Znanje o duši: predavanje 17. i 18.

Znanje o duši

17.

I u ovoj lekciji nastavit ćemo s našim dijalogom:

P - Pitao sam kako vas vaš učitelj vodi od neznanja ka znanju, pa ste mi odgovorili da on priča, a vi slušate, te tako, malo po malo, učite. No, na koji način znanje stiže do vas putem onog što učitelj govori? Obratite pažnju, glasovi nastaju tako što zrak na putu iz glasnica nailazi na prepreke. Tako formiramo različite zvukove, odnosno njihovom kombinacijom sklapamo riječi. U svakom slučaju, i samo govorenje je, kao i sve drugo na ovom svijetu, zaista čudno.

No, ovog puta me zanima nešto drugo: kažete da slušanjem stječete znanje. Međutim, ono što čujete nije ništa drugo nego zrak, isti onaj zrak koji dišemo i kojim smo stalno okruženi. Kako to da je zrak u ovom slučaju svjetlo znanja?

O - O tom pitanju bih zaista morao dobrano razmisliti. Sada ne znam šta da kažem.

P - Uostalom, sličan je slučaj i sa stjecanjem znanja čitajući knjige. Zar su knjige išta drugo nego mastilo naneseno na papir tako da formira različite oblike? I kako to da čitajući knjigu stječemo znanje, a samu knjigu mi u materijalnom smislu ne unosimo u sebe? Jednostavno, pogledom prelazimo po tekstu, te tako stječemo znanje. Ko je ovdje taj ko nam daje znanje? Knjiga ili učitelj? Možemo reći da su i knjiga i učitelj samo posrednici, no od koga je onda znanje, gdje mu je izvor?

O - Sad sam tek zbunjen. Vaši prigovori su na mjestu, pitanja su osnovana i teško je na njih odgovoriti.

P - Hvala što slušate pažljivo moja pitanja i iskreno odgovarate. Kazali ste da ste prije nego ste počeli ići na predavanja bili u tami i da, iz dana u dan, izlazite na svjetlo znanja. Ko je to, ustvari, bio u tami neznanja?

O - Ja sam upravo ovaj ko razgovara sa Vama. Ja sam ja, onaj koga upravo gledate. Ja sam ovaj koji stoji naspram vas. Uostalom, jasno je ko sam ja i ne vidim šta bi tu trebalo objašnjavati i tumačiti. Ne shvatam šta smjerate s tim pitanjem?

P - Dopustite, onda, da postavim neka potpitanja.

O - Samo izvolite.

P - Kažete da Vaše “ja” upravo stoji naspram mene. Jesu li i Vaše odijelo, obuća i kapa dio Vašeg “ja”?

O - Ne to je moja odjeća i ona nije dio mene.

P - Da li su Vaša kosa i brada dio vašeg “ja”?

O - Ne, iako mi kosa i brada jesu bliži nego odjeća. No, ja mogu obrijati kosu i bradu i opet ću ja ostati ja.

P - Da li je Vaša boja kože vaše “ja”?

O - Ne, mada to jeste nešto što je dio mog tijela. Ali, ako bih nekim slučajem bio dugo izložen suncu, moja bi koža pocrnjela, ali ja bih ostao ja. Ili, ako bih se razbolio, koža bi mi pobjelila, ali bih ja i dalje bio ja.

P - Idemo onda dalje. Da li su Vaši prsti na nogama i rukama, štaviše, Vaše ruke i noge, dio Vašeg “ja”?

O - Zar se prste, ruke i noge može porediti s odjećom, kosom ili bojom kože?

P - Kada bi nam neko, ne dao Bog, otkinuo noge ili ruke, zar se to ne bi odrazilo na vaše činove poput dolaženja, odlaženja ili davanja?

O - Naravno da bi.

 P - No, uzimamo da čovjek nema jednog prsta. Kad on kaže “ja”, podrazumijeva li pritom da to “ja” nije potpuno jer mu na tijelu nedostaje jedan prst? Ili, kad on kaže “ja”, uopće taj prst ne uzima u obzir i ne smatra da to utječe na njegovo “ja”?

O - Bit će da je kao u tom drugom slučaju.

P - Zar tako ne bi bilo čak i kad čovjek ne bi imao jednu ruku?

O - Mislim da bi.

P - Znači, ruka nije dio njegovog “ja”?

O - Mislim da imate pravo.

P - Čak i kad bi čovjeku ruke i noge bile paralizirane, kad on kaže “ja”, ne bi pritom obraćao pažnju na oduzetost svojih ruku i nogu. Zar ne?

O - Izgleda da je tako.

P - Znači, ruke i noge nisu dio “ja”?

O - Trebalo bi da imate pravo.

P - Ovo se pitanje može protegnuti i na druge dijelove tijela. Oči, nos, usta, zubi, vanjski i unutrašnji organi, da li je to dio Vašeg “ja”?

O - Izgleda da nisu.

P - No, čovjek ne može živjeti bez glave ili bez srca. Da li su, onda, čovjekova glava ili srce, kao vitalni dijelovi tijela, upravo ono “ja”?

O - Čovjek bez glave ili bez srca ne bi mogao živjeti i ne bi za sebe mogao reći “ja”. Ne možete čovjeka ostaviti bez tih organa, jer tada više ne može za sebe niti reći “ja”!

P - Dopustite, ipak, da postavim još neka pitanja.

O - Samo izvolite.

18.

I u ovoj lekciji nastavit ćemo s našim, nadamo se zanimljivim, razgovorom:

P - Dakle, pitao sam da li su glava i srce dijelovi onog što podrazumijevamo pod pojmom “ja”? Rekli ste da jesu, jer bez ovih organa čovjek ne bi bio živ te ne bi mogao za sebe kazati “ja”. Međutim, pitao bih sada još ponešto o ovoj temi.

O - Samo izvolite.

P - Molim Vas da obratite posebnu pažnju na naredna pitanja. Da li Vam se u životu dešavalo da, rješavajući neki težak problem, duboko potonete u misli?

O - Svakako, često se znalo desiti da zaronim tako duboko u razmišljanje da mi je sada to teško i opisati.

P - Da li Vas u tom stanju duboke zamišljenosti Vaše vlastito tijelo ponekad ometa?

O - Ne shvatam šta time želite reći. Objasnite, molim Vas.

P - Da li Vas, naprimjer, dok pokušavate razmišljati o nekom problemu, ometa buka i galama?

O - Da, naravno da mi smeta.

P - Zar Vam se nije znalo desiti da se duboko zamislite, tako da, kad bi u tom trenutku pored Vas prošla kamila, ne biste je primijetili? Kad bi Vas poslije neko upitao da li ste vidjeli neku kamilu da je prošla putem, odgovorili biste da niste. Međutim, da niste bili potonuli u misli, sigurno biste je opazili.

O - Naravno, čovjeku se često desi da se tako duboko zamisli.

P - Zar Vam se nije desilo da se, kad morate razmisliti o nečemu bitnom, povučete u tišinu, saberete misli, zaklopite oči i sasvim se usredsredite na problem koji trebate riješiti?

O - Upravo je tako kako kažete.

P - Ako biste tako sklopljenih očiju pomišljali na okolinu, vlastito tijelo ili nešto što Vam se, nažalost, desilo, zar Vas to ne bi sprečavalo da se usredsedite na problem koji trebate riješiti?

O - Svakako da bi. U tom slučaju ne bi se moglo duboko i valjano zamisliti nad problemom što mi ga valja riješiti.

P - To je, dakle, ono što sam htio kazati kad sam pitao da li Vam pri dubokom razmišljanju može smetati i vlastito tijelo? Dakle, dok razmišljate o nekom problemu, ne pada Vam napamet da posjedujete nekakav imetak, kakvu odjeću u tom trenutku imate na sebi, niti obraćate pažnju na to da imate ruke, noge, srce ili glavu. Nakon što iznađete rješenje, kažete: “Ja sam zamišljao, shvatio i zaključio nešto.” No, ko je taj “ja”? Očito je to neko ko nije tijelo niti tjelesni organi.

O - Mislim da je upravo tako kako tvrdite.

P - A sada, kad već kažete “ja” koje je mislilo, čulo, shvatilo, reklo…, da li je to “ja” koje je nešto različito od tijela, egzistent ili ne?

O - To je sasvim jasno, naravno da je egzistent. Svakako da je egzistent i da postoji, jer nešto što ne postoji ne može razmišljati niti reći za sebe “ja”.

P - Doista, upravo je tako. Dakle, sada se već možemo okoristiti našim razgovorom. Znači da ono što nazivamo “ja” jeste ukaz na egzistent koji je različit od tijela.

O - Da, tačno.

P - Može li se taj egzistent vidjeti okom?

O - Ne

P - Može li ga se vidjeti pod lupom ili nekim još jačim povećalom?

O - Ne, ne može.

Obratite pažnju na ovaj dijalog i ne smatrajte ga nebitnim ili besmislenim. Na ovaj način stigli smo do egzistenta koji je bit svakog ljudskog bića. Zaključili smo, dakle, da je ona suština koju podrazumijevamo pod riječju “ja” egzistent različit od tijela. Sada smo već sigurni da postoji ona zbilja koju nazivamo “ja”, premda taj egzistent ne možemo vidjeti, dodirnuti niti osjetiti bilo kojim čulom. No, kakav je to egzistent, kako to da nije tjelesan i u kakvom je odnosu s tijelom? Šta je manjkavost, a šta je potpunost tog egzistenta? Brojna su pitanja koja nam se sada neizostavno nameću. Ali, napravili smo tek mali korak na našem putu do znanja. U narednim lekcijama pokušat ćemo iznaći odgovore na ova pitanja, držeći se i dalje istog metoda otkrivanja istina i činjenica.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT