Mufazzalov hadis - sedmo sjedenje

Mufazzalov hadis

Mufazzal ibn Umar ashab Imam Džafera Sadika (83 – 148. p. H) jednom prilikom prekide razgovor dvojice ljudi koji su negirali postojanje Stvoritelja, ali oni se puno ne uzbudiše već mu rekoše da iznese svoje dokaze ako želi da s njima diskutuje. Mufazzal se uputi imamu Džaferu Sadiku i ispriča mu šta se desilo. Imam mu reče da dođe sljedećeg dana da mu otkrije Allahovu mudrost prepoznatljivu u svemu što je stvorio, počevši od čovjeka, životinja i biljaka i svih prirodnih pojava. Takav opis će otvoriti oči onima koji traže uputu, biti smirenje vjernicima i zbuniti nevjernike i ateiste.

Kaže Mufazzal: “U jutro drugog dana otišao sam kod svog mevle. Kada mi bi dopušteno da uđem nazvah selam i on mi reče da sjednem. Kada sam sjeo mevla moj počeo je sa govorom. Prvo se zahvalio Allahu za Kojeg je rekao da čini da nebeska tijela idu svojim kružnim putanjama; da On zna ono što niko drugi ne zna; da će On dati onima koji čine zlo ono što zaslužuju i obilno nagraditi one koji dobro čine; da je On pravedan, da su sveta Njegova imena i veliki Njegovi darovi; da Allah nije nepravedan prema ljudima nego su ljudi sami prema sebi nepravedni; ovo svjedoče Njegove riječi kada kaže: “onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjet će ga”, i drugim sličnim ajetima iz Njegove knjige u kojoj se nalaze objašnjenja za svaku stvar. Njoj neistina ne može prići ni sprijeda ni sa zada; ona je objava Mudrog, Hvaljenog. Zbog toga je mevla naš Muhammed. s.a.v.a., rekao: “Zaista, posljedice svega što radite vratit će se vama!”

Onda je gospodar moj zašutio za trenutak, poslije čega reče: “Mufazzale, ljudski rod zbunjen, zalutao, opijen u zabludi, vođeni svojim šejtanima i tagutima; slijepi, ništa ne vide i pored toga što su obdareni vidom; nijemi, ništa ne razumiju i pored toga što su u stanju da govore; gluhi, ništa ne čuju i pored toga što su obdareni čulom sluha; Zadovoljavaju se niskostima svijeta ovog misleći da su pravim putem vođeni; Izbjegavaju puteve oplemenjenih i pročišćenih (ljudi) i otišli su na pašnjake od srama nesistih, kao da su oni od smrti sigurni i od kazne oslobođeni. Teško se njima! Kako su samo nesrećni i jadni! Veliko je njihovo bogatstvo, ali teška je njihova nesreća dana “kada prijatelji neće nimalo od koristi prijateljima biti i kada sami sebi neće moći pomoći; moći će samo oni kojima se Allah smiluje, jer – On je usitinu silan i milostiv.”

Mufazzal kaže: Ove njegove riječi dovedoše me do suza. Kada me je vidio da plačem rekao mi je: “Nemoj plakati. Ti si se kazne oslobodio kada si (nam) se pokorio i spasio si se kada si (nas) priznao.” Poslije toga mi reče: “Govorit ću ti o životinjama da bi ti pojasnio ono što sam ti ranije spominjao. Uzmi u obzir građu i oblike njihovih tijela. Da je njihova krutost prevelika kao u kamena, ne bi se bila u stanju gibati niti savijati, niti bi se mogla slobodno pokretati pri njihovim aktivnostima (samo ograničeno kretati). A da su previše elastična i mehka ne bi se bila u stanju uspraviti. Tako su napravljena od mehkog mesa što im omogucuje gipkost. Meso je izmješano sa tvrdim kostima za koje je pričvršćeno i venama uvezano; tako sa su jedno s drugim sastavljeni i na kraju kožom obmotani. Slično ovome možeš vidjeti kako se prave lutke. Njih prave od drvenih stapova koje oblažu slamom uvezujući je sa kanapom. Na kraju sve to prevlače smolom. U ovom primjeru, štapovi odgovaraju kostima, slama mesu, kanapa zivcima i venama, a smola koži. Sada, ako je moguće reći da su takva tijela životinja postala sama, slučajno i bez stvoritelja, onda bi to mogli tvrditi i za nežive lutke. Kako to niko ne bi tvrdio za mrtve lutke, kako neko može tvrditi za živa stvorenja?

Uzmi u obzir tijela krava, ovaca, kamila i koza. Vidjet ćeš da su napravljena od mesa, kostiju kao i tijelo čovjeka. Da bi ih čovjek mogao koristiti dat im je vid i sluh, jer zaista, da su gluhe i slijepe, ne bi bile od koristi, niti bi bile u stanju slobodno se kretati u zadovoljavanju svojih potreba. Nije im dat razum niti inteligencija da bi bile pokorne čovjeku i da mu se ne bi suprotstavljale kada ih koristi naporan rad ili ih natovari teretom teškim.

Ako bi neko rekao: ‘Zaista neki ljudi imaju robove i sluge koji su im potčinjeni i koji rade za njih teške poslove i pored toga što su (ti robovi) obdareni razumom i inteligencijom.’ Odgovor na ovu primjedbu je ovaj: Zaista broj ljudi koji su u toj pozicije je veoma mali; što se tiče većine ljudi, oni se dobrovoljno ne pokoravaju i ne potčinjavaju kako to čine tegleće životinje kada ih ljudi na njih tovare i tako ih do iznemoglosti iscrpljavaju. Onda, ako bi se u tome morala upotrebljavati ljudska snaga, čovjek bi bio spriječen da se bavi nekim drugim važnijim aktivnostima. U tom slučaju, umjesto jedne kamile ili mazge, bilo bi potrebno uposliti nekoliko ljudi. Ti poslovi bi uveliko iscrpljivali ljudsku snagu u tolikoj mjeri da on ne bi bio sposoban za rukotvorstva, trgovinu i industriju. Tada bi čovjekov život postao težak; tijelo bi iscrpljivao fizičikm radom, i uprkos tome ne bi se bio u stanju osloboditi bijede i siromaštva.”

Bihârul-anwar, Allame Muhammed Bakir el-Medžlisi, sv. 3., str. 57-151.

Sa engleskog preveo: Abdullah Šabar

Zadnji put promjenjen: %AM, %27 %193 %2013 %03:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT