Znanje o duši: predavanje 25. i 26

Znanje o duši

25.

Nakon svega kazanog nameću nam se nova pitanja o čovjeku i njegovom biću. Prije svega, nije teško zaključiti da čovjek ne može težiti ka nečemu što za njeg predstavlja potpunu nepoznanicu i o čemu ne zna apsolutno ništa. Svako ko teži ka nečemu mora posjedovati izvjesno znanje o onom za čime traga, odnosno imati određene smjernice o putu kojim mu se valja kretati do onog čemu teži.

Pretpostavimo da ste se zaputili nekamo. Sigurno je da znate kamo idete, odnosno poznajete pravac i smjer kojim se treba kretati. U suprotnom, ne biste niti mogli reći da ste se zaputili ka određenom mjestu. Recimo da ste se zaputili na naša predavanja. Ako bi vas upitali zašto dolazite ovamo, zašto ostavljate druge poslove kako biste stigli ovdje, šta ćete odgovoriti? Reći ćete da dolazite ovamo u potrazi za znanjem i vlastitom potpunosti? Ili ćete možda reći da ne znate i da tek tako i bez razloga dolazite ovamo. Sigurno da ćete odgovoriti ovo prvo.

Ukratko, svako posjeduje određene težnje i kreće se ka njihovom zadovoljavanju. Ne važi to samo za čovjeka. Isti slučaj je i sa životinjama, ko god teži nečemu, kreće se ka ostvarenju svoje težnje.

Uglavnom, zaključak je da niko ne moće težiti nečemu što je za nj potpuna nepoznanica. Cilj se mora poznavati u nekom općenitom obliku, mora postojati neka predodžba o njemu. Ovaj zaključak novi je princip koga ćemo pridružiti ovim prije pobrojanim, a koje ćemo koristiti u narednim raspravama.

Sada treba porazmisliti o tome na koji se način kod čovjeka javlja ova općenita predstava koja ga upućuje ka njegovom cilju? Ko je onaj ko stiče takvu predodžbu, preko koga je stiče i kako se sve to dešava? Na koji način, dakle, teče duševni razvoj čovjeka, kako se stiče znanje i kako ono utiče na čovjekovo usavršavanje?

Vidjeli smo iz prošlih lekcija da su razgovor, knjiga, učitelj i podučavanje samo sredstva ili posrednici, ali da nisu krajnji uzrok da čovjek dosegne svoje savršenstvo. Također, primjećujemo da što više znanja usvajamo, to bivamo spremniji i skloniji daljem širenju svog znanja, odnosno daljem usavršavanju. Mora li, onda, i znanje posjedovati vlastitu bit, svoje vrelo egzistencije, kome se mi novim sticanjem znanja stalno primičemo? Znamo već da onaj ko nešto daje mora to otprije posjedovati, inače bi samo davanje bilo nemoguće. Aleksandar Veliki postavio je svom učitelju Aristotelu stotinu i petnaest pitanja, među kojima srećemo i ova:

Upitah: “Gdje je naše vrelo?”

Reče: “Ondje odakle smo došli.”

Upitah: “Otkuda smo došli?”

Reče: “Otamo gdje je početak.”

Upitah: “Po čemu znamo otkuda smo?”

Reče: “Po tome što stičući znanje sve više napredujemo.”

Naravno, ovaj razgovor prilično je dugačak i nećemo ga dalje navoditi. Ono što je bitno jeste da Aristotel Aleksandru ovdje ukazuje na jednu veoma bitnu stvar: što više znamo, to više idemo ka novom znanju. Također, mora postojati vrelo znanja iz koga mi zahvatamo, a otud proizlazi da smo što više znamo sve bliži tom vrelu. Svakako, ta bliskost nije tjelesne prirode, no izvjesno je da je čovjek svakim sticanjem znanja sve savršeniji i sve bliži ishodištu svekolikog znanja. Međutim, ovim se već dotičemo izuzetno složenog i dubokog pitanja, u koje se zasad, prije nego što u narednim lekcijama ne razjasnimo neke druge stvari, nećemo upuštati.

26.

U prošloj smo lekciji zaključili da je svako traženje nečeg što nam je apsolutna nepoznanica nemoguće i apsurdno. Čovjek uvijek ide ka onome za što već posjeduje neki trag, ili, izrazimo se tako, čiji miris je osjetio. Drugi zaključak bio je da je čovjek što više zna sve bliži samom ishodištu, odnosno on postepeno, stepenik po stepenik, biva njemu bliži. U terminologiji islamskih filozofa postoje posebni nazivi za ovo prvotno, donekle intuitivno znanje, o postojanju nečega i za ono kasnije znanje koje je izvjesno i potvrđeno. Prvo se naziva ilmi idžmali, a drugo ilmi tefsili. Ipak, poslužimo se ilustrativnim primjerom kako bismo bolje shvatili o čemu se ovdje radi:

Pretpostavimo da ste kroz izvjesni vremenski period od nekog trgovca u više navrata kupovali robu, dajući mu pritom svaki put određenu svotu novca. Naposljetku ste odlučili da vidite da li ste mu šta ostali dužni ili ne, pa ste uzeli svesku u koju ste uredno bilježili svu uzetu robu i iznose koje ste uplaćivali. U jednoj koloni sabirate svu vrijednost robe koju ste preuzeli, a u drugoj ukupan iznos vaših uplata. Potom uporedite ta dva rezultata, pa, ako su različiti, od veće cifre oduzmete manju i tako saznate koliko ste novca ostali dužni ili koliki iznos ste preplatili. Kad osmotrimo čitav ovaj slučaj, uočavamo tri stvari: prvo, htjeli ste utvrditi da li ste šta dužni ili ne; drugo, zbrojili ste pa uporedili sve izdatke i primitke; treće, došli ste do rezultata, ispunili svoju želju i stekli znanje o tome.

Vidimo, dakle, da ste naposljetku stekli znanje o onom o čemu ste htjeli. Znali ste da se to može saznati, ali niste bili sigurni kako stvari stoje. Vaše prvo znanje bilo je upravo ilmi idžmali, a ovo konačno je ili ilmi tefsili. Ustvari, ovo nam može biti dobar povod za novo promišljanje kur''anskog ajeta u kome se za Boga kaže: “On je Prvi i Posljednji…”

Ovaj proces tokom kojeg od ilmi idžmali ili općenitog znanja stižemo do izvjesnog znanja ili ilmi tefsili obično nazivamo razmišljanjem. Služeći se terminologijom islamskih filozofa kazali bismo da je razmišljanje (tefekur) kretanje nefsi nateqe od ilmi idžmali ka ilmi tefsili. Razmišljanje je, znači, svojevrsno kretanje duše.

Drugi zaključak izveden u prethodnoj lekciji bio je da se čovjek što biva savršeniji i učeniji više primiče temelju, vrelu ili ishodištu znanja i potpunosti, bivajući mu sve više sličnijim i istovjetnijim. Lahko je potvrditi da što je čovjek učeniji, to je i njegova egzistencija izraženija, te on otkriva nove izume i dolazi do izvanrednih zapažanja i zaključaka o stvarima koje su dotad bile tajanstvene.

Ibn Sina u svom “Išaratu” u dva poglavlja, u onom o logici i onom o mudrosti, dotiče se ovog pitanja. Govoreći o izvanrednim sposobnostima za koje se priča da ih neki ljudi posjeduju, on kaže: “Ne zavisi od toga da čuješ ovakve začudne stvari, jer u zakonima i pravilima prirode postoje tome jasni dokazi.”. On dalje potvrđuje istinitost izvanrednih sposobnosti koje pojedini Božiji odabranici stječu, ne držeći to, međutim, nečim što je natprirodna stvar,već se radi o posljedici njihovog znanja i upoznatošću s tajnama koje drugim ljudima nisu poznate.

I zaista, zašto bi bilo nemoguće povjerovati da čovjek, zahvaljujući nečemu što drugi ljudi ne posjeduju u sebi, naprimjer hoda po vodi? Uostalom, barem nama koji živimo u vremenu sve novih i novih pronalazaka, za koje se do jučer nije moglo ni misliti da mogu postojati, ovakve bi stvari trebale biti pojmljivije.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT