Znanje o duši: predavanje 7. i 8.

Znanje o duši

7.

Dosad smo, znači, unekoliko shvatili da među različitim egzistencijama u svijetu postoji neka vrsta povezanosti. Možda sve one stoje u nekoj općenitoj povezanosti, ali mi to još nismo uspjeli dokučiti. Ipak, tek smo na početku puta.

Vratimo se sada ponovo onom čime smo se bavili u prethodnoj lekciji. Želimo li istražiti naprimjer proces razvoja narandže, od klijanja sjemenke, preko razvoja stabla, pa do njenog ploda, trebali bismo iščitati brojne knjige. I opet to ne bi bilo ni blizu dovoljno, jer knjiga prirode je beskonačna. Mogli bismo utrošiti cijeli svoj život a da nam tajna narandže ostane neotkrivena.

Ali zadržimo se još malo na ovom primjeru. Zar nije očito da postoji nešto, nama nepoznato, što omogućava sjemenki da proklija, pusti korijenje i razvije se u stablo? Zar se ne upitati o čemu se radi? Šta je to što u sebi krije čitav budući razvoj narandže? Ustvari, čim proklija, sjemenka oživi. Time nam se samo od sebe nameće pitanje: Šta je uopće život? Zašto za nešto kažemo da je živo, a za nešto da je neživo? Otkud život uopće?

Zaista su to uzbuđujuća pitanja pred kojima čovjek ostaje zbunjen i raspamećen. Razmišljanje o običnoj sjemenci narandže dovoljno je da nas učini zbunjenima. Iz svake sjemenke narandže nikne potpuno isto stablo, s lišćem iste boje i mirisa i jednakim plodovima. I nikad se nije dogodilo da jedna sjemenka narandže odstupi od svog razvojnog puta, od svog “programa”. Iz sjemenke narandže nikad nekim slučajem nije nikla vinova loza. Sjemenka narandže uvijek i bez izuzetka razvije se u stablo koje rađa narandžinim plodovima.

Isti slučaj je s bilo kom sjemenkom. Iz zrna pšenice nikad nije, niti će, nići raž. Svaka sjemenka slijedi svoj put, teži svom unaprijed označenom cilju. Dakle, radi se o nečemu što je konstantno, a ono što je konstantno mora biti utemeljeno na nekom redu i pravilu. Radi se, očigledno, o zakonitostima kod kojih nema odstupanja niti koliko je vrh igle.

Zar isto ne vrijedi za sva živa bića? Sličan proces odvija se i pri razvoju samog čovjeka. O dosad kazanom valja dobrano razmisliti.

8.

Iz kazanog u prethodnim lekcijama mogli smo izvući vrijedne zaključke. Dakle, svako biće se pri svom razvojnom putu ponaša jednako, u smislu da slijedi uvijek jednolike, iste zakonitosti i procese. Ona, dakle, ka svojoj konačnici idu shodno tačno utvrđenom programu, bez ikakvih odstupanja.

No, kad smo već došli do ove tačke u našim analizama, bilo bi svrsishodno osvrnuti se na koristi koje smo iz dosadašnjih razmatranja mogli izvući.

Već iz prve lekcije mogli smo zaključiti da je egzistencija sve što jeste, a da neegzistencija znači ništavilo, a ništa je uvijek ništa. Sve što jeste može proisteći samo iz neke egzistencije. Pokazali smo potom na primjerima da postoje različiti nivoi egzistencije.

U drugoj lekciji zaključili smo da u nama postoji snaga na temelju koje razlučujemo i izvodimo zaključke.

U trećoj i četvrtoj lekciji dokazali smo da postoji zbilja ili stvarnost, i da je to upravo sama egzistencija, te smo opovrgli stavove sofista.

Iz pete lekcije mogli smo zaključiti da je sve ono što nije egzistencija je neegzistencija ili nepostojanje, te smo shvatili da između postojanja i nepostojanja ne može postojati nikakva sprega.

U šestoj, sedmoj i osmoj lekciji govorili smo o tome kako se ne može poreći svojevrsni međuodnos različitih egzistencija.

Naposljetku, u devetoj smo lekciji izveli zaključak da nikakav red, nikakvo uređeno ponašanje ili proces ne može biti slučajno. Bilo bi uputno ova zapažanja predstaviti u obliku određenih principa ili postulata, eda bismo se u slučaju potrebe pri narednim lekcijama mogli na njih pozvati:

  1. Egzistencija je sve što jeste.
  2. Sve što jeste, jeste iz egzistencije.
  3. Postoji snaga koja razlučuje i zaključuje.
  4. U svijetu postoji zbilja ili stvarnost.
  5. Zbilja ili stvarnost svega jeste egzistencija.
  6. Nema spone između egzistencije i neegzistencije.
  7. Egzistencije nisu bez međusobne veze.
  8. Ono što nije slučajno, jeste s ciljem i nije besmisleno.

Govorili smo o košpici narandže posijanoj u zemlji, o tome kako ona, malo po malo, pušta klice na dvije strane, pušta korijenje u zemlju i razvija stablo, da bi naposljetku izbila na površinu zemlje i rasla uvis. Ako bi zemlja bila sasvim suha, da li bi sjemenka pustila korijenje i mladicu? Izvjesno je da ne bi. Voda, odnosno vlažnost zemljišta, pri razvoju sjemenke ima neporecivu važnost.

Ako bi, opet, sjemenka bila prosto potopljena u vodu, da li bi se iz nje razvilo stablo narandže? Ne da ne bi, nego bi i sama sjemenka propala. Za njen razvoj nužni su i zemlja i voda. Bude li i vode i zemlje, ali ne i sunčeve svjetlosti, hoće li se sjemenka razvijati? Neće. Ne bude li zraka, tad joj neće koristiti ni zemlja, ni vlaga, ni svjetlost.

I nisu samo zemlja, voda, svjetlost i zrak neophodni za razvoj obične narandžine sjemenke. Postoji možda i hiljade drugih faktora čija je važnost neporeciva. Takav je slučaj i sa svim ostalim biljkama. Sve one odlikuju se svojevrsnim kretanjem, rastom i razvojem do konačnog stabla ili ploda.

Čovjek i životinje slijede, također, sličan razvojni put. Zar čovjek, pri svom razvoju od kapljice sjemena do odraslog bića, ne potrebuje hranu i kretanje? Jamačno jeste tako. Čovjek i životinje na svom razvojnom putu trebaju hranu i kretanje. Važi li to i za ostale oblike egzistencije? Naprimjer, možemo li reći da zemlja ili kamen trebaju hranu i kretanje? Ovdje ne možemo donositi ishitrene zaključke. Možda tu pokret ne postoji, a možda postoji, ali ga mi ne opažamo. Možda se radi o kretanju koje izmiče našem zapažanju. Primjećujemo kako za nekoliko dana po stablu kakvog starog platana razgrana biljka puzavac. No, za to vrijeme, ne uočavamo da je sam platan iole porastao. Ipak, treba li onda kazati da se puzavac kreće, a platan ne? Naravno da nije tako.

Uostalom, najbolje i jeste poslužiti se primjerima. Zar drago kamenje, rubini, brilijanti, safiri, zlato ili srebro ne nastaju kroz hiljadugodišnje pretvorbe u utrobi zemlje? I zar se i tu ne radi o postepenom razvoju, na neki način sličnom onom pri razvoju čovjeka, životinje ili biljke? Također, možemo primijetiti da svaka zemlja, svako brdo ili rudnik, nudi samo neku, određenu vrstu plemenitog kamenja. Negdje možemo kopati dijamante, a negdje drugo isključivo ugalj. Ne možemo, onda, ne prihvatiti da se i pri pretvaranju običnog kamena u neki dragulj, shodno određenim zakonitostima i procesima, radi o svojevrsnom kretanju.

Znači, dosad smo mogli zaključiti da se ljudi, životinje, biljke, i sve što postoji nalaze u kretanju, te da se kroz to kretanje mijenjaju. Na taj način lakše nam je shvatiti i vezu ili međuovisnost koja postoji među egzistencijama.

Sada nam predstoji temeljito razmišljanje o postulatima koje smo dosad izveli. Njih ne treba tek napisati na papir i složiti se da su ispravni, već o njima treba duboko i podrobno umovati. Radi se o temeljima na kojima će počivati dvorac našeg budućeg znanja i istraživanja, a temelji obavezno moraju biti čvrsti i postojani.

Ovdje je potrebno ukazati na jednu stvar. Naime, radi se o činjenici da svako voli ono što je trag o njemu, njegova posljedica. Zato uočavamo da je očeva ljubav prema sinu obično intenzivnija nego ljubav sina prema ocu. Kao što otac voli sina, tako i učitelj voli učenika, jer učenik je njegovo ogledalo i njegov trag. Vidimo koliko ljubavi vrtlar ukazuje cvijeću i drveću koje je baš on uzgojio, zidar voli građevinu koju je sazidao i svako voli ono što je na neki način njegov trag.

Sokratova majka bila je babica, pomagala je ženama pri porodu, pa je Sokrat zato govorio: “ Ja sam babica kao i moja majka. Ona je pomagala da se rode djeca, a ja pomažem pri rađanju duša.” Pomagao je da duše dođu sebi, da ostvare samosvijest i samospoznaju.

Vidjeli su jednom mudrog Diogena gdje usred dana ide ulicom držeći upaljen fenjer. Kad su ga pitali zašto to čini, odgovorio je: “Tražim čovjeka!” Nakon što su Diogena protjerali iz njegovog grada, neko mu reče: “Tvoji su te sugrađani otjerali iz grada”, a on odgovori: “Ne, ja sam njih ostavio u gradu.”

Svijet u kome živimo nepregledna je biblioteka, a svako biće u njemu knjiga je za sebe. Čitajmo te knjige, pa ćemo lahko uočiti da u njima nema nijedne greške, ničeg što bi trebalo ispraviti.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT