Dokazi postojanja duše (4)

Učenje o duši u djelu Ibn Sine

Do sada smo razmatrali Ibn Sininu definiciju duše i pitanja podjele. Naravno, treba znati da po pitanju zbilje duše postoje različiti pristupi i tumačenja, a ima ih možda i više od dvadeset.[1] Irfanski pogled Ibn Sine na dušu je takav da je vidi kao pticu koja je izgubila svoje gnijezdo i našla se zatečena u Ovom svijetu tame, zaboravivši na svoje prebivalište.

U prilog postojanju duše Ibn Sina iznosi više dokaza. Neki od njih su općeniti i odnose se na sve zemaljske duše, a neki su posebni i tiču se samo duše obdarene razumom. Neki od ovih dokaza su istinski argumenti, dok drugi imaju za cilj samo da opomenu čovjeka i podsjete ga na dušu. U nastavku ćemo se osvrnuti na jedan od dokaza za postojanje duše koji je Ibn Sina iznio u djelu Kitâbu-n-nefs:

“Mi smo svjedoci da tijela raspolažu osjetilima i kretanjem svojom voljom; štaviše, svjedočimo da se ona hrane, razvijaju i vrše reprodukciju sličnih sebi, a sve te njihove aktivnosti nisu plod njihove tjelesnosti. Jedino što preostaje jeste da zaključimo da su one posljedica uzroka koji nije tjelesnog porijekla i kategorije. S druge strane, vidimo da sve ove radnje nisu jednoga metoda i načina, što će reći da taj izvor i uzrok ne može biti ništa drugo do duša.”[2]

Ovaj dokaz, koji se terminološki označava kao kondicionalna argumentacija (برهان إنى), u svome postupku dokazivanja polazi od učinaka i tragova bića, da bi se u krajnjem došlo do njihovog uzroka. Uočavanjem različitih učinaka i radnji koji se ne odvijaju na istovjetan način Ibn Sina dokazuje postojanje duše u tijelu. Ovaj dokaz je općenit i obuhvata sva tijela.

U jednom od niza drugih dokaza Ibn Sina iznosi argumentaciju na sljedeći način: Pretpostavimo da je čovjek stvoren trenutačnim stvaranjem i da se nalazi u istom okruženju kao i sada, sa istim uvjetima, te da mu je otkazalo svih pet osjetila i time su mu prekinuti svi kontakti sa spoljnjim svijetom. Naprimjer, za njega vlada tama, ne čuje nikakve glasove i zvukove, vazduh je savršeno umjeren tako da ničim nije izvana pobuđen, levitira u zraku, jednostavno: ničim nije u doticaju sa spoljnjim svijetom. Između njegovih dijelova tijela je rastojanje, osjetilo dodira mu ne reagira. Ako bi se osigurali ovakvi uvjeti, čovjeku bi bilo omogućeno da svoju pažnju u potpunosti usmjeri ka svojoj nutrini. U ovakvom stanju čovjek će osjećati da je od svih stvari (ako se stvar može zamisliti) u zaboravu i nije ih svjestan, osim osjećanja i svijesti onoga “ja”. Nema ruku, nema glavu, nema oči, ništa ne posjeduje, jedino nalazi ono svoje “ja”. Dakle, čovjek ima svijest o sebi, a da nije svjestan svojih organa. Izneseno je dokaz da je ono što čovjek percipira njegovo jastvo.[3]

Allame Tabatabai, tumačeći 154. ajet sure El-Bekare, otvara jednu opširnu raspravu o duši, koju ukratko prenosimo u nastavku.

وَلاَ تَقُولُواْ لِمَنْ يُقْتَلُ فِى سَبيلِ اللّهِ أَمْوَاتٌ بَلْ أَحْيَاءٌ وَلَكِن لاَّ تَشْعُرُونَ

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

Tumačenje ćemo započeti sljedećim pitanjem: Da li je duša ili, drugim riječima, čovjekov duh nematerijalno biće? Da bi samu temu rasprave što bolje osvijetlio, Allame Tabatabai najprije pojašnjava dvije činjenice: šta se podrazumijeva pod dušom, a šta pod nematerijalnošću (تجرّد). U vezi sa prvim, kaže da pod dušom podrazumijevamo upravo onu zbilju na koju svako od nas ukazuje kada u govoru koristimo zamjenice “ja”, “mi”, “vi”, “on”. Pod nematerijalnošću podrazumijevamo da ono naše “ja” nije materijalno i da se kao takvo ne može vidjeti očima, ne može se podijeliti i ne obuhvata ga vrijeme i mjesto.

Nakon pojašnjenja teme rasprave, u nastavku kaže:

1.Nema nikakve sumnje da mi u svom biću uviđamo značenje i zbilju koju označavamo kao “ja”. Ja sam sin toga oca. Ja sam gladan. Ja volim tog čovjeka.

2.Također, nema nikakve sumnje da je percepcija svih ljudi po ovom pitanju jednaka našoj. Intenzitet svijesti o tome “ja” velik je toliko da ga u životu ni na trenutak ne zaboravljamo, sve dok nam svijest radi. Sada se nameće pitanje u kojem dijelu našega tijela se nalazi to “ja”, sakriveno od svih. Sa sigurnošću se može reći da se ne nalazi niti u jednom dijelu tijela. Desilo se mnogo puta i dešavat će se i u budućnosti da zaboravimo na naše dijelove tijela ili osjetila, ali nikada ni na trenutak se nije desilo niti će se desiti da zaboravimo na svoju egzistenciju, odnosno naše “ja” je stalno prisutno. Potpuno je jasno da ono što se zaboravlja nije jednako onome što se ne zaboravlja. Nije moguće da za jednu stvar koja se zaboravlja kažemo da je jednake zbilje sa onim što se nikada ne zaboravlja.

Ako bi “ja” bilo tijelo ili jedan organ tijela, onda bi i to “ja” trebalo posjedovati osobine tijela ili organa tijela, jer je nemoguće da se propisi materije odvoje od svoga subjekta. Ako je jedna od odlika materije postepena promjena, u tom slučaju bi i “ja” trebalo da se postepeno mijenja i postane nešto drugo, što nije sada. Ako je karakteristika materije mogućnost njene podjele, i “ja” bi trebalo da se može podijeliti, što je zapravo nemoguće. Dakle, različitost manifestirajućih učinaka i propisa dokaz je različitosti samih nosilaca, subjekata ovih tragova i propisa.

Neka svaki čovjek obrati pažnju na svoju svijest i znanje o sebi, tj. o svome “ja”, i istu tu spoznaju vrati godine unazad, uvidjet će da se “ja” danas nimalo ne razlikuje od našeg “ja” iz prošlosti, odnosno ničim se nije promijenilo. Međutim, istovremeno uviđa da su mu se tijelo i njegove osobine u svim pogledima promijenili, kako materija tijela tako i oblik i druga njegova stanja. Dešava se da čovjek izgubi i pola tijela u nesreći, ali njegovo “ja” niukoliko se ne promijeni. Ovo je dokaz da duša čovjeka nije njegovo tijelo.

Upoređivanje našega “ja” i tijela vodi nas ka zaključku da između ovoga dvoga postoji razlika u egzistenciji. Tijelo čovjeka je podložno podjeli, moguće ga je raščlaniti, nalazi se u mjestu i vremenu, svi dijelovi tijela pa čak i njegova svojstva i učinci se mogu razložiti, podijeliti i podložni su promjeni. S obzirom na činjenicu da je materijalno, njime vladaju zakoni materije, što nije slučaj u primjeru zbilje vlastitoga “ja”. Znači, tijelo nije isto što i duša. Duša nije cijelo tijelo, dio tijela, niti je ijedno njegovo svojstvo. Duša nije ona karakteristika koja se percipira osjetilima, niti je ona čije se postojanje dokazuje, niti je ona čije postojanje još uvijek nije dokazano. Sve gore pobrojano, kako god da se zamisli, opet je materijalno i njime vladaju zakoni materije. Naša postavka jeste da onom zbiljom u nama koju posmatramo kao “ja” ne vlada ni jedan od zakona materije, što znači da su tijelo i duša dvije različite egzistencije.

Svako od nas posmatra svoje “ja” kao jednu prostu zbilju jednosti u kojoj nema nikakvog oblika mnoštva niti izmiješanosti sa nečim izvana. Naše “ja” je potpuno elementarno, bez bilo kakvih primjesa. Svaki čovjek, bez izuzetka, shvata činjenicu da je on samo on i nije neko drugi. On nikad ne znači dvije osobe. Nije sačinjen iz dva dijela. Čovjek ima samo jednu zbilju i samo je jedna jedinka. Očito je da ovo “ja” nije ograničeno materijom, niti zakoni materije njime vladaju. U zaključku može se kazati da je “ja” supstanca čista od materije, ali povezana sa materijom. Povezana je sa materijom tako što duša vlada i upravlja tijelom i ne dozvoljava da ono radi neusklađeno.


[1] Vidi: Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 12-14 i 221-231; Mulla Sadra, Asfâru-l-erbe‘e, sv. 8, str. 241.
[2] Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 5; Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 292.
[3] Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 225; Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 292.
Zadnji put promjenjen: %PM, %08 %825 %2014 %18:%Feb
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT