Al-Farabi: filozofija politike

Preuzeto iz udžbenika "Historija islamske filozofije" s Univerziteta "Al-Mustafa"

Prethodno: Al-Farabi humane znanosti

1. Nužnost društvenog života i saradnje među ljudima

Čovjek po svojoj prirodi nije samodovoljan za svoj opstanak i pri dosezanju svojeg najvišeg savršenstva, potrebno mu je mnogo toga. Štaviše, potrebne su mu skupine od kojih svaka zadovoljava neku od njegovih potreba. Prema tome, dosezanje do savršenstva nije moguće bez međusobne saradnje i formiranja zajednice.[1]

 

2. Grad vrline ili idealni grad

Zajednica koju ljudi formiraju ne može biti izvan jednog od tri stanja:

A) Potpune ljudske zajednice koje se dijele na veliku, srednju i malu zajednicu. Velika zajednica obrazuje se od svih takvih skupina iz svih naseljenih dijelova Zemlje. Srednja zajednica ili ummet formira se od dijelova naseljenih krajeva, a mala zajednica ili građanstvo od manjih dijelova naseljenih krajeva.

B) Nepotpune ljudske zajednice odnose se na zajednicu stanovnika jednog sela, jedne mahale, sokaka, a nakon toga i na zajednicu ukućana jednog doma kao najmanju zajednicu. Selo i mahala pripadaju gradu, s tom razlikom što je selo sluga grada, a mahala dio grada, dok je sokak dio mahale, a dom dio sokaka. Grad je dio životnog prostora ummeta, a ummet je dio životnog prostora svih žitelja naseljenih prostora Zemlje.[2]

Najbolje dobro i krajnje savršenstvo prvo dolaze u grad, a ne u zajednice koje su manje od grada. Budući da su dobro i zlo takvi da se do njih stiže voljno, moguće je da grad kroz međuljudsku saradnju dođe do konačnice koja je zla. Dakle, za grad je moguće (a ne i nužno) da dosegne sreću. Grad vrline (medinetul-fadele) jeste onaj grad koji kao cilj okupljanja i saradnje ljudi ima faktore koji vode do sreće. Zajednica je zajednica vrline, kao što i ummet jeste ummet vrline onda kada građani sarađuju oko onoga što vodi ka sreći. Ukoliko bi svi ummeti bili takvi, onda bi sva naseljena područja na Zemlji bila područja vrline.

Farabi poredi grad s ljudskim organizmom. Kao što ljudsko tijelo ima glavu koja upravlja svim njegovim dijelovima, tako i grad ima svoga vođu čije naredbe neki preuzimaju kako bi bile izvršene i onda te naredbe prenose drugima, a ovi opet, na svoj način, prenose naredbe trećima, pa se taj niz, u skladu sa sposobnostima, nastavlja sve do onih koji samo izvršavaju naredbe drugih. Grad se od tijela razlikuje po tome što je tijelo, skupa sa svojim stanjima i moćima, prirodno, dok organi grada, iako su prirodni, oblici i odlike koje imaju i na osnovu kojih se određuju njihova mjesta u društvenoj hijerarhiji nisu voljni i prirodni.[3]

 

3. Poglavar Grada vrline

Nije svako dostojan upravljanja Gradom vrline. Naime, uprava počiva na dvije stvari:

Prvo, poglavar mora, prirođeno i prirodno, biti spreman za taj posao te, kao drugo, mora posjedovati voljne pretpostavke i osobine za to. Ne može svako, samo zato što posjeduje neku vještinu, preuzeti upravu nad Gradom vrline. Naime, mnoge vještine jesu vještine služenja s kojima se može služiti gradu, a većina ljudskih naravi jesu služničke naravi. Takvi ljudi ne mogu na sebe preuzeti upravljanje.[4]

Farabi, uzimajući u obzir razine intelekta, od intelekta u čistoj potencijalnosti ('aql-i hayulani), preko pasivnog intelekta ('aql munfa'el) i stečenog intelekta ('aql-i mustafad) do aktivnog intelekta ('aql-i fa'al), zaključuje da upravitelj Grada vrline može biti onaj ko je stigao na razinu aktivnog intelekta. Onda kada njegove dvije racionalne moći, dakle teorijske i praktične moći, budu sjedinjene sa aktivnim intelektom, a i njegova snaga imaginacije (quvva-i mukhtaliyye) bude imala kvalitet pomoću kojeg uspostavlja vezu sa aktivnim intelektom, riječ je o čovjeku kojemu Bog objavljuje posredstvom aktivnog intelekta.

Ono što Bog emanira aktivnom intelektu, aktivni intelekt preko stečenog intelekta i pasivnog intelekta daruje moći imaginacije. Prema tome, ono što se od aktivnog intelekta emanira čovjekovom pasivnom intelektu čini čovjeka i potpunim, odnosno, savršenim mudracem i filozofom, a ono što od aktivnog intelekta stiže moći imaginacije čini čovjeka vjerovjesnikom, upućenim i obavještenim. Takav čovjek jeste najsavršeniji čovjek i stigao je do najviše razine sreće. Ovo je prvi uvjet za prvog poglavara, a, pored toga, on mora svoje postupanje izlagati na najbolji način te na najbolji način upućivati ljude ka sreći, tjelesno mora biti zdrav kako bi pojedine stvari mogao obavljati sam.[5]

Prvi poglavar može biti onaj ko posjeduje sljedećih dvanaest svojstava:

  1. Mora imati potpune sve dijelove tijela, tako da svoje poslove obavlja s lahkoćom;
  2. Mora biti ispravnog mišljenja, tako da sve ono što mu se kaže shvata valjano i u skladu s onim kakvo to jeste;
  3. Mora imati dobro pamćenje, tako da sve što vidi, čuje, itd., pohrani u pamćenje i ne zaboravlja;
  4. Mora biti pronicljiv na način da vidjevši i najmanje svjedočanstvo o nečemu shvata o čemu se radi;
  5. Biti elokventan;
  6. Mora voljeti znanje i biti neumoran u stjecanju znanja;
  7. Da ne bude pohlepan u jelu, piću i spolnom odnosu i da se kloni igrarija;
  8. Mora voljeti istinit govor i one koji govore istinu, a okretati se od laži i lažaca;
  9. Biti plemenit i voljeti plemenitost te niskosti smatrati ispod svoje časti;
  10. Smatrati novac i ostala ovosvjetska dobra niskim;
  11. Svakako, mora biti ljubitelj pravde i pravedan, a mrziti nepravdu i nasilje te nastojati uspostavljati pravdu;
  12. Treba biti veoma odlučan kada su u pitanju poslovi koji moraju biti učinjeni, te treba biti hrabar i ne imati straha kada je u pitanju činjenje istih.[6]

 

4. Grad ne-vrline (medine ghayri fadele)

Grad neznanja (medine-ye džahele), Grad razvrata (medine-ye faseqe) Grad preobraženi (medine-ye mubeddele) i Grad zablude (medine-ye dhelle) stoje nasuprot Grada vrline (medine-ye fadele), kao što i žitelji ovih gradova ne-vrline stoje nasuprot stanovnika Grada vrline.[7]

 

Grad neznanja

Stanovnici Grada neznanja ne poznaju stvarnu sreću te umišljaju da su zdravlje, blagostanje, odavanja užicima i sloboda u zadovoljavanju svih želja- sreća i da će, ukoliko sve to objedine, postići veliku sreću. Sve ono što je suprotno tome smatraju nesrećom. Grad neznanja dijeli se na šest gradova:

  1. Grad nužnosti (medine-ye zururiyye); cilj stanovnika ovog grada jeste udovoljiti nuždama od čega zavisi njihov tjelesni opstanak, poput jela i pića, odijevanja, stana, braka i saradnje u svrhu okorištenja time;
  2. Grad niskosti (medine-ye beddale); glavni cilj stanovnika ovog grada jeste steći blagostanje i bogatstvo;
  3. Grad opačine i dekadence (medine-ye khisse ve suqut); cilj stanovnika ovog grada jeste odavanje užicima;
  4. Grad ugleda (medine-ye keramet); cilj stanovnika ovog grada jeste da među narodima budu slavni i ugledni;
  5. Grad prevlasti (medine-ye taghalub); cilj stanovnika ovog grada jeste da pokore druge i nadvladaju ih, a užitak nalaze u tome da nikad ne budu prevladani;
  6. Grad raskalašenosti (medine-ye džema'iyye); cilj njegovih stanovnika je da budu slobodni kako bi mogli činiti sve što požele.[8]

 

Grad razvrata (medine-ye faseqe)

To je grad čiji stanovnici imaju ista uvjerenja kao i oni iz Grada vrline, dakle vjeruju u Boga, u razine intelekta i aktivni intelekt te poznaju sve ono što trebaju poznavati i stanovnici Grada vrline, ali su im djela poput djela stanovnika Grada neznanja.[9]

 

Grad preobraženosti (medine-ye mubeddele)

To je grad čiji su stanovnici napustili uvjerenja i djela stanovnika Grada vrline i okrenuli se drugačijim uvjerenjima i djelima.[10]

 

Grad zablude (medine-ye dhalle)

Stanovnici ovog grada, nakon što su sa nepotpunom sigurnošću upoznali sreću, promijenili su to, pa su o Bogu, intelektima i aktivnom intelektu stekli uvjerenja koja su neispravna uvjerenja, a njihov prvi poglavar umišlja da mu stiže Objava iako nije tako.[11]

 

5. Korov, ljudi sa animalnim svojstvima

Farabi u knjizi Al-Siyasetul-medaniyye jednu skupinu ljudi spominje kao vegetabilne (nevabet) jer oni u Gradu vrline rastu poput korova. Niži od ove skupine jesu ljudi koji, po svojoj naravi, posjeduju animalna svojstva. Neki od pripadnika te skupine jesu poput domaćih životinja, drugi su poput divljači, a treći poput zvijeri. Što se ovih posljednjih tiče, neki od njih žive raštrkano po pustarama, a neki žive u grupama i radi ishrane napadaju poput divljih životinja. Neki iz ove skupine obitavaju u blizini gradova, te jedan broj njih jede sirovo meso, dok neki jedu travu s pustara. Između ove skupine, dakle od ljudi koji su poput korova i animalnih svojstava, u roblje se uzimaju oni koji nisu štetni i koji bi mogli biti od koristi gradu. No, što se tiče onih koji su štetni po zajednicu, prema njima se treba ophoditi kao i prema divljim životinjama. Također, prikladno je i ophoditi se prema djeci stanovnika grada koja se odlikuju životinjskim svojstvima na isti način.[12]

 

Sažetak

Želimo li Farabijevu filozofiju osmotriti općenito i cjelovito, riječ je o filozofiji koja se doima poput kakvog organizma u kojem se svi organi nalaze na svom mjestu, a osovina ove filozofije, generalno gledano, jeste cijela egzistencija, od njenih najviših do najnižih razina. Prema tome, na vrhu se nalazi Bog. No, gledano s druge strane, osovina te filozofije jeste čovjek, jer čovjek je taj koji treba dosegnuti svoje savršenstvo i sreću, a to se ne postiže osim općom spoznajom cijele egzistencije, uključujući i čovjeka; čovjeka koji može primiti savršenstvo, ali još nije aktuelno dosegao svoje savršenstvo. Čovjek, dakle, mora spoznati sebe, svoje savršenstvo i sreću. Ljudska sreća jeste u stjecanju teorijskih i praktičnih znanja te priskrbljivanju lijepe ćudi i ustaljenih osobina, a kod čovjeka se to ne postiže osim kroz sadejstvo i saradnju s drugim ljudima, a sadejstvo i saradnja ne postižu se osim u sjeni zajednice. Zajednica mora imati poglavara kako bi se preko njega obavljalo upravljanje javnim poslovima. Poglavar mora biti obdaren svekolikim znanjem, a to se ne postiže osim kroz sjedinjenje sa aktivnim intelektom, pa on na taj način postaje filozof u punom smislu riječi, a također postaje pripravan da mu stiže Objava i da postane vjerovjesnik. Farabi je kroz ovaj opći nacrt pokušao uspostaviti vezu između filozofije i religije. Prema njegovom mišljenju, stvarni filozof jeste upravo Božiji Poslanik.


[1] Ara'-yi ehli Al-Medinetul-fadele, str. 112.

[2] Ibid, str. 112-113.

[3] Ibid, str. 114-115.

[4] Ibid, str. 118.

[5] Ibid, str. 118-121.

[6] Ibid, str. 122-124.

[7] Ibid, str. 127.

[8] Ibid, str. 127-128.

[9] Ibid, str. 129.

[10] Ibid

[11] Ibid, str. 129-130.

[12] Al-Siyasetul-medeniyye, str. 99-100.