Da li je duša otisnuta u materiji? (13)

Učenje o duši u djelu Ibn Sine

Uviđajući da iz tijela proizlazi mnoštvo različitih djela koja se ne mogu njemu pripisati, Ibn Sina zaključuje da za njih mora postojati drugi izvor osim tijela. Ta stvar, koja je izvor različitih djela, treba biti aktualni i konzistentni dio ovog spoja: tijela i tog drugog dijela. Drugi dio spoja je prima-materija i potencijalni aspekt biljke, životinje i čovjeka. Nakon iznesenog, Ibn Sina utvrđuje da duša nije tijelo, već je dio biljke i životinje, a kao drugo, ona je oblik za tijelo ili je poput oblika, ili je poput savršenstva.[1] Zaključak da duša nije tijelo Ibn Sina iznosi kao uvodnu premisu u dokazivanju da je duša supstanca. To znači da kada duša nije tijelo, i izvor je mnoštva radnji, ona ne može biti akcident i njen oslonac ne može biti materija, već je supstanca ona pojava koja opstoji po svojoj biti. Nakon što je postalo očito da je duša biće koje opstoji po svojoj biti, jasno je da ona može egzistirati i odvojena od tijela, o čemu će više govora biti u nastavku.

Na osnovu iznesenih argumenata dokazuju se dvije stvari: duša općenito gledano nije tjelesna i duša čovjeka je odvojena. Jasno je da ove dvije tvrdnje ne isključuju jedna drugu: prva se odnosi na sve oblike duša, što potvrđuje općenitost dokaza koje Ibn Sina iznosi u njen prilog, dok se druga odnosi isključivo na čovjeka, što se izričito kaže na nekoliko mjesta u knjizi Et-Ta‘alîqât, kao naprimjer: “Čovjekova duša percipira svoju bit zato što je ona nematerijalna, a životinjska duša – zato što nije nematerijalna – ne percipira svoju bit, jer racionalnost stvari podrazumijeva njenu lišenost materije, a duša ili bit životinje kako nije nematerijalna ne može biti inteligibilija, već je imaginalija.”[2]

U raspravi o nematerijalnosti duše i njenoj neovisnosti i odvojenosti, što samo po sebi dokazuje vječnost duše, reći će se da sve dok ne bude odvojeno od materije biće ne može percipirati i razumjeti svoju bit, tj. jastvo. Prema tome, između nematerijalnosti i percipiranja biti postoji esencijalna povezanost, u značenju da svako nematerijalno biće posjeduje moć razumijevanja svoje biti.

Na ovom mjestu Ibn Sina – uočavajući da svako od ljudi percipira svojom sviješću samog sebe, tj. svoje jastvo (da postojim i da nisam neko drugi) – dokazuje da smo mi nematerijalna bića, jer u suprotnom ne bi uopće bilo moguće razumjeti i percipirati sebe kao sebe. Mi sebe percipiramo i poznajemo, što znači da smo nematerijalni, odvojeni od tijela i u krajnjem, da smo vječni.

U osnovi, značenje razumnosti i percipiranja istovjetno je oslobođenosti od materije. S druge strane, ako se dokaže da biće nije nematerijalno, to znači da svoju bit ne može percipirati kao jednu racionalnu sliku. Zapravo, slika koju ono ima o sebi je jedan imaginarni oblik, koji se nalazi u njegovoj imaginaciji, a ne u moći razuma. Zato Ibn Sina i kaže: “Životinjske duše, suprotno ljudskim dušama, nisu nematerijalne i zbog toga one ne mogu percipirati svoju bit.”[3]

U istoj knjizi, ali na drugom mjestu, Ibn Sina kaže: “Ljudska duša ne ispunjava prostor i ne zauzima posebno mjesto. Upravo zbog ovoga duša se ne nalazi u materiji, za razliku od vegetativne i životinjske duše.”

Općenito gledano, mišljenje Ibn Sine o odlikama vegetativne i životinjske duše sadržano je u sljedećem:

a. Ne mogu percipirati svoju bit u racionalnom obliku.

b. Ispunjavaju prostor i utisnute su u materiju.

c. Nisu odvojene od materije zato što nisu nematerijalne.


[1] Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 6.
[2] Ibn Sina, Et-Ta‘lîqât, str. 80.
[3] Ibn Sina, Et-Ta‘lîqât, str. 82.
Zadnji put promjenjen: %PM, %30 %625 %2014 %14:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT