

Dakle, ugao A nije otvoreni ugao.

Prvi primjer je argumentacija sa neospornim premisama u kalupu dedukcije prve figure. Drugi primjer je argumentacija sa neospornim premisama u kalupu razdvojene dedukcije.

Na osnovu ovih primjera argumentacija se može definirati na sljedeći način: Argumentacija je dedukcija čiji sadržaj grade neosporne istine kao premise koje nužno i po biti daju neosporan i ispravan rezultat.

Moguće je da se postavi pitanje zašto se u definiciji argumentacije samo govori o dedukciji, a nema spomena o indukciji i analogiji. Da li je u to u značenju da indukcija i analogija nikada ne mogu dati ispravan i tačan rezultat?

Rečeno je da indukcija i analogija kod kojih se spozna zakonitost kauzaliteta pojave daju ispravan i pouzdan rezultat. Međutim, također je rečeno, a i sada naglašavamo, da se u zbilji ovakva indukcija i analogija oslanjanju na skrivenu dedukciju na osnovu koje se može imati pouzdanje u ispravnost rezultata.

Podjela argumenatcije na kondicionalnu i uzročnu argumentaciju (برهان انِّى و برهان لمِّى)

Prvi primjer:

Peć je upaljena.

Upaljena peć dimi.

Dakle, peć dimi.

Drugi primjer:

Peć dimi. Uvijek kada peć dimi, ona je upaljena.

Dakle, peć je upaljena.

U čemu se razlikuju ove dvije argumentacije? Kod prve argumentacije znanjem da je peć upaljena došlo se do zaključka da ona dimi, a kod druge argumentacije znanjem da peć dimi došlo se do zaključka da je peć upaljena. Postavlja se pitanje, da li je vatra uzrok dima ili je obrnuto, dim uzrok vatri? Potpuno je jasno da je vatra uzrok dima. Prema tome, prva argumentacija se kretala od uzroka ka posljedici, a druga od posljedice ka uzroku. U logici se prvi oblik demonstracije, od uzroka ka posljedici, naziva uzročna argumentacija, a drugi oblik demonstracije, od posljedice ka uzroku, naziva se kondicionalna argumentacija.

Postoji i drugi oblik argumentacije koji nije ni čista kondicionalna ni čista uzročna argumentacija, već je kombinacija ovih dviju argumentacija.

Obratite pažnju na sljedeći primjer:

Konj je biće koje osjeća.

Svako biće koje osjeća kreće se svojom voljom.

Dakle, konj je biće koje se kreće svojom voljom.

Kod ove argumentacije zaključak o tome da se konj kreće svojom voljom izveo se posredstvom njegove osobine da je biće koje osjeća, a nijedno od ovoga dvoga nije uzrok drugome, već su oboje, tj. srednji termim i veliki termin, posljedica zajedničkog im uzroka, tj. biti životinja.

Dakle, kod ove argumentacije zaključak se izveo iz jedne posljedice ka drugoj posljedici, a ne iz uzroka ka posljedici, niti iz posljedice ka uzroku.

Na koji način je gornja demonstracija sačinjena od dviju argumentacija? Kod ove demonstracije mehanizam kretanja uma je takav da se prva argumentacija kreće od posljedice ka uzroku, a potom od uzroka ka posljedici. Na gornjem primjeru prvo se izvodi zaključak o tome da je konj životinja zato što je biće koje osjeća, a potom se izvodi zaključak da je konj biće koje se kreće svojom voljom zato što je životinja. Prema tome, ovakva demonstracija je sačinjena od kondicionalne i uzročne demonstracije.

Važnost i vrijednost argumentacije

Nema sumnje da čovjek po svojoj prirodi traga za istinom. Na tom putu čovjeka ništa ne može zadovoljiti ni smiriti osim neporecive istine, a jedini put do njenog dostizanja je argumentacija. Istinski mudrac je ona osoba koja ništa ne prihvata bez argumentacije i jedino je pred njom pokoran.

Čvrstina, upotpunjenost i svetost nauka filozofije, logike i matematike je zasnovana na argumentiranosti njihovih postulata i pravila. Kod ovakvih nauka nema mjesta za slijepo sljeđenje i upravo zbog toga nikada se ne sumnja u njihova načela i principe. Ova skupina nauka naziva se argumentiranim znanostima. Argumentacija kod ovih nauka mora biti sigurna i neporeciva kako sa aspekta njihove forme izvođenja zaključka, tako i sa aspekta sadržaja koji ulazi u argumentaciju, da bi rezultat bio ispravan i neporeciv.

Korist argumentacije

Poznavanje argumentacije donosi lične koristi i pomaže pri upućivanju drugih. Prednost argumentacija nad ostalim vještinama je upravo iz prvog aspekta, jer je rečeno da ništa ne zadovoljava i ne smiruje istraživački duh čovjeka osim pronalaska istine utemeljene na čvrstim argumentima, a što ne ispunjavaju druge vještine. Naravno, argumentacija ima značajnu ulogu i kod prenošenja istina drugim ljudima.

Napomena: Rečeno je da su premise argumentacije neosporivi sudovi. Međutim, sa druge strane znamo da su neki sudovi za pojedinca neporecive istine, a za drugoga nisu. Prema tome, moguće je da zaključivanje sa aspekta njenih uvodnih premisa nekome bude argumentacija, a nekome ne.

Dijalektika[1] ili vještina raspravljanja (صناعة الجدل)

Možda bi sa lahkoćom mogli ustvrditi da se svakodnevno na jedan način koristimo dijalektikom, odnosno da se raspravljamo u vezi različitih društvenih, ekonomskih, vjerskih, političkih, porodičnih i drugih tema. Čovječanstvo kao što nikada do sada nije bilo bez rasprave i sučeljavanja mišljenja, tako će i budućnosti biti. Antički sofisti i branitelji u sudskim procesima veoma su istrajavali na propisima i adabima dijalektike, odnosno rasprave. Oni su po prvi put napisali djela u kojima su se na selektivan način bavili zakonitostima i adabima raspravljanja i sofizma te odgajali učenike ovim tehnikama.

U našem vremenu postoji velika potreba da se studenti pouče tehnikama dijalektike i sofizma. Za razliku od prije, danas rasprava nije ograničena samo na živi dijalog, gdje je glavno oruđe govor. Mi smo danas svjedoci veoma žive rasprave koja se vodi sa stranica knjiga i brojih časopisa.

Definicija i koristi dijalektike

Dijalektika je naučna vještina pomoću koje čovjek, koristeći se onim što suprotna strana u raspravi prihvata vjerodostojnim, može dokazati ili odbaciti ono što želi.

Naravno, u ljudima postoje različite spremnosti i sposobnosti vladanja vještinom dijalektike. U svakom slučaju, dijalektičar je ona osoba koja koja u dobroj mjeri vlada ovom tehnikom i upoznata je sa njenim preciznim zakonitostima i sve to je duboko usađeno u njoj. Korist koju čovjek ima od dijalektije nije da bi došao do istine i izvjesnog znanja, već da bi se suprotna strana u raspravi primorala na prihvatanje nekog stava ili odbacio neki stav, a ne radi dokazivanja istine iz onog vida što je istina.

Dijalektička oruđa

U raspravi se najviše koristi općepoznatim sudovima i stavovima i priznatim propozicijama. Pored argumenatcije u raspravama se koristi i indukcijom i analogijom. Dijalektička argumentacija nije ograničena samo na dedukciju.

Treba znati da ovladavanje vještinom rasprave nije lahak posao, već za ostvarenje istog treba dosta vježbe i brojna sredstva.

Logičari kažu da su za jednog sposobnog debatanta neophodno poznavanje sljedećih stvari:

 1. Da poznaje općeprihvaćene sudove i stavove, ako ne sve onda iz onog područja u kojem želi da raspravlja.

2. Da je potpuno upoznat sa svim stanjima, oblicima i propisima riječi. Da pravi razliku između homonima i prenesene riječi, sinonima i različite riječi, višeznačnice i jednoznačnice itd.

3. Da bude vješt u razlikovanju pitanja i pojava koji su veoma slični jedna drugom, što opet podrazumjeva dobro poznavanje vrsne razlike jednog roda, pojedince jedne vrste, akcidente različitih klasa.

4. Također, da bude vješt u iznalaženju sličnosti između pitanja koje su na prvi pogled veoma udaljeni. Naprimjer, na pitanje: “Po čemu su slični tačka i liniji?”, da odmah odgovori: “Odnos tačke sa linijom je poput odnosa linije sa površinom.” Ili recimo, ako neko upita: “Po čemu su slični postojanje i nepostojanje?”, da odmah odgovori: “Oboje su pojmovi, kao što su voda i vatra iste kategorije, odnosno tjelesnost im je zajednička.”

Pravila rasprave

Za svaku od strana koje učestvuju u raspravi logičari su pobrojali posebna pravila, kao i ona kojih se moraju pridržavati obje strane. Najvažnija pravila i adabi kod rasprave su sljedeća:

1. Debatant treba poznavati logičke formule kao što su jednostavna konverzija, kontrapozicija, nesaglasna konverzija kontradiktornog itd., i da može donjeti dokaz na različite načine za svoju tvrdnju.

2. Debatant treba biti rječit i imati lijep govor da bi pažnju drugih privukao na sebe.

3. U raspravi koliko je moguće mora se izbjegavati korištenje nepriličnih riječi, već se koristiti lijepim govorom i terminima.

4. U raspravi koliko je moguće protivniku ne treba ostavljati velikog prostora da govori, šta više, koliko je moguće treba mu ostaviti što manje vremena za govor, a sam preuzeti incijativu u govoru, jer obično je tako da onaj ko više govori i glasniji je ostavlja dojam onoga koji je pobjedio u raspravi, a onaj ko manje govori i tiši je odaje sliku gubitnika i onoga koji nema jaku argumentaciju.

5. Debatant treba dobro poznavati poslovice, riječi velikana, stihove, poučne kratke priče i gdje god je potrebno da se koristi njima.

6. U raspravi treba izbjegavati ružne i uvredljive riječi, psovke, ponižavanja, jer pored toga što nije moralno, čovjek kod slušalaca ostavlja ružnu sliku o sebi i time gubi na vjerodostojnosti i umanjuje mu se položaj.

7. Debatant pored toga što svoj stav trebaju čvrsto iznjeti bez zapinjanja u govoru, ali to ne znači da pri tome treba biti glasan. Zapravo, svoj stav treba iznjeti potpuno smireno što je samo po sebi znak lične kontrole i uvjerenosti u ono što govori i ispravnosti toga. Suprotno tome, onaj koji je bučan u raspravi i pri iznošenju svog stava pokazatelj je slabosti njegovog neznanja.

8. Debatant sa poniznošću treba da sluša izlaganje svog suparnika i da mu ne upada u riječ, jer to unosi nered u raspravu i gubi se kontnuitet govora.

9. Čovjek koliko može treba izbjegavati raspravljanje sa ambicioznim ljudima, onima koji žude za vlašću, samoljubljivim i sličnim njima, jer raspravljanje sa njima čovjeka postepeno dovodi u situaciju da se koristi neprimjerenim metodama što ima negativne posljedica na njegov moral.

10. I na kraju, debatant treba istinu vidjeti većom iznad svega i da bude pokoran istini. Ako tokom rasprave dođe do istine, treba joj se pokoriti i prihvatiti, a ne da bude tvrdoglav i da odbije istinu. Ovo je, upravo, primjer najljepše rasprave o kojoj Kur'an govori: “I s njima raspravljajte na najljepši način.”[2]

Sofizam ili paralogizam (صناعة مغالطه)

 Važnost sofizma

Današnje vrijeme je svijet mnoštva različitih stavova, mišljenja, škola i učenja i svi pozvaju blaženstvu. I pored svega toga nema sumnje da je istina samo jedna i da se neistina čovjeku nikada ne nudi ogoljena i sa jasnim znakom svoje neistinitosti. Zapravo, neistina se uvijek prikriva odjećom istine. Glasnogovornici neistine, bili toga svjesni ili ne, uvijek nastoje da svoj govor prikažu logično utemeljenim da bi leglo na srce slušaoca, a sofizam nije ništa drugo do ovo. Ustvari, sofizam podrazumjeva prikazivanje neistine istinitom.

Mi se trebamo upoznati sa sofizom, prije svega da sami ne činimo sofizam, i kao drugo, da ne padnemo u zamku sofizma drugih.

Nekoliko primjera:

Prije nego uđemo u raspravu o sofizmu pogledajmo nekoliko primjera sofizma:

1. Bog je svjetlost, a svjetlost je osjetilne kategorije – dakle i Bog je osjetilne kategorije.

2. Vino je sok od grožda, a sok od grožđa je halal – dakle vino je halal.

3. Jedino je čovjek misleće biće, a svako misleće biće je životinja – dakle jedino je čovjek životinja.

4. Razvod dolazi nakon braka, a brak nakon saglasnosti obje strane – dakle razvod dolazi nakon saglasnosti obje strane.

5. Svaka osjetilna stvar postoji, a Bog nije osjetilan – dakle Bog ne postoji.

Slučajevi upotrebe sofizma

Sofizam je naviše prisutan kod dvosmislenih i sugestivnih sudova s tim da on nije ograničen na jedno područje već je prisutan svugdje. Moguće je da se sofizam desi na području racionalnog ili neracionalnog, kao što su područja politike, kulture, društva itd. Može se reći da gdje god su dokaz i rasprava u upotrebi tu se može desiti i sofizam. Drugim riječima, moguće je da sudovi koji su slični neospornim istinama i općepoznatim sudovima dovedu do sofizma.

Unutarnji i vanjski faktori u sofizmu

Pod unutarnjim faktorima sofizma se misli na uvodne premise i sudove koje grade sofizam, odnosno predstavljaju esencijalne dijelove sofizma.

Pod vanjskim faktorima sofizma se misli na taktike i metode koje koristi sofista da bi ovladao i pobio protivnika. Ova pitanje se nazivaju akcidentalni dijelovima sofizma.

Podjela sofizma na jezički i značenjski (izvan govorni)

Greška koja se može javiti kod isitinitih ili općeprihvaćenih sudova (a ustvari nisu takve) ima korijen ili u riječi ili u značenju. Zbog toga, sofizam se u jedno općem pogledu može podijeliti na govorni i značenjski sofizam.

a. Jezički sofizam

Sofizam koji dolazi od govora ima šest oblika:

1. Sofizam zbog homonimije.

Ova vrsta sofizma se javlja kod riječi koja ima više značenja. Vrata su baz (perz. u značenju i otvoreno i soko), baz je soko – dakle vrata su soko. Ovo je najstariji oblik sofizma kojim se ljudi odavnina koriste.

2. Sofizam zbog oblika riječi. U svakom jeziku postoje specifičnosti tog jezika u pogledu oblika riječi koje mogu dovesti do greške.

3. Sofizam naglašavanja (akcentiranja).

Sofizam naglašavanja ili akcentiranja podrazumjeva izgovaranje riječi po akcentu i dužini sloga.

4. Sofizam zbog dvoznačnosti fraze ili rečenice, odnosno amfibolije. Naprimjer: ići ćeš u rat poginuti nećeš vratitit se kući. Ovo može značiti da ćeš poginuti u ratu i nećeš se vratiti kući i da nećeš poginuti u ratu i da ćeš se vratiti kući.

5. Sofizam kompozicije koji se javlja kod neodgovarajućeg sklopa različitih i odvojenih stvari u jednu cjelinu koje u krajnjem daje pogrešan rezultat. Naprimjer: ako je jedna osoba i lječnik i sposoban pjesnik, u vezi njega možemo odvojeno reći: On je lječnik i on je sposoban. Međutim, ako bismo oba oba svojstva spojili u jednom iskazu, pogriješili bi smo, kao na primjeru: On je dobar lječnik.

6. U nekim slučajevima ako pitanja koja bi trebalo zajedno sagledavati, posmatrali odvojeno, dolazi do sofizma i ovo je oprečno prethodno sofizmu. Pogledajmo sljedeći primjer: Pet je par i nepar (budući da je zbir parnog i naparnog broja). Ako bi smo izuzeli veznik “i” u gorenjem iskazu tada bi smo dobili netačnu postavku da je pet par i da je pet nepar. Dakle, svojstva par i nepar zajedno gledano je ispravno za pet, a odvojeno je pogrešno.

b. Izvan jezički sofizam

Postoji sedam vrsta značenjskih sofizama:

1. Obrnuta sugestija.

Ako čovjek pretpostavi, naprimjer: zato što je svaki med zlatne boje i tečan, pa je stoga i svaka stvar zlatne boje i tečna isto tako i med; on je zapao u sofizam zbog obrnute sugestije, jer je pogrešno pretpostavio da je konverzija prvog suda u afirmativnu univerzalija ispravna, a nije ispravna.

2. Prihvatanje neesencijalno za esencijalno.

Ako neko kaže: čovjek i hoda i pjesnik je, dakle svako biće koje hoda je i pjesnik – on je učinio sofizam. Ovaj sofizam je nastao zato što je umjesto zbiljskog i esencijalnog akcidenta, a to je ovdje za čovjeka pjesništvo, uzet neesencijalni akcident biće koje hoda.

Ova tkanina je bijela, bijelo je kontradiktorno crnom – dakle ova tkanina je kontradiktorna crnome. Ovdje svojstvo kontradiktornosti crnom prije svega i po biti pripada bijeloj boji, a nije svojstvo tkanine. Međutim, na ovom primjeru budući da je bijelina pripisana tkanini, a kontradiktornost crnom je pripisana bijeloj boji, kontradiktornost crnom je pripisana i tkanini ali sekundarno.

3. Sofizam neispravne predikacija vrijedi za one slučajeve kada od subjekata ili predikata jednog suda na nemjestu oduzmemo ili dodamo uvijet ili odrednicu.

Prvi primjer: Zejd je čovjek, čovjek je univerzalija – dakle Zejd je univerzalija. U ovom primjeru čovjek iz druge primjese ima nenavedeni uvijet, a to je da čovjek ovdje pojmovna i umska kategorija zbog čega je u krajnjem došlo do sofizma.

Drugi primjer: čovjek je u dječačkoj dobi biće obdareno razumo, Hasan nije dječak – dakle Hasan nije obdaren razumom. U ovom primjeru navođenja uvijeta u dječačkoj dobi je bilo na nemjestu i to je dovelo do sofizma.

4. Sofizam kada kada više pitanja čini jedno pitanje. Pogledajmo sljedeći primjer: Jedino je čovjek misleće biće, a svako misleće biće je životinja – dakle jedino je čovjek životinja. Kada kažemo samo je čovjek misleće biće mi smo izrekli samo jedan sud, ali ustvari rekli smo dva suda, i to: čovjek je misleće biće i drugi pored čovjeka nisu misleća bića. Navođenjem odrednice samo i njenim prenošenjem u zaključak ove dedukcije mi smo u krajnjem od dedukcije učinili sofizam. Nama je općepoznato poznatao da su pored čovjeka i druga bića životinje.

Neka pitanja izvana gledano izgledaju kao jedno pitanje, a ustvari podrazumjevaju više pitanja. Naprimjer, ako upitamo: da li je taj i taj pjesnik i pisac? Ustvari, ovo su dva pitanja: da li je taj i taj pjesnik? – i da li je taj i taj pisac?

5. Sofizam loše forme, kada se uvijeti dedukcije neispoštuju zbog čega nedaje niti ispravan rezultat. Naprimjer: Zejd je čovjek, čovjek je pjesnik – dakle Zejd je pjesnik. U ovoj argumentaciji nije ispoštovana univerzalnost veće premise.

6.Sofizam kada se uzima za priznato ono što se u početku traži, u logici poznato kao “petitio principi” (perz. مصادر به مطلوب). Ako rezultat bude identičan jednoj od dvije uvodne premise, sa neznatnom razlikom u riječima i obliku, to je petitio principi. Naprimjer: svaki čovjek je insan, svaki insan je biće koje se smije – dakle svaki čovjek je biće koej se smije.

7. Sofizam postavljanja ne-uzroka za uzrok podrazumjeva argumentaciju kod koje se namjesto istinske srednje premise uzme nešto drugo što nema uzročnosti kod dokazivanja i potvrde zaključka. Naprimjer: ako lijen učenik za razlog svog lošeg uspijeha navede smrt svoje tetke. Zato što mije ove godine umrla tetka ja nisam položio ispite. Ovakva argumentacija je sofizam jer između smrti tetke i neprolaska na ispitima nema istinske uzročnosti, a istinski uzrok je ljenost učenika.

Metode koje koriste sofisti (izvanjski faktori):

1. Jedan od metoda i taktika kojim se koriste sofisti je taj da na različite načine govor suparnika prikažu odvratnim i neprihvatljivim i na taj način kod njega pobude osjećaj slabosti koji opet rezultira kontradikcijom i nesređenošću u njegovom govoru.

2. Sljedeći metod kojim se koriste je da kod suparnika pobude ljutnju i srdžbu. Naprimjer, da navođenjem tjelesnih ili mentalnih manjkavosti uznemire njegov um i on izgubi kontinuitet govora. Na taj način u očima drugih ga prikuzuje nadvladnim i poniženim.

3. Korištenje komplikovanih riječi i teških termina koje suparnik ne poznaje i ne razumije.

4. Sofista u svoj govor unosi toliko nepovezanih stvari da suparnika učini toliko zbunjenim da ne može dati odgovor.

5. Metod koji sofisti koriste u svojim rasprava su pokreti tijelom i rukama, pljeskanje rukama, naglo ustajanje i sjedanje, podizanje glasa itd., sve sa ciljem da sebe prikaže kao pobjednika.

Retorika i poetika (صناعة خطابة و شعر)

U filozofiji i racionalnim znanostima retorika i poetika ne zauzimaju značajno mjesto za razliku od dedukcije, dijalektike i sofistike koje ulaze u područje inteligibija. Upravo zbog toga, neki logičari su smatrali da ove dvije vještine ne potpadaju u područje zanimanja logike te se zato nisu njima ni bavili.

S druge strane, danas se pišu brojne knjiga o pravilima i adabima govora, kao što se i o pjesništvu, kao jednim dijelom književnosti, raspravlja u brojnim knjigama. Zbog svega toga, mi ćemo se u nastavku – sa ciljem upoznavanja studenata sa osnovnim stvarima – ukratko osvrnuti na ove dvije tehnike, a opširnija pojašnjenja treba tražiti u odgovarajućim djelima.

Retorika

Retorička argumentacija ili kratko retorika podrazumjeva govor koji jedino zadovoljava običan puk bez da u njima proizvede izvjesno i sigurno zanje. Poznavanje vještine retorike je neophodno političarima i ljudima društveno angažiranim. Naravno, ovladavanje ovom vještinom nije lahko i zahtjeva dosta vježbe i ulaganje velikog truda.

Retorika, suprotno općeprihvaćenom mišljenju, pored usmenog govora obuhvata i pisane tekstove.

Retoriku čine dvije osnovne stvari:

1. Stub retorike što podrazumjeva one sudove koji se koriste kao uvod i donose uvjerljive rezultate (slično onome što smo rekli u vezi unutrašnjih faktora sofizma). Ti sudovi su: općeprihvaćeni, općepoznati i sudovi zasnovani na vjerovanju.

2. Podrška retorike što podrazumjeva govor, radnje i druge izvanjske manifestacije koje pored stuba retorike ostavljaju uvjerljiv dojam na slušaoca (slično onome što smo rekli u vezi sa vanjskih faktora silogizma). Neka od ovih radnji se odnose na govornika, kao što je njegova popularnost, vrsta odjeće, vanjski izgled i različiti pokreti tjela, a neka se odnose na govor govornika, kao što je boja glasa, naglasak i riječitost.

Forma govora:

U retorici se većinom koristi dedukcijom i analogijom, a veoma rijeđe indukcijom. Treba naglasit da dedukcija koja se koristi u retorici ne mora da zadovolji sve uvjete forme jednog dokaza. Stoga, ako dokaz i prividno izgleda ispravan u svojoj formi, može se koristiti. Primjerice, ako govornik koristi drugu figuru dedukcije i kaže: “Taj i taj čovjek hoda polagano, dakle on je bolestan.” Ovdje je izuzeta velika afirmativna premisa: “Svaki bolesnik hoda sporo.” Međutim, modus ove dedukcija ne produktivan jer je jedan od uvijeta druge figure razlikovanje u kvalitetu dviju udovnih premisa, a ovde vidimo da su obje one pozitivne, odnosno afirmirajuće.

Analogija, također, u retorici ponekad ne zadovoljava sve uvjete, ali ostavlja dojam da je ispravna. Primjerice: “Jučer je jedan bjegunac iz zatvora brzo protrčao ovom ulicom. I danas je jedan čovjek brzo protrčao ovom ulicom. Dakle, ovo je bio bjegunac iz zatvora.” Jasno je da brzo trčanje nije uvijek znak bjegunca iz zatvora.

Retorička indukcija, također, nije potpuna indukcija koja je produktiva. Naprimjer, kao što se kaže: “Ljudi silnici imaju kratak život.” S tim da nisu svi silnici u historiji ušli u indukciju.

Uvjeti uspješnog govornika

1. U govorništvu, kao i kod dijalektike, postoji jedan niz općih pravila iz kojih proizlaze brojna druga pravila. Uglavnom, govornik na svakom polju treba poznavati pravila i načela koja stoje u vezi sa tim područjem, odnosno da bude dobro obavješten o općim informacijam tog područja.

2. Budući da govornik većinom ima posla sa nižim i srednjim slojem društva, u svom govoru treba da se koristi primjerima, analogijom i sl., a manje indukcijom i dedukcijom.

3. Uspješan govornik je ona osoba koja je i dobar psiholog i sociolog, odnosno koja dobro poznaje karakeristike i običaje društva i mentalitet slušalaca.

4. Uspješan govornik mora dobro poznavati potrebe svojih slušalaca, da svoj govor prilagodi zahtjevima stanja slušalaca i da svakoj skupini ljudi govori o onim stvari koji se njih tiču.

5. Govornik mora imati potpun uvid u stihove, priče i poslovice i da se njima koristi. Nekada jedna poslovica, priča ili stih ostavi više traga na slušaoce nego suha racionalana i filozofska argumentacija.

6. Dobar govornik mora poznavati gramatiku i pravila jezika te da ih primjenjuje u govoru, da koristi poznate i lijepe riječi sa jasnim značenjem. Govornik treba da izbjegava duge i zamršene rečenice te da se sa mjerom koristi alegorijama i metaforama.

7. Dobar govornik u svom izlaganju treba da poštuje red izlaganja: uvod, središnji dio i zaključak.

8. Govornik treba visinu glasa da prilagodi temi o kojoj govori i da izbjegava jednoličan govor.

9. Govornik, također, treba da uzme u obzir i druge fizičke okolnosti, kao što je mjesto sa kojeg govori da bude više da ga svi mogu vidjeti, da mu odjeća odgovara skupu; ako govori borcima na ratištu ili radnicima da bude obučen u vojničko ili radničko odjelo itd.

Poetika

Pjesništvo je imaginaran ritmičan govor. Naravno, ova definicija pjesništva vrijedi samo za pjesništvo starog vremena, odnosno klasnično pjesništvo gdje su stihovi imali tačno određenu dužinu i pravila kojih se moralo držati. Međutim, u današnjem pjesništvo takvo što ne vrijedi.

Osnovna namjera kod pjesništva je poticanje i buđenje emocija kod ljudi, odnosno proizvođenje reakcija kod slušalaca.

Koristi poetike

Danas se pjesništvo koristi u različitim društvenim, političkim, vjerskim i kulturološkim područjima pa čak i u lične poslove. U nastavku ćemo navesti kratak pregled najvažnih koristi pjesništva:

1. Podizanje borbenog morala vojske na ratištu.

2. Poticanje emocija ljudi u korist vjere i politike.

3. Veličanje velikana, a omalovažavanje neprijatelja.

4. Raspirivanje radosti u danima veselja.

5. Podsticanje tuge u danima tugovanja.

6. Raspirivanje tjelesnih strasti i stvaranje imaginarne ljubavi posredstvom ljubavnih gazela.

7. Udaljavanje od loših djela i smirivanje strasti te poticanje na dobra djela posredstvom moralnih i mudrih stihova.

Uzrok dubokog uticaja stihova na čovjeka leži u toj činjenici što pjesnik zbilje opisuje nadahnjujućim riječima i imaginarnim slikama. Nema sumnje da nekada slika, paralela i upoređivanje ostavlja više traga na duše ljudi od same zbilje i realiteta.


 

[1] Ovdje se termin dijalektika koristi u njegovom tradicionalnom značenju, a ne u novovremenom značenju.

[2]En-Nahl, 125.

Zadnji put promjenjen: %AM, %30 %386 %2014 %08:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT