Znanje o duši: predavanje 21. i 22.

Znanje o duši

21.

Naprijed smo u vezi s dušom ili nefsom postavili brojna pitanja, kazavši da ćemo u narednim lekcijama nastojati iznaći odgovore na njih. Spomenuli smo dosta mogućnosti, a istinitost ili neistinitost svake od njih bismo morali dokazati valjanim i neosporivim dokazima.

Ono što dosad možemo držati za nesporno jeste da svi mi posjedujemo tijelo kao materijalnu i dušu kao nematerijalnu činjenicu. I pored toga, čovjek je jedinstvena ličnost, te niko za sebe neće reći da je dvoje. Čovjekov identitet je jedinstven, pa svako za sebe kaže: “Ja sam mislio; ja sam čuo; ja sam dotaknuo; ja sam okusio…” Bilo da se radi o činu u vezi s tijelom ili onom koji se tiče duše, vežemo ga za istu osobenost i uvijek koristimo odrednicu “ja”. Čak i ako se radi o snu ili javi, mi ne pravimo nikakvu razliku u ovom smislu. Dakle, kažemo: “Ja sam sanjao”, isto kao što kažemo: “Ja sam dotakao ili čuo nešto.”

Također, stogodišnjak može kazati: “Čuo sam to i to od svog učitelja kad mi je bilo deset godina, i tek sad sam shvatio smisao njegovih riječi. “Premda je, znači, proteklo mnogo godina, iako je njegova tjelesnost za to vrijeme pretrpjela mnoge promjene, taj čovjek sebe koji je nešto čuo kao desetogodišnjak smatra istom onom osobom koja je devedeset godina kasnije shvatila smisao tih riječi . Čovjek od djetinjstva do starosti prolazi različite periode života, koji čak imaju i svoje posebne nazive: djetinjstvo, pubertet, adolescencija… No, prisjećajući se tih faza sazrijevanja, čovjek sebe uvijek posmatra kao jedan te isti identitet. No, ovim već zalazimo u zasebnu temu, a njome ćemo se pozabaviti onda kad na nju dođe red.

Zasad zaključimo: čovjek sebe, premda posjeduje i dušu i tijelo, smatra jedinstvenom ličnošću. Ovo, znači, nije kao slučaj zida i njegove bjeline, kad zid i njegovu bjelinu možemo posmatrati kao odvojene činjenice, pri čemu je bjelina svojstvo (ali ne neodvojivo) zida. U poeziji često srećemo usporedbe duše i tijela s pticom i kafezom, jahačem i kamilom, vladarom i njegovom zemljom … Međutim, to su usporedbe koje nam ne mogu služiti kao dokaz. Jer, ptica i kafez, jahač i jahaća životinja mogu se odvojiti jedno od drugog, dok duša i tijelo, kako smo vidjeli, grade jedinstven identitet.

22.

U prethodnoj lekciji vidjeli smo da, premda čovjek posjeduje tijelo i dušu, on jeste jedna jedinstvena zbilja. Radi se o jedinstvenom identitetu, i to u svim stanjima njegove egzistencije – kako onim koji se izravno tiču duše tako i onim koji se tiču tijela.

Razmislimo sad o nekim situacijama koje su nam bliske, kako bismo lakše mogli iznaći odgovore na čitav niz pitanja koja smo naprijed postavili. Naprimjer, pretpostavimo da uzmemo jedan kamen i izvagamo ga. Izvagamo li ga nakon sat vremena ponovo, vidjet ćemo da mu se težina nije promijenila. Ponovi li se vaganje nakon nekoliko godina, čak i nakon nekoliko stoljeća, težina kamena bit će ista.

Uzmimo sada čovjeka kao primjer, ali u jednoj drugačijoj situaciji. Naime, čovjek se odlikuje određenom fizičkom snagom i ona ima svoje granice. Čovjek ne može nositi teret bilo koje težine. On poznaje svoje mogućnosti i za neki teret će vam reći da ga ne može ponijeti. Ako mora, naprimjer, slomiti neku granu koja mu se učini predebelom, reći će vam da to ne može sam učiniti. Međutim, u određenim stanjima, naprimjer, ako je žestoko ljut ili zaljubljen, slomit će sam još deblju granu, ponijet će izuzetno veliki teret, prepješačit će razdaljine za koje ni sam ne bi povjerovao da ih može preći i slično. Čovjeka koji se u srdžbi opire da se makne s nekog mjesta teško će odatle pomaći trojica ili četverica ljudi, iako njegova težina nije naročito velika. Logično da nam se nameće pitanje: otkud ove razlike? Ne izgleda nam da imaju neke veze s tijelom, jer čovjekovo tijelo je po težini i ostalim svojstvima isto, bilo da je čovjek potpuno pribran ili žestoko rasrđen. Ako je za ovo odgovorna duša, koja čini jedinstvenu cijelinu s tijelom, onda nam je jasnije zašto se tjelesna težina čovjeka u oba stanja nije mijenjala. Ipak, jasno nam je da su duša i tijelo u specifičnoj vezi. Zato je ona parabola da je duša svjetiljka, a tijelo ležište za svjetiljku, prilično tačna.

Dakle, ono što smo željeli kazati jeste to da aktivnosti tijela počivaju na aktivnostima duše. Uostalom, posmatramo li tijelo mrtvog čovjeka, nećemo naći da samom tijelu, izvana ili iznutra, nešto nedostaje. Duša je ta koja potiče na obavljanje njegovih funkcija, no u narednim lekcijama pojasnit ćemo šta podrazumijevamo pod ovakvim stavom.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT