Uvod u logiku - Pet logičkih vještina 15.

Uvod u logiku

Na prethodnim predavanjima često smo govorili o sadržaju dedukcije. Naprimjer u narednoj dedukciji:

Sokrat je čovjek.

Svaki čovjek umire.

Zato, Sokrat umire.

Sadržaj dedukcije sačinjavaju dvije premise, manja i veća, ali ove premise u primjeru imaju poseban izgled, a to je da se srednji pojam ponovio i to tako što je u manjoj premisi predikat, a u većoj subjekat; i manja premisa je afirmativna, a veća premisa je univerzalna. Ove karakteristike su podarile poseban oblik sudovima, i to nazivamo “forma dedukcije”.

Što se tiče koristi i uticaja kojeg dedukcija rezultira on se dijeli na pet vrsta. Ovih pet vrsta dedukcije povezane su sa sadržajem dedukcije, a ne sa formom. Ljudi koji se koriste dedukcijom i iznose dokaz imaju različite ciljeve. Cilj osobe koja argumentuje je jedan od pet učinaka koje dedukcija ostvaruje.

Nekada je cilj dedukcije, tj. njena svrha i učinak na ta što kod sagovornika proizvodi sigurnost, što znači da donositelj dedukcije hoće da upozna sagovornika sa nekom nepoznatom istinom, koja može biti nepoznata njemu ili sagovorniku, i da razjasni istinu po tom pitanju. Ovaj cilj se obično slijedi u naukama i filozofiji i u ovim područjima se koriste ovakve vrste dedukcije. Naravno, kod ovih dedukcija moraju se koristiti sadržaji koji su sigurni i bez najmanje sumnje.

Nekada je cilj donositelja dedukcije savladavanje i primoravanje na predaju sagovornika. U ovom slučaju, nije nužno da koristimo sigurne sadržaje, zapravo dovoljno je da koristimo neke pojmove koje suprotna strana govori, tj. koje sagovornik priznaje, iako one mogu biti nesigurne.

Cilj dedukcije može biti i zadovoljavanje sagovornika, da bi ga naveo na neku radnju ili spriječio od neke druge. U ovom slučaju je dovoljno da se koristimo čak i pretpostavkama i nesigurnim znanjima da bi mu dokazali željeni zaključak, kao kada hoćemo spriječiti neku osobu da ne uradi loše djelo i nagovještavamo mu moguće štetne posljedice koje nisu još sigurne.

Nekada je cilj iznositelja argumenta samo to da neku osobu uljepša ili ugrozi u očima sagovornika. Zato se u ovom obliku argument nadopunjuje nečim lijepim ili ružnim stvarima koje dodajemo pojmu.

Nekada cilj može biti samo da sagovornika odvedemo u pogrešnom smjeru. U ovom slučaju možemo nesigurne stvari izgovarati kao da su sigurne, neprihvaćene stvari kao prihvaćene, ili nevjerovatne stvari staviti na mjesto vjerovatnih ideja i tim činom sagovornika navodimo na pogrešku.

Zaključak: cilj čovjeka u njegovim dokazivanjima jeste ili otkrivanje istine ili ubjeđivanje sagovornika i oduzimanje vremena za razmišljanje ili odobravanje misli sagovornika za poticaj na radnju i odstupanja od neke radnje ili samo igranje sa emocijama sagovornika, tako da uljepša neku stvar koja je u njegovim mislima ružna, i učini ružnim ono što je kod njega lijepo, čak i da prikaže ono što je već kod sagovornika lijepo još ljepšim, i najzad da ono što je već kod druge strane ružno učini još ružnijim, ili navođenje na pogrešno.

Sagledavajući sve oblike dedukcija s obzirom na svrhu ima ovih pet vrsta i sadržaji dedukcije razlikuju se zavisno od cilja kojeg prati dedukcija:

1. Dedukciju koja otkriva istinu, nazivamo “logička demonstracija” (argumentacija).

Sadržaj ove dedukcije je ili osjetilan sud, kao kada kažemo: “Sunce je svjetleće tijelo”, ili empiričan sud, kao: “Penicilin uništava gnojni čvor u tijelu”, ili primarna očiglednost, kao što je: “Dvije stvari jednake sa trećom su međusobno jednake”, i ostali sudovi koji su očigledni, a nema potrebe da ih ovdje detaljno navodimo.

2. Druga vrsta dedukcije je ona koja ubjeđuje sagovornika da se preda istini i sastoji se od sadržaja koji su prihvaćeni od strane sagovornika, bilo da su sigurni ili nesigurni, ili da ih svi ljudi prihvataju ili ne. Ovu vrstu silogizma nazivamo “dijalektikom”, kao kada jedna osoba prihvata sve govore nekog filozofa ili pravnika, a mi ga ubjeđujemo da povjeruje u neke stvari zato što je taj naučnik prihvaćen od strane sagovornika, iako je moguće da mi čak ne verujemo ili ne priznajemo tog naučnika i njegova stajališta. Za ovu vrstu dedukcije možemo navesti mnogo primjera. Navest ćemo priču koja u sebi ima željeni primjer.

Na jednom naučnom sastanku kojeg je Memun, abasidski halifa, priredio za učenjake različitih pravaca i vjera, gdje je Imam Reza – mir s njime – predstavljao muslimansku misao, počeo je razgovor između kršćanskog naučnika i Imama Reze u vezi Isaa, a.s., kao Boga ili roba. Kršćanski učenjak je vjerovao da Isa, a.s., poseduje božanstvo i da je nadljudsko biće. Imam Reza, mir s njime, je pritom rekao: “Isa, a.s., je bio u svemu dobar, jedina mu je mahana što nije mnogo činio ibadet kao svi ostali poslanici.” Kršćanski učenjak na to reče: “Čudno je od tebe da kažeš tako nešto. Isa, a.s., je bio najveći štovatelj Boga.”

Čim je Imam Reza čuo da je kršćanski učenjak priznao da je hazreti Isa, a.s., robovao Bogu, reče: “Kome se molio hazreti Isa, a.s.? Zar nije moljenje dokaz položaja roba? Zar nije rob znak da hazreti Isa, a.s., nije Božanstvo?”

Tako je Imam Reza, mir s njime, koristeći se onim što kršćanski učenjak prihvata (što i sam Imam Reza prihvata), porazio ovog učenjaka.

3. Dedukciju kojom zadovoljavamo misli sagovornika i navodimo ga na potvrdu, bar pretpostavljenu, dok je naš glavni cilj da sagovornika prinudimo da izvrši neki posao ili da ga odvratimo od nekog posla, nazivamo “retorika”. U retorici moramo koristiti obično one sadržaje koji u najmanju ruku stvaraju pretpostavke i sumnje u mislima sagovornika, kao što su sudovi: “Lažov je obrukan pred svima” ili “Plašljiv čovjek je neuspješan.”

4. Dedukcija koja ima za svrhu samo to da lijepu imaginarnu odjeću odjene željenom pojmu jeste “poezija”. Upotreba pojmova, metafore i figura pripada ovoj vrsti. Poezija ima direktnu i usku vezu sa imaginacijom. Zato što postoji odnos između pojmova i emocija, što znači da svako poimanje sadrži u sebi i nadraživanje emocija, poezija se ovim putem koristi poimanjem i njima kontroliše emocije shodno sa svojim ciljevima te tako navodi ljude na velika ili čudna djela, a može ih i spriječiti od djelovanja.

Rudakijevi stihovi koje je ispjevao samanidskom vladaru i uticaj njegove pjesme na kraljevu emociju da se vrati prema Buhari od koje se udaljio je najbolji primjer koji možemo ovdje navesti:

ای بخارا شاد باشد و شاد زی شاه زی تو میهمان آید همی

شاه سرو است و بخارا بوستان سرو سوی بوستان آید همی

شاه ماه است و بخارا آسمان ماه سوی آسمان آید همی

Zdravo, Buharo, al' te sreća prati

Emir, tvoj život, sad će da se vrati

Emir je čempres, a Buhara bašta,

Mjesec već hiti, baštu da zakiti,

Emir je mjesec, a Buhara nebo,

Čempres već brodi, nebo da pohodi.

5. Dedukcija kojoj je cilj i svrha navođenje na pogreške sagovornika je “sofistika” ili “falacija”.

Znanje ove vještine koristi čovjeku poput poznavanja bolesti, mikroba i otrova da bi se sačuvao o njih. Tako raspolaganjem ovim znanjem čovjek može da se sačuva od prevara osoba koja hoće to da učini ili da izliječiti onoga ko je otrovan ovom bolešću. Znanje vrsnih sofistika je upravo zato korisno da čovjek ne zalazi u te stranputice iako ga neko drugi pokušava prevariti i da spasi druge koji su neznajući krenuli tim putem.

Logičari su spomenuli 14 vrsta sofistike. Mi ovdje ne možemo da opširno ukažemo na sve njih, ali ćemo ukratko naglasiti najvažnije:

Sofistika se u generalnoj podjeli dijeli na dvije vrste: sofistika u riječima i sofistika u značenjima.

Sofistika u riječima je ona koja dolazi od riječi i izreka u sudu; kao kada višeznačnice (homonim) koristimo za srednji pojam dedukcije te onda pretpostavimo jedno značenje u manjoj premisi, a drugo značenje u većoj premisi, a ono što je zajedničko i ponavlja se u dedukciji jeste samo riječ, a ne značenje. Zaključak koji slijedi iz takve dedukcije je nužno pogrešan.

Naprimjer, znamo da je riječ “kosa”u našem jeziku homonim. Može značiti “kosa na glavi”, kao što može značiti i “kosa s kojom se kosi sjeno”. Ako neko kaže:

Ono što raste na glavi je kosa,

Kosa je pribor za košenje trave,

Zato, ono što raste na glavi je pribor za košenje trave,

učinio je sofistiku. Druga vrsta sofistike u riječima je korištenje figure i metafore, kao kada kažemo za hrabrog čoveka da je lav. Kada bi neko rekao:

Zejd je lav,

Svaki lav ide na četiri noge,

Zato, Zejd ide na četiri noge,

jeste sofistika u riječima.

Sofistika u značenju nije povezana sa riječima, nego je u vezi sa značenjem. Primjer za ovu sofistiku je ono što smo u vezi negacije dedukcije već ranije prenjeli od Dekarta i ostalih kada kažu da u svakoj dedukciji ako su premise poznate i zaključak je sam po sebi poznat te stoga nema potrebe da izvodimo dedukciju, ali ako su premise nepoznate, dedukcija ih ne može sa nama upoznati pa samim tim i dedukcija je bezvrijedna.

Sofistika na ovom primjeru je u sljedećem: “Ako su premise poznate, zaključak je sam po sebi poznat.”Međutim, samo poznavanje premisa nam nikada neće ponuditi zaključak. Poznavanje premisa tek nakon što ih uredimo i spojimo postaje uzrok koji vodi ka zaključku i to ne svako uređivanje i spajanje, nego spajanje pod određenim uvjetima koje smo već spomenuli u logici. Znači da je sofistika nastala kada je netačna stvar pod maskom tačne stvari ušla u premise, a time i u dedukciju.

Poznavanje svih vrsta sofistike i upotrebljavanje tog znanja tako da shvatimo koja vrsta sofistike je izvršena u dokazima je neophodno znanje. Možemo reći da ima više faličnih dedukcija u riječima filozofa, nego što je pravilnih. Upravo zato je važno da prepoznamo sve vrste sofistike i da koristimo to znanje da bi upoznali njene primjere.

Zadnji put promjenjen: %PM, %19 %833 %2014 %19:%Maj

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT