Uvod u logiku - Vrijednost dedukcije (prvi dio) 12.

Uvod u logiku

Jedno od važnih pitanja koje valja spomenuti radi spoznaje cjeline logike je njezina vrijednost, a s obzirom da je sumnja u njenu vjerodostojnost upućena dedukciji ovdje ćemo raspravljati o vrijednosti dedukcije. Upravo zato, ovaj dio, kojeg smo trebali objasniti na početku, navodimo nakon rasprave o dedukciji.[1]

Dedukcija, kao što smo rekli, je neka vrsta radnje, ali radnje uma. To je posebna vrsta stizanja od poznatog do nepoznatog, i pretvaranje istog u poznato. Jasno je da dedukcija sama nije dio logike kao što nije dio ni neke druge nauke. Dakle, dedukcija je radanja (uma), a ne nauka. Dedukcija je uvedena u predmet logike, pošto je jedna vrsta argumentiranja, i argument jeste jedan od dva predmeta logike. Ono što je dio logike i proučavamo ga pod imenom “poglavlje o dedukciji” jesu zakoni dedukcije, kakva ona treba biti i koje uvjete treba zadovoljiti. Primjer dedukcije je kao tijelo čovjeka koje nije dio nijedne nauke, ali pitanja nekih nauka se oslanjanju na čovjekovo tijelo, kao u slučaju fiziologije ili medicine.

Dvije vrste vrijednosti

Vrijednost logike je važna iz dva aspekta:

1. sa gledišta tačnosti,

2. sa gledišta korisnosti.

Neki smatraju da su, općenito gledano, zakoni logike isprazni i netačni. Drugi misle da ti zakoni nisu pogrešni, ali nisu ni korisni, pa tako znati i neznati logiku je isto. One ciljeve što smo spomenuli da ih logika prati, kao instrument drugim naukama i čuvanje naših misli od pogrešaka, logika uopšte ne postiže, i upravo zato nemamo koristi da trošimo vrijeme na učenju logike.

Mnogo mislilaca, kako na zapadu, tako i u islamskom svijetu su porekli vrijednost logike ili u pogledu njene tačnosti ili njene korisnosti.

U islamskom svijetu možemo vidjeti takve mislioce u redovima gnostika, teologa i poznavaoca hadisa. Neki od njih su: Ebu Sa'id Ebul-Hajr, Sejrafi, Ibn Tejmija, Dželaludin Sujuti i Amin Astarabadi. Gnostici uglavnom smatraju da je “podloga racionalnih dokazivatelja krhka [slaba]”. Poznato je da je Ebu Sa'id Ebul-Hajra prvu figuru dedukcije poistovjećivao sa stvaranjem kruga, na šta mu je odgovorio Ebu Ali Sina (kasnije ćemo kritikovati ovu primjedbu). Sejrafi je teolog iako je poznatiji u arapskoj sintaksi. Njegov dijalog sa Mataom ibn Junusom, kršćanskim filozofom, o vrijednosti logike je zabilježio Ebu Hajjan Tevhidi u svojoj knjizi “El-Imta' vel-muanese” [الإمتاع و المؤانسة– Prenošenje koristi i prijateljstvo]. I Muhamed Ebu Zuhre je prepričao ovaj dijalog u knjizi “Ibn Tejmija”. Sam Ibn Tejmija kao jedan od velikih sunijskih pravnika i prenosioca hadisa i osnivač vehabijske sekte napisao je knjigu koju je naslovio “Er-Radu 'alal-mantik” [الرد علی المنطق- Pobijanje logike].

Dželaludin Sujuti ima knjigu po imenu “Sounu el-mantiki ve el-kelami 'ani el-mantiki ve el-kelami” [صون المنطق و الکلام عن المنطق و الکلام- Očuvanost misli (mantik) i govora (kelam) od logike (mantik) i teologije (kelam)], gdje zagovara stav protiv logike i teologije. Amin Astarabadi je jedan od velikih ši'ijskih naučnika, koji zauzima vrh ši'ijskog tradicionalizma i koji je živio početkom safavidske dinastije, napisao je knjigu “Fevaidul-medenijje” [فوائد المدنیّة- Koristi civilizacije]. Jedanaesto i dvanaesto poglavlje ove knjige je posvećeno za naglašavanje beskorisnosti logike.

Na zapadu su također mnogi naučnici zauzeli suprotne stavove protiv Aristotelove logike. Po nekima je logika, kao i Ptolemejov svjetski astronomski sistem, ukinuta dok eksperti znaju da je ipak, Aristotelova logika održana i ne samo da ima još pristalica, nego i kritičari priznaju da su u najmanju ruku, neki dijelovi te logike ispravni. Nova matematička logika, pored toga što neke njene pristalice ne misle ovako, proširuje i upotpunjava Aristotelovu logiku, i na istoj joj je ravni, a ne ukida staru logiku. Kritike koje su matematički logičari uputili Aristotelovoj logici, iako je moguće da Aristotel nije imao na umu da ih odstrani, ali kasnije su Aristotelovi komentatori i dopunitelji to učinili i odgovorili su na te kritike i popravili su ih.

Onih koji su se usprotivili Aristotelovoj logici na zapadu ima mnogo. Neki od njih su: Fransis Bekon, Rene Dekart, Poenkare, Džon Stjuart Mil i u zadnje vrijeme Bertrand Rasel.

Mi ovdje moramo prije nego što navedemo kritike i odgovorimo na njih da objasnimo temu o kojoj se obično govori na početku logike, ali mi smo je namjerno ostavili za ovaj dio knjige, a to je definicija “razmišljanja”. Potrebno je definisati razmišljanje zato što je dedukcija jedna vrsta razmišljanja i kao što smo napomenuli, nesuglasice pristalica i protivnika Aristotelove logike su u vezi vrijednosti dedukcije, ili bolje rečeno u vezi ovog načina razmišljanja. Protivnici ne vrednuju ovu vrstu razmišljanja, dok pristalice tvrde da ne samo da je dedukcijsko razmišljanje vrijedno, nego i svako drugo razmišljanje mora da je zasnovano na dedukciji, barem skriveno i neprimjetno.

Definicija razmišljanja

Razmišljanje je čovjekovo umno djelovanje i najzačuđujući je njegov dio. Um može da radi različite radnje. Ovdje ćemo naglasiti ukratko te funkcije uma da bi jasnije došli do definicije razmišljanja i pojma kojeg nam ta definicija donosi.

1. Prvi posao uma je primanje slike iz spoljnog svijeta. Um uspostavlja vezu pomoću osjetila sa spoljnim stvarima i sakuplja njihove oblike u sebi. Posao uma što se posebno ovog djelovanja tiče, liči na kameru za snimanje kada odslikava likove na filmu. Zamislimo da do sada nismo išli u grad Sarajevo i prvi put vidimo historijske građevine. Dok gledamo te nove prizore uslikavamo i oblike u svojim mislima. Um u ovoj radnji samo prima uticaj, znači da je posao uma u ovoj funkciji samo prihvatanje i primanje slika.

2. Pošto putem osjetila dobijemo slike u mislima, um neće prestati s radnjama, što znači da nije jedini posao uma da slaže informacije u sebi, već u raznim prilikama prikazuje slike koje čuva u tajnom skrovištu. Ovu funkciju nazivamo sjećanje. Sjećanje nije bez plana i zakona. Naša sjećanja kao da su isprepletena u lancima. Kada povučemo jednu halku kreće za njom druga, pa treća i tako se misli kako psiholozi govore, nadovezuju.

Zato, naš um pored toga što slika i prima oblike, tj. radi radnje koje su primanje uticaja, i pored toga što čuva i sakuplja informacije, ima i aktivnost, a to je da priziva sakupljena značenja po zakonima koji su spomenuti u psihologiji. Prizivanje slika se izvršava samo na postojećim slikama u umu, bez toga da on nešto njima doda ili od njih oduzme.

3. Treća funkcija uma je rastavljanje i sastavljanje. Um pored gore navedenih poslova, radi i ovaj posao: dijeli slike koje pruzima iz spoljnog svijeta, znači dijeli ih ili ih analizira na nekoliko dijelova, dok u vanjskom svijetu nema tave diobe. Dioba se dešava na nekoliko načina: nekada mi podjelimo jednu sliku na nekoliko slika, a nekada jednu sliku podjelimo na nekoliko značenja (pojma). Dioba jedne slike na nekoliko slika je kao da podjelimo jedno sastavljeno od dijelova. Um odvaja u sebi te dijelove i eventualno sastavlja sa nekim novim pojmom. Dioba jedne slike na nekoliko značenja je kao kada hoćemo da definišemo tačku ovako: “tačka je spojeni jednodimenzioni kvantitet”, što znači da smo analizirali i rastavili na tri dijela: kvantitet, spojenost i jedna dimenzija, iako u stvarnosti tu ne postoje tri [odvojene] stvari. Nekada um i sastavlja. I sastavljanje ima različite metode. Jedna vrsta je da nekoliko slika sastavi u jednu, kao konj sa čovjekovim likom. Filozof se zanima sa rastavljanjem i sastavljanjem značenja, dok se pjesnici ili slikari zanimaju sa rastavljanjem i sastavljanjem slika i oblika.

4. Apstrakcija i uopštavanje su sljedeća funkcija uma. Um apstrahira neke pojmove od individualnih mentalih slika koje dobija putem osjetilnih čula, znači da odvaja nekoliko pojmova koji su zajedno i u izvanjskom svijetu, a i um ih zajedno prima, kao pojam broja, pošto je uvijek zajedno sa izbrojanim stvarima. Međutim, um poslje apstrakcije može da pojmi broj i bez njegovog pratioca. Od funkcije apstrakcije je viša funkcija uopštavanja.

Uopštavanje znači da um pretvori primljene individualne slike, kod sebe u opće pojmove. Na primjer, preko osjetila vidimo osobe kao: Zejda, Amra, Ahmeda, Hasana i Mahmuda, ali kasnije um od svih njih dobije opći i univerzalni pojam čovjeka.

Evidentno je da um ne poima čovjeka preko osjetila nego nakon opažanja pojedinačnih ljudi kao Hasan, Mahmud i Ahmed pravi jedan opći pojam.

Um kako u funkciji rastavljanja i sastavljanja, tako i u apstrakciji i uopštavanju radi na osjetilnim doprinosima, nekada rastavljajući i sastavljajući, a nekada apstrahirajući i uopštavajući.

5. Peta funkcija uma je ona o kojoj imamo namjeru više govoriti, a to je razmišljanje i argumentovanje, što znači povezivanje nekoliko poznatih pojmova za otkrivanje jednog nepoznatog. Ustvari razmišljanje je na jedan način sklapanje, rađanje i razmnožavanje misli. Drugim riječima, razmišljanje je ulaganje misli za sticanje veće koristi i dodavanje te koristi na glavnu imovinu. Razmišljanje je samo po sebi, neka vrsta sastavljanja, ali plodno i rađajuće sastavljanje, nasuprot pjesničkih ili maštajućih sastavljanja, zato što su neplodni.

U poglavlju o vrijednosti dedukcije govorit ćemo o pitanju da li stvarno naš um može  od sastavljanja svojih poznatih stvari doći do novog poznatog i tako pretvori nepoznato u poznato ili ne, da li je jedini pravac za nove informacije direktna veza sa izvanjskim svijetom i da li može um sastavljanjem već prisutnih misli (iznutra) stići do novih zaključaka?

Nesuglasica empirista i senzualista sa jedne strane, i racionalista i silogističara sa druge strane je u spomenutom pitanju. Po empiristima je jedini način za dobijanje novih poznatih, direktna veza sa izvanjskim svijetom, i to osjetilima, i zato jedini metod spoznavanja jeste empirija. Racionalisti i silogističari govore da je empirija jedan od načina, dok možemo i povezivanjem prošlih poznatih stvari, stići do novo poznatog. Povezivanje poznatih stvari sa tim ciljem da dođemo do novih poznatih stvari je ono što nazivamo “definicija”, “dedukcija”, ili “demonstracija”.

Aristotelova logika iako podržava empiriju i smatra da je ona jedan od šest prilaza dedukciji govori i o pravilima i zakonima dedukcije, a to je upotrebljavanje poznatih stvari za otkrivanje nepoznatih i pretvaranje istih u poznate. Jasno je da ako jedina vrsta sticanja poznatih stvari bude direktna veza sa nepoznatim stvarima i ako nikada poznate stvari ne budu mogle da riješavaju nepoznatosti, Aristotelova logika će biti beznačajna i bezvrijedna.

Ovdje ćemo navesti jedan prost primjer kojeg obično spominju za učenike početnike u vidu pitanja. Ovaj primjer ćemo analizirati sa aspekta logike da bi postalo jasno kako um nekada upotrebljavanjem odveć poznatih stvari može da stigne do nepoznatog željenog. Zamislimo ovako: imamo pet kapa, od kojih su tri bijele i dvije crvene. Tri osobe su po redu sjele na stepenice jednog stepeništa i naravno, onaj koji sjedi na trećoj stepenici, vidi ostalu dvojicu, onaj na drugoj stepenici vidi prvu osobu, i treća osoba ne vidi nijednu od njih. Prva i druga osoba nemaju pravo da pogledaju unazad. Dok su im zavezane oči, stavljaju im kape na glavu, a dvije ostale kape sakriju i onda im otvaraju oči. Svakog od njih pitaju koje je boje kapa na tvojoj glavi? Treća osoba kada je gledala kape na glavama one dvojice ispred sebe, kaže da ne zna. Osoba na drugoj stepenici kada je gledala u prednjeg koji sjedi na prvoj stepenici, kaže da mu je kapa bijele boje. Prva osoba će odmah reći moja kapa je crvena.

Sada ćemo da vidimo kojim umnim dokazom (ne može biti osim dedukcijom) su prva i druga osoba zaključili koje boje može biti njihova kapa, dok nisu pogledali pozadi, i zašto nije treća osoba mogla da shvati odgovor?

Treća osoba nije mogla da procjeni boju svoje kape, zato što mu boje prednjih kapa nisu ništa dokazivale, zato što je jedna bila bijela, a druga crvena. Zato osim njihovih kapa ima još tri kape, jedna crvena i dvije bijele, i zato njegova kapa može biti i crvena i bijela. Zato je on rekao da ne zna. On bi mogao da procjeni boju svoje kape samo kada bi dvojica ispred njega imali obojica crvenu kapu. U tom slučaju bi mogao da zaključi da mu je kapa bijela, zato što bi vidio njihove kape da su crvene i zato što zna da nema više od dvije crvene kape, presudio bi da je njegova kapa bijela, ali pošto je jednom bila kapa crvena, a drugom bijela, on nije mogao da zaključi. Druga osoba, čim je čula od treće da ne zna boju svoje kape, shvatila je da ne mogu njegova kapa i ta ispred njega biti obadve crvene, jer da su bile crvene, treća osoba nebi rekla ne znam, nego bi rekla znam koje je boje. Zato mora da dvije prednje kape budu obje bijele, ili jedna bijela, a jedna crvena, i zato što je vidio da je prednja kapa crvena, shvatio je da je njegova kapa bijela. Znači da je koristio dva znanja da obje kape nisu crvene (zbog izjave treće osobe), i da je prednjoj osobi crvena kapa, i zaključio da je njegova kapa bijela.

Prva osoba je uspjela da zaključi da je boja njegove kape crvena, zato što je saznao iz izjave treće osobe da nisu prve dvije kape obje crvene, a iz izjave druge osobe kada je rekla da je njegova kapa bijela, saznao je da njegova kapa nije bijela, jer kad bi bila bijela, nebi druga osoba mogla da proceni boju svoje kape. On je iz ova dva saznanja shvatio da je njegova kapa crvena.

Ovaj primjer, iako je primjeren za učenike, ali je dobar primjer da dokažemo da naš um u nekim slučajevima može samo uz pomoću dedukcije i umne analize da stigne do spoznaje nepoznate stvari. U ovim slučajevima um pravi dedukciju i dobija zaključak. Kada bi čovjek bolje pogledao, vidio bi da stvara nekoliko dedukcija, ali se toliko brzo taj proces događa i zaključujemo da rijetko kada možemo shvatiti koliko posla je um uradio. Poznavanje logičkih zakona je upravo iz tog razloga korisno što pokazuje pravilan način upotrebe dedukcijes, da nebi pogrešili (što se često dešava).

Dedukcija koju je uredila druga osoba da bi stigla do zaključka koje boje je njezina kapa su ovi:

Ako su moja kapa i kapa osobe ispred mene obje crvene, treća osoba ne bi rekla da ne zna boju svoje kape, ali on je rekao da ne zna, zato moja kapa i kapa prve osobe nisu obje crvene. (Ovo je rastavljena dedukcija i zaključak je za sada to da druga i prva kapa nisu obje crvene.)

Pošto nisu moja kapa i kapa osobe ispred mene obje crvene, zato ili su obje bijele, ili je jedna bijela, a druga crvena. Međutim, nisu obje bijele, zato što vidim [govori druga osoba]da je kapa prve osobe crvena, i zato je jedna crvena, a druga bijela.

S druge strane, ili je moja kapa bijela i kapa prednje osobe crvena, ili je kapa prednje osobe bijela, a moja crvena, dok je kapa prednje osobe crvena, zato je moja kapa bijela.

Dedukcija ove osobe je sljedeća:

Ako su moja kapa i kapa druge osobe obje crvene, treća osoba ne bi rekla da ne zna boju svoje kape, ali on je rekao da ne zna, zato moja kapa i kapa druge osobe nisu obje crvene. (rastavljena dedukcija)

Pošto nisu obje crvene, ili su obje bijele, ili je jedna bijela, a druga crvena. Međutim, nisu obje bijele, zato što kada bi obje kape bile bijele, druga osoba ne bi mogla da zaključi da je njena kapa bijela. Zato je jedna kapa bijela, a druga crvena. (rastavljena dedukcija)

Kada je jedna kapa bijela, a druga crvena, ili je moja kapa bijela, i kapa druge osobe crvena, ili je kapa druge osobe bijela, a moja crvena. Da je moja kapa bila bijela, druga osoba ne bi mogla da shvati da je njegova kapa bijela, zato moja kapa nije bijela, i zato moja kapa je crvena.

U jednoj od tri dedukcije koje je upotrebila druga osoba korištena je empirija kao premisa, dok se dedukcije prve osobe ne pomažu opažanjem.

[1]Dedukcija je nešto što se prmnjenjuje u većini nauka. Ni empirijske nauke nisu lišene dedukcije. Kao što preciznija promišljanja Ebu Ali Sinaa i Nasirudin Tusija pojašnjavaju u svakoj empiriji postoji skrivena dedukcija. (Mi smo u fusnotama drugog toma knjige “Usule falsafe”više govorili o ovome.) Iz tog razloga, ako dedukcija izgubi vrijednost i autentičnost, onda sve nauke, a ne samo one u kojima je orimjena dedukcije očigledno izgubit će autentičnost. Naravno, ono što će u prvom redu biti bezvrijedno je filozofija, zato što je to nauka u kojoj se dedukcija najviše koristi. Logika će također biti bezvrijedna iz dva razloga: prvo, jer logika u svojim rezonovanjima iznosi dedukcije i drugo, jer većina zakona u logici su u vezi toga kakva mora biti dedukcija, i ako ona bude bezvrijedan, većina logičkih zakona će ostati bez predmeta.

Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %826 %2014 %18:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT