Argumenti za fundamentalnost / počelnost egzistencije

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 27), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Uvod u fundamentalnost egzistencije

Obuhvata:

Argumente za fundamentalnost / počelnost egzistencije

Filozofsku figuru

Rješenje dviju nedoumica

Argumenti za fundamentalnost / počelnost egzistencije

Naš cilj je saznati je li opredmećena zbilja isto ono o čemu govore štastveni pojmovi, ili štastva predstavljaju jedino granice i okvire objektivnih zbilja, a ono što govori o samoj zbilji i sadržaju njihovih pojmovnih okvira jeste pojam egzistencije, za koji se smatra da ukazuje na samu zbilju, to jest da um putem njega obraća pažnju na samu zbilju. Drugim riječima, na razne načine možemo saznati je li fundamentalno štastvo ili egzistencija, a najlakši je promišljanje nad samim ovim pojmovima i njihovim sadržajima.

Kada pažnju usmjerimo na neki štastveni pojam, kao što je pojam čovjek, vidimo da mu se egzistencija može negirati bez mijenjanja njegovog značenja, pored toga što je ovaj pojam primjenjiv na brojne vanjske egzistente kojima se može predicirati predikacijom koja se u uobičajenom jeziku smatra stvarnom, a ne metaforičkom. Ovo je stvar oko koje postoji saglasnost filozofa, a to je da štastvo iz onog aspekta u kojem je štastvo, nije ni egzistent, niti neegzistent; znači, ono ne zahtijeva ni egzistenciju, niti neegzistenciju (štastvo kao štastvo nije ni egzistent, niti neegzistent)[1]. Zbog istog ovog razloga štastvo može biti subjekt i egzistenciji i neegzistenciji. Stoga štastvo u sebi i po sebi ne može predstavljati objektivnu zbilju, u protivnom bi se predikacija neegzistenta njemu smatrala predikacijom jedne od dviju proturječnosti drugoj, kao što je slučaj s predikacijom egzistencije ništavilu.

Drugi razlog zašto štastvo ne predstavlja opredmećenu zbilju jeste i sljedeća činjenica: da bi se govorilo o objektivnoj zbilji, neizbježno moramo koristiti sud koji uključuje pojam egzistencije, i dok ne prediciramo egzistenciju štastvu, ne možemo govoriti o njegovom opredmećenom ozbiljenju. Sama ova stvar je najbolji razlog za tvrdnju da je pojam egzistencije onaj koji ukazuje na opredmećenu zbilju. Bahmanjar se u knjizi At-Tahṣīl pita: “Kako da egzistencija ne posjeduje opredmećenu zbilju kada njeno značenje / sadržaj nije ništa drugo do opredmećeno ozbiljenje!?”[2]

Neki zagovornici fundamentalnosti štastva su kazali: istina je da štastvo samo po sebi nema ni egzistenciju ni ništavilo i ne iziskuje da bude u odnosu ni s jednim od njih te se u ovom smislu može smatrati obzirnosnim, ali kada se dovodi u vezu s načiniteljem (džā‘el) i dodjeliteljem egzistencije (īdžād konande), ono zadobija objektivnu zbilju, te se shodno ovome kaže da je štastvo fundamentalno.

No, jasno je da veza koja je spregnuta s događanjem štastva u zbilji jeste usljed dodjele egzistencije istom, to jest, zbog toga što mu se daruje egzistencija, a ovo ukazuje da je njegova zbilja upravo egzistencija koja mu je dodijeljena.

Drugi argument za obzirnost štastva je u osnovi taj što se raščlanjenje opredmećene zbilje na dva aspekta, štastvo i egzistenciju, događa samo u okrilju uma kroz stečeno znanje. U prisustvenom znanju nema traga štastvu, a ukoliko bi štastvo bilo fundamentalno, tada bi ono, također, moralo biti predmetom prisustvenog znanja, jer se prisustvenim znanjem percipira ili iznutra motri sama opredmećena zbilja, bez posredovanja bilo kakve umske forme ili pojma.

Moguće je da se na ovaj argument uloži prigovor da upravo kao što u prisustvenom znanju nema traga štastvenim pojmovima, u njemu također ne uočavamo nikakav trag pojmu egzistencije. Drugim riječima, upravo kao što se štastveni pojmovi ostvaruju putem umske analize, i pojam egzistencije se događa u okrilju umske analize. Stoga se, također, ne može kazati da je egzistencija fundamentalna.

U odgovoru na ovaj prigovor mora se kazati: nema sumnje da se dva aspekta, štastvo i egzistencija, mogu međusobno odvojiti samo u okrilju uma. Njihova dvojnost je specifična za okrilje umske analize. Iz istog razloga ni pojam egzistencije, budući da je umski pojam, nije isto što i objektivna zbilja i nije fundamentalan. No, istodobno, ovaj isti pojam je sredstvo koje govori da izvana postoji zbilja iz koje se apstrahira štastveni pojam, i to je ono na šta se misli kad se govori o fundamentalnosi egzistencije i njenom posjedovanju opredmećene zbilje.

Pored ovoga, iz prethodne lekcije biva jasno da je izbor između fundamentalnosti egzistencije ili štastva isključujući, tako da se opovrgavanjem fundamentalnosti štastva uspostavlja fundamentalnost egzistencije.

Drugi argument za fundamentalnost egzistencije i obzirnost štastva jeste činjenica, kako je to i navedeno u 25. lekciji, da je bītski aspekt štastva to što ono nije aspekt individuiranja, dok je bītski aspekt vanjskih zbilja njihov aspekt individuiranja i odbacivanja univerzalnosti, primjenjivosti na brojne jedinke, a niti jedna od vanjskih zbilja, s aspekta u kojem je vanjska zbilja, ne može biti nositeljem atributa univerzalnosti i da joj nedostaje individualnost. Drugim riječima, ni jedan štastveni pojam ne može biti nositeljem atributa individualnosti i partikularnosti, izuzev ako on ima vanjsku egzistenciju. Iz ovoga treba razumjeti da su štastveni aspekti oni pojmovni i umski aspekti koji imaju sposobnost da budu primijenjeni na bezbroj jedinki, a opredmećena zbilja je specifična za egzistenciju; to jest, opredmećena zbilja jest bītski primjer egzistencije.

Može se dati još jedan argument za fundamentalnost egzistencije temeljen na onome što je prihvaćeno od filozofa, a to je da je sveta Božija Bīt slobodna od bilo kakvih ograničenja o kojima bi mogli govoriti štastveni pojmovi. Znači, On nema štastva u značenju koje se upotrebljava u ovoj raspravi, dok je On najosnovnija zbilja i dodjelitelj zbilje svim egzistentima. Ako bi vanjska zbilja bila bītski primjer štastva, tada bi zbilja Božije Bīti također bila primjerom štastava među ostalim štastvima.

Naravno, ovaj argument se temelji na premisi koja se mora dokazati u dijelu o teologiji, ali budući da je ona prihvaćena i od zagovornika fundamentalnosti štastva, ona se u argumentiranju s njima može upotrijebiti bar kao dokaz zdrave dijalektike[3].

Filozofska figura

Ovdje je moguće da se u umu javi nedoumica prema kojoj je osnova fundamentalnosti egzistencije u tome da je opredmećena zbilja bītski primjer egzistencije, a što nužno iziskuje da će ona akcidentalno biti primjer štastva. Ovo onda znači da će predikacija štastva kao što je čovjek na jedinke izvan njega biti akcidentalna i posredovna u akcidentiranju, a prihvatanje atribucije takve vrste pojma bit će figurativno prihvatanje atribucije koje se može negirati. Otuda mora biti da je negiranje pojma čovjek njegovim jedinkama u vanjskom svijetu ispravno, a tada ovo nije ništa drugo do obični sofizam.

Odgovor je upravo kao i u pojašnjenju prvog argumenta za fundamentalnost egzistencije, gdje smo istakli da predikacija svakog štastva na jedinke izvan njega – s uobičajenog stanovišta i sa stanovišta književnosti – jest stvarna predikacija bez ikakve stilske figure. Međutim, precizne filozofske presudbe nisu podređene onim uobičajenog jezika i književnosti po pitanju stvarnog i figurativnog. Prema tome, ključ njihova rješenja ne može se tražiti među jezičkim pravilima. Često se ova pravila upotrebljavaju na takav način da će nešto sa stanovišta književnosti biti stvarno, a da će ista ta stvar, filozofski gledano, biti figurativna, i obrnuto.

Naprimjer, učenjaci književnosti i načela islamskog prava (uṣūl-e fiqh) kažu da je stvarno značenje izvedenica neka bīt za koju je uspostavljen izvor derivacije[4]. Naprimjer, znalac znači da je to neko ko ima znanje, a egzistent znači da je to nešto što ima egzistenciju. Tako, ako se izraz egzistent primjenjuje na opredmećenu egzistenciju, tada bi ovo s književnog stanovišta morala biti figurativna upotreba, ali s filozofskog stanovišta ne.

Ista stvar je primjenjiva i ovdje. Sa stanovišta uobičajene upotrebe nema razdvajanja između granice i ograničenog. Upravo kao što se ograničeni egzistent smatra realnom / zbiljskom stvari, njegove granice se, također, smatraju realnim opredmećenim stvarima; ali s filozofskog aspekta, ovo već nije slučaj – granice egzistenata ustvari se apstrahiraju iz nepostojećih stvari. Smatranje istih realnim figurativno je i obzirnosno.

Da bismo ovo lakše shvatili, dat ćemo sljedeći primjer: uzmemo li list papira i iz njega isiječemo razne oblike, trougla, kvadrata itd., dobit ćemo komadiće papira od kojih će svaki, pored bivanja papirom, imati drugi atribut po imenu trougao, kvadrat itd. – s tim što oni, prije isijecanja papira, nisu imali ove atribute.

Uobičajeno tumačenje ovog slučaja je da specifični oblici i atributi dolaze u postojanje u papiru te da su egzistirajuće stvari dodane papiru, dok u spomenutom papiru ništa nije došlo u postojanje osim ivica, koje su nepostojeće stvari.

Drugim riječima, ivice koje formiraju granice i konture različitih oblika nisu ništa do završetak površine raznih djelića papira, dok je, ustvari, sama površina završetak debljine papira. Međutim, ove nepostojeće konture i granice protumačene su, sa stanovišta uobičajene površne perspektive, kao egzistirajuće stvari i opredmećeni atributi, te se negacija njihove egzistencije smatra oblikom poricanja nečega po sebi očitog.

Dodali bismo da je ista stvar sa štastvenim pojmom (kao s papirom u primjeru) u njegovom odnosu spram opredmećene zbilje, to jest, štastvo govori o specifičnim granicama zbilje (naravno, o pojmovnim a ne geometrijskim granicama), granicama koje se smatraju praznim kalupima za zbilje, a njihovi sadržaji su sačinjeni od opredmećene zbilje. Prema tome, štastva nisu ništa drugo do upravo ovaj pojmovni kalup za vanjsku zbilju. No, pošto su ona sredstva i ogledala za znanje vanjskih egzistenata i ne promatraju se neovisno, ona se tumače kao same vanjske zbilje. Ovo je značenje obzirnosti štastva, to jest, za štastva se misli da su zbilje ili se pojmovi smatraju samim vanjskim primjerima. Tako se um može uporediti s ogledalom a odrazi koji se u njemu javljaju su štastveni pojmovi putem kojih se informiramo o granicama vanjskih zbilja i vrstama egzistencije. U ovom sredstvenom i odražavajućem pogledu ne obraćamo pažnju na same odraze neovisno, već se zapravo putem njih naša pažnja usmjerava na vlasnika odraza, to jest, na opredmećenu zbilju. Iz ovog razloga mi smatramo da su odrazi sami vlasnici odraza, to jest, da je odraz samo odraženo. Poput ovoga, kada pojedinac promatra svoj odraz u ogledalu – on tada pomišlja da gleda u sebe, dok je ono što se vidi u ogledalu refleksija boja i kontura njegovog lica, to jest, refleksija granica, a ne samog ograničenog. Međutim, s površne tačke gledišta, možemo reći da je ono što vidimo u ogledalu naše lice.

Predikacija štastva opredmećenim egzistentima je iste vrste ma koliko se, s uobičajene tačke gledišta, smatrala stvarnom predikacijom, no, s precizne filozofske tačke gledišta, postaje jasno da je ona puka refleksija njihovih kalupa, a ne njih samih. Zato je Mulla Sadra često u svojim knjigama naglašavao da je štastvo umska silueta[5] ili intelektualni kalup za opredmećene zbilje[6].

Sa ovim pojašnjenjima biva jasnim da je stvarno mjesto štastava, sve dok su ona štastva, jedino um, a njihovo opredmećeno ozbiljenje je njihova pojedinačna egzistencija. S preciznog filozofskog stajališta, sāmo štastvo se nikada po sebi opredmećavajuće ne ozbiljuje. Tako egzistencija miješanih štastava, pa prema tome i egzistencija prirodnih univerzalija u vanjskom svijetu, može biti prihvaćena jedino u obzirnosnom značenju, baš kao što je to sugerirano na kraju 25. lekcije.

Prema tome, iz ovoga slijedi zaključak da je tvrdnja stvarnog postojanja prirodnih univerzalija ista što i zastupanje učenja o fundamentalnosti štastva, a tvrditi da je postojanje prirodnih univerzalija akcidentalno – te da su jedinke posrednici u akcidentiranju postojanja za prirodne univerzalije – ustvari je isto učenje kao i učenje o fundamentalnosti egzistencije. Prema tome, prirodne univerzalije, koje su istovjetne štastvima, jesu obzirnosne stvari. Njihov odnos s egzistencijom i događanjem u vanjskom svijetu je akcidentalan i svojevrsna je filozofska figura.

Rješenje dviju nedoumica

Zagovornici fundamentalnosti štastva drže se nekih nedoumica, od kojih su sljedeće dvije najvažnije:

Nedoumica 1: Ako je egzistencija fundamentalna i posjeduje opredmećenu zbilju, morali bismo joj moći predicirati pojam egzistent, a to bi značilo da egzistencija posjeduje egzistenciju. Tako bi se za nju morala pretpostaviti druga opredmećena egzistencija, koja bi onda postala subjektom egzistenta. Ovaj proces bi se tako nastavio do beskraja, a to nužno iziskuje da svaki egzistent posjeduje beskonačno egzistencija! Iz ovoga slijedi zaključak da je egzistencija obzirnosna stvar te da je njoj ponovljena predikacija egzistenta podređena ovoj obzirnosti uma.

Odgovor 1: Porijeklo ove nedoumice je u oslanjanju na jezička pravila, u skladu s kojima riječ egzistent (moudžūd), budući da je izvedenica, ukazuje na bīt za koju je izvor derivacije uspostavljen (egzistenciju, ili wodžūd u ovom slučaju). Ovo dalje nužno iziskuje brojnost bīti i izvora – pa tako, kada se pojam egzistent predicira opredmećenoj egzistenciji, tada se mora pretpostaviti da je on bīt za koju je uspostavljen izvor derivacije, što je nešto drugo, i tako u nedogled.

No, mi smo više puta upozorili da se filozofski problemi ne mogu rješavati na temelju pravila morfologije, sintakse i gramatike. Pojam egzistent u filozofskoj upotrebi je samo znak opredmećenog i objektivnog ozbiljenja, bez obzira je li aspekt objektivnog ozbiljenja u okrilju umske analize drukčiji od aspekta subjekta suda ili mu je identičan. Kada se, naprimjer, pojam egzistent predicira štastvu, tada se smatra da postoji brojnost i drugost između subjekta i predikata, ali kada se on predicira samoj opredmećenoj egzistenciji, tada to znači da je objektivna egzistencija upravo aspekt njenog bivanja egzistentom.

Drugim riječima, predikacija izvedenice bīti nije uvijek pokazatelj brojnosti i drugosti između bīti i izvora derivacije. Ustvari, to ponekad ukazuje na njihovo jedinstvo. Iz ovoga treba zaključiti da je značenje predikacije egzistenta opredmećenoj egzistenciji to da je ona sama upravo bivanje egzistentom i opredmećena zbilja i izvor apstrahiranja pojma egzistent, a ne to da ona postaje egzistentom putem neke druge egzistencije.

Nedoumica 2: Druga nedoumica jeste tvrdnja da, ukoliko je opredmećena zbilja primjer po bīti (biź-źāt) egzistencije, to bi značilo da svaka zbilja egzistira sama po sebi. A to neophodno iziskuje da svaka objektivna zbilja treba biti nužni egzistent, dok je samo Uzvišeni Bog Egzistent po Sebi.

Odgovor 2: Porijeklo ove nedoumica leži u brkanju dvaju stručnih smislova riječi “po bīti” (biź-źāt) i ovo je paralogizam usljed višeznačnosti.

Objašnjenje: Izraz biź-źāt (po bīti, bītski ili po sebi) ponekad se koristi kao suprotnost izrazu bil-ġajr (po drugom), što znači da nema posrednika u uspostavljanju, kao što se za Uzvišenog Boga kaže da je On Egzistent po Sebi ili Nužni Egzistent po Sebi, to jest, ne kroz nešto drugo, i za Njega nema uzroka koji bi mu dodijelio egzistenciju. Ili, drugim riječima, predikacija Egzistenta ili Nužnog Egzistenta Njemu ne potrebuje nikakvog posrednika putem kojeg bi se uspostavila.

Isti izraz bītski (biź-źāt) ponekad se koristi i kao suprotnost izrazu akcidentalno (bil-‘arad), u značenju da predikacija predikata ne potrebuje posrednika za njegovo akcidentiranje, čak i ako treba posrednika za svoje uspostavljanje (şobūt) – kao što, u skladu s fundamentalnošću egzistencije, kažemo: “Opredmećena zbilja je bītski primjer egzistenta, a štastvo je njen akcidentalni primjer.”

U skladu s drugim stručnim smislom, oboje – i egzistencija Uzvišenog Boga, koja nema posrednika u svom uspostavljanju pa je u skladu s prvim stručnim smislom također egzistencija “po sebi”, kao i egzistencije stvorenja, koja imaju stvaralački uzrok i posrednika u uspostavljanju [pa je u skladu s prvim značenjem egzistencija “po drugom”] – jesu bītski primjeri egzistencije. Ovo znači da bivanje egzistentom jeste stvarnim atributom njihove egzistencije, a ne atribut njihovog štastva. S filozofskog stanovišta štastva su akcidentalno nositeljima atributa bivanja egzistentom.

Nastavak: Jedinstvo i mnoštvo

Sažetak

1. Najjednostavniji argument za fundamentalnost egzistencije je taj što štastvo po sebi ne iziskuje da bude u odnosu ni s egzistencijom niti s neegzistencijom, a nešto ovakvo ne može biti pokazatelj opredmećene zbilje. Također, sve dok se pojam egzistencije ne predicira štastvu, ništa nije rečeno o njegovoj opredmećenoj zbilji.

2. Neke pristalice fundamentalnosti štastva kažu: fundamentalno štastvo je ono štastvo koje je dovedeno u vezu s načiniteljem. Na ovu njihovu tvrdnju treba reći: povezanost koja je spregnuta s događanjem štastva ostvaruje se onda kada joj načinitelj dodijeli egzistenciju. Dakle, fundamentalnost pripada onoj egzistenciji koja se daruje štastvu.

3. Drugi dokaz o fundamentalnosti egzistencije je taj da u prisustvenom znanju u kojem se neposredno motri sama opredmećena zbilja nema ni traga štastvu.

4. Treći argument je taj da je bītski aspekt vanjskih zbilja aspekt individuiranja i odbacivanja odgovaranja brojnim jedinkama, dok štastvo ne odbacuje odgovaranje brojnim jedinkama, a bez egzistencije ne može biti individuirano.

5. Četvrti argument je sljedeći: kada bi vanjska zbilja bila bītski primjer štastva, onda bi Uzvišeni Bog morao imati štastvo.

6. Moguće je uobraziti da ako opredmećenu zbilju smatramo akcidentalnim primjerom štastva, onda bi joj bilo ispravno negirati štastvo, naprimjer, negirati pojam čovjek njegovim vanjskim jedinkama, što je neispravno.

7. Odgovor bi bio sljedeći: ono što se namjerava time da je zbilja akcidentalni primjer za štastvo jeste to da štastvo govori samo o granicama i kalupima zbilja a ne o njihovim bītima, to jest, samim zbiljama. Iako se ove granice s uobičajene tačke gledišta smatraju zbiljama, s preciznog filozofskog stajališta one se ubrajaju u red nepostojećih stvari.

8. Rezultat učenja o stvarnoj egzistenciji prirodne univerzalije u vanjskom svijetu jeste upravo opredijeljenost za nauk o fundamentalnosti štastva, a zastupanje učenja u kojem je njena egzistencija akcidentalna je zastupanje učenja o fundamentalnosti egzistencije.

9. Jedna od nedoumica pristalica fundamentalnosti štastva je sljedeća tvrdnja: kada bi egzistencija bila opredmećena stvar, onda bi predikacija egzistenta egzistenciji trebala biti ispravnom, što znači da bi za egzistent trebalo uspostaviti egzistenciju koja bi na svom mjestu bila subjektom za pojam egzistent, a ovo implicira uspostavu bezbroj egzistencija za svaki pojedinačni egzistent.

10. Odgovor glasi: prediciranje pojma egzistent opredmećenoj egzistenciji znači da je sama opredmećena zbilja izvor apstrahiranja ovog pojma.

11. Druga nedoumica je sljedeća: ako je opredmećena zbilja primjer “po bīti” za egzistenciju, iz ovoga nužno proizlazi da svako biće mora biti nužno biće.

12. Odgovor glasi: ovdje se izraz “po bīti” upotrijebljava nasuprot izrazu “po akcidentu”, a ne nasuprot izrazu “po drugome”. To znači da nema posrednika u akcidentiranju, a ne da nema ni posrednika u uspostavljanju, e da bi iz toga nužno proisteklo da svako biće mora biti nužno biće.


[1] الماهيّة من حيث هي هي ليست إلاّ هي، لا موجودة و لا معدومة

[2] Vidi: Al-Tahsīl, str. 286.

[3] Zdrava dijalektika (džadal-e ahsan) predstavlja argument utemeljen na premisama koje nisu samo prihvaćene od obiju strana, već su, također, i ispravne. (op. prev. engl.)

[4] معني المشتقّ ذاتٌ ثَبَتَ له المبدء

[5] Perz. šabah.

[6] Vidi: Asfār, sv. 1, str. 198; sv. 2, str. 236.

Zadnji put promjenjen: %AM, %05 %446 %2017 %09:%Apr