Uvod u logiku - Pojam i tvrdnja 3.

Uvod u logiku

Islamski logičari polaze s logičkim raspravama od definicije “znanja” i “opažanja”, pa ih grupišu u dvije podgrupe, pojmove i sud. Tako imamo u logici podjelu na poglavlje o pojmovima i poglavlje o sudovim. Pojam i  sud se, također, svako od njih, dijeli na:

1. nužno ili očigledno,

2. teoretsko (misaono) ili stečeno.

Razmišljanje i dokazivanje – za koje Aristotelova logika tvrdi da pojašnjava njihovo ispravno korištenje – je to da um od očiglednih (samoevidentnih) i nužnih pojmova postigne misaone i stečene pojmove, i da eventualno upotrijebi te pojmove za ostvarenje i dosezanje do novih misaonih i teoretskih pojmova. Isto vrijedi i za tvrdnje, a to znači da um koristi nužne i očigledne tvrdnje kao osnovu za dosezanje do misaonih tvrdnji, kao što i u daljenjem može iskoristiti iste te misaone tvrdnje za dosezanje do drugih misaonih tvrdnji.

Stoga je poželjno da, prije svega, definišemo “znanje” i “opažanje”, a onda “pojam” i “sud”, i na kraju “nužno” i “misaono”.

Znanje i opažanje

Čovjek u sebi osjeća stanje koje naziva znanje, opažanje i tome slično. Suprotno tome je neznanje.

Kada vidimo nekog koga do tada nismo vidjeli ili odemo u grad u kojem nismo nikada bili, u sebi pronalazimo nešto novo što do tada nismo imali, a to je predodžba i slika te osobe ili tog grada.

Naše prvo stanje u kojem nismo imali ove zamisli, odnosno negativno stanje, nazivamo “neznanje”, dok drugo stanje, ono pozitivno, u kojem imamo predodžbu o gradu i osobi, i te slike i zamisli nas povezuju sa spoljnim zbiljama [izvan uma], naziva se “znanje” i “opažanje”.

To znači da um posjeduje svojstvo oslikavanja i oblikovanja stvari, sa tom razlikom što slike i oblici kod drugih stvari ne sjedinjuju te stvari sa spoljnim zbiljama, drugim riječima ne čine ih svjesnim spoljnih zbilja, dok slike i oblici u umu, povezuju nas sa svijetom izvan nas samih i obavještavaju nas o njima. Zašto je tako? U čemu je razlika?

Zašto odgovor na ovo pitanje rješava filozofija, ne logika?

Dakle, znanje je oblik spoznatog u umu. Stoga se i znanje definiše na sljedeći način:

العلمُ هَوُ الصُّورَةُ الحاصِلَةُ مِن الشَّیءِ عِندَ العَقلِ.

“Znanje je stečeni oblik stvari prisutan u umu.”

Povod podjele znanja na pojam i tvrdnju (sud) je to što je naše znanje nekada tako da um donosi sud o tome da postoji ili ne postoji veza između dvije stvari, što znači da u tom slučaju naše znanje pripada sudu o stvarima i naše znanje ima oblik presuđivanja, a drugi put nije tako i naše znanje nije presuđujućeg karaktera. Prva vid znanja je kao naše znanje: “Vrijeme je toplo” ili “Vrijeme nije toplo”, “Govoriti istinu je dobro” i “Lagati nije dobro.” Tvrdnja je sud uma koji on donosi u vezi dvije stvari. Ovaj čin donošenja suda od strane uma nazivamo “tvrdnja”.

Međutim, um u svojoj vezi sa stvarima kroz znanje o njima nema uvijek ovaj sudski oblik. On nekad stvari spozna bez da o njima nešto presudi. Čak u onom stanju kada um donosi sud, sâm sud je jedno znanje i zove se tvrdnja, a one stvari koje obnašaju subjekat i predikat – one dvije stvari u vezi kojih um donosi sud – nešto su drugo pored tvrdnje. Te slike o kojima um donosi sudi su “pojmovi”.

Zato, kada donosimo sud u svom umu, recimo, da je vrijeme toplo, taj sud je tvrdnja, dok su umski oblici “vrijeme” i “toplo” pojmovi.

Prvi koji je napravio podjelu znanja na pojam i sud je istaknuti islamski filozof Ebu Nasr Muhamed ibn Tarhanov Farabi. Tu podjelu su prihvatili i ostali naučnici i uzeli je za osnovu rasprava u logici. Stoga su podijelili rasprave u logici na dva dijela: poglavlje o pojmovima i poglavlje o sudovima (tvrdnjama). Prije ovoga teme u logici nisu bile podijeljene na ovaj način.

Očigledno i misaono

Kao što smo rekli, termini “očigledno” i “misaono” su jedni od onih koji se redovno spominju u logici i filozofiji, te ih stoga moramo dodatno pojasniti.

Pojmovi i tvrdnje se dijele na: očigledne i misaone.

“Očigledno” je opažanje ili znanje kojem nije potrebno razmišljanje, dok je “misaono” ono u vezi čega se mora uložiti napor promišljanja.

“Očigledno” je ono što je poznato samo po sebi, a “misaono” je ono što nije poznato samo po sebi, nego mora da bude pojašnjeno drugim očiglednim stvarima.

Drugim riječima, "očigledno" je ono za šta ne treba razmišljanje, a "misaono" je ono za šta treba razmišljanje da bi postalo jasno.[1]

Naprimjer, kaže se da bi se percipirala toplota i hladnoća ne treba razmišljanje i zato su očigledni pojmovi, dok je za percipiranje meleka i šejtana potrebno uložiti misaono pregnuće i zato su ovi pojmovi misaoni.

Istina je da nema razlike između poimanja toplote i hladnoće, meleka i šejtana. Za hladnoću i toplotu je potrebno isto toliko razmišljanja koliko je potrebno i za meleke i šejtane. Razlika poimanja toplote i hladnoće te meleka i šejtana se odnosi na tvrdnju njihovog postojanja. Za potvrđivanje postojanja hladnoće i toplote ne postoji potreba za razmišljanjem, dok za potvrđivanje postojanja meleka i šejtana treba razmišljanje.

Očigledni pojmovi su oni jasni pojmovi koji nemaju nikakvu nejasnoću u sebi, nasuprot misaonih pojmova kojima je potrebno analiziranje i objašnjenje.[2]

U vezi tvrdnja: um pri donošenju suda o stvarima nekada zahtjeva dokaz, a nekad nema potrebu za dokazom; što znači da je nekada samo poimanje dvije strane suda dovoljno za tvrdnju postojanja veze između njih ili nepostojanja veze, a nekad nije dovoljno. U drugom slučaju je potreban dokaz da bi um donio sud između dva pojma.

Naprimjer, to da 5 je veće od 4 nema potrebe za razmišljanjem i dokazivanjem, ali to da  je 15 pomnoženo sa 15 jednako 225 moramo dokazati i pritom je potrebno uložiti misaono pregnuće.[3] Također, iskaz “združenost dvije kontradikcije je nemoguća” je očigledna tvrdnja, ali iskaz “dimenzije svijeta su ograničene ili neograničene” je misaona tvrdnja.

[1]Slična definicija je već spomenuta prethodno, sa malom razlikom. (op. prev.).

[2]U fusnotama drugog toma knjigeاصول فلسفه  [Osnove filozofije], smo objasnili zašto neki pojmovi nemaju nejasnoću, dok drugi imaju. Tamo smo dokazali da je razlog tome elementarnost i složenost. Umni prosti pojmovi su jasni i evidentni, a drugi su složeni misaoni pojmovi i potrebno ih je definisati. Očigledni pojmovi su kao pojam egzistencije (bivstva), nepostojanja, nužnosti, kontingencije, nemogućnosti i... Misaoni pojmovi su kao pojam čovjeka, životinje, toplote, hladnoće, trougla, kvadrata i sl. (Murteza Muttahari)

[3]U vezi matematičkih sudova postoji nesuglasica kod logičara. Neki veruju da su svi prosti matematički sudovi očigledni, dok drugi vjeruju suprotno. Postoji i ta teorija da neki sudovi ili pojmovi mogu biti nekom očigledni, a isti  ti sudovi drugoj osobi misaoni. (op. prev.)

Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %829 %2014 %18:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT