Znanje o duši: predavanje 19. i 20.

Znanje o duši

19.

Znači, u prethodnoj smo lekciji zaključili da je ono što svako od nas misli kad kaže “ja” nešto drukčije od našeg tijela. Dokazali smo da to postoji kroz primjer ljudskog razmišljanja. Rekli smo da čovjek pri dubokom razmišljanju sasvim zaboravlja na svoje tijelo, ali nipošto ne poništava time svoje jastvo.

U ovoj lekciji ćemo nastaviti dokazivati ove stavove, no putem novih argumenata. Štaviše, argument kojim ćemo se sad poslužiti u izvjesnom je smislu bolji od pređašnjeg. Radi se, također, o jednom iskustvenom dokazu, a rado ga je koristio veliki islamski filozof Ibn Sina. Isti agrument srećemo i kod evropskog filozofa Descartesa, ali mislioci poput Valiosa i Fourlanija tvrde da je i sam Descartes ovaj argument preuzeo od Ibn Sinaa.

Ibn Sina je napisao mnogo vrijednih radova o različitim disciplinama, a jedno od najvažnijih njegovih djela zove se “Išarat ve tenbihat”. Drugo čuveno Ibn Sinaovo djelo zove se “Šifa”. “Išarat” se bavi isključivo logikom ili filozofijom, dok je “Šifa” neka vrsta enciklopedije, a za nas će biti najvažniji onaj dio koji je posvećen filozofiji. Obje knjige sadrže više poglavlja, od kojih se svako bavi zasebnim filozofskim problemom. Obje knjige sadrže onaj iskustveni argument koji vam namjeravamo predstaviti. Ovaj argument poznat je pod arapskim nazivom “tazi”, no za nas to i nije toliko bitno. Važnije je sada vidjeti kako sam Ibn Sina izlaže ovaj argument: “Zamisli tako da imaš sve organe, zdrav si i bistrouman, sklopljenih očiju, raširenih prstiju, razmaknutih nogu i ruku tako da ne dodiruju tijelo niti se međusobno dodiruju, na temperaturi zraka jednakoj temperaturi tvog tijela, u mirnom i tihom prostoru, nisi vezan ni za šta niti stojiš na čemu i odjedanput si stvoren. U tom slučaju, svjestan si samo sebe i ničeg drugog.”

No, razmotrimo sada detaljnije ovaj Ibn Sinaov argument i ono što nam hoće reći.

Dakle, imaš sve organe, vanjske i unutrašnje, ali nisi obraćen na njih i ne osjećaš ih. Zdrav si, tako da ti nikakva bol ne skreće pažnju. Bistrouman si, znači zdravog i nepomućenog razuma. Oči su ti sklopljene, tako da ne vidiš vlastito tijelo i ono ne privlači tvoju pažnju. Prsti su ti rašireni, a noge i ruke razmaknute, pa ne osjećaš nikakav dodir. Nalaziš se na temperaturi zraka jednakoj tjelesnoj temperaturi, tako da ne osjećaš niti toplotu. U tihom si i mirnom prostoru, a nikakav zvuk ne bi privlačio tvoju pozornost. Nisi vezan ni za što, jer bi te vezanost za bilo šta neizbježno remetila. Ne stojiš na nečemu, jer bi stajanje značilo dodir, a dodir bi te činio svjesnim tjelesnosti. Znači, pretpostavka je da plutaš u prostoru. Odjedanput si stvoren i našao se u tom stanju, inače bi te svaka potpunost činila svjesnim tijela i pređašnjih stanja u kojima si se nalazio. U ovom stanju bit ćeš svjestan jedino vlastitog jastva i ničeg drugog.

Rekli smo da je ovaj argument bolji od onog koji smo prethodno naveli, pa ćemo to i pojasniti. Naime, u pretpostavljenoj situaciji nipošto se ne može kazati: “Imam tijelo, dakle, “ja” znači moje tijelo.” Ne može se pomisliti: “Imam glavu i srce, pa su glava i srce dio moga “ja”.” U pretpostavljenom stanju nije se svjesno ni vlastitog tijela, ni zemlje, nebesa, niti bilo čega drugog. Postoji samo svijest o samom sebi, svijest o vlastitom biću i njegovom postojanju. Znači, ovo je jasan dokaz da je “ja” egzistent drukčiji od tijela.

20.

U prethodnim lekcijama izveli smo i pobrojali principe za koje smo kazali da će nam kasnije biti potrebni i da ćemo se poslije pozivati na njih. Pobrojimo sada te zaključke, skupa s onima koje smo otkrili kroz posljednje lekcije:

  1. Egzistencija je sve što jeste.
  2. Sve što jeste, jeste iz egzistencije.
  3. Postoji snaga koja razlučuje i zaključuje.
  4. U svijetu postoji zbilja ili stvarnost.
  5. Zbilja ili stvarnost svega jeste egzistencija.
  6. Nema spone između egzistencije i neegzistencije.
  7. Egzistencije nisu bez međusobne veze.
  8. Ono što nije slučajno, jeste s ciljem i nije besmisleno.
  9. Sve što se kreće, kreće se ka vlastitoj potpunosti.
  10. Znanje je egzistencija.
  11. Kretanje postoji kod onog što ne posjeduje potpunost.
  12. Egzistencija koja je apsolutna potpunost kretanje se ne može prispodobiti.
  13. Svako kretanje proistječe iz neke potrebe.
  14. Sve ono što predstavlja potpunost u odnosu na ono što se kreće, superiorno je nad njim.
  15. Ako su svi egzistenti u konačnici vezani za jedan, onda on predstavlja krajnost egzistencije i potrebu svih ostalih egzistenata.
  16. Svaki egzistent savršenstvo je vlastitog nivoa egzistencije.
  17. Ništa nije dobro ili loše samo po sebi, nego tek u usporedbi s nečim drugim.
  18. Na sreću ili nesreću čovjeka utječu različiti faktori, od tjelesnog začeća, preko odgoja, do društva u kome živi.
  19. Kretanje je postepeno napredovanje neke stvari ka njenoj potpunosti.
  20. Sve što se kreće mora imati svog poticatelja na kretanje, odnosno ono što ga od nedostatnosti vodi ka potpunosti.
  21. Mi smo uz kretanje, u kretanju i u svijetu koji se kreće.
  22. Knjiga ili učitelj samo su sredstva za stjecanje znanja.
  23. Ona suština koju podrazumijevamo pod pojmom “ja” jeste egzistent različit od našeg tijela.

Naravno, ukoliko u svojim raspravama spominjemo i razmatramo određeni egzistent, dužni smo ga nekako imenovati. Kako, onda, nazvati onu netjelesnu suštinu koju podrazumijevamo pod riječju “ja”? Ime, svakako, možemo sami odabrati i niko nam nema pravo prigovoriti za to.

Međutim, ukoliko među filozofima i mudroslovcima već postoji termin kojim se nešto uobičajeno naziva, dobro je, zarad lakšeg razumijevanja i pozivanja na stavove drugih, preuzeti isti taj termin. U našem slučaju, suština koju podrazumijevamo pod riječju “ja”naziva se duša, kod islamskih filozofa nefs ili nefs-i natiqe. I mi ćemo se, dakle, u narednim lekcijama služiti istim ovim terminima.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT