Vegetativne, životinjske i ljudske moći (20)

Učenje o duši u djelu Ibn Sine

 

Nakon što je postalo očito, prvo, da je svaka duša jedinstvena supstanca, drugo, da ova duša radi provođenja svojih radnji ima potrebu za moćima, treće, da su te moći višebrojne i četvrto – nakon što je postalo jasno šta je mjerilo njihove višebrojnosti – ostalo je da se u nastavku ukratko da opis svake od moći, njen položaj i radnje.

 

Vegetativna duša posjeduje tri moći:

  1. Moć prehranjivanja ima zadaću da stvara materiju sličnu onoj u tijelu u kojoj se nalazi, te potom tu materiju pridodaje tijelu i nadomještava ono što je propalo.[1] U tijelu postoje četiri druge moći, koje su potčinjene i služe moći prehranjivanja: moć privlačenja, moć varenja, moć odbijanja i moć čuvanja. Isto tako, postoje druga četiri kvaliteta koja služe ovim četirima moćima: toplota, hladnoća, vlažnost i suhoća. Svako od ovih svojstava služi moći prehranjivanja, a u krajnjem vegetativnoj duši.
  1. Moć razvijanja i rasta ima zadaću uvećavanja organa na skladan način u visinu, širinu i dubinu, te time oni dostižu savršenstvo svoga razvoja.[2]
  1. Moć reprodukcije ima zadaću da od tijela u kojem se nalazi uzme dio koji je sličan potencijalu i moći i potom, uz pomoć drugih tijela, proizvodi novo tijelo i dovodi ga u potencijalnost.[3]

Nakon što završi sa izlaganjem o radnjama i učincima ovih moći, Ibn Sina pristupa pojašnjenju njihovih krajnjih ciljeva. Cilj stvaranja moći prehranjivanja je očuvanje zbilje tjelesne supstance, moći razvijanja i rasta upotpunjavanje supstance štastva tijela, a cilj moći razmnožavanja je očuvanje vrste.[4]

U prvoj podjeli Ibn Sina životinjskoj duši pripisuje dvije moći: perceptivnu i pokretačku. Jedan niz životinjskih moći je izvor i uzrok kretanja životinja, a drugi niz je izvor percepcije i vođenja do cilja. Upravo zato se i kaže da su kretanje po volji i percepcija svojstva životinja, dok su prehrana, rast i razmnožavanje svojstva biljaka.

U sljedećoj podjeli Ibn Sina moć kretanja dijeli na poticajnu (باعثة) i djelatnu (فاعلة). Moć kretanja je – na temelju okolnosti što je poticajna moć – moć stremljenja i pobuđivanja žudnje. U slučaju kada se u imaginaciji formira slika koja odgovara i poželjna je njenoj prirodi ili ne odgovara i odbojna joj je, ona pokreće drugu moć, moć kretanja, odnosno djelatnu moć: da krene prema tom cilju ili da pobjegne.[5] Iz ovog postaje očito, prvo, da je početna tačka poticaja i pokretanja ove moći u percepciji i drugo, da između instrumenta percepcije i pokretanja postoji neka vrsta uzajamne povezanosti.

Sama poticajna moć se dijeli opet na moć strasti i moć srdžbe ili, drugim riječima, na privlačnu i odbijajuću, što predstavlja želju ili odbojnost prema nečemu. Strast je ona vrsta moći koja potiče na približavanje onome što se odslikava u imaginaciji kao nužno ili korisno i tim putem crpi zadovoljstvo, dok moć srdžbe potiče na udaljavanje i izbjegavanje imaginarnih slika, koje smatra štetnim i putem njihovog nadvladavanja dolazi do zadovoljstva.[6]

Djelatna moć kretanja je rasprostranjena u tjelesnim organima i živcima i uzrok je pojave pokreta u mišićima tijela, koji se ostvaruju posredstvom tetiva i veza, budući da su mišići ovim nitima povezani sa kostima, čijim se zatezanjem i puštanjem organi tijela pokreću u željenom pravcu.

Dakle, u cjelini gledano, moći životinjske duše broje trinaest oblika, a ako uzmemo u obzir da postoje četiri vrste osjetila dodira njihov broj je onda šesnaest, i ako uzmemo šest, a ne pet unutarnjih, onda ih je ukupno sedamnaest. Sve izneseno ćemo predočiti kroz sljedeći grafički prikaz:

Oko pitanja broja moći ljudske duše postoji određeno neslaganje između stavova filozofa i riječi Ibn Sine. Također, između riječi samog Ibn Sine i komentatora njegovih djela mogu se uočiti suprotnosti na koje ćemo ukazati u nastavku ove rasprave.

Ibn Sina na početku rasprave ukazuje na dvije moći duše obdarene razumom, i to onu koja je okrenuta njegovom znanstvenom vidu, odnosno upravlja njime i drugu, okrenutu njegovom praktičnom djelovanju. Za oba ova vida se koristi termim razum, ali kao višeznačnica, pa se zato kaže da čovjek posjeduje dva razuma: spekulativni i praktični. Ibn Sina kaže: “Nakon što kakvoća naravi (مزاج) postane skladnija i uravnoteženija, ona prima ljudsku dušu. Ljudska duša je dragulj koji ima dvije moći: pokretačku i unutarnju percepciju, s tim da je unutranja percepcija dvojaka: ona je spekulativna i praktična.”[7] Iz ovih Ibn Sininih riječi jasno se da uočiti da on u ovoj podjeli navodi tri oblika moći za dušu obdarenu razumom.

U vezi sa djelatnom ili praktičnom moći koja stoji naspram spekulativne moći, na drugom mjestu Ibn Sina kaže sljedeće: “Djelatna moć je izvor kretanja ljudskoga tijela ka izvršenju pojedinačnih djela na temelju viđenja proizašlih iz njegovih stanovišta, kojem se pripisuje jedan oblik percepcije.”[8] U ovim riječima Ibn Sina djelatnu moć – koja je ujedno diobeni udio (قسيم) u odnosu na spekulativnu moć pri podjeli moći duše – navodi kao moć kretanja ili izvor kretanja i istovremeno joj pripisuje jedan oblik percepcije. Poredeći ovu podjelu sa gore predočenom može se uočiti određeno razilaženje u riječima Ibn Sine.

S druge strane, jedno od mjerila višebrojnosti moći duše koje Ibn Sina ističe jeste različitost u rodu, tako da on percepciju i pokretanje navodi kao dva različita roda. Upravo zbog toga i zaključuje da je nemoguće da percepcija, kao izvor akcije, i pokretanje, kao izvor reakcije, budu rezultat jedne te iste moći. Međutim, u posljednjoj podjeli Ibn Sina djelatnoj moći pripisuje određeni oblik percepcije, iako znamo da je ona izvor djela, a ne percepcije. Suočeni s ovom okolnošću, komentatori Ibn Sine bili su u nedoumici kako da to objasne. U nastavku ćemo navesti neke od tih komentara.

Fahru Razi kaže: “Čovjek posjeduje jednu specifičnu moć kojom percipira pojedinačna pitanja u vezi s tim šta treba ili ne treba uraditi.”[9] A na drugom mjestu opet primjećuje: “Ove riječi Šejha (Ibn Sine) ukazuju na to da on priznaje da duša percipira partikularna pitanja zato što promišlja o tome da li je određena stvar lijepa ili ružna, djelo pohvaljeno ili pokuđeno. Nemoguće je da nakon ovog saznanja ne počini djelo.”

Autor djela Et-Tahsîn, Behmanjâr, kaže da djelatna moć nema nikakav oblik percepcije.[10]

Allame Qutbuddin kaže: “Praktični razum je izvor aktivnosti, dok je spekulativni razum izvor percepcije.” Potom dijeli percepcije na dva oblika: na one koje su vezane za djelo i one koje to nisu.[11]

Uglavnom, neki mislioci sa namjerom da opravdaju Ibn Sinu uočili su da se sa preciznim uvidom u njegove riječi može reći da duša posjeduje dva aspekta: jedan koji je usmjeren ka višem i drugi koji je usmjeren ka nižem. Prirodno je da svaki od ovih aspekata ima potrebu za moći neovisnom o drugoj. Kada je duša usmjerena ka višem svijetu, ona ostaje pod njegovim uticajem i prihvata univerzalne i nematerijalne slike. Čovjek se usavršava upravo u okrilju povezanosti sa ovim univerzalnim slikama. Međutim, kada je duša usmjerena ka svijetu nižem od sebe, ona upravlja tijelom i raspolaže njim onako kako želi. Spekulativni razum ima zadaću upravljanja i uređuje prvi oblik djelatnosti duše, a praktični razum drugi oblik djelatnosti. Potom kaže da je spekulativni razum, koji upravlja i uređuje viši aspekt duše, onaj koji percipira univerzalije. U tom višem svijetu duša pronalazi nematerijalne oblike, bilo da su to sudovi, bilo sami pojmovi. Prirodno je da su partikularni pojmovi izvan područja djelovanja ove moći.

S druge strane, pojmovi koje mi percipiramo dijele se na dva oblika: pojmovi koji su u vezi sa djelom i oni koji su u vezi sa zbiljom. Uobičajeno, prvi oblik percepcija tiče se pitanja šta je obavezno a šta nije, šta je lijepo ili ružno. Naprimjer, pravednost je pohvaljena i lijepa i zato je se treba obavezno pridržavati. Nepravednost je pokuđena i ne treba je provoditi. Međutim, drugi oblik percepcija nije takve prirode i bavi se pitanjima zbilje i stvorenog. Sudovi ovog područja percepcije su određeni pojmovima postojanja ili nepostojanja nekog predmeta ili zbilje. Naprimjer: Bog postoji. Babaroga ne postoji. Ibn Sina vjeruje da spekulativni razum percipira univerzalije, dok je aktivnost praktičnog razuma vezana za pitanja lijepog ili ružnog, ali u konkretnom partikularnom slučaju. Upravo zbog iznesenog, pri donošenju partikularnog suda praktičnog razuma on se pomaže univerzalnim, primarnim, iskustvenim, općeprihvaćenim sudovima spekulativnog razuma.


[1] Ibn Sina, Mabda' we ma‘âd, str. 92; Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 33; Ibn Sina, En-Nedžât, str. 320; Ibn Sina, Resâ'el, str. 49; Ibn Sina, Resâleje nefs, str. 13; Šejh Išraq, Se resâleje, str. 113.
[2] Ibn Sina, Mabda' we ma‘âd, str. 92; Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 33; Ibn Sina, En-Nedžât, str. 320; Dânešnâmeje 'Alaji, str. 79; Ibn Sina, Resâ'el, str. 49; Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 407.
[3] Dânešnâmeje 'Alaji, str. 79.
[4] Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 47.
[5] Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 33; Ibn Sina, En-Nedžât, str. 341; Ibn Sina, El-išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 411.
[6] Ibid.
[7] Dânešnâmeje 'Alaji, str. 101.
[8] Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 37; Ibn Sina, En-Nedžât, str. 331.
[9] Fahru Razi, El-Mabâhisu-l-mašreqijje, sv. 2, str. 412.
[10] Behmanjâr, Et-Tahsîn, str. 790.
[11] Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 352.
Zadnji put promjenjen: %PM, %08 %828 %2014 %18:%Feb
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT