Uvod u logiku - Definicija logike 1.

Uvod u logiku

Znanje o logici

Logika je nauka koja je izvana ušla u islamsku kulturu i priznata je od strane muslimana kao preliminarna nauka čak i kad su u pitanju vjerske nauke.

Logika je prevedena sa grčkih tekstova. Utemeljitelj ove znanosti je Aristotel iz drevne Grčke. Ova nauka se kod muslimana proširila tako da su je muslimani obogatili i doveli je do njenog vrhunca. Najobuhvatnija knjiga Aristotelove logike koju su napisali muslimani je "Logika" iz knjige Eš-Šifâ (اَلشِّفَاءُ) od Avicene (Ibn Sine). Knjiga logike koja se obrađuje u Ibn Sinaovom Eš-Šifa-u nekoliko puta je opširnija od same Aristotelove logike. Grčki tekst, arapski prijevod i prijevodi na ostale strane jezike očuvali su Aristotelovu logiku i bili su dobra osnova za kasnije istraživače. Aristotelovu logiku je na arapski jezik preveo Hunejn ibn Ishak. Taj prijevod je i danas dostupan. Istraživači koji poznaju grčki jezik, pošto su uporedili ovaj prijevod sa ostalim, tvrde da je Hunejnov prijevod, jedan od najpreciznijih prijevoda te knjige.

Nekoliko posljednjih stoljeća Aristotelova logika je bila izložena kritici Francis Bacona iz Engleske i René Descartesu iz Francuske. U njihovim radovima aristotelovu logiku su jednom proglašavali pogrešnom, a drugi put nekada beskorisnom. Prošle su godine, pa i dva-tri stoljeća od kako je evropski svijet izgubio povjerenje u Aristotelovu logiku nakon prethodno spomenutih naučnika, dok je u zadnje vrijeme smanjen pritisak na aristotelovu logiku. Ono što je za nas važno jeste da mi slijepo ne prihvatimo Aristotelovu logiku, jer tako i ne možemo donijeti sud o njoj. Zapravo, potrebno je da sâmi istražimo logiku i da saznamo u čemu je kvalitet i vrijednost Aristotelove logike. Iz tog razloga, u nastavku, prvo ćemo navesti definiciju logike, pa onda njene koristi da bi saznali njenu vrijednost. Potom ćemo u poglavlju o dedukciji (قِيَاس) navesti kritike koje su upućene Aristotelovoj logici, a iznijet ćemo i našu kritiku o njima, da bi na kraju dali svoje zaključno mišljenje.

Definicija logike

Logika je “zakonitost ispravnog razmišljanja”; što znači da su logički zakoni i pravila poput sredstva za mjeru pomoću kojeg moramo mjeriti ispravnost svojih argumenata, kada hoćemo dokazati naučne ili filozofske studije i da procijenimo dokaze da u njima ne bi došlo do greške. Logika je filozofima i naučnicima isto ono što je i visak zidarima. Zidar koristi visak u svom poslu da bi izmjerio koliko je zid koji pravi ravan ili ne, i da li je površina koju je pripremio vodoravna ili ne.

Upravo zato, definicija logike glasi:

آلَةٌ قَانُونِیَّةٌ تَعْصِمُ مُرَاعَاتُهَا الذِّهْنَ عَنِ الْخَطَإِ فِي الْفِکْرِ.

“Logika je zakonodavno sredstvo čijim se pridržavanjem um štiti od greške pri razmišljanju.”

Korist logike

Iz sâme definicije logike proizlazi i njena korist. Već je jasno da je korist logike u tome što ona čuva misli od pogreške. Međutim, iz sâme definicije nije jasno kako logika sprječava greške kod razmišljanja. Potpuno objašnjenje u vezi s ovim pitanjem će biti razumljivo tek kada se upoznamo, bar ukratko, sa pitanjima koja se proučavaju u logici i stoga ćemo nabrojati neka od njih.

Na početku je važno da definišemo “mišljenje” (فكر). Sve dok ne shvatimo šta znači mišljenje u logici, nećemo moći znati zašto je logika sredstvo za razmišljanje. Drugim riječima, neće biti jasno zašto je logika mjerilo greške pri razmišljanju.

“Razmišljanje” (تَفَکُّر) je povezivanje nekoliko poznatih pojmova da bi stigli do novog poznatog pojma, i da bi pretvorili nepoznat pojam u poznat.

Ustvari, razmišljanje je kretanje uma (ذِهْن) od nepoznatog kojeg želimo spoznati prema grupi poznatih, zatim, kretanje od poznanica prema nepoznatom zbog pretvaranja istog u poznato.

Zbog toga se mišljenje nekada definiše na sljedeći način:

تَرْتِيبُ أُمُورٍ مَعْلُومَةٍ لِتَحْصِيلِ أَمْرٍمَجْهُولٍ.

“Redanje poznatih stvari za stjecanje nepoznate stvari.”

Nekada, opet, se kaže i ova definicija:

مُلاَحَظَةُ الْمَعْقُولِ لِتَحْصِيلِ الْمَجْهُولِ.

“Zapažanje poznatog za sticanje nepoznatog.”

Kada um razmišlja i povezivanjem njemu poznatih stvari želi da pretvori nepoznato u poznato, on mora da među njemu poznatim pojmovima stvori poseban oblik i sklad. To znači da umu poznati pojmovi mogu biti od koristi samo ako poprime određenu formu i poseban oblik. Logika precizira pravila i zakone tih formi i oblika, što znači da logika objašnjava nama da će naši poznati pojmovi biti plodni samo ako posjeduju ispravnu formu i oblik po logičkim zakonima.

Uopće, razmišljanje nije ništa više od uređivanja poznatih pojmova i oslanjanje na njih za pronalazak novih. Zato kada kažemo da je logika pravilo ispravnog razmišljanja, a sa druge strane tvrdimo da je razmišljanje kretanje misli od premisa do zaključka, dolazimo do zaključka da je svrha logike da pokaže zakone ispravnog kretanja misli. Ispravno kretanje misli je samo ispravno redanje i formiranje poznatih pojmova.

Dužnost logike je, zato, kontrolisanje misli u toku kretanja.

Pogreška uma

Dok um razmišlja i uzima neke stvari za premise drugim stvarima moguće je da radi pravilno, a moguće je i da pri tome pogriješi. Uzrok pogreške uma može da bude jedan od dva sljedeća faktora:

1. Premise koje je imao kod sebe kao poznanice (مَعْلُوم) su pogrešne, što znači da su premise koje sačinjavaju sadržaj našeg argumenta pogrešne.

2. Sklad, forma i oblik s kojim smo povezali premise nije ispravan; znači iako je sadržaj [odnosno premise] argumenta ispravan, ali je forma argumenta pogrešna.

Argument u umnom svijetu je poput zgrade. Jedna zgrada je pravilno izgrađena ukoliko materijalni sadržaj zgrade ne bude faličan i forma i oblik zgrade poštuje standardne uslove za izgradnju. Bilo koji od ova dva faktora da nedostaje, stanari neće imati povjerenje u izdržljivost zgrade. Kao primjer za argumente, ako kažemo:

Sokrat je čovjek.

Svaki čovjek je zločinac.

Sokrat je zločinac.

Argument je sa gledišta forme pravilan, ali je neispravan zbog sadržaja. Rečenica “Svaki čovjek je zločinac” je pogrešna.

Međutim, ako kažemo:

Sokrat je čovjek.

Sokrat je učenjak.

Čovjek je učenjak.

Argument je ispravan u pogledu sadržaja, dok mu forma nije logična [tj. nije zadovoljila pravila logike] te je zato i zaključak koji smo dobili pogrešan. Odgovor na pitanje: zašto forma ovog argumenta nije logički ispravna razjasnit ćemo kasnije u poglavlju o dedukciji.

Mjera greške u Aristotelovoj logici je ograničeno samo na oblik i formu, dok je mjerilo greške u sadržaju argumenta van dohvata Aristotelove logike. Zato se Aristotelova logika naziva “formalna logika” (مَنْطِقُ الصُّورِيّ). Da li je osnovana logika koja će mjeriti i greške u materiji argumenata ili ne, je pitanje na koje ćemo dati odgovor, opet, u poglavlju posvećenom dedukciji.

Od svega istaknutog dolazimo do zaključka da je vrijednost Aristotelove logike u tome da mjeri greške u razmišljanju, znači da mjeri greške u oblikovanju i formiranju čovjekovih argumenata. Kojim zakonima logika pruža to mjerilo istraživaču, pitanje je koje će postati jasno nakon detaljnog izučavanja logike.

Zadnji put promjenjen: %PM, %19 %835 %2014 %19:%Maj

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT