Učenje o duši u djelu Ibn Sine (1)

Učenje o duši u djelu Ibn Sine

ucenje o dusi

Ova knjiga predstavlja predavanja šejha Akbara Eydija, održana u krugu prijatelja željnih postignuća izvorne i vrhunske islamske misli, koja su plod pregnuća genija niza naraštaja islamskih mislilaca, s jedne, i božanskih zračenja na srca duhovnih putnika, s druge strane. Ona se, prije svega, temelji na postavkama Ibn Sine, kao jednog od najznačajnijih predstavnika peripatetičke škole mišljenja, a tamo gdje je bilo potrebno navođena su mišljenja i drugih velikana islamske filozofije, posebno pristupi Mulla Sadre, koji je svojom inovativnom filozofskom mišlju, kao utemeljitelj transcendentne teozofije, otvorio nova obzorja u filozofiji, što se i u ovom, obimom malom djelu, može potvrditi.

S perzijskog preveo: Amar Imamović

 

Riječ prevodioca

Ova knjiga predstavlja predavanja šejha Akbara Eydija, održana u krugu prijatelja željnih postignuća izvorne i vrhunske islamske misli, koja su plod pregnuća genija niza naraštaja islamskih mislilaca, s jedne, i božanskih zračenja na srca duhovnih putnika, s druge strane. Ona se, prije svega, temelji na postavkama Ibn Sine, kao jednog od najznačajnijih predstavnika peripatetičke škole mišljenja, a tamo gdje je bilo potrebno navođena su mišljenja i drugih velikana islamske filozofije, posebno pristupi Mulla Sadre, koji je svojom inovativnom filozofskom mišlju, kao utemeljitelj transcendentne teozofije, otvorio nova obzorja u filozofiji, što se i u ovom, obimom malom djelu, može potvrditi.

zlatna_plaketa

Jedna od osobenosti ovog djela su i sažeti moralni i irfanski presjeci koji se prirodno nastavljaju na osnovnu temu kao njena praktična korist za čovjeka u njegovom duhovnom životu, što daje posebnu draž ovom djelu.

Knjiga ima klasičan pristup i obrađuje osnove o kojima se raspravlja u filozofiji kada je riječ o duši. Kod izlaganja, pa i kod prevođenja, namjera je bila da se tekst ponudi u što razumljivijem obliku za početnike na ovom području islamskog učenja, posebno ako se uzme u obzir činjenica da bosanski jezik oskudijeva djelima ove vrste. Nadamo se da smo u dovoljnoj mjeri uspjeli u našem nastojanju i da će čitaoci imati koristi od ove knjige.

Potrebno je naglasiti da je ovaj prijevod imao namjeru pomoći prvenstveno učesnicima predavanja u razumijevanju materije i kao takav nastajao je uporedo sa časovima, te je poprimio oblik koji odražava tok predavanja, što niukoliko nije uticalo na kvalitet sadržaja koji se obrađuju. Uz napomenu da ovim nije dovršen ciklus predavanja i da očekujemo njihov nastavak – prepuštamo Vas čitanju.

Dio poruke Šejhu-re'isa Ebu Ali Sine

Uzvišeni Bog predstavlja prvu i posljednju misao kojom se čovjek treba zaokupljati, posmatrajući Njega treba ojačati i uljepšati svoj pogled i dok je u stanju poniznosti krenuti na umno putovanje uzvišenim Svijetom nebeskim – Melekutom[1] (ملكوت), posmatrajući Božije znakove. Nakon što se vrati sa ovog putovanja, Boga treba držati čistim (تنزيه) od Njegovih znakova, jer je On Unutrašnje i Vanjsko svake pojave i sa svakom pojavom se u svakoj pojavi očituje.

ففي كلّ شيء له آية تدلّ على أنّه واحد 

“U svakoj pojavi postoji znak za Njega, koji ukazuje da je On Jedan.”

Kada se ovakvo stanje u posvećeniku puta duboko ukorijeni – postane meleke (ملكة), Nebeski svijet – Melekut, ocrta se u njegovoj duši, Božanski svijet – Lahut (لاهوت), otkrije mu se i on stiče bliskost sa Uzvišenim. Tada okusi slast krajnjeg zadovoljstva i od svoje duše uzima ono što je njoj najpreče. Biva ispunjen smirenošću, a njegova nutrina sigurnošću. Najudaljenijim svijetom, tj. svijetom materije ovladava na način da je prema njegovim stanovnicima milostiv, olakšava im puteve, njihovu teškoću drži lahkom, a pogledom razuma Ovaj svijet vidi lijepim. Duša mu je stalno zaokupljena mišlju o Bogu. Kao postignuće ovog duhovog putovanja obuhvata ga neopisiva radost i sreća.

Najbolja radnja bogosluženja za čovjeka je namaz. Najbolji smiraj i opuštanje je post. Najkorisnije dobročinstvo je milostinja. Najčistija tajna je strpljivost. Najbesmisleniji napor je raspravljati o neistini.

Čovjek se, sve dok mu je pažnja posvećena onome šta je ko rekao i duša predana raspravljanju, ne može izbaviti od svojih slabosti niti mu se stanje može mijenjati.

Najbolje djelo je ono koje je učinjeno s iskrenom namjerom. Najvrjednija namjera je ona koja je potekla sa izvora znanja. Korijen i temelj svake vrline i dobra je mudrost. Prva i prije svega stoji spoznaja Allaha. “Ka Njemu se diže lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže.”[2],[3]

To što je Ibn Sina utvrdio da je Uzvišeni Bog prva i posljednja misao kojom se čovjek treba zaokupljati, predstavlja ustvari kur'ansko učenje i zbilju potvrđenu racionalnim dokazima. Budući da je svaki ljudski napor potaknut ljubavlju prema svojoj biti i da je čovjeku najvrjedniji njegov vlastiti opstanak, tako i svaki trud koji ispolji u krajnjem je zbog sebe i svog opstanka. Kur'an također ustvrđuje da jedina stvar koja čovjeku osigurava istinski opstanak i čist život jeste ostvarenje potpunog savršenstva, a potpuno savršenstvo posjeduje jedino Allah, dž.š.

مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَمَا عِندَ اللّهِ بَاقٍ

“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.”[4]

Sve ono što je kod nas i radi nas osuđeno je na nestajanje, a sve ono što je kod Boga i radi Njega imat će vječno postojanje. Tako je i ljubav prema Božijim prijateljima uzrok čovjekovog uzdizanja i usavršavanja. Mevlana o tome kaže:

Zato što ljubav za mrtvima nije postojana

Zato što umrlo nema budućnosti kod nas

Živuća ljubav u duši i pogledu

Novo je blago, iz trenutka u trenutak

Odaberi ljubav ka Vječnom

Istinska ljubav čovjeka prema sebi i spoznaja puta ljubavi svoje biti jedino je moguća u ljubavi prema Uzvišenom Gospodaru i Apsolutnoj Savršenosti koja osigurava naše postojanje. Zato nas i Kur'an poziva ovoj razumom dokazanoj zbilji kada kaže:

يَا أَيُّهَا الإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلاقِيهِ

“O čovječe! Ti koji se, zaista, sa velikim trudom i zahmetom krećeš prema Gospodaru tvome, susrest ćeš Ga!”[5]

Ovo kur'ansko svjedočenje je položeno u biti čovjeka i svakog drugog bića, kao što je utkano i u zakone Kreacije i Božijeg sunneta, a u Njegovom sunnetu nema ni najmanje promjene niti odstupanja.

U svjetlu predočenog, Ibn Sina kaže da je zahtjev ljubavi prema svojoj biti taj da prva i posljednja misao čovjeka bude o Uzvišenom. Putovanje treba biti ka Njemu, da bi čovjek stekao vječnu opstojnost i čistotu života. U suprotnom, čovjekov život za postignuće neće imati ništa, osim patnje, i umjesto da se uzdiže ka Uzvišenom i nebeskom svijetu, on se sunovraćuje u ponor vječne Vatre.

Govor Ibn Sine da oči duše treba ojačati i uljepšati gledanjem u Njega, također predstavlja kur'ansku istinu. Pitanje susreta s Bogom (لقاء الله) u Kur'anu je jasno istaknuto.

وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَّاضِرَةٌ إِلَى رَبِّهَا نَاظِرَةٌ وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ بَاسِرَةٌ

“Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati, a toga dana će neka lica smrknuta biti.”[6]

Časni Kur'an dijeli ljude na Sudnjem danu u dvije skupine – one sa ozarenim licima i one sa smrknutim licima. Bez ikakve sumnje, lice odražava unutarnje stanje svakog čovjeka. Ozareno i sretno lice govori o unutarnjoj sreći. O istom odnosu unutarnjeg i vanjskog govori se u surama El-Mutaffifûn i El-Insân:

تَعْرِفُفِىوُجُوهِهِمْنَضْرَةَالنَّعِيمِ

“Na licima njihovim prepoznat ćeš radost sretna života.”[7]

وَلَقَّاهُمْ نَضْرَةً وَسُرُورًا

“Allah će ih sresti radosne i sretne.”[8]

Potpuno je jasno da susret sa Bogom nije osjetilne prirode, tj. pogledom, jer Kur'an i racionalna i logička demonstracija poriču bilo kakav oblik gledanja u Boga materijalnim očima. Pod ovim susretom se podrazumijeva oblik gledanja srcem i percepcija neposrednog saznanja, čije sredstvo je istinski iman. Ova skupina će na svakoj postaji Sudnjeg dana biti sačuvana od pokliznuća zbog svijesti i unutarnje pažnje koju posjeduju prema Uzvišenom Bogu, a koja će im ujedno darovati i unutarnji spokoj i mir. Obuhvatit će ih bezgranična milost i bezobalno more Božije milosti.

وَهُم مِّن فَزَعٍ يَوْمَئِذٍ آمِنُونَ

“Oni će toga Dana biti sigurni od straha i teškoće.”[9]

Njihova sigurnost, mir, radost i ozarenost plodovi su ovosvjetske sadnje njihovih djela i srčanih uvjerenja.

رِجَالٌ لاَّ تُلْهِيهِمْ تِجَارَةٌ وَلا بَيْعٌ عَن ذِكْرِ اللَّهِ

“Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometa da se Allaha sjećaju.”[10]

Oni u cijelom svijetu vide samo Božije lice. Zato će i na Budućem svijetu imati samo viziju lica Božijeg.

المعرفة بذر المشاهدة 

“Spoznaja Allaha (na Ovome svijetu) sjeme je vizije i posmatranja (na Budućem svijetu).”

Spoznaja, koja je posljedica bogosluženja i pokornosti na Ovome svijetu, polučuje plodove na Budućem svijetu, kao što su vizija, osvjedočenje i neograničena radost i sreća.

Imam Sedžad, neka su najbiraniji blagoslovi Božiji na njega, u dovi poznatoj kao Dova arifa kaže:

“Bože moj, smjesti nas među one od čijih je dahova u vrtovima drveće čežnje za Tobom zadobilo čvrst korijen i u skupinu čija su srca obuzeta gorljivošću ljubavi Tvoje... Misli njihove su sigurne u mjestima užasa... Oči njihove su obveseljene gledanjem Voljenog njihovog.”[11]

Čovjek još na Ovom svijetu viđenjem Uzvišenog Boga opaža smirenost koja je razumljiva samo onima koji imaju unutarnju čistotu i koji su sami povezani sa uzvišenim mjestima. Ebu Ali Sina u svojoj oporuci nas savjetuje da se i sami pokrenemo i učinimo početni korak. Svojim riječima kojim čovjeka upućuje da krene na umno putovanje uzvišenim nebeskim svijetom, želi ukazati na činjenicu da je putovanje ka Bogu spoznajno putovanje koje otpočinje unutar čovjeka. Neposrednim znanjem iznutra i batinom čovjek posmatra ezoteriju Kreacije. Jednako kao što mi imamo tijelo i dušu, također i cijela Kreacija ima tijelo i dušu. Posredstvom naših osjetila mi gledamo spoljašnjost Kreacije, ali isto tako ako naše unutarnje snage dovedemo u aktualizirano stanje, one će moći posmatrati unutarnje Kreacije i melekut svih stvari.

Uzvišeni Gospodar je otvorio pred čovjekom svaki mogući put za njegovu uputu i ostvarivanje krajnjega cilja. Jedan od Njegovih znakova je postojanje sna i snoviđenja. Trenutak kada se smire spoljašnje čovjekove snage i shrva ga duboki san, unutarnje snage koriste priliku, postaju aktivne i odlaze u svoj Svijet imaginalija (مثالعالم). Tamo se one upoznavaju sa prošlim i budućim događajima, o čemu obavještavaju čovjeka. Tako te unutarnje snage daju čovjeku do znanja da su one samo sredstvo koje može iskoristiti da bi se upoznao sa zbiljama Drugoga svijeta. Čak i kratkim promišljanjem i analizom svojih snova čovjek može uvidjeti snagu i moć koju je Uzvišeni u njega položio kroz stvaranje, te istovremeno lahko može shvatiti mnoga kur'anska učenja.

Preciznim naučnim proučavanjem sna čovjeku postaje shvatljiva mogućnost donošenja Belkisinog prijestolja u vremenu kraćem od treptaja oka. Također, potpunijim uvidom u pojavu sna postaju lakše prihvatljive mnoge predaje koje govore o obaviještenosti Božijih prijatelja o našim djelima i skrivenim pojavama. Ako bismo proučavali snove koje smo usnili tokom života, otkrila bi nam se stvaralačka snaga duše i njen uticaj – bilo korisni, bilo štetni – na poredak Kreacije i društvo, kao i njena uloga u odgoju i sticanju iskustva.

Pored iznesenog, svi naši snovi su i putovanje duše do Imaginarnog (عالم خيال) i Imaginalnog svijeta (عالم مثال). Duša čista od moralnih zaprljanja posmatra nadmaterijalne zbilje iz Skrivenog svijeta, koje u načelu nisu uporedive sa nižim svjetovima imaginalnog i materije. U slučaju da je čovjek sklon laži i njegovi snovi će odražavati njegovu zbilju, tako da neće biti u skladu sa istinskim zbiljama i duša će mu ih pogrešno pokazivati.

Ibn Sina u svojoj preporuci posvjedočuje da čovjek tokom umnog putovanja kroz vrt Melekuta posmatra znakove Gospodara svjetova. Moguće je da nam ova tvrdnja bude teško prihvatljiva i da je razumijemo kao pjesnički doživljaj. Međutim, osvrtom na samo jedan ajet Kur'ana i samo jednu predaju koja se prenosi od Poslanika shvatit ćemo da su riječi Ibn Sine utemeljene upravo na Kur'anu i sunnetu.

Časni Kur'an o Miradžu kaže sljedeće:

سُبْحَانَ الَّذِى أَسْرَى بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الأَقْصَى الَّذِى بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ البَصِيرُ

“Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.”[12]

Prema ovom ajetu, a i nekim drugim, jedan od ciljeva Miradža jeste posmatranje i svjedočenje velikih Božijih znakova. Tako se i naš poslanik Muhammed, s.a.v.a., na ovom duhovnom i nebeskom putovanju osvjedočio o ovim zbiljama. S druge strane, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Namaz je miradž (uzdignuće) vjernika.” Ako je jedan od učinaka Miradža posmatranje skrivenih zbilja i bića nebeskoga svijeta, sigurno da i namaz ima iste učinke. Posve je očito da je ovaj miradž na nižoj razini od prvog Miradža, kao što se ne mogu uporediti putnici ovog miradža sa putnicima prvog. Međutim, neuporedivost putnika dva miradža ne znači obavezno i dva oblika uzdignuća. Zapravo, uzdignuća imaju jednu zbilju, koja predstavlja putovanje ka Bogu, a njihova različitost se ogleda kroz razine i stepene.

U nastavku, Ibn Sina upozorava na veliku opasnost koja stoji na tom umnom putovanju u nebeski svijet – to da čovjek pri povratku u materijalni svijet ne treba zbilje koje je vidio u višim svjetovima upoređivati i izjednačavati sa bićima materijalnog svijeta. Bića svakog od svjetova potpune bezmaterijalnosti, međusvijeta i materijalnog svijeta, slijede osobene propise svijeta u kojem postoje i shodno tome treba ih razumijevati i tumačiti jezikom svojstvenim njihovom svijetu. U slučaju da se pitanja različitih svjetova izmiješaju, čovjek se primiče mogućnosti da zapadne u nevjerovanje. Zbog svega predočenog Ibn Sina naglašava da je Uzvišeni Bog Unutarnji i Vanjski, istovremeno dok se očituje On je u krajnjoj skrivenosti, manifestira se svakoj pojavi i kroz svaku pojavu, ali sva Njegova očitanja i manifestacije ukazuju na Njegovu Jednoću.

Pitanje očitovanja i manifestacije Gospodara ima korijen prije svega u kur'anskim kazivanjima o hazreti Musau, a.s.

وَلَمَّا جآءَ مُوسَى لِمِيقَاتِنَا وَكَلَّمَهُ رَبُّهُ قَالَ رَبِّ أَرِنِى أَنظُرْ إِلَيْكَ قَالَ لَن تَرَانِى وَلَـكِنِ انظُرْ إِلَى الْجَبَلِ فَإِنِ اسْتَقَرَّ مَكَانَهُ فَسَوْفَ تَرَانِى فَلَمَّا تَجَلَّى رَبُّهُ لِلْجَبَلِ جَعَلَهُ دَكًّا وَخَرَّ موسَى صَعِقًا فَلَمَّا أَفَاقَ قَالَ سُبْحَانَكَ تُبْتُ إِلَيْكَ وَأَنَاْ أَوَّلُ الْمُؤْمِنِينَ

“I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ‘Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!’ – ‘Ne možeš Me vidjeti’ – reče – ‘ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me!’ I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: ‘Hvaljen neka Si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!’”[13]

Ovaj ajet na očit način govori o Božijem ukazanju i očitovanju. Na istoj osnovi Imam Ali kaže: “Neka je hvala Allahu, Koji se ukazao stvorenjima preko stvorenja i otkrio se srcima Svojih prijatelja preko jasnih dokaza.”[14]

Imam Sadik u jednoj predaji kaže da je Kur'an jedan od primjera Njegovog očitovanja: “Tako mi Allaha! Zaista se Allah, dž.š., ukazao stvorenjima u Svojoj riječi. Međutim, oni to ne vide.”

Sasvim je izvjesno da će se biće, što bude savršenije, više okoristiti Božijim očitovanjima. Ako bi Kur'an – koji je sam očitovanje Uzvišenog – bio spušten nekom brdu, ono bi se raspalo.

لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ وَتِلْكَ الأَمْثَالُ نَضْرِبُهَا لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ

“Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.”[15]

Ovo je važna činjenica: arifi i putnici ka Bogu, kao i vjernici ne trebaju svoje razumijevanje uzeti za mjerilo pri donošenju sudova i konstatacija o Božijim učenjima. Ne trebaju poricati sve ono što se nalazi iza zastora. Zapravo, treba uzeti stav koji je Ibn Sina lijepo izrekao na sljedeći način: “Ostavi mogućnost ispravnosti svemu onome što ti je dospjelo do ušiju, osim u slučaju da stekneš neporeciv dokaz o njegovoj neispravnosti.” Također, na drugom mjestu on ustanovljava: “Odbacivanje i prihvatanje svega bez dokaza predstavlja izlazak čovjeka iz njegove prirode.” To znači da je način stvaranja čovjeka uspostavljen na razumu i ako bi ova osobenost čovjeka bila zaboravljena, u jednakoj mjeri on bi izgubio prednost bivanja čovjekom.

Kako je Uzvišeni neograničen i Njegova očitovanja su neograničena. Svaki čovjek, koliko god da je savršen, nema snagu poimanja i opažanja neograničene Savršenosti, ali Njegova očitovanja percipira u mjeri svoje savršenosti. Zbog toga Ibn Sina upozorava da ni sve percepcije ne treba uzimati kao mjerilo pri donošenju suda o Bogu.

U nastavku poruke on se osvrće na jednu irfansku temu unutar koje se razmatraju dva pitanja: stanje (حال) i postojana osobina (ملكه) duše čovjeka. Isti termini postoje i u filozofiji – sa drugim značenjem, ali ne i bez određene povezanosti. Stanje predstavlja one percepcije i iluminacije koje dolaze i brzo nestaju, dio su Božijih darova i ulaganje truda nije uvjet za njihovo sticanje, kao što su tuga ili strah, potištenost ili radost, ushićenost ili intuicija, koje nestaju sa pojavom nekog drugog svojstva duše. Ovo je općenito pravilo koje uključuje i stanja koja se ponavljaju ili se jave samo jednom i zauvijek nestaju. Ovu definiciju je ponudio Abdurrezzak Kašani u svojoj poznatoj knjizi Sufijska terminologija. Međutim, ako ove percepcije i iluminacije zadobiju stalnost ili po riječima samih arifa postanu položaj – mekam (مقام), onda se mogu uzdizati na više stepene. Zbog toga Šejh Išrak u svojoj oporuci, objavljenoj na kraju knjige El-Metar, kaže: “Hiljade stanja, tj. halova nema vrijednost jednog položaja, tj. mekama, jer je hal nestajući, a mekam duhovnom putniku kao posljedica njegove istrajnosti i postojanosti priskrbljuje sve učinke te osobine. Na one koji kažu Naš Gospodar je Allah i u tome istraju, meleci se spuštaju...” Postojanost posvećenika, duhovnog putnika na svome mekamu ishodi otvaranjem drugih kapija i spuštanjem Božijih svjetlosnih snopova na njegovo srce.

Možda se i sljedeća predaja, koja se pripisuje Poslaniku, s.a.v.a., može razumjeti u svjetlu irfanskih pojmova hala i mekama: “Znajte da u vašim životima postoje povjetarci, zato se trudite da im se izložite, a ne da se okrenete od njih.” Povjetarci predstavljaju Božiju pomoć, naklonost i milost, koja se izlijeva iz Njegove opće svemilosti prema čovjeku u nekim od vremena, i ako im se čovjek izloži, tj. prigrli ih, to poprima stalnost i prelazi u mekam.

Zbog svega predočenog Ibn Sina oslikavanje svijeta Melekuta i manifestiranje Lahuta (Božijeg svijeta) u duši čovjeka smatra ovisnim o postojanosti i čvrstom ukorjenjivanju umnog putovanja posvećenika. U suprotnom, ako umno putovanje kod posvećenika ne poprimi postojanost, neće imati ni vrijednost.

Da bi nas podstakao, s jedne, te da bi nam pokazao zbilju umnog putovanja, s druge strane, u nastavku svoje poruke Ibn Sina se bavi pitanjem učinaka i plodova umnog putovanja, predočavajući ih u sažetom obliku kroz sljedeće tačke:

1. Manifestacija i očitovanje Božijeg svijeta u duši posvećenika

Ustvari, ovome stanju prethodi pročišćenje duše od svih vidova zaprljanja, kako bi tako pripremljena mogla primiti zbilje viših svjetova. O istome govore i iluministi (إشراقيون) kada kažu da dušu treba očistiti od svake hrđe i uglačati je, da bi se u njoj odrazile i ispoljavale zrake Božije svjetlosti.

2. Sticanje bliskosti sa Uzvišenim Bogom

Koliko god je čovjek bliži Gospodaru, njegovo putovanje biva intenzivnije, i koliko god u sebi bude odražavao više Njegovih osobina, njegova ovisnost, bliskost i ljubav prema Njemu bivaju veći. Bliskost je prvi učinak koji se rađa između zaljubljenika i voljenog. Hafiz Širazi kaže:

Sjećanje na Tebe je sa nama kud god da krenemo,

Povjetarac kose Tvoje upleo se u našu dušu

Suprotno hvalisavcima koji se isprječavaju ljubavi

Ljepota lica Tvoga znak je našega usmjerenja.

3. Osjećanje krajnjeg zadovoljstva i njegovo izravno percipiranje

Čovjekovo znanje o biću u nekim slučajevima ostvaruje se posredstvom pojma, tj. ograničeno je samo na to da je čuo za njegovo ime ili za neku njegovu lijepu ili ružnu osobinu. Međutim, u nekim drugim primjerima ova čovjekova spoznaja se ostvaruje posredstvom samog prisustva te stvari, što se naziva neposredno znanje ili istinska percepcija. Prirodno je da se učinci ova dva znanja veoma razlikuju. Pojmovno znanje o Bogu i Njegovim uzvišenim osobinama nije usporedivo sa neposrednim i prisutnim znanjem ljepote Njegova Lica.

Slast kušanja izravno-prisutne percepcije Hazreti Haqqa čovjeku daruje sve uzvišene moralne vrline i otklanja od njega sve neljudske osobine i zaprljanja. Tek nakon ovoga čovjek zadobiva svoju pravu vrijednost. Sama spoznaja vrlina uzrok je da se čovjek očisti od svakog oblika nečistoće, a nepostojanje ove spoznaje povod je zastranjenja i moralnog pokliznuća. Grijeh je posljedica njegovog nepoznavanja.

Hâdže Nasîruddîn Tûsi, r.a., komentirajući neke od riječi Ibn Sine iz posljednjeg poglavlja knjige El-Išârât we et-tanbîhât, pod naslovom Položaji arifa (مقامات العارفين), iznosi zapažanja o ljubavi i njenim djelatnim učincima, čija vrijednost ima velik značaj: “Ljubav duše je ona ljubav čiji je izvor i uzrok međusobna sličnost i srodnost po biti između zaljubljenika i voljenog. Glavnina napora zaljubljenika je usmjerena na posmatranje i djelovanje u skladu sa vrlinama i naravi voljenog, jer su to učinci proizašli iz duše voljenog... Ova ljubav dušu čini blagom, u njoj potiče čežnju, radost, samilost koja zaljubljenika sprječava da se zanima za grijehe.”[16]

Ono što je važno istaknuti iz govora Hâdže Nasîruddîna Tûsija jeste njegovo zapažanje da je ljubav uzrok jednog oblika spoznaje i da između zaljubljenika i voljenog postoji neupitna istovjetnost. Ista ova spoznaja čini da on zavoli sebe i da osjeća odvratnost prema svakom djelu i činu koji ide na njegovu štetu, te da ih izbjegava.

Iz predočenog vidimo koliku važnost islam pridaje spoznaji duše, te da je uzima za osnovu svake vrline i spoznaje Uzvišenog Boga. Ako čovjek poznaje vrijednost stvari, on je na oprezu da ta stvar ne padne u ruke neprijatelja. Drugim riječima, između spoznaje vrijednosti jedne stvari i njenog očuvanja postoji uzajamni odnos, što znači da koliko je vrijednost nečega veća, toliko i pažnja i oprez prema njemu rastu, i obrnuto. Čovjekova duša nije izuzeta iz ovog pravila. U onoj mjeri u kojoj budemo upoznati sa vrijednošću duše, toliko ćemo činiti napor da je ne uprljamo, i obrnuto, koliko budemo manje poznavali vrijednost duše, utoliko manje ćemo joj pridavati značaj.

Da bismo razumjeli nastavak govora Ibn Sine o obaviještenosti Božijih prijatelja o skrivenom potrebno je ukazati na podjelu poretka Stvaranja i cijele Kreacije. Dokazano je da se cijela Kreacija dijeli na tri dijela, i to:

1. Svijet transcendentnog (عالم تجرّد) ili Svijet uma (عالم عقل);

2. Svijet oblika, Imaginalni svijet (عالم مثال) ili Međusvijet, tj. Berzah;

3. Svijet materije i Svijet prirode.

Ovi svjetovi su u odnosu međusobnog prožimanja, tj. jedan se nastavlja na drugi ili bolje rečeno jedan drugog obuvata. Svijet materije i sve u njemu tek je odraz i manifestacija Svijeta oblika. Tako je i Svijet oblika ili Berzah odraz i sjena Svijeta nadmaterijalnog, tj. Svijeta tedžerruda. Drugim riječima, Svijet materije i prirode ima svoju unutrašnjost koja je Svijet oblika ili Berzah. Ovaj odnos je sličan odnosu govora i misli. Govor je manifestacija i odraz misli čovjeka. Ili poput slike u ogledalu, koja je odraz predmeta kojeg odražava. Isti odnos vlada i između Berzaha i Svijeta uma. Gore predočeno potpuno je saglasno sa kur'anskim učenjima, irfanskim osvjedočenjem i dokazima utemeljenim na logičkoj demonstraciji.

Za svako biće i savršenstvo koje postoji u Svijetu materije postoji savršenije u Svijetu oblika. Sve što postoji u Svijetu oblika, postoji savršenije u Svijetu tedžerruda. Shodno rečenom, čovjek koji ovlada Međusvijetom upoznat je sa svim tokovima i događajima Svijeta materije. Isti odnos vrijedi i za Svijet oblika i Svijet tedžerruda.

Važno je napomenuti da oblik i kakvoća postojanja i egzistiranja bića odgovara uvjetima i zahtjevima svakog od svjetova. Ne znači da će, obavezno, čovjek koji je poprimio oblik egzistencije u Svijetu materije, u Svijetu oblika sa istim, ali savršenijim odlikama biti ljepši, jači, pametniji itd., a u Svijetu tedžerruda još savršeniji. Ovakvo mišljenje nije potvrđeno ni jednim razumskim dokazom, kur'anskim ajetom ili predajom. Zapravo, egzistencija svakog bića u Svijetu oblika i Svijetu tedžerruda odgovarat će zakonima odnosa među bićima tih svjetova.

وَإِن مِّن شَىْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

“I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi spuštamo /u svijet materije/ samo u određenoj mjeri.”[17]

Vladar Egipta usnije san i želi njegovo tumačenje: “Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti.” Ljudi neznalice i lišeni savršenstava izražavaju nemoć pred njegovim zahtjevom. “Zbrkanih li snova!” – rekoše oni – “mi snove ne znamo tumačiti.” Međutim, hazreti Jusuf daje drugačiji odgovor: “Sijat ćete sedam godina uzastopno” – reče – “pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti, jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostat će jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.”[18]

Ostvarujući uvid u ovo kur'ansko kazivanje možemo zapaziti da suša postoji i u Svijetu materije, i u Svijetu oblika; ali, u svakom od njih na način svojstven tom svijetu.

Kada Ibn Sina kaže da se čovjeku – ako krene korakom razuma, ovlada jahalicom strasti i dušu zauzda uzdom samonadzora – otkrivaju slike Melekuta, i u ovom stanju on ovladava Svijetom materije, bivajući obaviješten o svemu na njemu, nije pretjerao u govoru, već je samo drugim riječima iznio ono čemu poučava Kur'an i što razum potvrđuje. Kako reče Hatif Isfahani:

U svakoj čestici koju srce rascijepi vidjet će sunce njezino!

Srce svake stvari je njegova istinska egzistencija i najplemenitiji njegov dio, koji predstavlja izvor njegovog života i opstanka, a u vezi je sa uzrokom po biti. Zato je u filozofiji rečeno: “Uzrok je potpuna definicija, tj. definijend posljedice, a posljedica je krnjava definicija uzroka ili drugim riječima, manifestacija svoga uzroka.”

Ako jednu kap srce rascijepi, iz njega će poteći stotine bistrih mora.[19]

Kada nestane individualiteta, nestaju same stvari i njihove granice. Otkriva se unutarnje i iz svake kapi poteče stotine bezobalnih mora.

Ako nam je ovo teško prihvatiti i povjerovati, to je zbog naše slabosti da ne razumijevamo ništa, osim svoga tijela, jedenja i ovisnosti o materijalnom svijetu.

Čovjek koji dospije na ovu razinu duhovnog putovanja prema stanovnicima Ovoga svijeta je milostiv i saosjećajan. Vidi ih lijepim, manifestacijama imena i osobina Uzvišenog. Ali ova stvorenja, koja svako za sebe predstavljaju jednu od manifestacija Uzvišenog i slave Ga jezikom, toliko su zapala u Svijet materije i tako su zarobljeni okovima Svijeta prirode da ne mogu učiniti ni najmanji korak ka višim svjetovima. Zbog toga je posvećenik puta samilostan prema njima i ima želju da ih upozna sa svojim svijetom. Ali – žalosti velike! – mi smo sami sebe sakrili neznanjem i zaokupili se nečim izvan nas!

Duhovni putnik vidi Ovaj svijet lijepim pogledom uma. Kako može biti ružno ono što je djelo Najljepšega? “Koji sve stvara u najljepšem obliku.”[20] Posvećenik puta ka Bogu koji je oživio um, a umrtvio nefs, cio svijet vidi kao ispoljavanje Biti Uzvišenog.

Najednom, kada Ti lik u ogledalo pehara pade,

Arif smijehom opčinjen u bezazlenu se pohotu dade.

Ljepota lica Tvog jednim što odsjajem po ogledalu pade,

Sve ove slike na ploči iluzija ona odjednom dade.

Sve slike opčinjenosti i izvrnutu sliku kad prikaza,

Jedan je plam profila krčmara, što se u peharu ukaza.[21] 

Ako je Ovaj svijet slika Njegova Lica, zašto da ne bude lijep? Razuman čovjek sva bića posmatra kroz očitovanje ljepote Njegova Lica i jedini mu je cilj ljubav prema Njemu.

Duša mu je stalno zaokupljena mišlju o Bogu iz čega crpi neopisivu radost i sreću. Sjećanje na Boga daje mu ushićenje prema kojem on gaji pohlepu i žudnju. On zna da sjećanje na Boga daruje mir i blagostanje duši. “A srca se, doista, kad se Allah spomene smiruju!”[22] Samo sjećanje na Boga srca čini mirnim, a duši daruje spokoj. Kejs ibn Mulevveh, poznatiji kao Medžnun, kaže:

“Imam želju samo jednom Lejlu da izdaleka vidim, ne bi li se ugasila vatra ljubavi koja mi obuze cijelo tijelo. Žene njenog plemena mi rekoše: ‘Želiš da vidiš očima svojim Lejlu, a oči ti okupirane čarima. Kako ćeš Lejlu vidjeti očima, kojima posmatraš drugo mimo nje i nisi ih suzama očistio? Ti uživaš u razgovoru s Lejlom, a još uvijek ti u ušima odzvanjaju riječi o drugima.’”

Zaljubljeni ne vidi ništa, osim voljenog i ljubavi. Ako ova ljubav postane duhovne prirode, kako to kaže Hâdže Nasîruddîn, između zaljubljenika i voljenog uspostavlja se jedan oblik jedinstva i sličnosti. Upravo ova sličnost zaljubljenika vodi ka nestajanju u voljenom, tj. dovodi ga u stanje iščeznuća i poništenja (fenâ).

U nastavku, Ibn Sina se osvrće na ljudska djela i virdove koji su neophodni za onoga koji putuje ka Uzvišenom. Namaz vidi kao najveće djelo, post kao najveći smiraj, a milostinju kao najbolje dobročinstvo. Drugim riječima, Ibn Sina, slijedeći Kur'an, kada govori o imanu i dobrom djelu, uvijek ih navodi zajedno sa sjećanjem na Boga, a govoreći o zadaćama putnika ka Bogu prilazi im sa dva stanovišta: jednog koji se tiče misli i drugog, koji se tiče praktičnog djelovanja. Misaoni ili umni aspekt prikazuje kao putovanje umom ka nebeskom svijetu, a praktični aspekt tog putovanja je u namazu, postu, milostinji, prikrivanju tajne. Namaz čine pokreti, razgovor i krajnja poniznost kroz sedždu na zemlji. Jedino post između svih ostalih oblika bogosluženja podrazumijeva odricanje: ne jesti, ne piti, ne gledati u zabranjeno, ne lagati itd. Upravo zbog toga se najveća iskrenost i očituje kroz post. Čovjek može neprekidno biti u stanju posta, a da niko drugi ne bude toga svjestan.

Jedna od stvari kojoj Ibn Sina posvećuje mnogo pažnje jeste pitanje davanja milostinje. U međusobnom dopisivanju sa Ebu Said Ebul-Hajrom on jako naglašava pomaganje siromasima. Ono što je zanimljivo u tom dopisivanju jeste njegovo istrajavanje na davanju milostinje nevoljnicima, koja – kako on to kaže – treba biti upućena onim siromasima prema kojim nemaš sklonost i zanimanje. To znači, ako se milostinja daje prijateljima, postoji velika vjerovatnoća u neiskrenost prema Bogu, drugim riječima, postoji vjerovatnoća da su drugi poticaji, a ne Uzvišeni Bog, imali udjela u ovom davanju. U suprotnom, ako čovjek daje milostinju onome koga ne voli, pa i neprijatelju, onda može sa većom vjerovatnoćom utvrditi da je u tome tražio samo Božije zadovoljstvo. Sakrivanje tajne predstavlja jedno od temeljnih načela putovanja ka Bogu i jednu od najvažnijih tajni Božije pomoći i uspjeha. Ono je je znak iskrenosti i istinoljubivosti u putovanju ka Bogu i ljubavi prema Njemu. Potvrde ovoga postoje kako u predajama, tako i u irfanskim stihovima.

Teškoća pokrivanja tajne ogleda se i u okolnosti da posvećenik često biva u položaju da mora trpjeti uznemiravanja Božijih robova, ali zato što su oni manifestacije Gospodara, on ih voli i pomaže, čime ujedno stiče Božije zadovoljstvo.

U nastavku svoje poruke Ibn Sina govori o jednoj od najvažnijih prepreka na putovanju ka Uzvišenom, a to je raspravljanje na način uobičajen među narodom, koji ovim putem želi jedino sebe uzdignuti iznad drugoga. Zbog toga Ibn Sina ovakav oblik rasprave opisuje kao najbesmisleniji napor. Sve dok čovjek bude posvećen onome šta je ko rekao, zarobljen besmislenim raspravljanjem neće moći uvidjeti svoje mahane i slabosti, te u krajnjem, neće se moći ni očistiti od njih. Naravno, raspravljanje radi uspostavljanja istine predstavlja najvrjednije naučne razgovore, s čime se po vrijednosti ništa drugo ne može uporediti. Treba znati da se uvjeti naučne rasprave razlikuju od uobičajene pučke rasprave, što je opsežno izneseno u islamskim predajama.

U nastavku se govori o jednom drugom zakonu koji čini temeljno načelo i mjerilo primanja djela, a to je iskrena namjera, radi Allaha, dž.š. Međutim, da bi se ostvarila iskrena namjera, postoji potreba za znanjem i spoznajom. Koliko su znanje i spoznaja veći, čovjek posjeduje veću snagu da učini djelo sa iskrenijom namjerom. Zato Ibn Sina i kaže da je najvrjednija namjera ona koja je potekla sa izvora znanja.

Korijen svake vrline i dobra je mudrost. Mudrost predstavlja viđenje i razumijevanje zbilje onakvom kakva jeste. Muhamed, s.a.v.a., u jednoj svojoj molitvi traži: “Moj Bože! Pokaži mi stvari onakvim kakve jesu!” Za ispravno razumijevanje mudrosti dovoljno je osvrnuti se na kur'anski ajet u kojem je ona označena kao “blago neizmjerno”.

وَمَن يُؤْتَ الْحِكْمَةَ فَقَدْ أُوتِىَ خَيْرًا كَثِيرًا

“A onaj kome je, mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim.”[23]

Čovjek koji mudrošću stekne uvid u zbilju stvari sve svoje teškoće: akaidske, moralne i društvene, otklanja sa lahkoćom. Ako čovjek shvati i uzvjeruje da se sva bića dijele na ona koja su samoopstojeća po svojoj biti i ona koja to nisu, i da je samo Uzvišeni Onaj Koji samoopstoji po sebi, a da sva ostala bića ovise o Njemu, kako u svom dolasku u postojanje tako i u svom daljnjem opstojanju, on će riješiti sve svoje teškoće. Ako čovjek shvati da je nužno postojeći Milostiv, Sveznajući i Svemoćni, da je Biće Kojem nikakva slabost, mahana i krnjavost nema pristupa, Biće Koje ničim nije ograničeno, Onaj Koji se nalazi između srca čovjeka i njega samog, Koji stalno posmatra čovjeka, Koji kada nešto želi to i biva, Koji stalno iščekuje molbe molitelja da im udovolji i otkloni njihove nedostake – ovakvo vjerovanje rješava sve čovjekove nedoumice. Zato Ibn Sina kaže da je korijen svake vrline i dobra – mudrost.

Časni Kur'an u suri El-Isrâ od 23. do 28. ajeta iznosi niz pouka u vezi sa vjerovanjem, moralom, filozofijom i društvom, da bi nakon toga u 39. ajetu Allah, dž.š., rekao:

ذَلِكَ مِمَّا أَوْحَى إِلَيْكَ رَبُّكَ مِنَ الْحِكْمَةِ

“To je mudrost koju ti Gospodar tvoj objavljuje.”[24]

Dakle, sve ono što je rečeno u pobrojanim ajetima predstavlja predmet mudrosti. Sagledavajući ove ajete shvatamo da je korijen svakoga dobra mudrost. Jedna od stvari koje ovi ajeti obrađuju jeste zbilja da čovjek nikad ne treba poreći ili prihvatiti govor, moral ili postupak ako nema znanja o njima. Prema tome, znanje je uzeto za mjerilo prihvatanja ili odbacivanja. Ako bi čovjek samo ovo pravilo primijenio u svom životu, da li bi bio suočen sa nevoljama? Sigurno da ne bi!

Na kraju poruke Ibn Sina se vraća govoru sa samoga početka pisma, a to je da Uzvišeni Bog treba biti prva i posljednja misao kojom čovjek treba da se bavi i da ovo praktično primijeni u životu. Čovjek bez monoteističkog pogleda na svijet neće nigdje stići niti će steći bilo kakvo savršenstvo. Gubljenje prve i osnovne misli jednako je gubljenju i posljednje misli, jer – “Ka Njemu se diže lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže.”[25]

[1] Kada se ukaže potreba, izrazi važnih termina navodit će se i na perzijskom jeziku, da bismo time ostvarili što vjerodostojniji prijevod teksta, a posebno uzimajući u obzir teškoću nalaženja odgovarajućih termina u ovom stadiju razvijenosti bosanskog jezika, za ovo područje nauke i u našem uobičajenom pogledu na svijet. Termini će biti doneseni na perzijskom jeziku, ali to neće ometati poznavaoce arapskog jezika u njihovom korištenju budući da je većina termina preuzeta upravo iz arapskog, sa neznatnom izmjenom u pisanju. (Op. prev.)
[2] Fâtir, 10.
[3] Ibn Sina, Mantiqu-l-mašriqejn, Muqaddima.
[4] En-Nahl, 96.
[5] El-Inšikâk, 6.
[6] El-Kijâme, 22-24.
[7] El-Mutaffifûn, 24.
[8] El-Insân, 11.
[9] En-Neml, 89.
[10] En-Nûr, 37.
[11] Ali ibn Husejn, Sahifa, potpuna knjiga Sedžadova, prijevod Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, DID, Sarajevo, 1997, str. 250.
[12] El-Isrâ, 1.
[13] El-A'râf, 143.
[14] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 101.
[15] El-Hašr, 21.
[16] Hâdže Nasîruddîn Tûsi, Šarhu-l-išârât, sv. 3, str. 383.
[17] El-Hidžr, 21.
[18] Jûsuf, 43-49.
[19] Šejh Mahmud Šabestari, Ružičnjak tajni.
[20] Sedžda, 7.
[21] Hafiz Širazi, Divan.
[22] El-Ra'd, 28.
[23] El-Bekare, 269.
[24] El-Isrâ, 39.
[25] Fâtir, 10.
Zadnji put promjenjen: %PM, %08 %824 %2014 %18:%Feb
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT